29

petak

prosinac

2006

POLICIJA TRENIRA STROGOCU



U nastojanju da stane na kraj sve brojnijim nesavjesnim vozacima koji voze pod utjecajem alkohola, policija u gradu Oita na zapadu Japana poduzela je neobicnu kampanju koja bi trebala pomoci ublaziti taj nacionalni problem.
Izravni povod kampanji bila je teska prometna nesreca u Fukuoki u kolovozu ove godine, u kojoj je pijani vozac, inace sluzbenik lokalne administracije, prouzrocio smrt troje male djece iz iste obitelji. Roditelji su prezivjeli nesrecu.
Kratko nakon toga, u rujnu, opet je jedan lokalni duznosnik u gradu Oita izazvao nesrecu pod utjecajem alkohola. Javnost je stala na noge trazeci ostrije sankcioniranje neodgovornih vozaca.
Po svjedocenjima gaijina koji su imali tu cast, ‘obicna’ policija u Japanu cesce nastupa samo simbolicno, manjim prekrsajima se gotovo i ne bave, samo sto ne potapsaju klijenta i pozovu ga na sok (dragi neki decki). Moglo bi biti da je posve druga stvar s prometnom policijom. Maksimalna dopustena koncentracija alkohola u krvi u Japanu je sluzbeno 0.3 mg/ml, no u praksi se cesto ne tolerira voznja ni nakon samo jedne casice. Cinjenica jest da Japanci slabo podnose alkohol cak i u malim kolicinama, pa im brzo udari u glavu. Sto ih, istini za volju, ne prijeci da piju preko mjere. Mnogi nakon toga, nazalost, sjedaju za volan.
Nacionalni problem.

I dok prometni policajci sirom zemlje odnedavno postrozeno kontroliraju vozace i izvode brojne stihprobe po cestama, dotle je Prefekturalna policija Oita odlucila zaigrati na dodatnu kartu prevencije, ili ‘bolje sprijeciti nego lijeciti’. Pijanci vole zaviriti u casu (ili flasu, kako hocete), i to je reklo bi se dubinska perspektiva. Nasuprot tome, nacelnik policije u Oiti dobro je pogledao bocu iz frontalne perspektive, u kojoj do izrazaja dolazi etiketa. Etiketa je savrseno mjesto za isticanje promidzbeno-propagandnih poruka (po uzoru na kutije cigareta), stoga je receni nacelnik na etikete boca alkoholnih pica dao tiskati svoj vjesto sroceni tekst namijenjen ljubiteljima sakea (za vraga, lako se prenosi u hrvatski):

Vozis li pijan, zazalit ces festu:
Trogodisnji sake - tri godine v’ restu.


Sto ce reci, za voznju u pijanom stanju u Japanu u najgorem slucaju kaznjavaju zatvorom do 3 godine.

Kako se iz prilozenog vidi da je spomenuti nacelnik pjesnicki ‘vudren’, to objasnjava zasto se u sljedecem primjeru odlucio na upotrebu slikovitog pjesnickog stilskog sredstva, u poruci tiskanoj na etiketi vinske boce:

Za voznju nakon crvenog vina
Stize crven listic
Na trista tisuc yena


Toliko (300.000 yena = 14.000 kuna) iznosi kazna za voznju u pripitom stanju, izrecena na zloglasnom crvenom kaznenom listicu. Japanci nekako vole to crveno lisce.
Treca, vrlo slicna poruka srocena je za etikete pivskih boca, u vidu podsjecanja na kaznu oduzimanjem vozacke dozvole. Tiskano je ukupno 2000 paketica etiketa u tri spomenute varijante. One su podijeljene lokalnim restoranima i trgovinama alkoholnih pica, od cijeg je osoblja zatrazeno da etikete nalijepe na prazne boce, obicno izlozene na sanku ili nekom drugom vidljivom mjestu, kakav je obicaj u japanskim kaficima.
Na znanje i ravnanje.



Boce sakea


No, policija u Oiti nije stala samo na pisanju stihova i dijeljenju etiketa, plakata i tisuca naljepnica za vizitke. U policijskom uredu za odnose s javnoscu nasli su se glazbeno nadareni pojedinci koji su u svrhu popularizacije kampanje napisali prigodne stihove i glazbu i objavili ih na CD-u. Jedna od pjesama nosi naslov ‘Vrati nam se sretno, tatice’ ('Buji ni kaette ne, otosan'):

Popivsi pice, sjedoh za volan
Odjednom zacuh sirene
Sad je prekasno, pomislih, evo
Policije iza mene
Kad pijes, ne vozi !





Drugi je hit ‘Ah, daikokai’ ili 'Duboko zaljenje’:

Vozio sam pijan, necu nikad vise,
Kazna trista tisuc, lose mi se pise.


Tristotinjak CD-a podijeljeno je lokalnim udrugama za sigurnost u prometu, kao i osnovnim skolama (jer prevencija pocinje u ranoj dobi).
Zainteresiranima svakako preporucam da poslusaju obje pjesme na sajtu Prefekturalne policije Oita - jedna je djecji zbor, druga u enka verziji (japanska narodna - nenadmasna ! vasa Kucanica je fan). Inace, sluzbeni moto kampanje glasi ‘Nondara noren’ ili prevedeno ‘Ako pijes, ne vozi’ (hmm, na sto vas to podsjeca ?).




Sluzbeni plakat kampanje Prefekturalne policije Oita


***
Toliko o raspjevanim policajcima u Oiti. Citajuci danasnje novine, nailazim na vijest kako japanska Nacionalna policijska agencija priprema prijedlog postrozenja zakona o sigurnosti prometa na cestama. U Japanu je broj smrtno stradalih osoba u prometnim nesrecama uzrokovanih alkoholom premasio 700 godisnje, sto je kriticna brojka. U planu je drasticno poostrenje kazni za aktere nesreca prouzrocenih alkoholom:
- za voznju u pijanom stanju, 5 godina zatvora umjesto dosadasnjih 3 godine
- 1 do 3 godine zatvora za voznju pod utjecajem alkohola
- za napustanje mjesta nesrece, 10 godina zatvora umjesto dosadasnjih 5
- za odbijanje alkotesta, do 3 mjeseca zatvora umjesto sadasnje novcane kazne od 300.000 yena
- novost je da i suputnik u vozilu moze biti krivicno gonjen ukoliko je vozac pijan; za suputnika moguca kazna do 3 godine zatvora. Krivicno je odgovorna i svaka osoba koja nudi pice vozacu (npr. vlasnici restorana i kafica) ili daje vozilo na raspolaganje pripitoj osobi - kazna jednaka vozacevoj.

Mozda ce, dakle, ako se ovaj prijedlog superstrogog japanskog zakona o prometu naposljetku usvoji, raspjevani policajci u Oiti uskoro trebati naciniti update svojih stihova i pjesmica. Ili ubaciti novi aranzman, ili jos koju kiticu.
A da se nasi MUP-ovci ugledaju u njih, sto kazete ?














23

subota

prosinac

2006

JAPANSKOM CARU U POHODE



Tko rano rani, dvije srece grabi, i zato eto mene jutros rano caru u cestitare.
Japanski car Akihito danas (23. prosinca) slavi svoj 73. rodjendan. Taj se dan u Japanu obiljezava kao drzavni praznik, te je moguce posjetiti carsku palacu u sredistu Tokyja, inace zatvorenu za javnost tijekom godine. Carska obitelj pojavljuje se na balkonu palace i pozdravlja okupljenu publiku.
Osim 23. prosinca, carska obitelj izlazi pred javnost i 2. sijecnja, prigodom tradicionalne novogodisnje cestitke upucene s istog mjesta.

Carska palaca (Kokyo) smjestena je u samom centru Tokyja, nedaleko od poslovnog sredista Otemachi. Na mjestu palace nekoc se nalazio dvorac Edo, prebivaliste japanskih shoguna. Nakon Meiji restauracije 1868. godine i careva preseljenja iz Kyota u Tokyo, zgrada je uredjena kao palaca. Velik dio kompleksa unisten je, nazalost, u zracnim napadima u Drugom svjetskom ratu, a obnova je dovrsena 1968. g. Jedan od najpoznatijih motiva iz okolice palace je Nijubashi-mae, most s dva elegantna luka nacinjena po njemackom modelu.



Nijubashi mae kakav se vidi samo dvaput godisnje (gledano iz palace)




Pogled prema palaci


Nije lose ponekad zaviriti u palacu najstarije dinastije na svijetu, i jos uvijek jedne od najkonzervativnijih i najnedostupnijih. Doduse, nije dopusten ulaz u samu palacu, vec samo na teren ispred glavnog balkona. (Zamislite samo koliko bi se tek cipela bilo naslo pred carevim genkanom da su pustili unutra svih nas 16.000 cestitara, koliko je danas izbrojano. A tek salica za caj... zaboli glava i obicnog smrtnika, kako nece cara.)

Osim naravno Japanaca, medju carevim cestitarima ima i mnogo stranaca koji zive u Japanu ili dolaze kao turisti. Svi stojimo u redu i strpljivo cekamo. Vladaju stroge mjere osiguranja: na dolasku smo prosli 3 check-pointa kao na aerodromu, uzduz cijele trase stoje policajci i sluzbenici u civilnom odijelu, cuju se ponavljane i uporne molbe za mir i red (iako nitko ne ometa), a nad nasim glavama stalno kruze dva helikoptera. Iz zvucnika dopire misticna istocnjacka muzika u kojoj me nesto podsjeca na krik pauna (ima li ih u carskim vrtovima, blogzna?).
Car i carska obitelj izlaze pred publiku u tri navrata, s razmakom od 40-ak minuta. Kao i japanski vlakovi, japanski car stize tocno na vrijeme. U 10. 20 sati na balkonu se pojavljuje tenno, za njim carica Michiko, kronprinc Naruhito i princeza Masako, te princ Akishino i princeza Kiko. Krik iz mase: ‘Banzai ! Banzai !’ i freneticno mahanje zastavicama. Car razdragano pozdravlja okupljeno mnostvo i upucuje nam par biranih rijeci:



Pogled iza stakla (slijeva nadesno): princeza Masako, princ Naruhito, car Akihito, carica Michiko, princ Akishino i princeza Kiko




Banzai !

Jos nekoliko puta domahivanje i pozdrav, i nakon samo tri minute clanovi carske obitelji povlace se u svoje odaje iza pomicnih vrata. Mnostvo se razilazi.


Je li vrijedilo te tri minute ? Meni jest. Nepopravljivi sam royalty fan. Pamtim sva najvaznija imena, pratim sve markantnije dogadjaje u europskim i inim kraljevskim kucama, veselim se novorodjenim princevima i princezama, a kad je japanski car u pitanju, nema toga sto me ne zanima - zaboga, covjek zivi 45 minuta vlakom odavde.
Tako blizu, a tako daleko.
Jer, iako je nastavno na rodjendanske zelje i pozdrave dopusteno prosvrljati i prekrasnim carskim vrtovima tik uz palacu, to je uglavnom sve sto se o japanskom caru and Co. u javnosti moze vidjeti i cuti. Ostatak je obavijen velom tajne.
Sto car radi kad se ne bavi carskim duznostima (ceremonijalne su prirode i uglavnom vezani uz religiozne obrede), kakav mu je zivot iza paravana, koja su osobna misljenja i stavovi ostalih clanova obitelji, o tome se u Japanu cuje vrlo malo. Dok europske kraljevske kuce posljednjih godina sve vise teze transparentnosti i izlaze otvoreno u javnost i medju obicne gradjane, japanska je carska obitelj zatvorena i pasivna. U javnosti se pojavljuju malo, vrlo rijetko putuju u inozemstvo. Kriticari upozoravaju da se carska kuca sve vise udaljuje od obicnih Japanaca. Po nekim navodima, samo oko 50 posto Japanaca drzi da je carska kuca danas od nacionalnog znacaja i vide je u pozitivnom svjetlu. Ipak, Japanci izbjegavaju otvoreno kritizirati cara i njegove postupke - to je jos uvijek tabu tema.

Rodjenjem moguceg muskog nasljednika Krizantemine dinastije, princa po imenu Hisahito u rujnu ove godine, popularnost carske kuce malo je porasla. Nacija je razdragano docekala malog princa koji je po sadasnjem zakonu treci u liniji nasljedstva, nakon princa Naruhita i svog oca, princa Akishina. Tragicna figura ostaje princeza Masako, supruga Naruhita i majka male princeze Aiko. Uslijed pritiska okoline da rodi muskog nasljednika, Masako vec godinama pati od stresnog poremecaja zbog kojeg se gotovo posve povukla iz javnog zivota. U zemlji u kojoj je sluzbeni tretman depresije totalno mirovanje (jok Prozac !), cak je i kronprincezi trebalo dvije godine da uvjeri sluzbenike mocne Kunaicho (Imperial Household Agency) da joj dodijele osobnog psihijatra. Otkako se to dogodilo, Masako se polako oporavlja i povremeno preuzima sluzbene duznosti: danas se na balkonu pojavila dvaput, sto uopce nije lose.




Unutrasnje zidine palace




Cvat sljive u prosincu: Prunus subhirtella cv. Autumnalis





U popodnevnim satima car Akihito prima cestitke od visokih drzavnih duznosnika i stranih veleposlanika u Japanu. O tome i nekim drugim aktivnostima vise mozete saznati na sluzbenom sajtu japanske carske kuce.


Za one koji zele znati vise: u Japanu postoji alternativno racunanje vremena temeljeno na godini vladanja trenutnog cara. Tako se sada nalazimo u godini 18. Heisei ere - racuna se od 1990. g., kad je car Akihito stupio na prijestolje. S 1. sijecnja pocinje nam 19. godina Heisei i datum se biljezi ovako: 19-1-1 (1. sijecnja 2007.).

Kucanica Vam svima zeli MERII KURISUMASU i sretnu Godinu Devetnaestu !










21

četvrtak

prosinac

2006

KUHARICA U JAPANU II: CAROBNE TIKVICE

Sutra je zimski solsticij iliti suncostaj - najkraci dan u godini. Stanovnici Japana na taj dan po tradiciji uranjaju u kupku yuzu citrusa, ploda slicnog ovecoj mandarini koji upravo zrije u toplim krajevima, ukljucujuci Tokyo. Osim kupke koja osvjezuje i snazi tijelo, Japanci vjeruju da je na dan solsticija vazno i jesti - tikvice, kojima se od davnina pripisuju posebna svojstva.
Tikvice su u Japanu oduvijek bile smatrane vrlo hranjivima. Drzalo se da stite od raznih teskih bolesti (cinjenica je da su bogate vitaminima). Kako ih je moguce dugo cuvati, posebno su bile cijenjene zimi, kad nije bilo mnogo svjezeg povrca. A na dan solsticija Japancima je posebno bilo stalo do tikvica, jer su navodno stitile od zlih duhova - imale su dakle magicna svojstva. To se vjerovanje odrzalo do danas.

Neovisno o hrani, zanimljivo je kako je i zapadna kultura nekako zapela bas za tikvicu (tikvu, bundevu) kao objekt koji privlaci ili posjeduje magicne moci. Eno, recimo, Pepeljuge koja je onomad hitno trebala prijevoz u palacu, pa joj je dobra vila na brzinu podmetnula bundevu (ne obicnu, nego zacaranu) i pretvorila je u kociju. Pepeljuga je zahvaljujuci carobnoj bundevi stigla na bal gdje je bio njezin princ i ... dalje znate sto je bilo.
Ili naravno Halloween, koji nije moguce zamisliti bez izdubljenih bundeva koje sablasno sjaje u mraku obasjane svjetlom svijece - tu bundeva dobiva svoj spooky znacaj koji nije potrebno posebno objasnjavati.

Sto se hrane tice, osobno nisam preveliki ljubitelj tikvica, nisam nikad voljela cak ni kolac od tikve koji u nekim krajevima Hrvatske vazi kao specijalitet. No, ovaj japanski recept me odusevio, tikvice su doslovce slatke da oblizete prste. Priprava je vrlo jednostavna i brza, ukratko - tikvice su carobne, ako vec ne zacarane...

Kusajte, odagnajte zle duhove. May the Force be with you.



TIKVICA U SLATKOM BUJONU OD SOJE
(Kabocha no nimono)

Potrebne kolicine:

pola manje tikvice
Za umak:
400 ml dashi bujona
2 zlice secera
2 zlice mirina (slatki sake)
2 zlice japanskog sojinog umaka




1. Zlicom odstraniti sjemenke i vlakna iz unutrasnjosti tikvice.
2. Narezati tikvicu na kriske i djelomicno zarezati koru na vise mjesta, kako bi meso dobro upilo aromu bujona, i tako da tikvica dobije tockast izgled. (Ne sasvim oguliti koru da se meso ne raspadne.)
3. Dashi bujon: najjednostavniji nacin pripreme je s instant-praskom dashija, koji se moze nabaviti u trgovinama japanskih artikala (otopiti potrebnu kolicinu dashija u 400 ml vrele vode). - U taj bujon staviti tikvicu i zagrijati do vrenja, nakon toga smanjiti vatru na minimum i lagano kuhati oko 5-10 minuta.
4. Kad tikvica malo omeksa, dodati ostale sastojke za umak koje ste prethodno dobro promijesali i kuhati jos nekoliko minuta dok meso dovoljno ne omeksa.
5. Ostaviti da se hladi i posluziti u zdjelici s malo tekucine.


Kuhana tikvica blaga je i suptilno slatka okusa. Dolazi kao prilog drugim jelima od mesa ili ribe, i naravno odlicno se slaze s jelima od rize. Cest je sastavni dio obento kutija.
Za nesto jaci obrok mozete dodati piletinu ili mljeveno meso koje ste prethodno brzo promijesali u woku ili na neki slican nacin.




19

utorak

prosinac

2006

KUHARICA U JAPANU



Kakva bih ja to Kucanica bila da vam tu i tamo nesto ne skuham ?
Toliko ste me pitali da vam, eto, konacno udovoljavam. Kucanica u Japanu danas kuha japanski !
Ovaj put bez podvala u vidu kupljenih obento ruckova, odlazaka u restorane i kicenja tudjim liscem, hocu reci perjem. Ovaj put nesto iz moje vlastite kuhinje, s mojim fotografijama i neizbjeznim komentarom. To je zato sto, osim kuhanja, volim i pricati ;-)

Kucanica dobro zbori da vam jelo ne zagori !


Za uvod je ipak potrebno reci par rijeci o japanskoj kuhinji. Otkako sam u Japanu, kuham ponajvise japanski, s povremenim izletima u medjunarodne vode (ukljucujuci i hrvatske). Ljudi me cesto pitaju kako je to kuhati japanski. Ja obicno kazem, nista lakse od toga - ako ste u Japanu.
Kuhanju obicno prethodi nabava potrebnih namirnica. Tako je u svakom japanskom supermarketu ili trgovini bez mnogo muke moguce naci sve osnovne sastojke za pripravu ukusnog i zdravog obroka. Oni najcesce budu u malim pakiranjima, za nas dosljake sa Zapada isprva prilicno neobicna i egzoticna izgleda, o okusima da ne govorim. Ucila sam (i jos uvijek ucim) kuhati japanski uz pomoc svoje kuharske pocetnice. Svladavsi osnovne tehnike i upoznavsi temeljne namirnice i zacine, mogu reci da mi se kuhanje vrlo svidjelo i da je u biti vrlo jednostavno: sve mi je pri ruci, sve je uvijek dostupno svjeze i najbolje kvalitete, i uvijek mogu uciti od drugih (‘Susjedo, sto se danas kuha ?’).

Kuhati japanski u Japanu ujedno je i najekonomicnija varijanta, jer sezonsko voce i povrce uvijek je jeftinije, a i ukusnije od smrznutih ili konzerviranih artikala. Isplati se kuhati s onim sto je dostupno. Kad pozelim napraviti nesto po nekom starom europskom receptu, nerijetko to ispadne i puno skuplje jer sastojci su ‘egzoticni’ za Japan, a ni okus nije vise isti jer je prilagodjen japanskom ukusu (primjerice, jela od sira). Uz to, neke je sastojke vrlo tesko pronaci.
U obrnutom slucaju, cini mi se da kuhati japanski izvan Japana nije uvijek tako jednostavno. Poteskoce nastaju s nabavkom namirnica. U najboljoj varijanti, one bi trebale biti japanskog porijekla i kvalitete, savrseno svjeze ukoliko to trazi originalni recept. Pitanje je i kako prepoznati prave namirnice ? Neki nazivi dovoljno su neobicni da neupucenima moze pomoci jedino Google. Na srecu, trgovina s istocnjackim i japanskim artiklima danas ima gotovo u svakom vecem gradu i u vecini zemalja, pa to ne bi trebala biti veca prepreka kuhanju i kusanju japanske hrane kod kuce. A kako i japanski restorani u posljednjih nekoliko godina u svim gradovima nicu kao gljive poslije kise, moguce je za pocetak odluciti kusati ‘the real thing’ pa se potom eventualno odluciti za eksperimentiranje u vlastitoj kuhinji.

***

Japanci obozavaju dobru hranu. Hrana im je omiljeni predmet razgovora. U razgovoru sa strancem gotovo nikada nece propustiti upitati ga kako mu se svidja japanska hrana. (Iz nekog razloga uvijek ce pitati i koje vam je najgore jelo koje ste kusali, i nasladjivati se odgovorom gaijina koji u 99 posto slucajeva glasi: natto, iliti fermentirana sojina zrnca - potpisujem).
U Japanu cesto se jede po restoranima i zalogajnicama prikladnim svacijem ukusu i novcaniku. Na putovanjima u zemlji i inozemstvu jedno od obaveznih odredista bude i restoran s lokalnim specijalitetima. Suveniri s putovanja cesto se svode na nesto jestivo: paketic suhog voca, lokalni slatkis, nesto poznato i nepoznato u isti mah.


Gledajuci japansku TV, covjek se zapita kako to Japancima uspijeva, stalno jesti i sacuvati vitkost. U svako doba dana i noci na japanskim TV-postajama prikazuje se neki kuharski show, blok novih recepata ili kviz na temu hrane, jela i kuhanja. Gotovo je nevjerojatno koliko se naoko razlicitih emisija u ovoj zemlji temelji samo na jednome: hrani. Na japanskoj TV uvijek se nesto przi, pari i kuha, stalno nesto krcka i bucka, cvrci i sisti, sjecka se i mijesa da je milina. Vec od ranog prijepodneva tete u pregacama s ekrana prodikuju naciji neodlucnih domacica sto bi tog dana trebalo kuhati s obzirom na vremenske uvjete, polozaj zvijezdja i tradicionalni japanski kalendar. Oko podneva tirada privremeno zavrsava, da bi se nastavila kratko nakon rucka a usmjerena, dakako, ka skorasnjoj veceri. U vecernjim satima nastavlja se u revijalnom tonu: dvoje poznatih, simpaticnih Japanaca iz svijeta show-biznisa krecu na lagano putovanjce Japanom. Posjetit ce najzanimljivija turisticka odredista u prefekturi toj-i-toj: hram, muzej, suvenirnicu i na kraju restoran, u kojem ce kusati najbolja jela tog kraja (ide close-up najslasnijeg zalogaja pridrzavanog stapicima). Odmah nakon jela uskacu na lokalni vlak i voze se 10 km dalje u susjedno selo cuveno po tom-i-tom. U vlaku veselo cavrljaju i polako grickaju sadrzaj obento paketa kupljenog na kolodvoru (slika ukusno aranziranog sadrzaja kutije s lokalnim poslasticama). Na sljedecem ce odredistu to dvoje vjecno nasmijanih malkice protegnuti noge i potom skoknuti na salicu zelenog caja u jednom od lokalnih kissatena (japanski coffee shop), gricnuvsi tom prigodom poneki slatkis koji je pred njih iznijela domacica (ide slika jos nedirnutih delicija). Samo sto su sjeli, evo njih dalje, hop u zicaru. Na vrhu planine te-i-te dvoje raspolozenih glumaca (pjevaca, zabavljaca) prijavljuje se u ryokan, hotel japanskog tipa i samo sto su usli - ne, nece za promjenu jos nista calabrcnuti, prvo uranjaju u ofuro (japansku kupku na visokim temperaturama). Blazena izraza lica i umotani u svjeze ustirkane yukate, pregladnjeli sjedaju za veceru koju iznosi domacica hotela (ide mastoviti i oku ugodni buffet sastavljen od 30-ak salica, zdjelica i tanjurica punih delikatno aranzirane hrane, najbolje od najboljega sto prefektura nudi). Uz slasno mljaskanje aktera i njihovo strastveno i opetovano: OISHII !, postovano gledateljstvo, oprastamo se od Vas i zelimo Vam laku noc...



Japanska kuhinja svjetski je cijenjena zbog svoje autenticnosti, jednostavnosti pripreme i vrhunske prezentacije. Sastojci koje koristi lagani su, prirodni i vrlo svjezi. Zahvaljujuci tome, japanska hrana izuzetno je zdrava i dokazano produzuje zivotni vijek. Najvise dugovjecnih osoba na svijetu zivi upravo u Japanu. Kvalitetne prehrambene navike pridonose dobrom zdravlju Japanaca: jedu opcenito manje od zapadnjaka (porcije u trgovinama i restoranima bitno su manje od onih u zapadnim zemljama) i malo je ljudi s viskom kilograma ili ozbiljnom pretiloscu.

Da ukratko sazmem glavne kvalitete japanske kuhinje:
- Ne koristi se tesko ulje ni maslac - hrana gotovo uopce nije masna, a kuha se u sojinom ili sezamovom ulju.
- Cijela se kuhinja temelji na nekolicini osnovnih zdravih sastojaka: riba (narocito masna riba poput sardine, tune, lososa), riza, povrce, sojini produkti (tofu, miso, sojin umak), alge i plodovi mora (nori).
- Zacini se koriste vrlo umjereno, a osnovni su sol, papar i djumbir. Jakih zacina japanska kuhinja gotovo i ne poznaje (moguc je dodatak cesnjaka i crvene paprike u malim kolicinama).
- Zacini i umaci serviraju se posebno, kako bi jelo zadrzalo svoj izvorni okus. Svatko koristi umak koliko i ako to zeli. Japanci preferiraju blage okuse; strancima nenaviknutima na japansku hranu jela se u pocetku mogu ciniti bez okusa.
- Priprema je brza i jednostavna, jela se kuhaju kratko jer su sastojci najcesce sitno nasjeckani. Najcesce metode pripreme hrane su kuhanje, pecenje, na zaru i na pari.
- Sva se jela posluzuju istovremeno, nema odredjenog redoslijeda. Na pocetku i na kraju obroka posluzuje se zeleni caj.
- Japanska kuhinja dici se izvrsnom prezentacijom i delikatnom ljepotom obroka, za ciju su pripremu potrebne i odredjene tehnicke vjestine.


Space food
Japanska Agencija za istrazivanje svemira JAXA nedavno je objavila natjecaj za proizvodnju japanske ‘svemirske hrane’ koja bi se najranije od 2008. godine trebala naci na jelovniku Medjunarodne svemirske postaje (ISS). Natjecaj je raspisan medju domacim proizvodjacima hrane, a trazeni bi produkt trebao zadovoljavati odredjene medjunarodne standarde kao sto su sigurnost pakiranja, mogucnost higijenskog cuvanja u duzim periodima, okus i izgled. Hoce li, dakle, astronauti u Zemljinoj orbiti uskoro srkati instant sushi iz vrecice, ostaje da se vidi.


MAKIZUSHI
Vjerojatno najpoznatija japanska poslastica izvan Japana bio je i ostao - sushi. Tekka-maki-zushi (sushi od tune) jedna je od najpoznatijih vrsta sushija. Ujedno je i jedan od najjednostavnijih za pripremu. Zbog toga sam odabrala upravo ovaj recept.
Druga varijanta je kappa-maki ili sushi s krastavcem - nacin pripreme je vrlo slican, a tehnika rolanja sushija je ista.

Kako pripremiti rizu za sushi
Za pripremu sushija po mogucnosti koristiti japansku rizu ili slicnu rizu kratkog zrna.
Idealno bi bilo skuhati rizu u ‘rizniku’, koji sam predstavila u postu o japanskim izumima i koji je u medjuvremenu, kako se cini, osvojio mnoga srca !
Kuhanu rizu treba natopiti mjesavinom octa za sushi:

3 velike zlice rizinog octa
1 velika zlica secera
1 zlicica soli
------------------------------
Sve promijesati i zagrijati na vatri srednje jacine dok se ne otope secer i sol, zatim ohladiti. Ohladjeno umijesati u rizu, po mogucnosti u drvenoj ili nekoj drugoj posudi (ne metalnoj).
Makizushi se u pravilu radi s ohladjenom rizom (listovi norija brzo se smezuraju ako na njih polozite vrucu rizu).



Svi sastojci: rizin ocat, sojin umak, sake, wasabi u tubi, tuna, krastavac, listovi norija, mrezica za rolanje sushija


Sastojci za makizushi (sushi od tune i krastavca)
(za 4 osobe)

780 g kuhane rize za sushi (1 salica sirove rize po osobi)
4 lista norija (morske alge)
200 g svjeze tunjevine

marinada: 50 ml sojinog umaka + 50 ml sakea za kuhanje

1 krastavac
wasabi (japanski hren)
ukrasni djumbir (gari)
japanski sojin umak
-----------------------
1. Napraviti marinadu: zagrijati sake na jakoj vatri da ispari alkohol. Ohladiti i pomijesati sa sojinim umakom.
2. Narezati tunu po duzini na 4 reznja i marinirati u umaku pod 1.
3. Tanko narezati krastavac po duzini na 4 reznja.
4. List norija prerezati na pola, sjajnu stranu okrenuti prema dolje i poloziti na mrezicu za rolanje.
5. Na nori poloziti rizu po cijeloj povrsini lista, ali ostaviti nepokriven gornji rub od oko 1,5 cm.
6. Po zelji tanko premazati wasabijem po sredini rize (oprez, vrlo ljut !) i na to poloziti rezanj tune:



7. Podici mrezicu i sve zajedno cvrsto zarolati. Zatvoriti rolicu i dobro stisnuti:



8. Maknuti s mrezice i brzim potezima noza narezati na 6 komada - nakon svakog reza obrisati noz mokrom krpom kako se riza ne bi lijepila za noz.
9. Isti postupak ponoviti s krastavcem i makizushi je gotov ! Ukrasiti gari djumbirom i jesti sa sojinim umakom.



Flower power: gotove nori ruzice



TEMAKIZUSHI (‘maki u kornetu’)
Jednostavnija varijanta makizushija, odlicna ukoliko primate goste zeljne malo eksperimentiranja. Svatko moze sam napraviti svoj temakizushi, kombinacije sastojaka su bezbrojne ! Osnovne sastojke za punjenje ovih ukusnih ‘korneta’ mozete narezati unaprijed. Za rolanje nije potrebna mrezica, nego se list norija polozi na dlan i puni rizom i ostalim sastojcima, te jednostavno zatvori kao kornet.
Temakizushi ne ostaje dugo svjez - pozeljno pojesti cim ga napravite !


Moguci sastojci (narezati na tanke listice ili umetnuti samo komadic):
- svjeza tuna, dimljeni losos, kuhani skampi
- krastavac, avokado, paprika, sparoga, mrkva u rezancima, list salate...
- japanski omlet
- przeni patlidzan, rajcica...
- crni sezam u zrnu



Polozite nori u dlan jedne ruke i drugom rukom punite sadrzajem po zelji.





Daleko od savrsenstva, ali nacinjeni s puno zadovoljstva.
Itadakimasu ! Javite mi kako je ispalo...


11

ponedjeljak

prosinac

2006

ZASTO MI JE DRAZI CEKER OD TORBICE S POTPISOM



To ste valjda vec zamijetili. Moje drugo ‘ja’ u dizajnu ovog bloga stoji u podnozju Fujija i u ruci stisce ceker. Najobicniji pleteni ceker s kakvim se ide na plac. Ni manje ni vise. A zamijetili ste mozda i da u opisu bloga stoji: ‘Kako se moj ceker (s)nasao u Zemlji Louis Vuitton torbica’, to jest Japanu.
Kako se moj ceker nasao ovdje, to ste vec mogli citati u prethodnim postovima. Kako se on ovdje snasao, to je vec druga stvar. Nije, naime, lako jednom cekeru u Zemlji Torbica s Potpisom. Treba se nositi s ugladjenijom, usminkanijom i daleko luksuznijom konkurencijom, koja se mahom odaziva na zvucna imena europske provenijencije. (Ironija je, dakako, u tome sto je i doticni ceker europskog porijekla, ali je u Europi bez konkurencije.) Kvalitete cekera, pa makar mu korijeni bili i europski, ovdje su prilicno podcijenjene: skroman je, jednostavan i neupadljiv, ima siroku primjenu i nosi sve i svasta, prakticki je nepoderiv. U Japanu sve bi mu to jos i oprostili, samo ne njegov najveci nedostatak: to sto kroz zivot ide bez imena.
Moj bezimeni ceker.

What’s in a name ? - U imenu je sve. Sigurno kad se radi o koferima, torbicama, novcanicima i slicnim nosacima materijalnih dobara u modernom japanskom drustvu. Vazno je nositi torbicu s potpisom. U igri je vec godinama samo jedno ime koje zapravo i nema pravu konkurenciju na trendy ulicama Japana:
Louis Vuitton, hajimemashite.
Japanci i LV vole se javno. Cinjenica br. 1: gotovo svaki Japanac i Japanka posjeduju neki artikl s imenom tog francuskog proizvodjaca luksuznih artikala. Najcesce su to torbe i torbice svih vrsta, velicina i oblika. Pogodno za domaca i interkontinentalna putovanja, kotacici su opcija, dame i gospodo, u vasu zracnu luku upravo je sletio novi kontingent japanskih turista, pozelimo im dobrodoslicu:




2) Vise svakodnevna verzija rucne torbice. Prirasla srcu i podlaktici svake dame, ova torbica vjerno cuva najvecu zensku tajnu: sto li ona u njoj nosi ?




3) Sitni item za one najskromnije, imati je biti, daj sta das:




Cinjenica br. 2: na temelju ovog uzeg izbora popularnih LV-torbaka vec je i daltonistima jasno da Japanci za doticni item preferiraju identicnu tamnosmedju boju sa jasno istaknutim logom ispisanim zlatnim slovima.
Nadalje, zasto bi uopce bilo potrebno naglasavati da su ove torbice famozno skupe. Cijena torbice prosjecne velicine penje se i do 250.000 yena (11.965 kn), pa i vise (nekima je to mjesecna placa). Isti artikl u Parizu navodno se moze nabaviti po daleko nizoj cijeni, ali to ovdje nikoga ne brine. Tko se naumio docepati torbaka, ne pita za cijenu.


O Vuku, po Vuku

Artikl s potpisom doticnog Luja koji obitava u Francuskoj, u Japanu je dakle vrlo trazena roba. Valjda zato sto odise tako europskim, francuskim duhom: umijece zivljenja, razdraganost i polet, 35-satni radni tjedan i croissanti za dorucak.
Naravno, u Japanu je moguce kupiti i nositi i druge poznate brandove torbica. Eto, nema ni dva mjeseca otkako je talijanski Gucci na Ginzi otvorio ekskluzivnu robnu kucu na osam katova, prvu takvu na svijetu. Ljudi cekaju satima u redu da bi usli u zgradu nalik na velik metalni kofer, i bacili pogled na ovaj velicanstven spomenik modi i modnim detaljima.
Ipak, i Gucci i Prada i svi drugi manje poznati bratici i sestricne stoje u sjeni velikog Luja V., Kralja Sunca u Zemlji Izlazeceg Sunca. Kako je to moguce ?
Moglo bi biti da je Lujo Vujo marketinski lisac od formata. Mora da je pronasao pravi nacin kako osvojiti zahtjevno japansko trziste. Tako to cesto ide sa stranim brandovima: uspjeh u ostatku svijeta ne garantira trijumf u izbirljivom Japanu.
Lukavom je Vuci upalilo na ovaj ili onaj nacin, svi ga hoce. Lujo je kupio povjerenje nacije. Za svoje artikle Lujo ima pravo zatraziti najvisu cijenu, daleko visu od one u drugim gradovima svijeta. Japanci kupuju bez pogovora, nema cjenkanja. Kad ih jednom osvojite, mozete im prodati gotovo sve.
Primjer: grad Nagoya u sredisnjem Japanu tradicionalno je slovio kao grad stedljivih ljudi koji nije privlacio velike trgovacke lance i potrosacki biznis. Otkako je, medjutim, i u tom gradu sve vise ljudi sve vece platezne moci, spremnih za jedan tretman masaze i jacuzzija bez griznje savjesti odvojiti i do 100.000 yena (4.786 kn), medju domacim i stranim tvrtkama pocela je utrka za osvajanje novog trzista. Pa je tako i LV vec najavio otvaranje velike trgovine u Nagoyi iduceg proljeca.
Lujo Vujo nanjusio sansu.


Stojim ja tako s cekerom u ruci i razmisljam. Naravno, o ukusima se ne raspravlja, i kao sto su meni posve neprivlacne te torbice prljavosmedje boje s teksturom dobrano ustajale zabokrecine i nemastovito zlatnim logom u potpisu, tako ce vecina zena u ovoj zemlji tvrditi da nema nista elegantnije ni zenstvenije od ‘Bitona’, i kunu se u nj svojim zivotom. Ukratko, LV je u Japanu statusni simbol, znak pripadnosti grupi.
U ovoj je zemlji vazno biti elegantan i zavodljiv, dotjeran po zadnjoj modi, narocito ako ste zena. Nemam nista protiv toga. Samo mislim da je znakovito sto mnogi Japanci sami sebi uskracuju mogucnost da barem izvanjski, pojavno, budu originalni, cak i onda kada bi to mogli i smjeli.
Torbice s potpisom predmet su masovne zudnje i potraznje. Kako sam pokusala prikazati, medju imenima u ovom biznisu u Japanu nema velike konkurencije. A najgora stvar koja se Japancu moze dogoditi jest da bude drukciji od drugih, pa makar i u oblacenju i modnim dodacima. I tako se dogadja paradoks da, unatoc tome sto su mozda potrosili goleme sume na originalne modele ovoga ili onoga, svi ti muskarci i zene pocinju nositi iste torbice, oblaciti se isto, cak i ponasati se isto. Uniformnost ostaje ideal, originalnost ostaje san. Plati vise da dobijes manje. Kako suludo.


Razotkrivanje

Cvrsce stiscem ceker pod misku i hodam dalje. Torbica s potpisom, hvala lijepa. Ne vjerujem da bi ijedna od njih izdrzala ono sto je dosad izdrzao moj ceker: interkontinentalnu selidbu (natrpaj u ceker sto je vise moguce uspomena, ali tako da ostanu neokrznute), svakodnevnu kupovinu po japanskim ducanima (u ovoj zemlji sva su pakiranja mala i to kupovinu cini neekonomicnom i stresnom zanimacijom), izlete s Malom i neizbjezni popratni sadrzaj koji usput trpam u ceker, jer koseva za smece nigdje nema kad ih najvise trebas: proliveni sok, zgnjecena banana, rastopljeni keksi od cokolade... A dobra torba glavu cuva.
Ne podnosim diktaturu modnih casopisa i medija. Nosim ono sto mi se svidja. Ne patim na torbice ni cipele, imuna sam na Imeldin sindrom. Dapace, jezim se na pomisao kupnje novih cipela, vec sama ideja privikavanja na nove zuljeve i novi nacin hoda u njima odbija me od kupnje. Znam da ovo zvuci hereticki ako se nazivate zenom, ali mrzim se nositi s viskom. Veci mi je izazov naci te jedne cipele, tu jednu suknju i bluzu, u kojoj cu se osjecati fantasticno i tako je i nositi. A jos je veci izazov ne potrositi na to gomilu novca, i naci nesto sto ne nosi jos pola grada osim mene.
Ne znam u cemu je stvar, mozda ce se tek dogoditi a mozda je sad vec i prekasno ocekivati da me zarazi taj virus. S godinama postajem sve pragmaticnija. Pazljivo biram i uzimam ono sto smatram da mi treba. S uzitkom bacam ono sto mi vise ne treba i sto je odsluzilo svoje. Mislim da to nije evidentno, niti lako. Koliko se samo balasta nakupi u nasim zivotima, a da toga nismo ni svjesni. Materijalnog i mentalnog.
Drzat cu se ja i dalje svog cekera, kud puklo da puklo. The devil wears Prada, vrag odnio LV.















02

subota

prosinac

2006

OD DOBROGA BOLJE



Ljubitelji dobre hrane u Japanu mogli bi u ovom postu konacno doci na svoje. Rijesila sam, naime, danas pisati upravo o tome !
No, kome vec sline cure pri pomisli na skori spomen slasnog sushija, sashimija, cudnovate miso-juhe i slicnih delicija iz japanske kuhinje, toga cu, nazalost, morati razocarati i ovaj put. Japanske recepte marljivo biljezim za neku kasniju prigodu. Umjesto toga, pozivam vas na drukciji kulinarski dozivljaj: posjet hrvatskom restoranu ‘Dobro’u tokijskoj cetvrti Kyobashi !

‘Dobro’ je prvi i zasad jedini hrvatski restoran u Japanu. Postoji svega tri godine, a prica njegova nastanka pomalo je neobicna i za nas neocekivana. Za pocetak, ideja osnivanja hrvatskog restorana u Japanu nije svanula nekom nasem poduzetnom zemljaku, vec - Japancu. Sve je pocelo napola u sali (tko kaze da Japanci nemaju smisla za humor ?!), a ima i debele veze s nogometom !

Domaca hrana u srcu Tokyja, mljac... Ma, nije da je meni japanska kuhinja dosadila, ali zazeli se covjek neceg novog, ili bolje reci starog, onog sto mama i baka spreme kod kuce kad se vratis ‘iz dijaspore’. Fina domaca jela koja je ovdje cesto tesko spraviti, jer nema pravih sastojaka. Ili znas da ono sto spremis ‘nije to’, jer ima drugi okus. ‘Dobro’ je vec samim imenom zvucalo, u najmanju ruku dobro.
Osim toga, imam prijateljice Japanke koje me vec mjesecima nagovaraju da krenemo u hrvatski restoran. Pomalo me sram to reci, ali cule su za ‘Dobro’ prije mene. Nesto kotrljaju u ustima tu rijec ‘dobro’, meni zvuci neobicno ali ipak, ‘proguglam’ ja to i - imam sto vidjeti, hrvatsko ice i pice nasred Tokyja. Neko se vrijeme kulinarska znatizelja mojih prijateljica natjecala s mojom nostalgijom. Idemo - kad idemo ? - ma idemo !
Subote su u Japanu idealne za zenske kulinarske izlete. Kazem, zenske, jer subotom zene imaju priliku da malo ‘pobjegnu’ iz kuce. Muzevi, ionako premoreni od radnog tjedna, vikendom su skloniji pristati na cuvanje djece i kucnih ljubimaca. Gospodarice kuce s veseljem izlaze u grad s prijateljicama (na potezu kupovina - kava - trac - posjet restoranu). Doista, Tokyo je vikendom uglavnom u zenskom drustvu. Muskarci se tu i tamo prikrpaju zenama, recimo ako su svjeze zaljubljeni pa prate dragu, ili joj nekim cudom pristanu nositi pakete skupljene u beskrajnoj setnji trgovinama.
I zato, eto nas vikendom kusati Dobro...





Ulaz u restoran 'Dobro'


Satsuki Kawasaki nasao se (slucajno ili ne) u sluzbenoj pratnji nase nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 2002. godine u Japanu. Cak i ovdje u Zemlji Izlazeceg Sunca jos zive price o tome kako su hrvatski nogometasi prirasli srcima domacina u mjestima u kojima su odsjedali. Prica o Kawasakiju na koju sam naisla djeluje stoga uvjerljivo: osim sto je odlicno obavljao svoj posao u pratnji nogometasa, covjek je uz nase Vatrene i sam postao bas takav - vatren. Vjerno je pratio nasu ekipu na gostovanjima u razlicitim gradovima, sprijateljio se s igracima i osobljem, i bit ce da je u nekom od tih razgovora Kawasaki spomenuo svoj san da jednog dana otvori restoran. Netko se iz hrvatske ekipe nasalio i spontano predlozio: zasto to ne bi bio hrvatski restoran ?!
Kawasaki-san shvatio je salu ozbiljno. Dao je otkaz u firmi u kojoj je dotad radio i bacio se na posao oko otvaranja restorana. Potrudio se otputovati u Hrvatsku, detaljno prouciti nasu kuhinju i vina i cak pronaci pravog hrvatskog kuhara za svoj restoran koji je uskoro otvorio pod imenom ‘Dobro’. I u svemu tome cini se da ga je, osim znanja neophodnog za takav projekt, vodio i vrlo dobar feeling.
Prije svega, ako smijem primijetiti, restoran ‘Dobro’ ima odlican polozaj. Smjesten je u elitnoj cetvrti Tokyja, blizu famozne Ginze, ulice najskupljih poslovnih prostora na svijetu. Ginza je prepuna ekskluzivnih trgovina, robnih kuca, galerija koje privlace ne samo Japance, vec i brojne strance u ovom gradu. Nije lose ako nacionalni restoran jedne male zemlje koja se dici bogatom ali u svijetu nedovoljno poznatom kulinarskom tradicijom, bude sasvim blizu tim privlacnim svjetskim imenima, samo nekoliko minuta hoda od pomodne i razvikane Ginze.




Miris novca: gizdava Ginza. U promenadi jednom od najcuvenijih ulica na svijetu vazno je vidjeti i biti vidjen. Oni koji to sebi mogu priustiti, olaksat ce svoje lisnice u trgovinama vodecih svjetskih marki: Dior, Chanel, Louis Vuitton, Bulgari... Oni koji su u minusu na kreditnoj, jos uvijek mogu pozvati sami sebe u window shopping.




Ginza je prepuna reklama


A ni ime restorana nije lose, a kako i moze biti ako glasi: Dobro. Kratko i jasno. Rijec pozitivna u opcem smislu, ali i u kulinarskom. Japanci je lako izgovaraju i pamte. Budite dobar ucitelj za stolom i poucite ih malo vise: ‘dobro’ je ovo jelo, ali kaze se i ‘dobar dan’, ‘dobra vecer’, ‘kako si? - dobro sam’...
‘Dobro’ nudi lijep izbor autenticnih hrvatskih specijaliteta ukusnih japanskom nepcu. Ulaz u restoran skroman je i uzak, ali kad prodjete do kraja hodnika s cije je desne strane mala kuhinja, pod vasim se nogama prostor naglo spusta niz stepenice i otvara polukruzno poput skoljke. (Mozda kao sretna aluzija na Mediteran i morske specijalitete).




Polukruzna unutrasnjost restorana


Zanimljivo je da je prije restorana na ovom mjestu bila draguljarnica, sto se jos uvijek vidi po ostakljenom zidu u dnu blagovaonice, sada ispunjenom hrvatskim suvenirima ponajvise na temu - nogometa.




Slucaj je htio da sjedim upravo za ovim stolom. Pogled klizi po predmetima izlozenim u vitrini: nogometne lopte, zastavice i salovi, licitarska srca, boce domaceg vina, bocice Vegete... zrnca za razgovore ugodne o hrvatskom podneblju, obicajima i okusima. Cuju se zvuci popularne hrvatske glazbe dalmatinskog ugodjaja.


Moje gosce su se zajedno sa mnom odlucile za ‘Dobro Lunch Set’ po cijeni od 2500 yena (119 kn). Ovaj set sastojao se od 5 manjih obroka, pripremljenih u kuhinji naseg mastovitog kuhara, simpaticnog Mislava Bozica:
Za pocetak stigao je domaci sir s kriskom kruha - ugodno otvara apetit, narocito sir koji se posluzuje u malim kolicinama ali je vrlo izrazena okusa. Vasoj Kucanici vrlo dobrodoslo, s obzirom da je u Japanu, barem meni, tesko nabasati na dobar sir autenticne arome.
Na sljedecem tanjuru docekao nas je tanko rezani prsut uz krisku patea ukrasenog s malo zelene salate. Moje gosce bile su impresionirane cinjenicom da se prsut u nas priprema kod kuce, dimi tjednima ili mjesecima na nekom tavanu i potom reze na fine listice tanke kao papir.
Sljedece jelo donijelo je malo iznenadjenje kako za mene, tako i za moje gosce: strukli sa sirom (u meniju opisani kao ‘hrvatska lazanja’), ne slatki kakve sam ocekivala odredjena regijom svoga podrijetla, vec u vrlo ukusnom umaku ili, ako ne grijesim, ‘struklovoj juhi’ uz dodatak crvene paprike i... tko zna cega jos. Bili su vrlo ukusni, svjezi i meki kao kod kuce, a moje prijateljice su ih hvalile na sva usta ! (Nisam sigurna jesu li dobro pojmile moje asocijacije na bakine slatke strukle posute secerom.)
Glavno jelo stiglo je u zaru kusanja i nestrpljivog ocekivanja: svjeza sarma posluzena s pire-krumpirom. Vec sama ta kombinacija bila je neobicna mojim goscama: mljeveno meso pomijesano s rizom i umotano u listove kiselog kupusa. (Zanimljivo je da sam u Japanu vec negdje naisla na slicne mesne rolice umotane u kupus i obavijene slaninom, iako im okus nije ni blizu nasoj sarmi i puno je blazi.) Mora se reci da je sarma u restoranu ‘Dobro’ bila doista fantasticna i vrhunac naseg objeda ! Punoca okusa mesnog punjenja, uravnotezenost zacina (ni preblago ni preljuto), uz pire koji se topi u ustima - vrhunska izvedba. Mojim goscama svidjelo se toliko da su popile i juhu od sarme, a od mene su naucile da je tradicionalno novogodisnje jelo u Hrvata upravo - sarma (na japanskom saruma), bas kao sto su to za Japance ‘soba noodles’ (dugi rezanci za dug zivot).
Sve smo to zalile casom Grasevine ugodno svjeza okusa.
Secer stize na kraju, pa se tako nas desert sastojao od malih kolaca: cokoladni kolac, suhi kolacic, palacinka (neobicno je bilo cuti kako posluzitelj Japanac izgovara tu rijec), kriska voca. Vaznost kolaca kao slatkog zavrsetka obroka u Hrvata ne moze biti dovoljno naglasena, a kako su moje gosce vec prije imale priliku kusati neke slatke ‘izume’ iz moje kucne pecnice (moj omiljen hobi), znanje su dodatno utvrdile na najbolji moguci nacin.

Osoblje restorana ‘Dobro’ bilo je susretljivo i simpaticno. Svako jelo popratili su kratkim objasnjenjem, sto nije bilo naodmet s obzirom da je hrvatska kuhinja toliko raznolika u svojim regionalnim oblicima. Nemalo me iznenadilo kad mi se posluziteljica restorana, inace simpaticna Japanka, u jednom trenutku obratila na tecnom hrvatskom jeziku ! Hiroko-san svake godine putuje u Hrvatsku, neko je vrijeme tamo i zivjela i kaze da joj je hrvatski najljepsi jezik na svijetu. Nisam tome imala sto dodati...

Japan ostaje zemlja iznenadjenja, a nase ‘Dobro’ u to se dobro uklopilo. Kako imam jos prijateljica Japanki koje jedva cekaju da kusaju hrvatske specijalitete, ovaj bi se subotnji izlet mogao uskoro i ponoviti. Zazeli se covjek domace hrane tu u stranom svijetu...




Strukli kakve pamtim






















<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se