Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/putevi

Marketing

Mexico

Tekla je 2009. godina. U to vrijeme se već naveliko pričalo o kraju svijeta koji su navodno prorekli stari Maya. Njihov antički kalendar završava 2012. godine, u prosincu, i to je mnoge navelo na zaključak da iza toga nema više ništa, da će doći do neumitnog smaka svijeta, da će naša civilizacije dostići svoj kraj i nestati. Po drugim teorijama, čovječanstvo bi iza tog graničnog datuma trebalo prijeći na viši nivo svijesti, ljudi bi trebali postati bolji, za ne reći dobriji (sviđa mi se ova kovanica). Teško mi je povjerovati u prvu, a još teže u drugu tezu. Da bih produbio moje poznavanje problema odlučio sam otići u Mexico, na poluotok Yucatan, koji je upravo bio glavno prebivalište izumrlog srednjoameričkog naroda.



Tjedan dana obilaženja piramida i arheoloških iskopina i sedam dana izvaljen ispod suncobrana pod tropskim suncem, to je bio plan koji je na kraju i realiziran. Prvo iznenađenje koje nam je priredio naš vodič kod prvog susreta je bilo otkriće da on pripada narodu Maya, koji nisu izumrli, kako sam ja duboko vjerovao. Njihovi potomci žive i danas pretežno u ovom dijelu Mexica, pomiješani sa drugim etničkim grupama. Doista ih je lako prepoznati: niski i nabijeni, sa jako kratkim vratom. Objašnjeno nam je da su u stara vremena nosili zavežljaje u marami koja je visila na leđima i oslanjala se na čelo (ne znam kako bih to bolje objasnio) i da su zbog toga njihovi vratovi kratki da bi imali manju polugu i lakše podnosili opterećenje. Da me čuje moja profesorica iz biologije kako objašnjavam evoluciju, dobio bih čistu jedinicu. Nemaju oni kratke vratove da bi lakše nosili teret, nego su preživjele i razvile se one jedinke kod kojih je genetska mutacija išla u tom smjeru.



Nakon dolaska u Cancun, glavni grad te meksičke pokrajine, krenuli smo na dugački put koji nas je vodio po najznačajnijim mjestima koja su obilježila povijest Maya. Bilo nas je 14 u grupi i prevozili smo se s jednim minibusom. Put nas je većim dijelom vodio kroz Mexico, ali smo prošli i kroz Guatemalu i Belize. Oko dvije tisuće kilometara u tako malo dana je prilično naporno, ali smo puno toga vidjeli i osjetili duh naroda koji tamo živi. Preko dana u posjeti fantastičnim piramidama i drugim tipovima gradjevina, slušajući legende o zmijama i orlovima, a preko noći lutajući po gradovima i uživajući po restoranima u odličnoj meksičkoj kuhinji. Baza gotovo svih jela su grah, kukuruz i ljuta papričica. Meksikanci, kada sade, u istu rupu u zemlji stavljaju sjemenje te tri biljke i tako one zajedno rastu. Društvo je bilo jako simpatično i raznovrsno, što je izuzetno važno za pozitivan ishod putovanja. Zadnje večer smo proslavili svi zajedno u bazenu hotela sa bocom tekile. S nama su se "namakale" i jedna gospođa iz Sjedinjenih Država s kćerkom. Punudio sam ih tekilom, da bi proširio društvo i "probao" s kćerkom koja je bila izuzetno zgodna, ali ni čuti: one ne piju alkohol. Ah, ti Amerikanci.

Nakon toga more. Bijeli pijesak se rasprostirao kilometrima, oplakivan karipskim morem. Hotel jako ugodan sa fantastičnom hranom: u tjedan dana sam uhvatio dvije kile, što mi se u životu nije dogodilo. Jednostavno nisi mogao prestati da jedeš koliko je bilo dobro i raznoliko. Uz to smo imali uključeno u cijenu i piće, uključujući i alkohol; odličnu meksičku pivu od kukuruza, dobro vino i neizbježnu tekilu. Napravili smo i dva, tri manja izleta u okolici. Najviše nas se dojmio posjet mjestu gdje smo plivali i zabavljali se zajedno sa izdresiranim delfinima. Imali smo prilike uvjeriti se u njihov visoki nivo intiligencije.

Sada mi nedostaje sjeverni dio te zemlje, koji prije ili poslije moram posjetiti. Ono što se vidi na jugu je jako različito od onoga kako je u našoj kolektivnoj svijesti obilježen Mexico; nema pustinje, niti kaktusa, a od sombrera ni traga, osim za turiste.


Post je objavljen 14.09.2015. u 13:37 sati.