Marketing
Mantova – Italija
Mantova? Daj, u naslovu piše gdje se nalazi, u Italiji, a i da nije specificirano ime je talijansko. Pa zašto bi tamo netko išao? Da počnem s tim objašnjenjem. Ja već dvije godine radim od kuće, od kako je počela da se širi ova boleština. Moj najbolji prijatelj, išli smo skupa na fakultet, već više od dvadeset godina živi i radi u Italiji. Ima i talijansko državljanstvo. Posjećujem ga svake godine, ponekada i par puta godišnje. Nikada ne ostajem duže od 5 dana. Kažu da je svakog gosta..., ali kako smo dobri prijatelji, on me podnosi i dva dana više. Kako smo zatvoreni u kući, i on radi od doma, pozvao me je da se praktično preselim kod njega na par mjeseci. Znam da će se netko upitati da li sam oženjen i ako jesam kako to da me supruga pusti na tako dugi period. Neću sada ulaziti u detalje mog porodičnog života. Prijatelj ima veliku kuću blizu centra Milana. On kaže da je velika, a po meni je ogromna. Dva kata, svaki preko 120 četvornih metara i veliku okućnicu s garažom i drvarnicom. Tako sam ja od početka ove godine kod njega. Vraćam se u domovinu par dana prije Uskrsa.
Imam svoju sobu, koja je veća nego dnevni boravak u mom stanu. Bežična veza za Internet je odlična i radim odavde puno bolje nego od moje kuće. Hrana je super; svi se slažu da je jedna od najboljih na svijetu. Moj prijatelj je oženjen i ima dvoje odrasle djece (sin 19 godina, a kćerka ima 16), ali unutar obitelji nema puno komunikacije. Jako su dobro stojeći i imam osjećaj da svako drži do svojih stvari, a da ga za druge boli briga. Uvečer se svako zatvori u svoju sobu, svi imaju svoj televizor, i nakon večere se praktično ne vide. Večera je jedini dio dana kada se svi zajedno nađu za stolom. Žena nešto skuha, ponekad, ali kako i ona radi, najčešće se nešto naruči iz restorana. Kćerki ne pada na pamet da bi nešto skuhala. Ujutro se nas dvojica kasnije dižemo, kada su već svi izašli iz kuće. Djeca idu u školu, a supruga mu je zubarica pa svakodnevno ide u ordinaciju. Nas dvojica uživamo. Nešto pojedemo, malo pročavrljamo i zatim se povučemo u svoje sobe na posao. Za ručak zajedno napravimo pauzu. Uzmemo nešto iz hladnjaka, a ponekada on skuha tanjur pašte (dobro kuha). Ja sam dva puta napravio jaja s krumpirom. Baš nam je super: živimo praktično kao dva samca, ali imamo društvo, jedan drugoga. Da ne bi netko nešto krivo pomislio...
Subotom i nedjeljom me odvede na neko interesantno mjesto u Milanu ili odemo vidjeti nešto u okolici Milana. Dovoljno se udaljiti par kilometara i već si na selu, u prirodi ili na nekom jezeru. U sat vremena vožnje se već stigne do Alpi. Nijedan od nas ne skija, a nismo ni planinari, pa za sada nismo posjetili taj najveći europski planinski lanac. Prošli vikend je njegova supruga išla na neki spiritualni seminar, tečaj joge i meditacije, pa je on predložio da i mi prespavamo jednu noć van kuće. Eto, tako smo nakon ovog dugog uvoda, stigli di naslova, odnosno do Mantove.
Nakon dva sata vožnje smo ugledali zvonike crkava. Mantova se nalazi na jednoj rijeci koja se proširuje u jezero, pa se sam grad nalazi na nekoj vrsti poluotoka, okružen s vodom s tri strane. Stari dio grada je upisan u kulturno nasljeđe UNESCO-a. S gradom je u srednjem vijeku upravljala obitelj Gonzaga. Vladali su od 14. do 18. stoljeća i veći dio grada nosi njihova obilježja. Hotel nam je bio u centru grada, na glavnom trgu, preko puta gradske katedrale. Ostavili smo stvari i krenuli u razgledanje. I mom prijatelju je ovo bio prvi posjet ovom lombardskom gradu. Arhitektura je doista impozantna i vidi se bogatstvo u kojem je grad rastao. Do prije nekih desetak godina Matova je par puta za redom proglašena gradom gdje se najbolje živi u Italiji. Kod rangiranja su uzimali u obzir primanja stanovništva, općinske i sanitarne usluge, zagađenost okolice i slične elemente. Centralni dio grada nije posebno velik pa smo ga prepješačili uzduž i poprijeko. I uvečer je grad jako živ, te nudi brojna mjesta za zabavu. Mi smo izabrali jedan pub gdje smo uz večeru i irsku pivu uživali u živoj glazbi dvojice gitarista.
Sljedeći dan, bila je nedjelja, posjetili smo par mjesta u okolici. Prvi je bio jedan srednjovjekovni dvorac, za koji kažu da je jedan od najljepših u Italiji. Da budem iskren, vidio sam i puno ljepših i kod nas u Hrvatskoj. Sljedeće zaustavljanje je bilo na jednom posjedu gdje su Gonzaga išli u lov. Veliki posjed gdje se može šetati nekoliko sati po lijepo uređenim stazama koje prolaze kroz šumu, uz cvrkut ptica i nadu da će se vidjeti i kakva manja životinja. Taj dan nismo bili sretne ruke, što se životinja tiče. Pogledali smo štalu u kojoj su nekada držali konje. Danas je prazna i moram reći da bih se ja odmah tamo preselio. Dodao bih jedan krevet i jedan ormar. Kuhinja je već tamo; težaci su morali nešto jesti. Zadržao bih i srednjovjekovno posuđe; čini mi se puno kvalitetnije nego ovo što danas kupujemo i koristimo. Prije povratka u Milano prošetali smo sat vremena uz rijeku, ispod brojnih žalosnih vrbi koje su upravo počele listati: stiglo nam je proljeće.
Post je objavljen 29.03.2022. u 17:38 sati.