Visoko brdo

subota , 31.10.2015.

Zaboravio sam dan ranije spomenuti da među Minangkabauima postoj legenda da su njihovi preci došli iz Makedonije, s Aleksandrom (koji nije došao ni do Indije, kamoli dalje). Čudi me da su u ovim krajevima uopće čuli za Aleksandra, a kamoli da ga smatraju svojim pretkom. Roni mi je to spomenuo kad sam mu nabrojao republike bivše Jugoslavije, jer je neprestance imao problema sa shvaćanjem odakle sam ja točno – dvoumio se između Slovačke i Ukrajine. U svakom je slučaju znao da sam iz bivše Čehoslavije. Komično? A kojeg je ono on naroda pripadnik, dragi moji koji se možda snebivate nad tim neznanjem?
Druga stvar koju sam zaboravio spomenuti jest da i Minangkabaui nose već poznate stožaste šešire, pa pretpostavljam da će me sada u ostatku puta, umjesto „Aha, dolazite iz Vijetnama?“, pitati „Aha, bili ste na Sumatri?“
Danas je u hotelu bila neka grupa domaćih turista, pa je tako doručak drugačiji nego jučer – nasi goreng s papričicama. Dobio sam posebno omlet. Tu su i dvije velike termosice s etiketama na kojima piše što je što, a jedan od osoblja mi se brže-bolje požurio objasniti da su to kava i čaj. Inače, indonezijske riječi za to dvoje su kopi i teh. Nikad ne znam smatraju li oni nas strance debilima, ili su oni sami malo na tu stranu. Budući da sam se s Ronijem dogovorio opet u 11 dotada ću se odjaviti, ali prvo idem iskoristiti još nekih sat i pol za malo prolunjati gradom. Bukittinggi je, kako sam rekao, grad ugodne planinske klime, kiša prethodnog dana tek je mrvicu raščistila izmaglicu, nazire se neko sunce, ali u toj je izmaglici još toplije nego bi se očekivalo. Nedaleko moga hotela je Masjid Raya, Velika džamija, koja zorno demonstrira jednu konstantu u Indoneziji – naime, tu da se razglas koristi ne samo za ezan i prijenos molitve, nego i za kojekakve druge komentare, razgovore, propagandu…zapravo, kao nekakav radijski program. Ne razumijem što se priča, premda vjerujem da bi bilo još gore da razumijem i da moram svakodnevno živjeti pored džamije i slušati te traktate.
Sa 117 000 stanovnika Bukittinggi je drugi najveći grad u provinciji Zapadna Sumatra, a u kolonijalno je vrijeme nosio ime Fort de Kock. Nizozemci su naravno grad cijenili zbog njegove ugodne planinske klime. U biti su Nizozemci i odgovorni za njegovu urbanizaciju, jer su 1825. ujedinili pet okolnih sela u jedinstveno naselje koje je služilo kao vojno uporište. 1841. dovršena je prva cesta koja je grad spajala sa zapadnom obalom otoka, a 1856. u gradu je izgrađena i prva učiteljska škola na Sumatri, s ciljem poboljšanja obrazovanja lokalnog stanovništva. Krajem stoljeća grad je željeznicom spojen s Padangom. Tijekom japanske okupacije, Bukittinggi je bio središte okupacijske vlasti za čitavu Sumatru, a nakon rata, tijekom borbe za neovisnost zemlje, bit će sjedište Krizne vlade Republike Indonezije. Nizozemci su grad osvojili 1948. nakon snažnog bombardiranja, ali iduće su se godine morali povući i prepustiti ga novostvorenoj državi. Iste je godine grad dobio današnje ime. U veljači 1958. ponovno je postao sjedištem Revolucionarne vlade Republike Indonezije, pokreta koji je zahtijevao da se Sukarnova politika vrati u ustavne okvire, inače će doći do odvajanja krajeva koji se s takvom politikom ne slažu. U svibnju iste godine vojska je ušla u Bukittinggi i okončala pobunu, a kasnije je uslijedila politika centralizacije i javanizacije, tj. sve su važne političke funkcije u regiji dodijeljene Javancima, kao odanim političkim kadrovima. Iz tih razloga Minangkabaui baš ne vole Sukarna, iako cijene Mohammada Hattu, budući da je on bio njihov zemljak. Grad je dosta konzervativan, a pred nekoliko godina su zabranjene proslave Nove godine i Valentinova, budući da to može dovesti do nemoralnog ponašanja, kao što je ljubljenje u javnosti.
Grad ima nekoliko osrednjih atrakcija, iako je veća fora okolica grada. U središtu se nalazi toranj sa satom, sagrađen 1926. Uvijek mi je čudno u Aziji vidjeti satove s rimskim brojkama, koji ovdje nemaju nikakvu tradiciju i vjerojatno su posve nerazumljivi lokalnom stanovništvu. Ali toranj su ionako sagradili Nizozemci ne mareći za domaće korisnike. Tu su i dvije tržnice, lokalni zoološki vrt (za koji sam čuo da drži životinje u strašnim uvjetima), izvorni Fort de Kock (nizozemska tvrđava, danas zapravo od nje nije ostalo gotovo ništa), rodna kuća Mohammada Hatte (koja se označava kao „kuća u kojoj je rođen Mohammad Hatta“ – zato što je kuća naravno pripadala nekoj od žena u njegovoj obitelji), te Lubang Jepang (Japanske spilje), sustav obrambenih tunela koje su u Drugom svjetskom ratu sagradili ratni zarobljenici. Ja sam se zadovoljio šetnjom, prvo do tornja sa satom (navodno se može popeti na njega, ali ja to nisam skužio – a ni pogled baš ne bi bio osobit), potom do ulice zvane Jalan Panorama (budući da se s nje u boljim danima pruža pogled na kanjon Sianok zapadno od grada – kanjon je navodno geološki rasjed), odakle se ulazi u Lubang Jepang, no od toga sam odustao – nagledao sam se tih tunela u Vijetnamu, a i mislio sam da ću ih možda još kasnije obići s Ronijem, budući da su u pravcu jezera na koje idemo.
I tako se u 10.50 vraćam u svoj hotel, uzimam stvari, odjavljujem se i prenosim ih do hotela u kojem je Roni Tours. On je već tamo, danas ni ne pita idemo li motociklom ili autom, a nije mi rekao ni cijenu. Nadam se da me neće na kraju odrati. Izlazimo iz grada prema zapadu, prolazeći pored tzv. Kotogadanškog zida, nazvanog prema selu s druge strane kanjona Sianok. „Zid“ je zapravo podignuta pješačka staza izgrađena poput minijaturnog Kineskog zida. Ništa drugo do kič. Samo selo Koto Gadang zanimljivo je zato što ovdje još uvijek žive pripadnici etničke skupine Indo, tj. potomci europskih doseljenika (najčešće Nizozemaca) i Indonežana. U selu postoji tradicija filigranskog obrta, pa tako posjećujemo jednu radnju koja se nalazi u obiteljskoj kući. Premda sam se ja nadao da će mi tamošnji obrtnik ispričati ponešto o cijelom obrtu, o tome odakle nabavljaju srebro (jer ga više baš nema na Sumatri), njega više zanima kako bi mi nešto prodao. Mene to naravno ne zanima, jer ni inače baš ne kupujem ljudima nakit (jedino ću valjda kupiti zaručnički i vjenčani prsten), niti mislim nositi to do Novog Zelanda. No onda on u nagovaranju koristi argument koji mi je uvijek blesavo čuti: „Nije skupo.“ Ama, čovječe, ako NEĆU, možeš mi dati i besplatno, opet neću uzeti. To je valjda posljedica kulture cjenkanja, gdje rečenica „Ma ipak ne bih“ zapravo implicira skidanje cijene, a ne stvarno neželjenje.
Sjedamo u auto i nastavljamo prema jezeru. Iako se u Bukittinggiju magla pomalo raščistila, ovdje je još uvijek jaka, a tu su i tamni kišni oblaci. Zanimljivo je da na koju god smo stranu krenuli iz Bukittinggija, to je podrazumijevalo spuštanje, iako u gradu, unatoč njegovom imenu, nemate baš osjećaj da je toliko iznad okolice. Doduše, to je vjerojatno također zbog magle. Vozimo se uz brojno drveće s crvenim cvjetovima. Roni mi skreće pažnju na njega i kaže da je riječ o cimetovcu, drvu iz čije se kore dobiva čuveni začin. Uz cestu vidimo i mnoge ispiljene trupce koji su očito pripremljeni za daljnju obradu. Ne znam jedino ima li drvo i neku drugu primjenu, nije valjda da bi ga rušili samo radi kore, to bi valjda mogli nekako drugačije riješiti. Morat ću se malo informirati… Potom se zaustavljamo kod štanda uz cestu na kojem neki klinci prodaju mangostine. Dugo ih nisam našao, praktički sam ih zadnji put jeo u Hoi Anu i mislio sam da im je prošla sezona, no kako sam dan ranije spomenuo Roniju da ih volim, on se sad ovdje zaustavio. Izlazim iz auta i prelazim cestu, Roni ostaje u autu. Uzimam jednu kilu jer ih tako prodaju, šest plodova povezanih trakicom, otprilike 1 kg težina. Cijena 20 000 rupija. Imam osjećaj da je opet „prilagođena“, što mi Roni i potvrđuje kad sam sjeo u auto – kaže da bi cijena trebala biti oko 10 000 rupija. Eto, odmah duplo. Trebao sam ga unaprijed pitati koliko bi trebalo koštati. Klinci inače prodaju i fermentirani sok duriana, koji se koristi za karije, ali nisam siguran da to želim kušati na ovaj način, jer moraš kupiti cijelu bocu, a možda mi se ne svidi. Da ne govorim da bi me i tu vjerojatno oderali.
Do samog jezera Maninjau dolazi se cestom koja ima čak 44 serpentine, a svaka je uredno obrojčena velikom pločom koju je sponzorirala neka lokalna marka cigareta. Između tih ploča uz cestu su i druge, malo gušće raspoređene ploče koje na sebi imaju po jedno od 99 Allahovih imena. Kako rekoh, konzervativan kraj. Napokon se spuštamo do obale, gdje je još jedno neugledno seoce, a ovdje ćemo prvo ručati, ili bolje rečeno užinati. Roni me vodi u jednu klasičnu seosku kuću gdje jedna žena radi gado-gado, jedno od tipičnih jela indonezijske kuhinje. Riječ je o svojevrsnoj salati obilno prelivenoj slatkastim sosom od kikirikija (može biti naravno i ljut, ovaj moj na zahtjev nije bio), a gore još idu tradicionalni hrskavi krekeri od tapioke, nazvani kripik. Nisam uspio utvrditi koje je sve povrće unutra, za jednu stvar mi je Roni rekao da je lišće tapioke, tu su naravno i sojine klice, mislim da ima i tofua… Roni kaže da bi obrok mogao ispasti oko 6000 rupija, no ispada 10 000. Vjerojatno jer stranac plaća. Po izlasku mi Roni opet vraća 5000 za svoj dio, stvarno se trudi biti pošten.
Jezero Maninjau je vulkanskog porijekla, što znači da mu je voda topla, ali ne izgleda baš privlačno. Em što je obala od crnog pijeska koji izgleda kao da je garež, voda nije baš prečista, a i izmaglica mu daje neku tmurnu atmosferu, kao neko jadransko (ili još bolje balatonsko) mjesto u studenom. Nema se ovdje ništa puno za raditi, opremu za plivanje nisam ponio, pa stoga jedem mangostine na obali jezera, tako da si odmah mogu oprati ruke od njihovog soka. Nakon kojih pola sata muvanja po obali zaključujem da bismo mogli natrag, volio bih u neko razumno vrijeme uloviti prijevoz za Padang, u rezervaciji smještaja sam napisao da dolazim u 7, znači da bih trebao krenuti do 4. No prije toga imamo još jednu stvar za obaviti po povratku u Bukittinggi…
Dok se vozimo natrag, doznajem da je Roni oženjen, i to za jednu Nizozemku. To objašnjava zašto zna ponešto nizozemskog, mislio sam da je to pokupio kroz turizam ili je možda i on iz onog sela u kojem se govori nizozemski. Ali žena mu ne živi tu, vratila se u Nizozemsku, dok on ne može s njom, zbog vize. Nije mi to jasno, pa bračni bi drugovi to trebali dobiti bez problema. Još bi Nizozemska i Indonezija trebale imati relativno dobre odnose zbog kolonijalnih veza… Tko zna kakva je pozadina priče. Roni inače za sebe kaže da nije tipični Sumatranac, budući da ne puši, a ovdje doista gotovo svi puše. Ako se sjećate prije par godina one neke priče koja je bila po novinama o nekom klincu, dvogodišnjaku koji puši cigaretu za cigaretom – iz Aceha, jelte.
Ono po što mi još idemo nakon povratka u Bukittinggi jest kopi luwak, već spomenuta cibetkina kava. Čisto da mogu reći da sam probao. Mislio sam da idemo u neki kopitiam (kafić) gdje ju serviraju, ali Roni me vozi na izvor, tj. do jedne obitelji koja tu kavu proizvodi. To je u jednom selu desetak km sjeverno od Bukittinggija, obiteljska kuća s dvorištem u kojem je nekoliko stolova, tamo je jedna žena u četrdesetima, koja je čini se glavna i odgovorna. Naravno, usput će mi održati čitavo predavanje o kopi luwaku, ponešto sam znao, no sada sam čuo čitavu priču. Dakle, kopi luwak je kava koju je kroz svoj probavni trakt provukla azijska cibetka palmašica (ona se zove luwak), koja živi u većem dijelu južne i jugoistočne Azije, ali se tako „prerađena“ kava može naći prvenstveno na Sumatri, Javi, Baliju, Sulawesiju, Timoru i nekim filipinskim otocima, te u Vijetnamu, ali tamo obično ne živi slobodno nego u kavezima i umjetno je hranjena bobicama kave. To je razlika između organskog kopi luwaka i onoga koji se dobiva uzgojem. Životinja u kavezu je pod stresom, te to ostavlja traga na njenu probavu. Dala mi je da ponjušim prah organskog i uzgojenog kopi luwaka, itekako se osjeti razlika. Nadam se da nije posrijedi podvala, žena navodno ima ISO certifikat i još neke međunarodne dozvole, čak smije izvoziti i u Australiju, koja inače ima užasne zakone o karanteni i kontrolirani uvoz robe biološkog porijekla. U čemu je caka? Cibetka dakle jede bobice kave zajedno s ostalim zrnjem, te bobice fermentiraju u njenim crijevima, ali budući da nisu posve probavljive, izlaze van u njenom izmetu. Potom se izdvajaju, peru, ljušte, prže i melju. Djelomična fermentacija zrnja koja mijenja njegov kemijski sastav, kao i druge stvari koje cibetka jede, utječu na okus takve kave. Skupoća kopi luwaka proizlazi upravo iz toga da se takvo zrnje mora skupljati po šumi, tj. mora se tražiti mjesta na kojima su cibetke defecirale (vrlo su izbirljive, neće to raditi ako mjesto nije dovoljno čisto), a može potrajati danima dok se skupi dovoljna količina. Naravno, nakon predavanja slijedi i degustacija. Ja se ne razumijem osobito u kavu, više mi je to još jedno iskustvo, no kako sam vidio po komentarima mnogih iskusnih stručnjaka za kavu, čini se da je fama kopi luwaka ipak prvenstveno u priči koja ju okružuje. Meni je to kava ko kava, dodao sam još malo cimeta, uz neke kekse koje mi je ona poslužila… Kako se uopće došlo do toga da netko premeće cibetkin izmet i vadi zrnje kave? Pa, priča ima veze s Nizozemcima, koji su u 18. st. donijeli kavu u Indoneziju. Lokalnom je stanovništvu bilo zabranjeno uzimati zrnje kave i raditi od njega napitak, no primijetili su da cibetke jedu bobice i izbacuju ih neprobavljene. I tako su lokalci došli do kave, jer je očito finim Nizozemcima bilo ispod časti uzimati poluprobavljeno zrnje. No onda se pročulo za kvalitetu napitka i čak su se i Nizozemci pomamili, ali kako ju se nije moglo komercijalno proizvoditi, to je ostao napitak za osobnu upotrebu. Kasnije je došla priča s dobrobiti za zdravlje, o kojoj mi je žena isto ispričala, ali se više ne sjećam detalja. Mislim da je dobra za probavu, mamurluk, migrene, jetru… Žena inače čudno govori, očito zna engleski, ali kada drži predavanje ima užasno neprirodnu intonaciju i još ima iritantan stil u kojem postavi retoričko pitanje i onda odgovori na njega, ali školski, punom rečenicom, kao neki FAQ. „What are the health benefits of kopi luwak? Health benefits of kopi luwak are…“
Postavio sam i relativno blesavo pitanje znači li to da i danas cibetke slobodno harače po plantažama kave, ali odgovor je zapravo logičan. Naravno da najveći dio zrnja koji su cibetke izbacile nije nikada nađen. Neko od tog zrnja je istrunulo, no neko je izniknulo, tako da danas po sumatranskim šumama ima samonikle kave koju danas jedu te cibetke. Znači, organska do srži.
Cijena jedne šalice kave iznosi 20 000 rupija, tj. 11 kn. Kao obična kava u Hrvatskoj. No naravno, obična kava ovdje košta 4000 rupija, tj. oko 2 kn. Odlučujem kupiti 100-gramsku vakuumsku vrećicu za ponijeti u Hrvatsku, to košta 200 000 rupija, tj. 110 kn. Nadam se da će preživjeti australsku karantenu. Ovi inače još prodaju i cimet, čaj od limunske trave…ali to me ne zanima. Došao sam po kopi luwak, probao sam ga i sad možemo nazad u Bukittinggi, gdje mi je Roni obećao pomoći oko pronalaska prijevoza do Padanga. U međuvremenu je opet ogranulo sunce, a čak vidim i čisto plavo nebo, nešto što nisam vidio već danima. Bukittinggi me ispraća lijepim vremenom, ova dva dana s Ronijem su mi bila čisto OK, čovjek je simpatičan i vidi se da je dobrica. Na kraju ga pitam koliko sam mu dužan za današnji izlet, on veli „Koliko daš“. Dajem mu 350 000, jučer je bilo 400 000, a danas smo ipak bili malo kraće. On ugovara moj prijevoz, kaže da će biti 60 000 rupija, i da polazim u 5. To je za sat vremena. Odmaram se malo u predvorju hotela, dok Roni pere auto. Ovi se pojavljuju nakon 5, u autu su samo dva frajera, oba vozači, i jedna putnica koja ide na padanški aerodrom. Vožnja je doista trajala oko 3 sata, a uglavnom sam ju proveo pišući. No nakon što smo onu ženu ostavili na aerodromu, ovaj se vraća do glavne ceste i parkira sa strane, dok mi neki tip preko telefona objašnjava da ću za 20-ak minuta presjesti u drugi travel koji će me prevesti do hotela. Ne znam zašto je ovom nepraktično prevesti me u grad, tih 20 minuta čekanja zapravo je taman vrijeme do hotela. Možda živi tu u blizini, jer sumnjam da će tu nekoga skupiti i voziti natrag u Bukittinggi. Prijevoz dolazi nakon pola sata, prekrcavam se u prilično puni travel kojemu stvarno treba nekih 20-ak minuta kroz poprilično rastegnuti Padang, koji se pruža duž obale, preko nekoliko ušća rijeka (čini mi se da je ta rastegnutost posljedicom toga da se zbog čestih potresa ovdje ne grade zgrade više od dva kata), do moga hostela u koji dolazim s dva sata zakašnjenja. Mjesto izgleda čisto, iako imam par zamjerki: internet je ćudljiv (to doduše nije nužno do njih, oni su resetirali modem, ali i dalje veza nije baš stabilna), nema tople vode u tušu (nije je bilo ni u Bukittinggiju, ali ovdje moram prati kosu), iako sam sâm u četverokrevetnom dormu uvalit će mi se jedan tip iz osoblja koji podosta hrče (čak me i upozorio na to), te ono najnevjerojatnije – nema ničega čime se mogu pokriti. Iako je u sobi klima uređaj i noću je zato poprilično prohladno (utvrdit ću iduće jutro da je bio postavljen na 17°). Na kraju sam se usred noći pokrio ručnikom, nije baš osobito velik, ali će poslužiti, jer u mraku ne znam gdje je daljinski za klimu. Nisam ništa večerao, bilo je već prekasno da idem u grad tražiti neku hranu, a kako nismo stali ni putem, danas sam pojeo samo doručak i gado-gado. Očito opet tešem liniju… Ujedno sam doznao da mi idući dan bus za Bengkulu ide već u 1 popodne, a dotamo mu treba 15-16 sati. Stići ću u cik zore. To znači da sutra imam brzinski jutarnji razgled Padanga, ionako nije pretjerano atraktivan grad, više služi kao odskočna daska za druge lokacije, bilo Bukittinggi, bilo otok Siberut i otočje Mentawai, surferski raj koji je međutim omiljen i među ekoturistima. Čak sam navečer u hostelu malo razgovarao s jednom ženskom koja je vodič i koja me pokušavala vrbovati za trodnevnu turu po džungli, ali to definitivno nije moj interes. Nadam se samo da Padang neće ispasti poput Pekanbarua, tj. da ću se kasnije lupati po glavi da sam propustio nešto stvarno važno.
Već sam opisao uvjete u sobi, stoga pozdrav…

komentiraj (0) * ispiši * #

U zemlji Minangkabaua

petak , 30.10.2015.

Naravno da i ovdje ima izmaglice, nada je jalova. Dolazeći na doručak upoznajem šefa hotela, koji govori dobar engleski. Dok čekam da mi donesu doručak (osim mene tu su možda još samo jedni gosti, pa nema švedskog stola nego donose doručak iz kuhinje – omlet, 4 šnite tosta, 2 pekmeza, putar i sambal) šef sjeda sa mnom i ukratko mi navodi što bih sve trebao vidjeti u Bukittinggiju i okolici. Objašnjava mi i gdje su bankomati, naravno da on ima nekog svog tipa koji je odgovoran za ture i koji bi me za 500 000 rupija mogao odvesti do jezera Maninjau, čak ga i zove, ali on ne može danas. Zanimljivo je da dok mi objašnjava stvari redovito ponavlja neke riječi dvaput. U malajskome se na taj način tvori množina, ali se može nešto i naglasiti. „You drink coffee-coffee.“ Ja načelno imam dvije ture koje me zanimaju, jedna je spomenuto jezero Maninjau i još pokoja atrakcija usput, a druga je kulturalna tura posvećena Minangkabauima, već spomenutom narodu kojemu je inače domovina upravo ovo visočje provincije Zapadna Sumatra. Budući da sam ovdje dva dana, malo sam naknap s vremenom, pogotovo jer je ova kulturalna tura dulja. Pretražujem internet i nalazim agenciju Roni Tours, koja mi se čini da ima dobre ture, ima i pozitivne recenzije, a nije daleko. Idem se raspitati, a usput ću se opskrbiti kešom na bankomatu.
Bukittinggi me podsjeća na brojne slične gradiće po Turskoj ili Albaniji, premda ima i nešto od Dalata. Ime grada znači Visoko brdo i to ponešto govori o njegovom smještaju. Nalazi se na 960 metara nadmorske visine, u sjeni triju vulkana – najaktivniji je Merapi, tu je i Singgalang, a malo dalje je Sago. Naravno, vulkani se sada ne vide. Zbog visine ima ugodnu prohladnu i suhu klimu, a i popularno je turističko odredište na turistički relativno slabo mapiranoj Sumatri. Moja šetnja centrom zapravo nije fokusirana na razgledavanje – to ću sutra (ili eventualno kasnije, ako slučajno ništa od Ronija) – nego na potragu za bankomatima. Nalazim ubrzo jednu banku, primjećujem da na jednom bankomatu piše 50 000, a na drugom 100 000. Pretpostavljam da to nisu limiti za dizanje, jer bi to bilo suludo – zamislite u Hrvatskoj bankomat s gornjim limitom 50 kn. Ubacujem karticu u prvi, nudi mi iznose koji su veći od 50 000 rupija, ali kada ukucam 5 milijuna, kaže mi da ukucam manji iznos. 3 milijuna. Manji iznos. Pa nemoguće, za one singapurske dolare sam dobio preko 2,5 milijuna, kakav je to bankomat na kojem mogu dići manje od toga? Potražit ću drugu banku. U međuvremenu se pojavljuje ulica u kojoj je Roni Tours, pa prvo idem to riješiti. Roni Tours zapravo djeluje u sklopu jednog hotela, gdje me usmjeravaju na mlađeg tipa (rekao bih da je po godinama mlađi od mene) koji govori solidan engleski i kojemu kažem da pretpostavljam da je danas već prekasno za kulturalnu turu, no on kaže da još mogu stići. Nudi mi i opcije – motociklom je 300 000 rupija, a autom 500 000. Motocikl, naravno. Krenuli bismo u 11 (sad je prošlo 10). Ujedno ga pitam i za bankomate, on mi kaže da je limit uglavnom 1 500 000 rupija, jedino ako probam na bankomatu s oznakom 100 000 rupija, taj može možda dati i više (to su naime oznake najveće apoenaže koju vam može dati). OK, do 11 sati imam još dvije stvari za obaviti – prva je već spomenuti bankomat, a druga je činjenica da mi nešto ne ide u glavu. Naime, ja sam smještaj u Bukittinggiju rezervirao preko Booking.coma. A oni mi uvijek kad rezerviram za više noći pošalju ukupni iznos, ne iznos cijene jedne noći. Dakle, ako je tako, onda je onih 665 000 koje sam sinoć platio bila cijena za dvije noći. Uostalom, pa to je oko 335 kn, ne može to biti cijena jednog noćenja u onom hotelu. Provjeravam u potvrdnom mejlu, tako je. Provjeravam i na Booking.comu, cijena jedne noći je 332 500 rupija. Dakle, moram to otići reći ovima u hostel i pripremiti se na možebitno natezanje. Ali prvo bankomat, onaj s oznakom 100 000. Ništa, isti su limiti. Druga banka, isto. Treća banka, bankomat s oznakom 100 000 ne prima moju karticu, onaj od 50 000 daje milijun i pol. Ništa, uzet ću to, pa neka ga vrag nosi. Ali budući da mi je predviđeni budžet za Indoneziju još oko 19 milijuna rupija, to ovakvim tempom znači još nekih 12 dizanja, a to znači i naknade… Dolazim u hotel, pokazujem u mejlu da je to total za 2 noći, pokazujem cijenu i na Booking.comu, čak sam stavio na indonezijski da ovi skuže…oni kimaju, sve je u redu. Usto, na pultu imaju cjenik soba. Dakle, ako izuzmemo malo vjerojatnu stvar da je tip koji me prve večeri primio bio totalni žutokljunac koji ne zna koliko košta soba koju mi je izdao, čini mi se da je posrijedi bilo APP. Pretpostavljam da su se kad sam otišao s recepcije međusobno zgledali i slegnuli ramenima, rekavši „A jebiga“. Zanima me samo što bi bilo da sam večer ranije imao još love, ili da sam, kao što sam pomislio, platio karticom. Stvarno ovdje moraš biti stalno na oprezu…
Vraćam se do Ronija (onaj tip mi je dao vizitku, to je on, Roni Putra), koji mi, zato što krećemo kasnije, predlaže da ipak uzmemo auto, ali za 400 000 rupija. Tako će biti brže, a pošteno mi je spustio cijenu za 100 000 rupija. Može, bit će udobnije, a moći ćemo i porazgovarati, što bi na motoru bilo teže. On odlazi po auto te se vraća za 5 minuta, koje sam ja iskoristio da malo na televiziji popratim neki susret mješovitih parova u sportu u kojem Indonežani poprilično dominiraju u svijetu – badmintonu. Roni se vraća i krećemo, a dok se vozimo kroz prilično gust i neorganiziran promet Bukittinggija priča mi neke generalije o narodu Minangkabau.
Minangkabaua ima ukupno oko 9 milijuna, od čega oko 6,5 milijuna u Indoneziji i oko milijun i pol u Maleziji. Domovina im je upravo područje oko Bukittinggija, po vjeri su muslimani suniti, ali s dosta elemenata ranijeg hinduizma i budizma, te stare animističke religije, što je sve oblikovano u njihov običajni kodeks nazvan adat. Jezik im je blizak malajskom, ali dovoljno različit da bude nerazumljiv govornicima malajskoga. Ono po čemu su osobiti jest to da su matrilinearni, tj. žena je ta koja nasljeđuje zemlju, te kćeri ostaju u majčinoj kući, a muškarci se priženjuju. Štoviše, Minangkabaui su najveći svjetski matrilinearni narod. Roni pomalo sjetno govori o tome, u smislu „mi jadni muškarci ne možemo ništa naslijediti“. Pitam ga što ako obitelj ima samo sinove. „Prelazi na sestričnu.“ Da, zgodno je vidjeti zrcalni sistem odnosâ… Budući da Indonežani nemaju prezimena u klasičnom smislu riječi, nema ni običaja promjene prezimena prilikom udaje, pa nije primjenjiv slučaj što bi se dogodilo s prezimenom minangkabauskog muškarca u slučaju vjenčanja.
No minangkabauski muškarci nisu nikakvi papučari, ni slučajno. Štoviše, čini se da matrilinearnost ima i objašnjenje u ulozi muškaraca. Naime, Minangkabaui dosta polažu na obrazovanje, pa su tako često dio elite i inteligencije u zemljama u kojima žive. Etnički Minangkabaui bili su Mohammad Hatta, prvi potpredsjednik Indonezije; Sutan Syahrir, prvi premijer Indonezije; Yusof bin Ishak, prvi predsjednik Singapura i Tuanku Abdul Rahman, prvi Yang di-Pertuan Agong Malezije. Već u dobi od 7 godina dječaci se odvajaju od obitelji i odlaze živjeti u zajedničku seosku molitvenu dvoranu, gdje se uče adatu i drugim znanjima važnim za zajednicu. U tinejdžerskoj ih se dobi potiče da napuste svoje rodno mjesto i odu u svijet steći korisna znanja kojima bi mogli u budućnosti doprinijeti zajednici. Minangkabauska dijaspora u druge krajeve Indonezije i malajskih krajeva zove se merantau, i premda je prva pomisao da su minangkabauski muškarci odlazili u dijasporu jer nisu mogli naslijediti zemlju, zapravo je obratno – zbog velike dijaspore i svijesti da su muškarci „pokretni“, zemlja se nasljeđivala po liniji onih koje su čitavo vrijeme ostajale na njoj, tj. žena. Da je tomu tako vidi se i po činjenici da su Minangkabaui svejedno imali kralja (odnosno, imali su zapravo tri kralja – kralja svjetovnih poslova, kralja adata i kralja vjerskih pitanja), iako je ta funkcija bila ceremonijalna, glavnu su funkciju imali seoski starješine (penghulu). Veliki broj Minangkabaua naselio se na području malezijske savezne države Negeri Sembilan (ime joj znači „9 sela“), koja jedina u Maleziji ima stvarno izbornu monarhiju, tj. vladar se bira između poglavara 9 glavnih naselja, što je upravo sistem penghulua.
Dolazak islama doveo je do konflikta u rodnim ulogama u minangkabauskom društvu, tako da Minangkabaui, iako pobožni muslimani, ipak prednost daju adatu kada se dvije tradicije ne slažu. I dosta su opušteni oko stvari poput kockanja, borbi bivola (ne borbi s bivolima, nego baš borbi bivola) i alkohola. I Roni ima neki svoj stav o tome, kaže kako vjeruje u Boga, ali ne slaže se baš sa slijepim slijeđenjem pravila.
Inače, vjeruje se da je upravo u minangkabauskim krajevima po prvi puta na Sumatri razvijena rizikultura, što je doprinijelo prosperitetu ove regije. Budući da je riječ o planinskim obroncima, za uzgoj riže bilo je potrebno razviti sofisticirani sustav navodnjavanja kako bi se voda iz planinskih rijeka dovela na polja.
Kako je europocentrizam zeznuta stvar. Riječ je o stvarno velikom i značajnom narodu, a ja, koji se ne smatram osobito neukim, nisam do dolaska na Sumatru čuo za njih, iako sam čak i studirao antropologiju (a Minangkabaui su zbog svoje matrilinearnosti jako zanimljivi antropolozima). Vjerujem ni itko od vas. I to je još jedan razlog zašto treba putovati, stisnuti zube, istrpjeti pokoji (dobro…pokoju stotinu) „Where are you from?“ i obrazovati se.
Ime Minangkabau dolazi (vjerojatno je posrijedi pučka etimologija) od riječi minang „pobjeda“ i kabau „bivol“. Naime, prema legendi, Minangkabaui su bili u nekom sporu sa susjednim vladarom koji je želio pripojiti njihovu zemlju. Odlučeno je da se spor riješi tako da se bore dva bivola i da vlasniku pobjedničkog bivola pripada zemlja. Vladar je poslao najsnažnijeg bivola kojeg je imao. Minangkabaui su uzeli mlado bivolje tele koje je još sisalo, te su ga čitav dan izgladnjivali. Ujedno su mu maksimalno nabrusili rogove. Kada je došao čas borbe, minangabauski telić je potrčao prema velikom bivolu misleći da mu je to majka. Veliki bivol nije obraćao pažnju na njega, budući da je čekao dostojnog protivnika. No telić se zabio pod njega, tražeći vime, te ga tom prilikom probo kroz trbuh svojim naoštrenim rogovima. I tako su Minangkabaui postali narod bivolje pobjede, a kao obilježje toga, u njihovoj tradicionalnoj arhitekturi sljemena krovova kuća su na rubovima zakrivljena uvis, tako da liče na bivolje rogove. Vjerojatno takav stil gradnje ipak ima veze s čestim potresima u ovim krajevima, tj. na taj se način očito preraspodjeljuje masa kuće i omogućava njen rad tijekom potresa.
Čitav izlet s Ronijem trajao je kojih 7 sati, pri čemu smo doduše na nekim točkama samo nakratko zastali da bih ja poslikao, on nije ni izlazio iz auta. Možda sam očekivao da će mi više objašnjavati konkretne lokacije, premda bi mi npr. rekao „ovo je drvorezbarska radnja, možeš malo poslikati“ (poprilično amaterski pristup, kad se sjetim Sadžada u Lahoreu), no sve u svemu, bilo je to jedno ugodno višesatno druženje. Prošli smo pored mnogih tradicionalnih minangkabauskih „rogatih“ kuća, kroz selo u kojemu kuće umjesto dvorišta imaju ribnjake koji im služe za pecanje, ali i za kupanje, uz jezero Singkarak, gdje me Roni upoznao sa nekim svojim šulkolegom za kojeg on tvrdi da liči na Obamu (meni ne liči osobito – no Obama jest živio neko vrijeme u Jakarti)… Zastali smo u jednom usputnom warungu (mali restoran s nekoliko stolova) kako bi Roni kupio vodu, ali je onda spomenuo lokalni specijalitet teh telur, čaj sa žumanjkom, pa me to naravno zaintrigiralo. Kava sa žumanjkom u Hanoiju nije bila loša, da vidimo ovo. Na stolu pored na dva su tanjura odloženi pisang goreng i komadići prženog tofua sa sambalom za umakanje. Tofu je kao i uvijek bezukusan, ako već moram jesti te sojine prerađevine, biram tempeh. Uostalom, tempeh je iz ovih krajeva. Stiže i čaj sa žumanjkom, ukusan, ne znam kako bih ga opisao. Probajte sami, nije teško – pjenasto umutite žumanjak sa šećerom i prelijete ga čajem. Nije neki kunst. Salmonela? Tko o tome brine nakon 7 mjeseci Azije… A ako vas pogodi salmonela u Europi dok ju ja izbjegnem na Sumatri, onda ste stvarno baksuzi.
Stižemo do kraljeve palače u mjestu Pagaruyung. Ovo što se danas vidi jest barem treća replika. Originalna palača uništena je u ratu 1804. Replika je podignuta 1930., izgorjela 1966., obnovljena 1976., izgorjela 2007., obnovljena 2013… Ovoga puta su odlučili ne prepuštati stvari slučaju, pa su napravili osnovnu konstrukciju od betona, samo ju izvana prekrivši drvom. Palača je trokatna, s kuhinjom koja se nalazila iza zgrade u zasebnom objektu spojenom mostićem s palačom (valjda da vatra iz kuhinje ne zapali palaču…a ne, čekaj…). Pored palače je još i hambar za rižu, mala džamija i dva tornja s bubnjevima za signalizaciju. U prizemlju palače je glavni prostor u kojem se živjelo, sa spavaonicama u nišama u stražnjem dijelu i malim muzejom kraljevskih paranfernalija, na prvom katu je soba najstarije kraljeve kćeri, a na najvišem katu je spremište regalija. Tijekom obilaska palače zaskočili su me neki Indonežani koji su se htjeli fotografirati sa mnom, što je na kraju ispalo tako da su stali pored mene i slikali se dok sam ja radio nešto svoje (brisao stare slike s kartice), a taman kad su završili, pojavio se još neki tip s istom molbom. Kad sam ga pitao „Why?“, on je to samo ponovio, smatrajući da ja time dajem svoj pristanak. „No, why?“ On očito ne kuži, a ja ne znam indonezijsku riječ (kasnije ću doznati da je mengapa), a stvarno mi ide na živce to da me se pretvara u turističku atrakciju. Slikajte se jedni s drugima, a mene, nepoznatog tipa, pustite na miru. Mičem se, valjda je i tip shvatio da mu neću dopustiti da me fotografira. To je isto tako svojevrsni rasizam – vjerojatno se ne bi slikali sa mnom da nisam bijelac. Pa, ja to ne mislim podržavati. Ne mislim više podržavati ikakvu lokalnu predodžbu sebe kao bijelca ili stranca. Naravno, vjerojatno će me iz tih dvaju razloga zakidati što se tiče cijena i na to teže mogu utjecati, ali ove gluposti s fotografiranjem ili „Wow, pa ti si stranac, to je tako super“ ne mislim više držati blizu sebe.
Nakon kraljevske palače sjedamo u auto i prolazimo još pored kraljičine palače (ona je zatvorena, a također je u prošlosti gorjela), natpisâ na sanskrtu iz doba kralja Aditjavarmana, koji je utemeljio kraljevstvo u 14. st., groba posljednjeg kralja, koji je ovamo dopremljen s Jave (kralj, ne grob), još nekoliko tradicionalnih kuća… I onda stižemo do ručka. Koji će biti u jednom restoranu koji servira padanšku hranu. Naime, minangkabauska se hrana često naziva po Padangu, glavnom gradu Zapadne Sumatre, iako on striktno govoreći nije minangkabauski grad, budući da su oni gorštaci. Osobit je način na koji se ta hrana servira – dobijete mnogo malih posuda s jelima (slično vanskom doručku), a jedete samo ono što vam odgovara, te naravno samo to i plaćate. Jela su uglavnom poprilično ljuta, sve se crveni od čilija, a prilog je naravno riža. Probao sam rendang, jelo od govedine kuhane u čiliju i kokosovom mlijeku toliko dugo da se posve osuši (poprilično žilavo, iako se to navodno smatra delikatesom – mislim, ja i inače govedinu baš ne ljubim zbog žilavosti); gulai jariang, jelo slično gulašu rađeno s jengkolom, plodom koji je okusom sličan grahu ili kestenu, a navodno je dosta smrdljiv i blago toksičan – može izazvati akutno zatajenje bubrega; terong balado, patlidžan s čilijem; gulai ayam, gulai od piletine s jackfruitom…i mislim da je to to. Čvaknuo sam još jedan čips od jengkola, ali mislim da mi ga nisu zaračunali. Ukupno je ispalo oko 71 000 rupija – dakle nekih 36 kn. Iako je takav način serviranja hrane poprilično atraktivan, on je i jako nepraktičan – pretpostavljam da se sva nepojedena jela vrate u kuhinju i onda serviraju nekom idućem gostu. Doduše, još bi gore bilo da se bacaju nakon svakog gosta. Uostalom, pa i gotova jela u restoranima cijeli dan čekaju da ih netko naruči, koja je to razlika u odnosu na ovo, osim što ovdje šetaju jelo do stola i nazad, tako da malo protegne tanjur. Tradicionalno se inače ta jela jedu prstima, zato dobijete zdjelu vode s malo limetinog soka da si ispirete ruke, ali znate mene i jedenje rukama. Zanimljivo, za piće vam redovito serviraju čašu tople vode (to je ono što besplatno dobijete, možete si kupiti još nešto – no poanta je da je voda koju dobijete topla).
Nakon ručka krećemo lagano nazad prema Bukittinggiju. No kako smo se tijekom razgovora dotakli i moga razloga zašto putujem – hrane – on predlaže da još stanemo jednom prije Bukittinggija. Iako sam se od ručka načelno najeo, problem je kao i sa svom tom istočnoazijskom hranom – brzo vas zasiti, ali brzo možete opet jesti. A i ovo su prilično male porcije. Stoga na periferiji Bukittinggija stajemo na još jednom mjestu za jelo, gdje uzimamo roti canai, indijski plosnati kruh sličan palačinki, koji se može nadijevati bilo čime – ovaj je bio prazan, ali sam ga pošećerio – te prije toga martabak, palačinku porijeklom iz Jemena, raširenu po južnoj Aziji (i sad si zamišljam jednu veliku palačinku koju su iz Jemena razvaljali po čitavoj južnoj Aziji), koja se također može puniti svačime, a naša je bila punjena mesom. I nečim ljutim, jasno. Uz to umak od kikirikija koji se obično servira uz satay. Na stolu imaju svojevrsne grickalice za koje Roni kaže da su od konjske jetre, ako sam dobro razumio, liče na neki flips ili čvarke, onako pjenaste. Vidim da u ponudi uz teh telur imaju i kopi telur (dakle nije posrijedi samo vijetnamski specijalitet), pa ću drugi puta u danu izazvati salmonelu na dvoboj (dvo-dvoboj). A usto riskiram i akutno zatajenje bubrega zbog jengkola. Uz rak pluća od dima, te naravno bilo koje druge boleštine koje mogu dobiti od crvenog mesa. A ja sam izgleda uspio ovim putovanjem zaliječiti čak i žgaravicu…
Mislio sam uzeti još jedan putni slatki murtabak sa sirom i durianom, ali im je ponestalo duriana. Čini mi se da je kod zbrajanja računa tip nešto malo proizvoljno dopisao, no po povratku u auto Roni čini neočekivano poštenu gestu – kaže da, budući da je i on danas jeo, smatra da je u redu da mi vrati dio novca, i vraća mi 50 000 rupija. Istina je da se obično na takvim izletima plaća obroke vodiču, ali ovo mi nije izgledalo kao kurtoazija ili ta'arof, možda je i on sâm skužio da me onaj tip zakinuo, pa se htio iskupiti, ne znam, mislim da je ovo sasvim u redu gesta i da pokazuje da mu nije samo do novca, što je obično slučaj u ovakvim zemljama. Komentirali smo inače ranije i taksistička dobacivanja, našto je on rekao da to i njega živcira, npr. kada mora nekamo ići avionom unutar zemlje, pa sleti na aerodrom i odmah ga svi grabe za ruku „taksi, taksi“. On smatra da je to također problem koji proizlazi iz neobrazovanosti. Ja si opet mislim, pa nisu europski taksisti bogznakako obrazovani, pa imaju kulturu čekanja mušterija (i igranja šaha dok čekaju – vidiš, to mu nisam spomenuo…). Mislim da je to više stvar mentaliteta i uvažavanja osobnog prostora.
Roni me vozi do moga hotela (iako se ne sjećam da sam mu uopće spomenuo gdje sam smješten), dogovaramo se za sutradan u 11, budući da ću očito onda s njim ići i na izlet do jezera Maninjau, simpa je lik, iako nije sad bogznakakav vodič, zna ispričati ponešto o onome kuda me vodi, ali možda mu se ne da, ili je procijenio da ja to već sve znam (nije padao u afan kad sam spominjao neke indonezijske riječi koje znam, niti kad sam spomenuo Sukarna)… Ujutro prije toga ću se prošetati gradom, pogledati neke ovdašnje zanimljivosti, a onda do Ronija, pa popodne u Padang.
Od večernje šetnje Bukittinggijem ništa, em sam se zapisao (= zaokupio se pisanjem), em se spustila kišurina. Možda ona malo raščisti izmaglicu…

komentiraj (1) * ispiši * #

Dosljedni planovi

četvrtak , 29.10.2015.

Svijest da imam slobodno jutro i poslijepodne omogućila mi je da malo dulje odspavam, spustim se na prilično jadan doručak – riža/rezanci sa sojinim klicama, nekoliko umaka (svi ljuti), putar (kojeg nije bilo u času dok sam došao) i čokoladne mrvice (!) za posuti po putru na tostu. I muhe koje lete okolo i slijeću na kruh. Indonezija. Nakon doručka odlazim u sobu i sjedam pisati. Plan je pisati do podneva, onda se odjaviti, ostaviti stvari na recepciji i otići u obilazak Pekanbarua, te se oko 7 vratiti u hotel i pričekati prijevoz. Poslao sam mejl u hotel u Bukittinggiju, objasnivši im da stižem kasno (ili rano, kako se uzme) i da se nadam da će biti nekoga tko će me dočekati na recepciji i pustiti u sobu. Odgovora nisam dobio.
Negdje oko pola 11 zvoni mi telefon u sobi. Javljam se, to je ona žena od jučer s recepcije, i čujem ju kako petlja, ne zna što bi mi rekla. Onda govori nekomu nešto na indonezijskom i potom se veza prekida. Nastavljam pisati, kad za kojih pola minute opet zvoni telefon. Ovaj put je uspjela nešto propentati, „What is your room number?“, onda je rekla „No, no“ shvativši da me očito pita glupost jer valjda zna koju je sobu nazvala, ali onda ponovno prtlja i opet na kraju prekine. Pa dobro, ženo, ako ne znaš jezik, onda ili nemoj zvati uopće, ili si barem pripremi unaprijed što ćeš reći i što bi ti druga osoba mogla odgovoriti. Ja sam u sobi, mogla si me upravo dići sa zahodske školjke! Treći put zvoni i sada se ja već prilično nabrušeno javljam, no ovaj je puta na telefonu tip koji zna engleski. On me pita jesam li ja onaj koji ide za Bukittinggi. Potvrđujem, on mi kaže da je uspio naći prijevoz koji ide u 2 sata. O, pa to je odlično, doći ću u Bukittinggi u normalno vrijeme i još možda vidim prelazak ekvatora. Spuštam se na recepciju, taj tip je čini mi se vlasnik hotela, izgleda malo čudno, kao da mu je desna strana lica paralizirana, a i na vratu ima neki ožiljak, kao da ga je netko očešao krisom ili nečim sličnim (možda su mu nešto štemali u vezi te paralize, tko zna), kaže mi da pođem s njim dogovoriti se s tipom koji je odgovoran za prijevoz. Prelazimo cestu, tamo je neki neodređeni poslovni prostor ispred kojeg dva tipa igraju šah, a jedan od njih, koji liči na križanca između Zdravka Čolića i glumca koji u Dinastiji igra Adama Carringtona, jest taj koji je odgovoran za prijevoz. Ukratko, ovaj kaže da možemo krenuti i ranije, ali ja kažem da ne možemo, ja bih onda iskoristio vrijeme odsad do 2 sata da malo razgledam Pekanbaru. Bit će brzinski, ali je izvedivo. Koliko vidim, ionako je većina atrakcija u radijusu od kojih kilometar od hotela. 2 je sasvim OK. Ovaj se slaže, ja još pitam cijenu. 150 000 rupija. Hm, onaj drugi je bio 110 000. Nije to velika razlika, 20 kn, ali svejedno. Nema veze, odgovara mi termin, platit ću tu cijenu, iako sam se možda trebao cjenkati. Vraćam se u sobu, još ću malo piskarati i potom malo prije podneva iznosim stvari iz sobe, ostavljam ih na recepciji i krećem u grad.
Pekanbaru ima oko 950 000 stanovnika i glavni je grad provincije Riau (koju ne treba brkati s provincijom Otočje Riau, kojoj pripadaju Batam i Bintan). Leži na obalama rijeke Siak, koja je plovna do grada, tako da je grad zapravo unutrašnja luka. Ime mu na indonezijskom znači znači Novo trgovište. Iako je pod imenom Senapelan postojao kao naselje od 17. st., tek je sultan Abdul Jalil Alamuddin Syah (1766-1780.) ovamo preselio prijestolnicu sultanata Siak iz Mempure. Iako se ovdje potom naselio velik broj trgovaca, sultanova nakana da grad postane glavnim trgovištem nije sasvim uspjela, te je stoga 1830. prijestolnica opet premještena u grad Siak Sri Indrapura, bliže moru (mi smo dan ranije prošli pored tog grada). 1784. grad je dobio današnje ime, također kao dio kampanje o promicanju njegove funkcije kao trgovišta. Ipak, za vrijeme nizozemske vlasti grad se razvio kao glavno središte industrije ugljena i kave. Kao i britanska vlast u Indiji i Malaji, nizozemska je vlast nominalno poštovala lokalne političke jedinice, pa je tako Siački sultanat postojao sve do uspostave Indonezije 1945., no zapravo je njegova vlast bila poprilično simbolična. 1930-ih godina u okolici grada je otkrivena nafta, što je doprinijelo ekonomskom uzletu Pekanbarua. Od 1942. do 1945. grad je bio pod japanskom okupacijom, a Japanci su pristupili izgradnji željezničke pruge koja je grad povezivala s obalom Malačkog tjesnaca i dalje na zapad, do mjesta Muaro. Priča o izgradnji ove pruge slična je onoj s Burmanskom prugom, iako mnogo manje poznata. Prugu je ovdje gradilo oko 6500 Nizozemaca i Britanaca (pri čemu su Nizozemci bili uglavnom iz miješanih nizozemsko-indonezijskih brakova, tzv. Indosi) i oko 100 000 Indonežana, uglavnom Javanaca. Život je prilikom izgradnje izgubila oko trećina bijelaca i preko polovice Indonežana. Pruga je puštena u promet 15. kolovoza 1945., dva tjedna prije kapitulacije Japana. Uglavnom se koristila za transport ratnih zarobljenika, a prestankom rata zarasla je u džunglu.
Nakon rata ekonomski je razvoj u grad privukao mnoge Minangkabaue, pripadnike etničke skupine koja živi u gorju provincije Zapadna Sumatra (upravo oko Bukittinggija), koji su brojčano nadmašili starosjedioce Malajce, te su s oko 38% najveća etnička skupina u gradu. Mnogi Minangkabaui druge i treće generacije u Pekanbaruu se danas smatraju Malajcima i govore indonezijskim. Naravno, gdje je biznis, tu su i Kinezi, pa tako grad ima i relativno veliku kinesku populaciju, koja čini oko 2,5% stanovništva. Pekanbaru je već godinama proglašavan najčišćim gradom u Indoneziji. S obzirom na stanje koje sam vidio po ulicama, ako je to najčišći grad, strah me i pomisliti kakvi su drugi… Ove godine u rujnu, u gradu je zbog izmaglice proglašeno izvanredno stanje, a dio stanovništva je čak morao biti evakuiran jer su nivoi koncentracije toksičnih čestica bili kritični.
Moja me šetnja vodi prvo do Velike džamije An-Nur, koja se nalazi jedan blok dalje od moga hotela. Džamija je vrlo impresivna, s jednom središnjom i četiri male pobočne kupole u uglovima, a pored se nalaze dva samostojeća minareta. Sagrađena je tijekom 60-ih godina 20. stoljeća. Nažalost, kako sam joj prišao sa stražnje strane, a toga nisam bio svjestan (budući da se i s te strane nalazi veliki ulaz), zaključio sam da je to to, no kasnije ću, gledajući druge slike na internetu, ustanoviti da je pravo pročelje s druge strane, a ispred njega je i veliki bazen s vodom. Zapravo, džamija stilom dosta nalikuje na Tadž Mahal. Prvi propust. Nastavljam potom dalje do središnje osne avenije koja se pruža gradom u smjeru sjever-jug, te se upućujem na sjever, gdje bi trebala biti druga važna džamija, Masjid Raya. Odlučivši krenuti na sjever, propustio sam zgradu središnje knjižnice Soeman, koja arhitektonski liči na otvorenu knjigu ili na stalak iz kojega se uči Kur'an. Drugi propust. No eto, barem ću vidjeti Masjid Raya. Do kojega, kada dođem, shvaćam da se upravo gradi. Ili preuređuje. Uglavnom, osim impresivne žutozlatne kupole, ostatak zidova je sive boje betona, a i ispred se upravo nalijeva nova deka i gradi nekakva druga konstrukcija. Pored džamije je nekakav grobni kompleks, a u kvartu ima i nekoliko škola, iz kojih odmah čujem „Hello, mister!“… Vraćam se na glavnu ulicu, izgleda da je to ta džamija. Ovo ne bih nazvao propustom, više promašajem. Dok tražim nešto na Google Kartama prilazi mi neki tinejdžer, staje do mene. „Hello, sir.“ Hello. „Where are you from?“ I tu mi stvarno pada roleta, i britko mu odgovaram „You're about 700th person who asks me that question, so, please, don't. Just don't.“ On zbunjeno stoji, vjerojatno me nije ni razumio. Ja se mičem nekoliko metara dalje i nastavljam pregledavati ono što sam tražio. Ne mogu više, nemam snage za to. Prvo, ulijećeš mi u osobni prostor. Drugo, pitaš me posve irelevantnu informaciju. Odvlačiš mi pažnju od onoga što radim i što mi je očito važno, da bi zadovoljio svoju osobnu znatiželju. Ne, to nije simpatično. Nakon 7 mjeseci puta, mogu kvalificirano reći da je to nekulturno. Što bi s tom informacijom da ju dobiješ? Je li ti stvarno potrebna? Postoje samo dvije moguće reakcije: „nemam pojma gdje je to“ i „aha, Hrvatska, Modrić/Rakitić/Mandžukić/Šuker/bilo koji drugi bezvezni napucavatelj lopte“. Obje sam reakcije vidio već masu puta, ne treba mi to. Niti tebi činim neku uslugu, a sebi ju pogotovo ne činim. Stoga, odjeb je lansiran…
Lutam još malo ulicama Pekanbarua, pored Pasar Bawaha (Donje tržnice), smještene u arhitektonski zanimljivoj zgradi, križancu socrealističke višekatnice i nekakve tradicionalne sumatranske kuće, potom prolazim uz rijeku, gdje su već gotovo pa slamovi, potleušice pokrivene limom, i vraćam se opet na Jalan Jenderal Sudirman, odakle ću prema sjeveru. Prošlo je već i 1 sat, morat ću prema hotelu. Hm, trebao sam ipak imati popodne na raspolaganju, pa onda natenane proanalizirati gdje je što… Još ću nabrzinu svratiti u jedan usputni šoping centar i u pekarnici uzeti tri krafna, posebno je zanimljiv jedan sa šaumom i ribanim sirom (koji je slan). Iako Pekanbaru nije Dilidžan, ja sam ga svojim odabirom rute i kratkoćom vremena pretvorio u njega.
U hotelu dobivam kartu za prijevoz i shvaćam da ranije nisam vratio ključ od sobe (sreća da je netko primijetio). U 2 sata stiže vozač, ukrcavam se opet u jedan od SUV-ova (izgleda da će svi traveli biti takvi), a na rastanku me tip iz hotela pita imam li za njega kakve kovanice svoje valute. Nemam, sve sam kune ostavio u Hrvatskoj, tako da mu mogu dati samo ostatak singapurskih dolara, cente koje mi u mjenjačnici nisu htjeli zamijeniti (mislim da je u pitanju bilo manje od dva dolara, možda sam mu dao previše, ali ionako me uvijek muče kovanice, ne znam kako ih se riješiti). Potom krećemo. Iako sam sâm u autu, to neće biti tako ostatak puta, budući da ćemo na još tri mjesta u Pekanbaruu pokupiti neke ljude (nekog mlađeg tipa, jednu curu u ranim dvadesetima i jednu ženu srednjih godina koja je čak znala nešto engleskoga, što je bilo dovoljno da me pita odakle sam. Ostala je bez informacije.), a još ćemo u nekom mjestu usput uzeti i neku stariju ženu koja je išla samo jedan kraći dio puta. Put je nominalno trebao trajati 5 sati, iako je trajao skoro 7 – prvo dok smo skupili sve ljude po gradu, a onda i zbog toga što je trebalo onu curu ostaviti negdje u nekom pokrajnjem selu koje izgleda kao da se cestom penjete na Okić ili tako negdje. Još je tu bilo i nekoliko servisnih stajanja za vozača, na kojima nisam uspio ubrati što je radio, a također i stajanje za ranu večeru, iza 6 sati, taman 10-ak km prije prelaska ekvatora, tako da je, premda bismo stigli do njega u sumrak da nismo stali, ovako već bio mrkli mrak u času kad smo ga prešli (u ovim krajevima smrkavanje je toliko brzo da nemate ono da sunce zađe, a vi još imate odsjaj na obzorju – ovdje imate suton i kad se izgube zadnji tragovi svjetla, u roku od 10 minuta je mračno kao usred noći). Rana večera je za mene bio satay u umaku s nečim što mi je ličilo na kockice krumpira, iako je vjerojatno posrijedi bila tapioka. I čaša vode koju neću popiti, jer ne znam odakle dolazi, a u Indoneziji voda nije baš pitka. Jest da smo sada već u planinama, ali opet…
Na ovom ću mjestu reći koju i o Sumatri. Sumatra je šesti najveći otok na svijetu (nakon Grenlanda, Nove Gvineje, Bornea, Madagaskara i Baffinove zemlje) i treći najveći u Indoneziji (najveći koji je čitavom površinom u Indoneziji, budući da Novu Gvineju dijele Indonezija i Papua Nova Gvineja, dok Borneo dijele Indonezija, Malezija i Brunej). Površinom je nešto veća od Švedske, a pruža se u smjeru sjeverozapad jugoistok, više-manje paralelno s Malajskim poluotokom, od kojega ju odvaja Malački tjesnac. Ukupna duljina otoka je 1790 km, a na najširem mjestu ima 435 km. Na sjeveru se nastavlja u Andamansko otočje, dok ju na jugoistoku Sundski tjesnac odvaja od Jave. Sa zapadne se strane u Indijskom oceanu nalazi nekoliko manjih otoka, dok su na istočnoj strani otočje Riau te veći otok Bangka. Zapadnom se obalom proteže gorje Bukit Barisan (Red brdâ), koje čini kičmu otoka, a sastoji se od niza aktivnih vulkana, od kojih je najviši Kerinci, s 3800 metara najviši vulkan u Indoneziji (ima viših planina, ali one nisu vulkani). Zahvaljujući Kerinciju, Sumatra je peti najviši otok na svijetu (nakon Nove Gvineje, Velikog otoka u Havajima, Bornea i Tajvana). Kerinci je zadnji puta erumpirao 2013., a i inače je dosta aktivan. Istočna je strana otoka niska i bogata rijekama i močvarama. Sumatra je geološki vrlo aktivna, budući da se osim vulkana duž zapadne obale pruža i rasjed između Indoaustralske i Euroazijske ploče, te su ovdje zabilježeni neki od najsnažnijih potresa u povijesti – samo u 21. st. Sumatra se četiri puta snažno tresla. Najpoznatiji (i najsnažniji) je potres iz 2004. (točno godinu dana nakon onoga u Bamu), kada se tresao Aceh, na krajnjem sjeveru, a cunami koji je nastao napravio je kaos diljem Indijskog oceana. Tri mjeseca kasnije dogodio se neznatno slabiji potres u moru zapadno od Sumatre. U rujnu 2007. tri su snažna potresa opet uzdrmala zapadnu obalu, nedaleko Bengkulua, no uz mnogo manje posljedice od onoga 3 godine ranije. 30. rujna 2009. potres je teško pogodio Padang, nanijevši veliku materijalnu štetu. Naposljetku, u listopadu 2010. opet se treslo zapadno od Bengkulua. Zadnjih 5 godina je mir, nadam se da će potrajati. Na otoku živi (ili, bolje rečeno nosi glavu u torbi) preko 50 milijuna stanovnika, a iako nije osobito gusto naseljena, svejedno je peti najnapučeniji otok svijeta (nakon Jave, Honshua, Velike Britanije i Luzona). Nekad je bila vrlo gusto prekrivena džunglom, ali u zadnjih 35 godina izgubila je oko 50% svojih prašuma, što ugrožava ekosistem bogat mnogim endemskim vrstama, kao što su sumatranski orangutan, sumatranski tigar i sumatranski nosorog. Ime otoka dolazi od sanskrtske riječi samudra, što znači „skupljanje voda“, a što je bilo ime kraljevstva na sjeveru otoka, tamo gdje se doista ujedinjuju vode Malačkog tjesnaca i Indijskog oceana. U prošlosti se otok zvao i Svarnadvipa (Otok zlata, zbog mnogih nalazišta zlata u brdima), te Lamri, prema kraljevstvu na području Aceha, koje je bilo mjesto prvog dodira arapskih trgovaca s Indonezijom i mjesto gdje je islam ušao u područje malajskog svijeta. Ne čudi zašto je Aceh i danas najkonzervativnija provincija u Indoneziji, i jedina u kojoj je pravo ustrojeno u potpunosti prema šerijatu. Prvo kraljevstvo za koje se sa sigurnošću zna da je vladalo Sumatrom, bila je Srividžaja, s centrom u današnjem Palembangu, od 7. do 11. st. Bila je riječ o budističkoj talasokraciji, koja je širila malajsku kulturu i jezik diljem indonezijskog arhipelaga (posijavši tako sjeme razloga zašto je danas službeni jezik Indonezije posebno standardizirana forma malajskoga, a ne brojem govornika nadmoćniji javanski). Moć Srividžaje opada u korist javanskih kraljevstava tijekom 11. st., a na sjevernoj se Sumatri pojavljuje nova sila – islam. U 13. st. vladar kraljevstva Samudra prihvatio je islam, a Samudru je kasnije odmijenio moćni sultanat Aceh koji je doduše poražen u sukobu s Portugalcima oko Malake, ali se uspio održati na Sumatri sve dok ga konačno nisu svladali Nizozemci nakon tridesetogodišnjeg rata okončanog 1903. Vjeruje se da su Aceh osnovali izbjeglice iz kraljevstva Čampa nakon što je ono u 15. st. palo pod Vijetnam (vidite kako se komadići jugoistočnoazijske povijesne slagalice pomalo slažu), a današnji ačeški jezik vrlo je blizak čamskomu. Aceh će inače od 1976. do 2005. voditi i gerilsku borbu za neovisnost (očito su kalibrirani na ratove od tridesetak godina), koji je zaključen mirovnim sporazumom kojim je indonezijska vlada Acehu dala autonomiju (a posljedica toga je već spomenuti šerijat).
Mnogi Sumatranci odigrali su ključnu ulogu u indonezijskom pokretu za neovisnost, pa su tako sa Sumatre porijeklom i Mohammad Hatta, prvi potpredsjednik Indonezije (rođen u Bukittinggiju) i Sutan Sjahrir, prvi premijer (rođen u Padang Panjangu). U administrativnom smislu danas je Sumatra podijeljena na 8 provincija: Aceh, Sjeverna Sumatra, Zapadna Sumatra, Riau, Jambi, Južna Sumatra, Bengkulu i Lampung. Najveći grad je Medan, u Sjevernoj Sumatri, ujedno i četvrti najveći grad Indonezije. Etnički je otok vrlo šarolik – na Sumatri se govore čak 52 jezika, svi iz malajsko-polinezijske grane. Sumatra je inače mjesto gdje se proizvodi i glavnina indonezijske kave, pa tako i famozni kopi luvak, za koji se nadam da ću ga imati prilike probati.
Nakon taljiganja od skoro 7 sati napokon oko 9 navečer stižem u Bukittinggi. Hotel je smješten u jednoj vili i iznutra je uređen gotovo muzejski. Tip na recepciji je neki klinac, mislim da nema ni 20 godina, ali engleski mu nije baš najsjajniji. Naplaćuje mi 665 000 rupija i kaže da je to cijena za jednu noć. Množi to s 2 na kalkulator (inače, na ovom sam putovanju u mnoštvu prilika naletio na situacije u kojima ljudi neke najjednostavnije računske operacije rade na kalkulator) i zaključuje da je to 1 330 000 rupija (nevjerojatno), ali ja imam samo 665 000, ostatak ću mu dati sutradan. Budući da sam izmoren putem, večeras neću van, smjestit ću se u sobu, koja je također starinska, galerijski namještaj, krevet s okvirom za baldahin (ali bez njega), psiha, komoda, stol i stolci…i kupaonica koja opet nema umivaonik. Je li to neki indonezijski stil unutrašnjeg uređenja? Zasad nemam baš neki uzorak, možda je to samo sumatranski ili minangkabauski, vidjet ću nakon još nekoliko smještajnih kapaciteta… Internet kao i obično šteka, ali nakon što sam tipa na recepciji zamolio da resetira modem, radi kao urica. Tako, sad ćemo otpočinuti, a sutra krećemo u izviđanje po Bukittingiju i okolici, nadam se da ovdje u brdima nema izmaglice, nisam mogao provjeriti budući da je noć…

komentiraj (0) * ispiši * #

U magli

srijeda , 28.10.2015.

Ustajem u 5.20, a za svaki slučaj ovi s recepcije su me odlučili i probuditi telefonom. Odgovoran hotel, vjetrovi Singapura pušu i dovdje. Očekujem nekakvu improvizaciju za doručak, možda lunch paket, ali već je postavljen čitav švedski stol. Kao što sam rekao, odgovoran hotel. Doručak je u miješanom indonezijsko-zapadnom stilu (zapravo, azijsko-zapadnom, budući da se u svim ovim zemljama jednako za doručak jede tjestenina, riža, stvari koje bismo mi inače jeli tek otpodneva). Nakon doručka još trk u sobu spakirati onih par stvari koje sam bio izvadio za tu jednu noć i potom odjava. Taksist je već ovdje, plaćam vožnju unaprijed na recepciji, recepcionar mi još uspijeva tutnuti nekakav papir na kojem trebam ocijeniti zadovoljstvo uslugom… Primjećujem da mi vožnju od prethodnog dana nisu naplatili. Je li ono bila osobna usluga ili su jednostavno zaboravili, ne znam. Čini mi se da je Icha napomenula kako ću platiti ujutro na recepciji, ali ne znam je li mislila na jučerašnju ili jutrošnju vožnju. Kakogod, Batam je oko 6 ujutro već poprilično užurban (već je svanulo), no ipak smo u pristaništu prije pola 7. Terminal izgleda već uobičajeno kaotično – odmah nasuprot parkiralištu je niz šaltera pojedinih agencija, a ispred skoro svakoga stoji po jedan čovjek koji izvikuje destinaciju i mami potencijalne putnike. Ono što sam prvi puta vidio u Albaniji s autobusima i furgonima (minibusevima) praktički je lajtmotiv po Istoku, razlika je jedino u količini decibela koju proizvode mamitelji. Dolazim na isti šalter kao i jučer, pokazujem kartu, daju mi ukrcajnu propusnicu i pokazuju kuda dalje. A to podrazumijeva odlazak na još neki šalter gdje moram uplatiti osiguranje ili tako neki trošak od 4000 rupija, 2,10 kn, nije bogznašto ali moglo je biti uključeno u cijenu karte. Rendgenski sken prtljage i mogu na pristan, ovaj puta mnogo skromniji od onog singapurskog. No prijevozno je sredstvo i opet hidrogliser – nekako si uvijek u predodžbi brodova koji plove među indonezijskim otocima zamišljam nekakve hrđave kante koje su odavno trebale završiti u rezalištu, no i oni se moderniziraju. Zapravo ne volim taj kolonijalistički stav po kojem nerazvijene zemlje moraju ostati do srži nerazvijene, a ne samo nekoliko desetljeća nerazvijenije od bogatih zemalja, ali očito nas i nesvjesno oblikuju vijesti koje smo gledali i čitali u djetinjstvu. A onda pomislim da bi s razvojem zemlje trebao doći i otvoreniji um njenih stanovnika, bolje znanje stranih jezika itsl., pa se uvijek razočaram.
Prtljaga ide u bunker u potpalublju, ja idem na gornji od dvaju katova hidroglisera. Putnički je prostor posve zatvoren, ne možete biti na palubi i promatrati krajolik – a ni nemate što promatrati, zbog jednoličnog sivila svuda uokolo. Isplovljavamo tek oko 7.20, po redu plovidbe je trebalo biti u 7.15, ali nikako ne u 7. Mogao sam spavati do 6…
Plovidba do Tanjung Butona trajat će oko 6 sati, a za to ću vrijeme ja uglavnom kunjati i pokušavati gledati neki od 4 filma koji su se prikazivali. Prvi je bio Čovjek za željeznim šakama 2, drugi neki kineski (titlovan na indonezijski), treći Jurski svijet, četvrti neki malezijski, titlovan na engleski. Zapravo sam jedino Jurski svijet donekle popratio. Prije Tanjung Butona pristajemo još tri puta na nekim manjim otocima usput – po onome što vidim kroz izmaglicu, krajolik je tipično indonezijski: mangrove na samoj obali, mjesto s nekoliko desetaka kuća prekrivenih limom, najbolja i najveća građevina u mjestu je naravno džamija… Kroz putnički salon prolaze stalno prodavači hrane, uzvikujući najčešće Nasi goreng, nasi goreng! Prodaju i neke njihove grickalice, nisam istraživao o čemu je riječ.
Pristigavši u Tanjung Buton nastaje opći muving na brodu koji se vrlo sporo prazni, djelomično i zato što je pristan već zauzet novim putnicima koji će se istim brodom uputiti na Batam. Još usput iskrcavaju i prtljagu, koju potom kolicima vuku nekamo. Ja se nadam da netko vodi računa i o mojoj prtljazi, te da će me isto tako preusmjeriti na autobus za Pekanbaru (jer ja imam kartu za autobus u kompletu s brodskom kartom). Kad sam se napokon iskobeljao, ne vidim nigdje svoju torbu. Mislim si jesu li ju već odvezli onim kolicima i taman se želim uputiti dalje na obalu kada čujem da me netko zove. Tako je, jedan tip upravo dovlači moj ruksak, a ja zanijemim od užasa. Vuče ga tako da čitava težina visi na desnoj naramenici. Pa jebeni idiote, zar ne vidiš da ruksak na vrhu ima traku specifično namijenjenu nošenju ili vučenju? Naravno da je improvizacija iz Singapura popustila, nadao sam se da će izdržati barem do nekog od gradova gdje ću biti dvije noći, da mogu u miru pronaći nekoga za popravak… Onaj dio koji se držao do Singapura drži se i dalje, barem nešto. Ali odsada što manje davanja ruksaka drugima da njime barataju, dok to konačno ne popravim kako Bog zapovijeda.
Izlazim na obalu gdje je totalni kaos. Stotine ljudi koji ulaze u autobuse, taksisti…a nigdje autobusa. Odnosno, postoje nekakva tri autobusa malo dalje, ali su prazni i zaključani, a oko njih nema putnika. Naravno da taksisti imaju svoju agendu i da me žele voziti do Pekanbarua tvrdeći da nema autobusa. Ako ga nema, za što ja onda imam kartu? Sad je glavni problem kako ovdje od ljudi koji me pitaju kamo trebam prepoznati one koji mi iskreno žele pomoći i one koji žele iskoristiti moju nepovoljnu situaciju. Naposljetku mi neki momak kojemu sam pokazao autobusnu kartu (ime agencije s karte ne vidim nigdje uokolo) pokazuje na ured Dumai Expressa, agencije koja je bila odgovorna za moj brodski prijevoz dovdje. I doista, tamo čini se znaju kamo me trebaju usmjeriti, iako ne vladaju baš engleskim. Točno je da busa nema, nego ću do Pekanbarua ići dijeljenim taksijem, ali trošak vožnje je pokriven kartom. Dijeljeni taksi je zapravo poprilično prostrani Toyotin SUV, pretvoren međutim u svojevrsni nanobus s tri reda sjedala, u koji nas stane 6 ljudi s vozačem, sve naše torbe i još neke kutije koje ovaj vozi za Pekanbaru.
Ovdje bi trebalo razjasniti različite vrste prijevoznih sredstava po Indoneziji, barem one koje imaju lokalna imena, budući da bi bilo suludo objašnjavati što su vlak, autobus, avion ili brod (premda, ne sumnjam da bi to ponekad trebalo objasniti Indonežanima, kada se uzme u obzir što sve oni znaju podrazumijevati pod time). Ovo čime se mi vozimo zove se travel (izgovaraju ga „trafel“ – ipak je ovo bila nizozemska kolonija), tj. međugradski minibus (ako smo vrlo benevolentni glede termina „minibus“). Po gradovima postoji ojek (što je dobri stari mototaksi), becak (ciklorikša), opelet (trokolica) i bemo (gradski minibus). Postoji i bendi (zaprežna kola), no mislim da to neću koristiti.
Po polasku iz kaotične luke u Tanjung Butonu (koja je zapravo samo izolirano pristanište, nema tu naselja, osim eventualno nekih industrijskih postrojenja) cesta uglavnom drži ravnu liniju u unutrašnjost. Naš vozač međutim ne drži ravnu liniju, budući da je prvih par kilometara asfalt u prilično lošem stanju, pa mora izbjegavati rupe. Istočni dio Sumatre je ravnica, glavna planinska os teče zapadnom obalom, tamo dolazi do trenja Indoaustralske i Euroazijske ploče, tamo su vulkani i tamo su potresi. A ja ću tamo provesti nekih tjedan dana. Brrrr… No danas i sutra sam još miran, Pekanbaru je u ravnici. A kako bih se osjećao kao da sam u domaćim ravničarskim krajevima, vidljivost je svega nekoliko stotina metara. Vrijeme je tmurno, depresivno, a još sam govorio kako ću biti veseo kada u Hrvatskoj zavlada jesen, a ja se budem sunčao u Indoneziji. No eto prilike da kažem ponešto i o tom problemu čije posljedice ja snosim već skoro mjesec dana, a o kojem se u Europi jako malo zna.
Tzv. Jugoistočnoazijska izmaglica (Southeast Asian haze) naziv je za fenomen koji se svake godine tijekom sušne sezone pojavljuje na velikom području jugoistočne Azije, pri čemu su najugroženije zemlje Malezija, Singapur, jug Tajlanda, Brunej, dio Filipina i naravno Indonezija, iz koje sve i potječe. Fenomen se pojavljuje periodično od sedamdesetih godina, no zadnjih je godina poprimio alarmantne razmjere, pri čemu je ove godine najgore, budući da je izmaglica počela već u srpnju, a mogla bi trajati do siječnja. Uzrok su ljudskom rukom uzrokovani požari, i to prvenstveno u provincijama Južna Sumatra i Riau, te na indonezijskom dijelu Bornea (Kalimantan). Šume se pale radi čišćenja zemljišta, koje je na taj način brže (i jeftinije – do 40 puta) od postupne sječe stabala, a razlog čišćenja zemljišta jest stvaranje nasada uljnih palmi. Šteta je pritom mnogostruka: od samog zagađenja koje nastaje požarom, oslobađanja ugljičnog dioksida i smanjivanja količine kisika koju proizvode šume, a životni vijek uljne palme je samo 25 godina, što znači da nakon toga cijeli proces ide isponova. Čitav postupak je naravno ilegalan, a indonezijski korumpirani političari prave se Toše, te se paljenja odvijaju čak i u nacionalnim parkovima. Kontrola vatre je vrlo teška iz dvaju razloga – Indonezija naime nema kanadere, već samo helikoptere koji mogu izbaciti pokoju bačvu vode na požar, a osim toga, zemljište na kojem se većina tih šuma nalazi sastoji se od treseta, na kojem i ugašeni požar zapravo nije ugašen, jer treset nastavlja tinjati te je moguće kasnije razgorijevanje požara ili njegovo buknuće na nekom drugom mjestu. Malezija i Singapur već godinama vrše pritisak na Indoneziju da stvari stavi pod kontrolu, čak su joj ponudili i svoje resurse u borbi protiv požara, no sve završava u međusobnom prepucavanju, budući da je većina kompanija koje nabavljaju palmino ulje s tako stvorenih plantaža zapravo u malezijskom vlasništvu. Također, Indonezija odbija ponuđenu pomoć kako onda ne bi te zemlje prisvojile zasluge (!). Usto, svojedobno je Jusuf Kalla, indonezijski potpredsjednik, izjavio „Ako Malezija nije zahvalna za čisti zrak koji inače dobiva iz naših sumatranskih šuma, zašto bi se sada Indonezija trebala ispričavati zbog ovoga“. Ukratko, uz ovakvu političku garnituru, bojim se da se jugoistočnoj Aziji crno piše. Vatra inače ugrožava i rezervate s velikom populacijom borneanskih orangutana, toliko da je prije nekoliko godina skupina aktivista Greenpeacea odjevena u orangutane zasjela na londonsku upravnu zgradu Unilevera (jedne od kompanija koja je najveći svjetski potrošač palminog ulja) s transparentima „Dove, stop destroying my rainforest!“ (Dove je jedna od najpoznatijih Unileverovih marki – glavno da imaju kampanje o „prirodnoj ljepoti“, što se očito ne odnosi i na ljepotu prirode). Štete od izmaglice su ogromne – od već spomenute ekološke, tu je i zdravstvena šteta (mnogi ljudi zbog nekvalitetnog zraka i dišnih problema moraju tražiti liječničku pomoć, a da ne govorimo o troškovima bolovanja), prometna (mnogi se aerodromi zatvaraju zbog smanjene vidljivosti, a vidjeli smo da to utječe i na plovidbu), kao i šteta u pogledu proizvodnje hrane (izmaglica šteti usjevima, ribarske flote ne mogu isploviti…). Klasičan primjer podivljalog kapitalizma i trke za profitom koja na drugom kraju spektra uzrokuje gubitke. Zapravo, vjerojatno su u ukupnoj ekonomskoj bilanci kombinirani gubitci veći od individualnog profita pojedine kompanije – ali koga briga? Bit će za Ferrari… Vlasnik najveće indonezijske tvornice palmina ulja doživio je prije nekoliko godina obrat i sada aktivno radi na pošumljavanju, premda mi se i to čini tek kao PR potez, nakon što je pritisak javnosti postao toliko jak da je počeo gubiti poslove (Unilever je i sâm obećao da više neće nabavljati palmino ulje s neprovjerenih, tj. ilegalnih plantaža, ali ga izgleda nabavljaju od poddobavljača, koji nisu toliko skrupulozni). Za one koji žele znati više, preporučam dokumentarac Godine opasnog življenja s Harrisonom Fordom, koji istražuje uzroke izmaglice i intervjuira mnoge indonezijske političke dužnosnike, između ostaloga ministra šumarstva i samog predsjednika, pri čemu ga je ministar šumarstva poprilično nadmoćno otpilio kada ga je ovaj suočio s neugodnim činjenicama, a kasnije još tvrdio kako Ford „nije pokazao poštovanje“, vjerojatno zato što je povisio glas kada je ovaj počeo sipati floskule o tome kako je Indonezija država u razvoju i kako se od nje ne može očekivati ista mjerila kao i od zapadnih zemalja. Makroekonomski taj stav ima donekle opravdanja, ali stav „svaki novac je dobar novac, a nama novac treba“ u konačnici je doveo do toga da je danas Indonezija druga u svijetu nakon Brazila po broju uništenih prašuma, a po stopi uništavanja je čak izbila na prvo mjesto. Do novca se može doći i drugim putem, ovo ugrožava ekološku ravnotežu planeta.
Cesta se u međuvremenu popravila, pa započinje brža vožnja. Kako sam ja na suvozačkom sjedalu, imam priliku pratiti vožnju iz prve ruke. O indonezijskim cestama i vozačima sam čuo jako loše stvari, no zasada vožnja ne izlazi iz azijskog prosjeka, a čak su i ceste tu negdje. Čitavim putem nas prati naftovod – Pekanbaru je grad nafte, koja je otkrivena 1930-ih, a zahvaljujući njoj je i grad s najvećim BDP-om po glavi stanovnika u Indoneziji. Naftovodi su spojeni s lukama na istočnoj obali Sumatre, gdje se nalaze rafinerije i tankerski terminali.
Na indonezijskim cestama, kako će se utvrditi, putokazi su jako rijetke biljke, a ploče s udaljenostima još i rjeđe. No po nekoj mojoj procjeni, udaljenost od Tanjung Butona do Pekanbarua je oko 120 km. Naravno da smo imali stanku za ručak i da sam u nedostatku vremena za analizu menija odabrao nasi goreng. Kako ga nisu imali, poslužio je i mee goreng. Ali definitivno ne želim boravak u Indoneziji svesti na prženu rižu i prženu tjesteninu. Morat ću se malo bolje uhvatiti ukoštac s menijima i proučiti pojedine stavke. Već je padanška kuhinja navodno čuvena… U nastavku puta konačno izlazimo na Transsumatransku magistralu, koja prolazi duž čitavog otoka, od Bandar Lampunga do Banda Aceha, a zapravo je u lošijem stanju od svih pokrajnjih cesta. Vjerojatno se zbog većeg intenziteta prometa brže haba, a iz istog ju razloga ne stignu opsežno popraviti, nego ju samo krpaju. Napokon, negdje nakon 4 popodne stižemo u Pekanbaru. Preko 9 sati puta od Batama, a na karti Indonezije to je tek koračić. Em što je ovo ogromna zemlja, em što je povezanost jako loša. Auto me vozi skroz do hotela, kad sam mu rekao, odmah je znao, nije ovo Kina (inače, ne znam jesam li to spomenuo, ali hoteli u Kini doista imaju različita imena za domaće i za strance, tako da vam nitko neće znati objasniti gdje je hotel čak i ako zna za njega, jer ga zna pod drugim imenom. Dodajte tu još činjenicu da ime hotela može biti ispisano samo kineskim pismom i eto još jedne potvrde kineskog autizma.). U hotelu na recepciji žena govori engleski, ne briljira, ali dovoljno je dobar da se bez problema možemo sporazumjeti. Obavljam prijavu, kopiraju mi putovnicu, ispunio sam prijavni list, dobio ključ…ali nikako da mi vrate putovnicu, koja je u sobi iza, gdje je kopirka. Već mi prolaze kroz glavu razni crni scenariji, pa pitam gdje mi je pasoš, našto žena odlazi u tu istu sobu i zatvara vrata, te je nema oko minutu (ili mi se tako činilo). Hotelski pomoćnik je već spreman odnijeti moje stvari u sobu, čak je nabavio i kolica za ruksake, ali ovi nikako da iznesu tu putovnicu. Napokon izlazi žena s recepcije i kaže da ne mogu naći moj ulazni žig u putovnici. Naime, kako mi je indonezijska viza nasuprot vijetnamske, službenik je dan ranije u Batamu prvo okrenuo sljedeću stranicu, pa kad je vidio njenu djevičansku bjelinu žig ipak lupio na prethodnu, ispod kambodžanskih žigova. Da, teško ga je naći, ali onda pitaj vlasnika putovnice gdje je, umjesto da ga nasumce tražiš u sobi iza zatvorenih vrata.
Napokon dolazimo u sobu (naravno da me tip pitao odakle sam, i znade za Hrvatsku, spomenuo je Rakitića – ne znam što je gore, kad ne znaju za tvoju zemlju ili kad znaju za nju samo zahvaljujući nogometašima; u biti znam što je gore od obojega – sámo pitanje odakle sam), i onda još jedan blesavi primjer uslužnosti koji komplicira – tip mi pali klimu (što je još OK, ali mogu to i sâm, dapače, želim si sâm poštelati temperaturu jer je ova redovito na 18, a to je smrzavica) i televizor (što je nepotrebno, jer sam tek stigao i sigurno neću sada gledati televiziju – u biti, ni u jednoj sobi s TV-om u kojoj sam odsjeo nisam gledao televiziju, nisam ih čak ni palio da provjerim ima li ikakvog programa). Potom me ostavlja, a ja ulazim u kupaonicu – i ostajem totalnu zbunjen. U kupaonici je WC, tuš (doduše nema tuš kabine, nego je cijela kupaonica tuš kabina) – ali nema umivaonika. To još nisam nigdje doživio, čak su i sobe s etažnom kupaonicom znale imati umivaonik u sobi, ali ovo je stvarno bizarno. Ispod tuša iz zida strši slavina, negdje na oko pola metra visine od poda, i zapravo ona glumi umivaonik. Dakle, soba ima king size krevet, klimu, televizor, čajnik (da, ni na to se mislim nisam osvrnuo – u ovim zemljama većina soba ima čajnik i šalice, katkada i vrećice čaja), vlastitu kupaonicu – ali zube i ruke si moram prati zgrbljen pred kupaoničkim zidom.
Dok sam se osvježio shvaćam da se vani spustio pljusak. Nadam se da će kiša barem malo osvježiti zrak i rastjerati izmaglicu. No taj se pljusak oduljuje, tako da na kraju izlazim iz sobe tek oko pola 9, kada više ne mogu čekati, sve će mi se zatvoriti. Hotel je smješten gotovo odmah uz glavnu ulicu (Jalan Jenderal Sudirman), gdje bi trebalo biti hrane. I ima je, no ja prelazim na drugu stranu ulice i nehotice promašujem štandove s hranom. Naravno, turistički će vam vodiči reći kako su stanovnici Pekanbarua izuzetno prijateljski raspoloženi, što u prijevodu znači jako puno “Hello, mister! Where are you from?“ Žao mi je da nisam brojao ta pitanja od početka puta, koliko sam ih stotina puta već čuo. Jednom tipu jučer sam u prolazu čak i odgovorio, da bih nakon toga odmakao dalje i čuo kako ovaj za mnom viče „Are you a Muslim?“ Putovati je prekrasno, ali ovakvi susreti s nasumičnim ljudima na ulici ozbiljno poljuljaju vašu vjeru u čovječanstvo. Imam osjećaj da 99% ljudi u ovim zemljama misli kako je sjajan način za započeti razgovor sa strancem pitati ga odakle je. A ima i masa drugih, npr. pitati ga kako mu se sviđa (ubaci ime zemlje), što misli o (ubaci odgovarajuću povijesnu osobu)… Evo, da sam ja voljan započeti razgovor sa strancem u Hrvatskoj, pitao bih ga što misli o Titu. Ili banu Jelačiću. Kako to mislite niste čuli za bana Jelačića? Dolazite u neku zemlju a ne znate ništa o njenoj povijesti? Ali nažalost bih dao ruku u vatru da bi istih onih 99% Indonežana koji ne znaju započeti razgovor drugačije nego pitanjem odakle sam ostalo zabezeknuto kada bi shvatili da ja znam tko je Sukarno. I da ga još ne brkam sa Suhartom. Nažalost, istina je i da je ogromna većina turista neinformirana i uglavnom želi takvom i ostati. Ja sam u tome atipičan. A atipičan sam i po tome što nakon sedamstotog ponavljanja pitanja odakle sam ne odgovaram smireno po sedamstoti put da sam iz Hrvatske, nego želim drugoj osobi jasno dati do znanja da je postavila krivo pitanje. Naravno da iz perspektive te osobe ispadam sumanut, ali kako pomiriti činjenicu da više NE ŽELIM čuti to pitanje, i činjenicu da želim izlaziti u javnost gdje su ljudi predvidljivo znatiželjni?
Uglavnom, kako nisam uspio naći ništa prihvatljivo, večerao sam u KFC-u, za sasvim prihvatljivih 45 000 rupija za cijeli meni. Potom sam se vratio u hotel gdje je započeo šou. Naime, ja sam odlučio ostati u Pekanbaruu samo jednu noć i ne maljati vraga na zid s tom izmaglicom, tako da bih sutradan krenuo za Bukittinggi. Zanima me kada točno idu busevi i koliko traje vožnja. No one žene od ranije više nema, a ova koja je sada tamo samo natuca engleski. Nakon što sam joj postavio pitanje, a ona mi ne znala odgovoriti, odlazi nekamo, pretpostavljam po nekoga tko zna engleski. Doista, vraća se s nekim tipom, ali razgovaraju nešto međusobno, ne obaziru se na mene. Ja sjedam prekoputa recepcije i čekam da se nešto dogodi. Napokon me tip pita „Yes, sir, how can I help you?“ Objašnjavam mu što trebam i pitam koliko sati treba do Bukittinggija, našto mi on odgovara da bus ide u devet sati. OK, ali koliko mu treba DO tamo? On ne kuži pitanje. Aha, tu smo. Englisch ist schlecht, ja? Napokon mu uspijem nekako objasniti što me zanima, pa doznam da treba oko 5 sati. Dobro, a ima li neki kasniji bus, ovaj u 9 mi je preran, želim i vidjeti štogod od grada? On opet ne kuži. „Is there a later bus?“ „Later…“ Zbunjeno izgovara tu riječ i jasno je kao dan da ju ne razumije. Pokušavam s Google Prevoditeljem, ali nakon što kontrolno prevedem prijevod natrag na engleski rečenica mi zvuči totalno nemušto, tako da zaključujem da je možda već i malajski prijevod loš. Stoga čekam. Loptica je u njegovom polju. On zove nekog tipa koji zna engleski. Redovito kad mi daju takve osobe s njima komuniciram na neki vrlo slabi telefon, oni govore tiho i nikad im nije jasno što hoću. Ovom sam uspio reći da samo želim da prevede ovom tipu da me zanima kasniji bus. A onda se pojavljuje deus ex portis – naime, kroz vrata je ušao neki mlađi tip koji prema vlastitim riječima zna malo engleski, ali mu je znanje ipak puno solidnije od dvojca na recepciji. Ja mu izlažem u čemu je stvar, ispada da nema drugog busa osim toga u 9 ujutro. Kažem mu da mi je to prerano i da bih želio vidjeti nešto grada prije nego odem. Tu on pokušava s uobičajenim argumentom lokalaca „Ali u Pekanbaruu se nema što vidjeti!“. To ću ja prosuditi, već nedaleko hotela je jedna velika džamija. Naposljetku se u razgovoru pojavljuje i to da postoji travel u 8 navečer. OK, koliko njemu treba? Pa oko 6 sati. To znači da bih u Bukittinggi stigao u 2 ujutro. Ovaj to mora provjeriti brojeći na prste. Da, tako je. Pa bit će otvorena recepcija u nekom hotelu, sigurno. Ne znam, ovo je Indonezija, ne bih se kladio. Provjeravam na internetu, nalazim jedan hotel koji ima recepciju koja radi 24 sata, može, kažem da ću onda ići na taj travel u 8. Cijena je 110 000 rupija. Oko 57 kn za 6-satnu vožnju. Neće biti udobna, ali sve ću stići. Jedino što ću ekvator prijeći noću, šteta. Ali opet, sumnjam da imaju oznaku na magistralnoj cesti. Zahvaljujem svima koji su pomogli, uz tog tipa koji je koliko-toliko znao engleski skupilo se i nekoliko košarkaša – naime, te je noći u hotelu spavala nekakva košarkaška ekipa (tj. dvije – muška i ženska) koja valjda ovdje igra neku utakmicu. Košarkaši ne znaju baš jezik, ali imaju želju pomoći. Ili im je to atrakcija. U svakom slučaju, ujutro ću natipkati svoje, u podne se odjaviti iz sobe, potom popodne razgledati grad i biti u hotelu oko pola 8 da me ovi pokupe. Stvari se ipak na kraju nekako srede. Sada se povlačim…

komentiraj (0) * ispiši * #

Insularizacija

utorak , 27.10.2015.

Vedran je rano ujutro otišao na posao, tako da smo se oprostili još prethodne večeri, Alma je također već u pola 11 morala biti na Changiju na preuzimanju dužnosti, pa sam u stanu zatekao samo Anu i Mašu. Pakiram opranu odjeću, oprao sam ukupno tri ture ovdje, no čak i u toploj vodi na 90° neke su mrlje ostale. Ne znam kako i zašto, čini mi se da ću se time morati detaljno pozabaviti tek kada dođem u Hrvatsku.
Brodovi iz Singapura za indonezijske otoke Batam i Bintan u arhipelagu Riau plove redovno s nekoliko lokacija, iako ponajviše iz središta grada nasuprot otoku Sentosa, još jednom igralištu Singapuraca, koji je sav pretvoren u zabavni park. Dotamo ću metroom uz jedno presjedanje. Dan je i opet maglovit, sreća barem da sam prvi dan otprilike vidio kako to može izgledati bez izmaglice, ili barem uz vrlo slabu izmaglicu. Vedran kaže da se za vedrih dana s njegova balkona vide tri države – nešto što sam dosad doživio samo u Piranu. Sad sam ujedno skužio i ironiju – četiri dana u Singapuru, kod čovjeka koji se zove Vedran, uglavnom vrijeme nije bilo vedro.
U metrou primjećujem neobičnu stvar u odnosu na prethodne dane – poprilično je prazan. Trenutno je oko pola 11 i svi su već na poslu, pa nema špice. Vikendom, pa i u petak, gužve su bile mnogo veće. U petak popodne sam čak morao propustiti jedan metro jer nisam mogao ući. Žao mi je jedino što nisam preko vikenda otišao do središnje poslovne četvrti, navodno je sablasno prazna. Pristižem na stanicu Harbourfront, izlazak iz metroa je, kao i na većini stanica u središnjem Singapuru, kroz šoping centar, strelice me jasno usmjeravaju do pristaništa (sve je integrirano, uopće ne morate izlaziti na ulicu). Kupujem kartu, na šalteru je i popis država koje mogu dobiti vizu po dolasku, tu je uredno navedena Hrvatska, ažurniji su od ambasade u Kuala Lumpuru. Daljnja procedura liči na aerodromsku: prtljaga se odlaže na šalteru, potom slijedi granični prijelaz i silazak na niži nivo, gdje su privezani hidrogliseri za Indoneziju (iako svugdje piše „ferry“, nijedan nije trajekt – zbog konfiguracije pristaništa to ovdje ne bi ni bilo moguće, vjerojatno se ukrcaj vozila obavlja negdje drugdje). Tu vidim kako se jedan od službenika nateže s mojim ruksakom, pa mu kažem da ću ga preuzeti, pokazujući mu potvrdu o predanoj prtljazi. Kad sam ga predavao, opet je bio na vagi – 20,9 kg. Kao da je lakši nego u Kuala Lumpuru. Vjerojatno zbog oprane prljavštine.
Iako po voznom redu trebamo krenuti u 11.50, krećemo deset minuta ranije – s obzirom da se kupovina karata zatvara 15 minuta prije polaska, znali su da više nema nikoga tko treba ući. Plovimo uokolo Sentose i potom preko Singapurskog tjesnaca, koji odvaja Singapur od otočja Riau, smještenog sjeveroistočno od Sumatre, tvoreći svojevrsni most između Malajskog poluotoka i Indonezije. Premda je riječ o 20-ak km udaljenosti, Batam se ne vidi. Magla je toliko gusta da je ovoga vikenda morao čak biti prekinut brodski promet prema Indoneziji. Iz magle samo izranjaju konture brodova koji usidreni čekaju uplovljavanje u Singapur ili pak plove prema dalekoistočnim lukama. Ogromni tankeri, kontejneraši, brodovi za rasute terete… Plovidba traje 50-ak minuta. Pristajemo na Batamu, otoku koji je indonezijski ekvivalent Johor Bahua, još jedno mjesto koje profitira od neposredne blizine Singapura. Rapidna industrijalizacija donijela je ovamo bolji standard života nego u okolnim regijama, ali i burni noćni život, budući da je Batam mjesto kamo Singapurci idu partijati, mnogo više nego u Johor Bahru. Batam je relativno velik otok (ne naravno za indonezijske okvire, a i manji je od susjednog Bintana), površine 715 km2 (dakle samo mrvicu manji od Singapura), a mostovi ga spajaju s obližnjim otocima Rempangom i Galangom. S oko milijun stanovnika, Batam se smatra sedmim najvećim gradom u Indoneziji (nakon Jakarte, Surabaye, Bandunga, Medana, Makassara i Palembanga), a njegovo je stanovništvo prikupljeno ovamo iz cijele Indonezije (i kao i uvijek, najbrojniji su Javanci, čak i u ovom većinski malajskom području). Glavno naselje smješteno je na sjevernoj strani otoka, a zove se jednostavno Batam, katkada i Harbourbay, te je praktički srastao sa susjednom Nagoyom (ne onom iz Japana), gdje se odvija većina noćnog života (posebice u dijelu nazvano Kampung Bule, tj. Selo Zapadnjaka – bule je riječ kojom Indonežani zovu bijelce, moram još ispitati je li pejorativna kao laowai ili neutralna kao farang). Glavna trajektna luka za ostatak Indonezije jest u Sekupangu, na sjeverozapadu otoka. Tako će moj plovidbeni put kroz Indoneziju zapravo trajati od Sekupanga do Kupanga. Hidrogliser međutim pristaje u Harbourbayu, a hotel koji sam rezervirao nalazi se desetak minuta hoda od pristana. No prvo granična kontrola. Moram im skrenuti pažnju da već imam vizu, što onda uzrokuje čuđenje, jer „znate, Hrvatska vam ne treba vizu unaprijed“. A ja sam se još bojao da neće biti informirani… Objašnjavam tipu da imam vizu za 60 dana, da mi to viza po dolasku ne bi pokrila, kima glavom začuđeno „60 dana! Dakle, dugo ćete biti ovdje!“ Da, idem sve do Timora. „Do Timora! Aha!“ Na susjednom šalteru je izgleda isto neki Europljanin koji traži vizu po dolasku, no službenici su zbunjeni njegovim pasošem. Meni je grb nekako poznat. Službenik s drugog šaltera pokazuje ovom mojem da provjeri može li on dobiti vizu po dolasku, pa shvaćam da je pasoš iz Crne Gore. Iskreno, ne znam je li Crnogorcima omogućena viza po dolasku, ja sam svoj posao obavio i odlazim, Crnogorac još ostaje na šalteru.
Izlazim iz zgrade i odmah me zove nekoliko taksista. Već sam zaboravio kakav to davež može biti. Ignoriram ih i nastavljam pješice prema hotelu. Prvi dojam relativno dobar. Očekivao sam neurednije ulice, ovo je kao da sam u Maleziji. No kada izađem na glavnu cestu stvari postaju malo indonezičnije. Pločnika nema, cesta je raskopana, a broj motocikala je opet u azijskom prosjeku. I žene opet sjede postrance na motociklima.
Hotel nalazim nakon malo lutanja, nov, skockan, prilično odudara od okoline. Osoblje znade engleski, nakon što su me Malezija i Singapur razmazili, sada se moram lagano naviknuti na to da će engleski opet biti rijetka biljka, a izgovor kojekakav. Smještam se u sobu te se tamo odmaram idućih nekoliko sati, umoran sam još od noćas, Batam je poprilično neugledan, puka stanica za prenoćiti, obaviti druge stvari vezane uz prvi dolazak u neku zemlju (nabaviti novce i SIM karticu) i otići dalje. Negdje oko 4 sata se spuštam na recepciju i raspitujem se za prijevoz sutradan do Pekanbarua. Nisam bio sasvim siguran što mogu očekivati, Pekanbaru je u rujnu bio kritično, čak je dio grada bio evakuiran zbog dima, zato još uvijek stoje upozorenja protiv putovanja u grad. No ja moram tim putem ako se želim dokopati zapadne obale Sumatre. Jedino je pitanje hoću li skratiti boravak u njemu. Trajekt postoji, polazi u 7 ujutro iz Sekupanga, a ja bih morao rezervirati kartu i to tako da osobno dođem u agenciju, jer trebaju vidjeti moj pasoš. Kako ću dotamo? Pa taksijem. Ženska na recepciji, koja mi je prvo tražila informaciju o vremenu isplovljavanja trajekta, nije ju uspjela naći, no onda se pojavila nekakva koordinatorica, mlađa poslovna žena (teško mi je procijeniti godine, možda je u tridesetima, možda već u četrdesetima), koja mi daje sve potrebne informacije i još mi prvo daje vizitku, ako dođe do problema da ju nazovem, ali nakon što sam joj rekao da a) nemam novca za taksi i kartu, b) nemam SIM karticu, odlučuje mi se pridružiti do Sekupanga i tamo mi pomoći oko onoga što treba (budući da osoblje u agenciji možda čak ni ne vlada engleskim). Žena je nesumnjivo Indonežanka, ali se zove Icha Miyori, iz čega zaključujem da se udala za Japanca. Krećemo u grad, prvo idemo do mjenjačnice, gdje ću promijeniti svojih 240 singapurskih dolara i dobiti preko 2 i pol milijuna indonezijskih rupija. Da, nakon ringgita su prestale zemlje koje imaju originalna imena za valute, sada opet nakon Pakistana imam rupiju, a onda slijede opet tri dolara. 1 kuna je inače 1983 rupije, što znači da će opet biti puno nula, kao s dongima i rialima. Ujedno konačno dobivam novčanice koje imaju različitu osobu na svakoj od njih. Bilo je doduše nešto slično u Kambodži, iako su se tamo vrtili Sihanouk i Sihamoni, s time da sam još riele rijetko rabio, a dolari opet nisu njihova prava valuta pa to ne treba računati… Nastavljamo potom cestom iz grada, treba nam kojih pola sata do Sekupanga, predvečerje je i gužva je na cestama. Kada ću morati ujutro krenuti da bih stigao… Icha obavlja kupovinu karte za mene, cijena je 360 000 rupija, brod plovi do mjesta zvanog Tanjung Buton, na obali Sumatre, odakle je organiziran prijevoz autobusom do Pekanbarua. Polazak u 7, predviđeni dolazak oko 5 popodne. Da, to je nažalost na Sumatri konstanta – nije toliko puno vremena potrebno za plovidbu, koliko za prijevoz po otoku, jer su ceste loše, a željeznice nema (osim na jugu, između Palembanga i Bandar Lampunga). Moram biti u pristaništu već u pola 7, a hotelski doručak počinje u 6. No ako će mi trebati 20-ak minuta do ovamo (računam da će promet biti rjeđi) svejedno neću stići doručkovati. Icha mi predlaže da zatražim rani doručak, već u pola 6. Može, to će ona srediti kad se vratimo u hotel. No sada još idemo nabaviti SIM karticu, u Harbourbayu, u jednom šoping centru koji je orijentiran gotovo isključivo na elektroniku. I na zlato. Zlatarnice uglavnom drže Kinezi. Baš čudno. Inače, Icha mi je prvo dala neku svoju karticu viška, ali ta nema ništa uključeno, morao bih posebno tražiti svaku uslugu (ponajprije internet), pa se onda odlučujem ipak kupiti vlastitu. Za 85 000 rupija (oko 43 kn) postajem vlasnik indonezijskog broja s mjesečnim paketom od 4,5 GB. Tko će to potrošiti… No posebno je zanimljiva ugradnja SIM kartice. Naime, ovi nemaju automatski podešenu veličinu SIM kartice na mikro, nego jedan od prodavača pomoću peroreza kljaštri karticu normalne veličine na mikrodimenziju. Te divne metode improvizacije… Naposljetku je sve podešeno, plaćam i na odlasku kažem prodavačici terima kasih („hvala“), na što se Icha začudi kako ja to znam. Uvijek me iznova zapanji ta ljudska osobina da se čude ako boravkom u nekoj zemlji pokupite nekoliko najosnovnijih fraza na njihovom jeziku. A onda vam se u drugoj prilici obrate na svom jeziku uopće ne pretpostavljajući da ih nećete razumjeti. Naravno, ne rade to isti ljudi, ali zanimljiva je ta percepcija stranaca ili kao instant poliglota, ili kao totalnih teflona za koje se ne prima ništa od jezika s kojim su suočeni. Jednom davno sam nešto kratko bio učio indonezijski, bio sam sada u Maleziji, a i riječ je o laganom jeziku, ne vidim zašto bi toliko bilo čudno da znam reći „hvala“. Nije da sam rekao „Želim obljubiti vaše putene usne.“ ili nešto slično.
Vraćamo se u hotel, gdje ću ja još malo proboraviti u sobi, rezervirati smještaj u Pekanbaruu, potom izaći u grad u potragu za nekom hranom, ali kako se nisam previše udaljavao od hotela, a u blizini baš nema puno izbora osim nekih prčvarnica, vraćam se u hotelski restoran i jedem mee goreng za 30 000 rupija, te za desert pisang goreng (pohanu bananu) i usto bocu Bintanga (Zvijezde), najpoznatijeg indonezijskog lagera, čiji je simbol velika crvena zvijezda na etiketi. Prava komunjarska piva. :D
Noćni život Batama me ne zanima, pogotovo jer se dižem u 5.20 (a i sumnjam da bi me inače zanimali barovi u kojima se Indonežanke nude bogatim turistima), stoga ću se vratiti u sobu i sunovratiti u krevet. Bit će ovakvih mjesta po Indoneziji, u kojima ću zastati tek radi čekanja na prijevoz, ali nadam se što manje. Malezija je vjerujem iscrpila moju dozu Dilidžanâ na ovom putu.

komentiraj (0) * ispiši * #

Daleki istok (i neuspješni sjever)

ponedjeljak , 26.10.2015.

Kako rekoh, Singapur možda jest malen, ali nudi puno sadržaja, i mogao bih ovdje komotno provesti tjedan dana – no iz nekoliko faktora odlučio sam već prije dolaska ostati samo 4 noći. Izmaglica je dosta kumovala toj odluci, tu je bila i predviđena skupoća (premda sam na kraju potrošio svega stotinjak dolara), kao i činjenica da mi u nastavku slijedi dosta dugo putovanje kroz Indoneziju, te bih htio s time krenuti što prije, kako mi se ne bi dogodilo da na kraju Božić slavim u Alice Springsu. Naravno, put od Istočnog Timora do Australije je i dalje nepoznanica.
Iz spomenutih sam razloga današnji dan odlučio posvetiti posjetu jednom od vanjskih singapurskih otoka. Naime, Singapur ne čini samo glavni otok, nego se država sastoji od čak 63 otoka. Bilo ih je još i više, ali mnogi su spojeni tijekom nasipavanja i širenja zemljišta. Izvorna površina države bila je 581,5 km2, danas je 719,1 km2. Otok o kojem ja govorim zove se Pulau Ubin, Otok granita, s obzirom da su se na otoku u prošlosti nalazili brojni kamenolomi granita. Zauzima površinu od 10,19 km2, a leži u Johorskom tjesnacu sjeveroistočno od glavnog otoka, te se na njega dolazi motornim brodićem iz singapurske četvrti Changi, koja je najpoznatija po tamošnjoj zračnoj luci (godinama proglašavanoj najboljom i najučinkovitijom na svijetu), ali zapravo obuhvaća i nekoliko stambenih naselja, park i plaže na krajnjem istoku glavnoga otoka. Changi je i mjesto zloglasnoga singapurskoga zatvora, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata bio logor u kojem su Japanci držali svoje zarobljenike, vršeći smaknuća na obližnjoj plaži; a kasnije je postao konačna stanica za mnoge švercere droge koji su uhvaćeni u tranzitiranju upravo preko aerodroma Changi, te su ovdje smaknuti. 2000. zatvor je premješten u novu zgradu odmah pored, a dotadašnja je zgrada srušena.
Do Changija idem autobusom, kojemu treba skoro sat i pol vožnje, budući da ide pokrajnjim ulicama i često staje. Naselja stambenih zgrada u ovim su dijelovima moderna, uredna, s dosta zelenila (zelenilo je jako važno u Singapuru i Lee Kuan Yew je inzistirao na očuvanju zelenih površina i sadnji novih parkova), podsjećaju me iz nekog razloga na Istru, tj. novije dijelove istarskih gradova. Čudna je ta percepcija veličine Singapura. Ako ga promatramo kao grad-državu, onda nam se subjektivno čini vrlo sitnim. Ako ga usporedimo s Međimurjem, onda odjednom nije baš TOLIKO malen, ipak je to 50 km s kraja na kraj otoka. I još 25 km u pravcu sjever-jug. Svakako je minijaturan s obzirom na važnost koju ima u svjetskoj ekonomiji, no postoji čak 19 svjetskih država površinom manjih od njega. S 5,5 milijuna stanovnika i gustoćom od 7 697 ljudi po kvadratnom kilometru, Singapur je druga najgušće naseljena država na svijetu (nakon Monaka) i treći najgušće naseljen politički entitet (tu Macau premoćno vodi s 21 900 ljudi na km2). Stvarna gustoća naseljenosti je još i veća, budući da su, kako rekoh, mnoga područja Singapura ostala nenaseljena, ili su čak i nenaseljiva.
Nakon sat i pol konačno pristižem na terminal Changi Village. Suprotno imenu, nije riječ o nikakvom seoskom okruženju, sve izgleda jednako urbano, jedino što je naselje malo odvojeno od susjednih naselja neizgrađenim pojasom. Inače, Singapur uredno mnoga zaokružena i samodovoljna stambena naselja računa kao zasebne gradove, čak i ako ne postoji neka jasna fizička granica između njih, pa tako broj gradova u državi iznosi oko 25. Na autobusnom terminalu u Changi Villageu nalazi se hawker centre, pa ću prvo dužnu pažnju posvetiti njemu. Za predjelo uzimam otak (mal. „mozak“), jelo slično ribljoj pašteti, koje se servira u bananinu listu, a naravno postoji i u ljutoj i blagoj verziji. Blagu su prodali, tako da me dopada ljuta. Potom obilazim štandove u potrazi za mee siamom, tjesteninom u slatko-kiselom umaku s dodatkom tamarinda, ali na svim je štandovima već prodana. Izgleda da je to hrana koja se jede za doručak. Nabrzinu uzimam jednu samosu s karijem, pa na kraju iz očaja još i nasi lemak s lignjom. Gledam jato golubova na susjednom stolu, koji se goste ostacima riže s tanjurâ. Ne bi to bilo ništa čudno da ovo nije Singapur, država koja toliko drži do higijenskih standarda u svim ostalim pogledima (naravno, zaboravio sam napomenuti da je ovdje i voda pitka, premda posve bezukusna, jer je gotovo pa destilirana – Singapur inače vodu dobiva iz Malezije, ima nešto svojih slatkovodnih rezervi, a pročišćava i otpadne vode). Dovršavam brže-bolje svoj obrok prije nego skuže da i ja imam rižu, za desert uzimam jednu pohanu bananu, pohani jam i putu piring (one rižine kolačiće s kokosom punjene palminim šećerom koje sam jeo u Malaki), a onda zaključujem da bi bilo dosta i da je vrijeme da malo razgledam Changi. Tu se međutim nema baš puno ni vidjeti, osim plaže na kojoj su nekad Japanci strijeljali zarobljenike, s koje danas možete promatrati kako brodovi plove Johorskim tjesnacem – a ako ste perverzni ili ne znate za bolje, ovdje se možete i kupati. Voda je i inače mutna i masna (ovo je još uvijek obala jednog od najprometnijih svjetskih plovnih putova), a uz ovakvo tmurno vrijeme izgleda otprilike kao jesen na Dunavu u Slavoniji. Samo čekam da lege dođu s idejom za fiš u Čingilingi čardi. Razmišljam kako sav novac i životni standard Singapura ne može platiti prirodnu ljepotu. Istina, novac koji ovdje zarade Singapurci mogu potrošiti na put do neke prirodne ljepote, ali nije to to. Tim više što zbog njihovog mentaliteta baš ni ne znaju uživati u odmoru na nekom predivnom mjestu. Pa onda je zapravo i bolje da nemaju ljepota, ne bi ih znali cijeniti. Rečenica „Ko ovo more platit?“ vjerojatno bi ostala konceptualno nejasna rođenom Singapurcu. Vidiš, trebao sam to spomenuti onom Kinezu na Penangu koji se divio tomu što radim, bilo bi fora čuti njegovo razmišljanje glede toga.
Budući da na plaži nemam što raditi, a ne moči mi se noge u Johorskom tjesnacu (zbog otvorenih žuljeva još bih si mogao nešto i inficirati), dok šetnja prema jugu nije baš neka opcija, jer je tamo aerodrom i mornarička baza, odlučujem se prijeći na Pulau Ubin. Do njega vožnja traje desetak minuta u drvenom brodiću koji prima 12 putnika. Brodići kreću kad se napune, a kako je nedjelja, to je stalno. Vožnja u jednom smjeru je 3 dolara. Pulau Ubin je otok na kojem bi se moglo provesti čitav dan, ne zato što osobito vrvi atrakcijama, nego je tih nekoliko zanimljivih mjesta dosta razbacano, a otok je dug kojih 4-5 kilometara. Glavno seoce, zapravo skupina od kojih dvadesetak kuća, smješteno je otprilike po sredini posjetivog dijela otoka (krajnji zapad je zabranjen za posjetitelje – vjerojatno je tamo nešto vojno), a glavna uslužna aktivnost jest iznajmljivanje bicikala, budući da je to najprikladnije prijevozno sredstvo za kretanje otokom. Ja sam odlučio propješačiti, i to relativno mali krug kad sam vidio na karti, iako sam hodao kojih kilometar i pol, svojevrsnom poučnom stazom koja na panoima objašnjava podatke o flori i fauni otoka. Unutrašnjost otoka je močvarna i teško prohodna, tako da ima nekoliko uskih grla kojima svi turisti moraju proći. Na otoku je nekoliko hramova posvećenih taoističkim bogovima (jedan je posvećen nekoj Njemici koja se ovdje utopila i potom je njezin duh navodno pomogao nekim ljudima, pa su ju počeli štovati), tu je i staza za mountain bike entuzijaste, čak je otvoren i jedan resort… No ljudi na Pulau Ubin dolaze prvenstveno radi opuštene atmosfere i mira i tišine koji nisu baš uobičajeni u Singapuru. Pulau Ubin je po svom izgledu i ritmu života sličniji nekom indonezijskom otoku, krovovi kuća prekriveni su limovima, psi lutalice leže po cesti… Kako sam ja imao još jednu stvar u vidu za obaviti, zadržao sam se na otoku svega oko sat vremena, zapalivši potom ponovno natrag na glavni otok.
To što sam htio obaviti tiče se zapravo ispravljanja štete nastale savjetom onog Indijca iz hostela u Johor Bahruu. Želio sam otići do prave legendarne singapursko-malezijske granice na nasipu koji spaja Singapur s centrom Johor Bahrua. Najlakši način za to izvesti jest otići metroom do stanice Kranji i potom još busom do same granice. Moram preći dobar dio države – otprilike kao da iz Goričana idem u Mursko Središće, ali zbog prometnih veza imam dva pravca, jedan preko Male Subotice, a drugi preko Zasadbrega, jer glavni istočno-zapadni pravac prolazi južnim dijelom Singapura, odakle se onda pruža polukružna linije koja dira sjevernu obalu. Odlučujem se ići preko Zasadbrega, tj. preko Jurong Easta. To znači da, kad se konačno autobusom dočepam metroa, moram ići 20 stanica, presjesti na drugu liniju, te onda njome ići još 5 stanica. Kada napokon stignem do Kranjija već je pošteno sumrak, oko pola 7 je, još moram ko za vraga čekati dvadesetak minuta da se pojavi jedna od čak triju autobusnih linija koje mi odgovaraju (efikasni singapurski javni prijevoz – naravno, na stanicama autobusa nema displeja koji pokazuju koliko do sljedećeg busa, gdje su oni od ZET-a…), a onda se napokon pojavljuje taman da stignem do granice s dovoljno dnevne svjetlosti da još uspijem uredno poslikati nasip. Singapurska granična kontrola je prije početka nasipa i posve je ograđena, usto što je naravno nemoguće vidjeti početak nasipa, jer se ispriječila zgrada graničnog prijelaza. Posvuda su znakovi zabrane fotografiranja i policajci. Po svemu sudeći, ništa od namjeravanog cilja. Mogu se jedino uredno vratiti autobusom koji ide natrag za Singapur. Ali ne mogu – dvije su prometne trake fizički odvojene i ja zapravo nemam alternativnog pravca nego ravno u zgradu granične kontrole. Dolazim na šalter i objašnjavam što sam u biti htio, shvatio da ne mogu i sad se samo želim vratiti. Granična službenica pokazuje razumijevanje za blesavog turista, ali ni ona ne zna kako sada izvesti točnu proceduru, jer ne smijem proći kroz izlazna vrata države bez pečata. Stoga nekomu telefonira, pa mi onda kaže da će me sprovesti službenim hodnikom na drugu stranu, odakle ću se onda spustiti na autobusnu stanicu. Dolazi drugi granični službenik, neki dostojanstveni Indijac, i pokazuje mi da pođem za njim. Tu je i još jedan naoružani čuvar. Iako me mogu odmah sprovesti kroz hodnik na drugu stranu graničnog prijelaza, vode me prvo kat više, u ured, gdje moraju evidentirati moje podatke. Čudna situacija, osjećam se kao da sam uhićen, a zapravo je samo posrijedi rješavanje nestandardne situacije. Čekam u uredu nekih desetak minuta, jedan me tip dolazi pitati tko sam, kako sam točno završio ovdje, zanima ga i točna ruta kojom sam putovao i broj autobusa kojim sam došao, jesam li sâm… Onda mi kaže da je sve u redu, da će mi sad vratiti putovnicu i mogu ići. Opet dolaze dva granična službenika koji me vraćaju u prizemlje, sada konačno na stranu dolazaka, između graničnog prijelaza i rendgenske kontrole. Uspio sam se dakle vratiti natrag u Singapur neobavljena posla. Da kojim slučajem imam više slobodnih stranica u putovnici, izišao bih iz zemlje, provezao se do JB-a i vratio, što onda. Ovako…drugom prilikom.
Ali spustivši se na autobusnu stanicu shvaćam da je ogromna repina, budući da hrpa ljudi iz Malezije stiže natrag u Singapur. Nedjelja je pa su valjda išli na izlet. Neki možda i u šoping, iako ti vjerojatno idu svojim automobilima. Srećom, autobusi idu prilično brzo, tako da sam stao već u drugi koji je došao za onaj red u kojem sam stajao (ima 4 reda, za 4 različite linije).
Planirao sam se vratiti doma oko 6, vratio sam se na kraju oko 8. I opet ništa od večernjeg izlaska u grad, to smo napravili samo prvu večer. Vedranu čak i odgovara navečer biti doma, odmoriti se, Ana i Alma su ove tri večeri bile vani pa on čuva Mašu (iako Maša ide jako rano spavati, kad sam pristigao u stan već je spavala, a netom je bilo prošlo 8). Sjedimo na balkonu i pijuckamo neko južnoafričko vino koje je Vedran donio iz Hrvatske (južnoafričko vino uvezeno u Hrvatsku i potom preneseno u Singapur), jer u Singapuru začudo nema kvalitetnih vina, a i ova nekvalitetna su preskupa. Kaže kako ponekad donosi ishitrene odluke i kako ga ne bi čudilo da već ove zime spakira kofere i vrati se u Hrvatsku, čak i prije nego što se ja vratim. S obzirom na radijus u kojem ovdje radi (2 sata leta do Jakarte, 4 do Hong Konga) isto tako može živjeti u Hrvatskoj ili negdje drugdje u Europi, putovati poslovno do Londona, Frankfurta ili Varšave, a pritom ne morati trpjeti neugodnosti poput ove izmaglice koja ovdje traje već 4 mjeseca (a predviđanja su da bi mogla potrajati i do Nove godine). Hvata ga nostalgija za Hrvatskom, shvaća razliku između koncepta „doma“ i „radnog mjesta“. Naposljetku, ni ne mora fizički živjeti u Hrvatskoj, no svakako je bolje kada znaš da ti je udaljena 2 sata leta, nego 12. A s poslom u Googleu doista ima lepezu mogućnosti gdje može raditi. Eto, i to je još jedan zorni primjer koncepta „Ko ovo more platit?“. Radno mjesto u jednoj od najvećih svjetskih kompanija, život u jednom od gradova koji su redovito u vrhu po kvaliteti života, činjenica da ima svoju obitelj sa sobom, sve je to sekundarno u usporedbi s činjenicom da su ti prijatelji i ostatak obitelji udaljeni 6 (a od ovog vikenda i 7) sati vremenske razlike, da si ovdje ne da bi uživao u životu nego da bi radio u nemilosrdnom korporativnom svijetu (jer čak i najbenevolentnija meritokracija je upravo meritokracija i od tebe se stalno traži da držiš razinu), da te pola godine guši uvozni dim… I onda čovjek poželi vratiti se doma, sjesti na balkon/obalu/klupu, što mu već paše…i jednostavno pustiti mozak neko vrijeme na pašu. Umjetnost fjake. Govorio sam već o tome kako vrijeme u životu najbrže prolazi kada ganjaš kontrolne točke, rokove, kada ti je život strukturiran… I ja to radim, čak i na ovom putu, kao da sam u taj mentalni okvir ušao negdje tamo u Kini, u želji da što prije završi ta naporna dionica, a onda sam ga zadržao i dalje, te mi sada put teče mnogo brže nego prva tri mjeseca.
A sutra bi mogao uslijediti početak još jedne naporne dionice. Vrijeme je za hvatanje ukoštac s najvećom muslimanskom državom svijeta…

komentiraj (0) * ispiši * #

Subotnje popodne

nedjelja , 25.10.2015.

Jutro sam praktički proveo pišući, ionako je izmaglica vani izgledala još gore nego jučer. Ujutro sam čak imao i grlobolju, isti problem kao onda u Lahoreu. No sada nemam džošandu, tako da ću se morati osloniti na neki čaj od limunske trave. Danas planiram obići Malu Indiju i Orchard Road. Prvo ću otići u Orchard Road i to pokušati popraviti ruksak. Naime, ona moja famozna desna naramenica opet se poprilično razlohala. Desna naramenica trpi veću težinu, jer ja kao dešnjak ruksak stavljam prvo na desno rame, pa mi svih 20 kila visi samo na toj naramenici dok navlačim drugu. A za razliku od lijeve, koja je propisno popravljena u Zhangyeu i odonda drži, ovu desnu nitko nije zašio skroz kroz okvir koji drži čitavu konstrukciju ruksaka, nego uvijek samo s jedne strane. Vedran je preko jedne svoje kolegice, također Hrvatice, došao do imena jednog lanca popravljaonica cipela i torbi, koji ima ispostave po nekoliko gradskih šoping centara, pa ćemo tako otići do jednog od njih, i to onoga koji je smješten baš u Orchard Roadu. Iako se iz imena to ne bi moglo zaključiti, Orchard Road je danas singapurska ulica za šoping, uz koju se jedan za drugim nižu mallovi (ukupno njih 22) prepuni ekskluzivnih prodavaonica, poput Swarovskog, Louisa Vuittona, Christiana Louboutina i sličnih. Postoje doduše i dvije druge atrakcije, jedna je četvrt izvornih peranakanskih kuća koja se pruža sjeverno od Orchard Roada na Emerald Hill, a druga je Istana (mal. „palača“), službena rezidencija predsjednika republike. Istana se zapravo ne vidi s ceste, budući da je smještena u ogromnom parku. Iako smo trebali ići u grad svih petero zajedno (Vedran, Ana, Maša, Anina sestrična Alma i ja), naposljetku je pao dogovor da Vedran i ja sami odemo do te popravljaonice torbi, pa ćemo se onda pridružiti curama u jednom indijskom restoranu. Inače, ujutro sam upoznao Almu, koja je stjuardesa u Qatar Airlinesu, a došla je samo na dvije noći, vjerojatno ima slobodno između dviju smjena. Iako se to mnogima čini kao lagan posao (prošle su godine mnogi reagirali na štrajk kabinskog osoblja Croatia Airlinesa s posprdnom sintagmom „leteće konobarice“), posao stjuardese, pogotovo na interkontinentalnim letovima, poprilično je naporan, kako zbog specifičnih uvjeta rada (promjena vremenskih i klimatskih zona, smjene od po desetak sati neusklađene s prirodnim bioritmom), tako i zbog toga što stjuardese naravno nisu samo konobarice, nego i liječnice, redarice, katkada i psihoterapeutkinje (nije slučajno da su prve stjuardese ponajviše dolazile iz redova medicinskih sestara), a da usto moraju biti sposobne zadržati mirnoću u kritičnim situacijama, jer u slučaju bilo kakve neugodnosti tijekom leta, turbulencija i slično, svi prvo gledaju reakciju stjuardesa. Ako se na njihovom licu vidi panika, onda je poprilično jasno da će i putnici početi paničariti.
Vedran i ja ćemo ovoga puta do grada nadzemno, tj. autobusom. I ovdje je sistem kao u Maleziji, ako nemate pretplatnu kartu ubacujete novac u škrabicu, naravno vozač vam nema za uzvratiti ako nemate točan iznos. Dolazimo do traženog šoping centra, Plaza Singapura, no tamo nam tip kaže da on nema taj neki stroj potreban za šivanje tako debelog remenja, šalje nas u Lucky Plazu, udaljenu dvije metro stanice (ali i dalje na Orchard Roadu). Došavši tamo, frajer kaže da će pogledati, da će mu trebati oko sat vremena. U međuvremenu su cure javile da su gladne i da one idu u restoran, a nas ćemo dvojica onda nešto pojesti ovdje, budući da i Lucky Plaza, kao i svaki drugi šoping centar, ima food court, ovaj posvećen azijskoj kuhinji. Nije baš neko osobito šarenilo azijskih kuhinja, osim lokalne kineske, tu je i jedan štand s tajskom, dva s indonezijskom, jedan s korejskom i tri s filipinskom kuhinjom, od kojih je jedan posvećen lechónu, tj. odojku. Najveća gužva je oko nekog fast food štanda koji prodaje pohanu piletinu u stilu KFC-a. Ja uzimam pržene valjuške i hainansku rižu s piletinom. To stalno viđam i uvijek izbjegavam zato što mi zvuči nekako obično. U pravu sam – iako sam doduše očekivao nešto slično rižotu s piletinom, dobio sam kuhanu rižu i zasebno kuhanu piletinu, s malo sojinih klica, a pored toga još i bistru juhu sa sjeckanim zelenim lukom (nisam nikad siguran je li to vlasac ili baš zeleni dio mladog luka). Usto naravno soja-sos i sambal, indonezijski umak od prženog čilija, luka i paste od kozica. Ovaj je još relativno blag kakav zna biti. Za desert obojica uzimamo halohalo, filipinski desert sličan ais kacangu (mrvljeni led, grah, kokos, riža, ljubičasti jam, sladoled), a ja još i puto, kolačiće slične muffinima, rađene od rižina tijesta. Dok jedemo, primjećujemo kako su većina ljudi uokolo Filipinke. Subota je, pa su obiteljske sluškinje dobile slobodan dan, i kamo će nego u šoping centar. Na to me upozorio i Miro u KL-u, naglasivši kako u vrijeme praznika šoping centri vrve Bangladešanima, Nepalcima i sličnim etnicitetima s dna malezijske poslovne piramide, koji na te dane pokušavaju uhvatit dašak glamura i osjećati se ravnopravno onima iznad.
Ubili smo tako sat vremena, pa se opet pojavljujemo kod torbara, koji se hrva s mojim ruksakom. Kaže da je jako teško probiti taj okvir, da je to unutra drvo ili metal (a onaj stari u Zhangyeu je to probio šilom bez problema), da će mu trebati još neko vrijeme. Pitamo ga dokad radi, do pola 7. Onda ćemo nastaviti s programom, pa ću se ja kasnije vratiti po torbu, Vedran ide doma jer ima neke druge planove. Dok odlazimo, čujemo kako tip pali bušilicu. Izmesarit će mi torbu… Sjedamo na autobus koji nas vozi do početka Male Indije, gdje se razdvajamo, on odlazi doma, a ja sam slobodan lunjati ulicama. Ono što se primjećuje u Maloj Indiji jest da vlada mnogo veći kaos nego u Kineskoj četvrti, iako je i dalje sve čisto. Iz prodavaonica se širi vonj mirisnih štapića, natpisi su uokolo na tamilskom, premda među populacijom ima i Indijaca sa sjevera (razlikuju se po mnogo svjetlijoj puti – Dravidi, kojima pripadaju i Tamili, su praktični crni), nad glavnom ulicom (Serangoon Road) razapeti su već ukrasi za Divali (ili Dipavali), hinduistički festival svjetla, koji se slavi ujesen, obično između sredine listopada i sredine studenog, a simbolizira pobjedu svjetla nad tamom. Ove godine pada 10. studenog, a traje 5 dana. Festival obilježava paljenje svijeća, dija (svjetiljki sličnih uljanicama, izrađenima od gija, tj. masla) i lampiona, kao i brojni vatrometi. Zbog toga su česte i brojne opekline, kao i povećano zagađenje u zraku. Inače, Divali za hinduse danas ima značenje koje Božić ima za kršćanski svijet – to je ujedno i glavni konzumeristički praznik. U Singapuru, kao i u mnogim drugim državama sa značajnim brojem hindusa (Nepal, Malezija, Mauricijus, Fidži, Trinidad i Tobago, ali i Pakistan), Divali je neradni dan. Multietničnost i multikonfesionalnost Singapura znači da singapurski praznici dolaze iz četiriju vjerskih tradicija: hinduističke (Divali), budističke (Vesak), islamske (Ramazanski i Kurban bajram) i kršćanske (Božić i Veliki Petak – zanimljivo, Uskrs nije praznik, iako u Singapuru nedjelja nije striktno neradni dan); jedne etničke (kineska Nova godina), a tri sekularna praznika su Nova godina, Praznik rada i Nacionalni dan (9. kolovoza – dan kada su ih izbacili iz Malezije). Inače, Singapur ove godine slavi točno 50 godina neovisnosti i 9. kolovoza je bila velika proslava, a čitava kampanja SG-50 (zvuči kao nasljednik WD-40) za svoj simbol ima crvenu točku, budući da je The Red Dot jedan od nadimaka Singapura, aludirajući na njegov izgled na karti svijeta. Singapurci su, unatoč svojoj etničkoj raznolikosti, izuzetni patrioti i jako su ponosni na svoju zemlju i njena postignuća. Ono što je toga 9. kolovoza 1965. izgledalo kao bezizlazna situacija (doista, što učiniti kada shvatite da vas vaši dojučerašnji partneri više ne žele, a ne želite se vratiti ni pod skute negdašnjih kolonijalnih gospodara?), pretvorilo se u jednu od najuspješnijih državnih priča u povijesti. Singapur inače ima i sva tri roda vojske – velika mornarička baza je na krajnjem istoku zemlje, istočno od zračne luke Changi, još jedna manja na zapadu, a zrakoplovstvo ima 4 baze u Singapuru, iako se većina zrakoplova nalazi u jednoj bazi u Australiji. Svi vojno sposobni muškarci služe vojni rok u trajanju od 22 do 24 mjeseca.
Prolazim ulicama Male Indije, koja u južnom dijelu sve više dobiva muslimanski karakter, a onda prolazim sve do Arab Streeta, glavne ulice u četvrti Kampong Glam, koja je bila glavno područje obitavanja arapskih trgovaca u Singapuru. Ovim dijelom dominira velika Sultanova džamija, najveća u Singapuru, sagrađena 1825. kao pečat uspješne kupnje Singapura od johorskog sultana. Današnja verzija je iz 1928. Nakratko sjedam u KFC kako bih se dočepao wi-fija, a potom se odlučujem lagano vratiti do Lucky Plaze, pokupiti ruksak, pa ću vidjeti što još mogu obići u kvartu. Pristižući vidim da je naramenica popravljena, no tip mi se ispričava, kaže da nije uspio, pa je napravio nekakvu improvizaciju, nije mi točno jasno kakvu, vidjet ćemo hoće li to izdržati. Odlučio mi je to ne naplatiti. Izgleda da ću i u Indoneziji morati tražiti torbara. Koliko muke oko te druge naramenice, a prvu je onaj stari zašio za 10 minuta i naplatio mi to samo 5 juana. I to je sad opet primjer onoga o čemu je Vedran govorio – Singapurci nisu naviknuti rješavati probleme ako postupak ne odgovara algoritmu na koji su naučili raditi, izgube se, slabi su u improvizacijama. Zanimljiv je još jedan fenomen u Singapuru, koji je podosta indikativan i za njihovo općenito shvaćanje autoriteta i međuljudskih odnosa. U singapurskom prometu, auti se neće polukružno okretati osim ako ne postoji znak kojim je to eksplicitno dopušteno. U drugim će se zemljama okretati sve dok ne postoji znak da je to eksplicitno zabranjeno. To je to konfucijansko poštivanje autoriteta bez propitkivanja, i to je glavni razlog zašto je singapurska ekonomija tako uspješno procvjetala pod vizijom PAP-a i Leeja. Naličje konfucijanske etike je Sjeverna Koreja, gdje se isto tako ne propituje autoritet, ali taj autoritet nema nimalo prosvjećenosti koju je imao Lee.
Upućujem se s ruksakom na leđima niz Orchard Road, a prije nego što odem na metro, skrenut ću u Oxley Road, mirnu ulicu koja se uzbrdo odvaja na jug, a gdje se nalazi kuća u kojoj je 16. rujna 1923. rođen Harry Lee, tj. Lee Kuan Yew, otac modernog Singapura. Porijeklom peranakanski Kinez, njegov prvi jezik bio je engleski (obrazovao se na LSE-u i u Cambridgeu, gdje je studirao pravo), a kineski je počeo učiti tek u dobi od 32 godine. Iako je njegova obitelj bila relativno imućna, posjedujući nekoliko plantaža kaučuka na Orchard Roadu, tijekom Velike depresije sve su izgubili, tako da je Leejev otac morao otvoriti dućan. I kuća u kojoj je Lee rođen, iako tada još nije bilo depresije, relativno je skromna i podosta sakrivena s ulice ogradom. Obično ju čuvaju Gurkhe, ali ovoga ih puta nije bilo. Ne znam živi li sada tko u njoj ili je prazna, Lee je inače imao dva sina i kćer, pri čemu je stariji sin, Lee Hsien Loong danas singapurski premijer, i to već 11 godina (sve ostaje u obitelji). S godišnjom plaćom od 1,7 milijuna dolara, on je najplaćeniji premijer na svijetu – to je inače plaća koju si je smanjio za 28%, nakon pritiska od strane javnosti. Drugi sin, Lee Hsien Yang, predsjednik je Državne uprave za civilno zrakoplovstvo, dok je kći Lee Wei Ling na čelu Nacionalnog instituta za neuroznanost.
Vraćam se u stan, Vedran me čeka, ovaj put moram zvoniti jer je njemu trebala kartica (naime, u zgradu se ne može bez magnetne kartice – na ulasku u kompleks je i vratarnica, ali nitko me tamo ništa nije pitao ni jučer ni danas, danas sam još ušetao s ruksačinom na leđima). Navečer ćemo pogledati jedan dokumentarac o požarima u Indoneziji i o njihovoj pozadini (o tome ću još pisati predstojećih tjedana), ja ću oprati još jednu turu rublja (četvere hlače), a potom će se Vedran povući na počinak (njega Maša poprilično izmori preko dana), dok će Ana i Alma u večernji izlazak. Ja ću prionuti na svoj tekst, kako bih ujutro imao više vremena. Bliži se 3 u noći, tekst je pri kraju, ove dvije se još nisu vratile, a ja razmišljam bih li mogao živjeti u Singapuru. Svakako su mi ova 4 dana premalo za posve vidjeti sve što ovo jugoistočnoazijsko Međimurje nudi. Također je osvježenje doći u državu u kojoj stvari za promjenu funkcioniraju. Međutim, funkcioniraju i previše. Ne možete jesti ni piti u metrou, kazna je 500 dolara. Ne možete pljunuti na cesti, žvakati kaugumu – kazne su isto poprilične. I dalje postoji smrtna kazna, iako se ona baš ne izvršava. Ali zato postoji kazna šibanjem. Vedran mi je opisivao kako to izgleda. Štap od ratana, debljine ljudskog palca i duljine oko dva metra, namočen u vodu kako ne bi pukao i ostavio iverje u mesu, po goloj stražnjici. Razmaci među udarcima su 10-15 sekundi i svi se udarci izvršavaju odjednom, tj. nema u ratama (što je možda i bolje, barem agonija kraće traje). Maksimalno je moguće dobiti 24 udarca. Ozljede od šibanja (jer koža naravno pukne već prilikom prvog udarca) zarastaju za između tjedan i mjesec dana, ožiljci ostaju za cijeli život. Zanimljiv je slučaj da se šibanjem kažnjavaju i grafiteri, pa je tako ovoga proljeća bio slučaj dvojice mladih Nijemaca koji su provalili u željeznički depo, izgrafitirali vlakove, a potom pobjegli u Maleziju. Singapur je poslao komandose koji su ih doveli natrag, a svaki je dobio tri udarca šibom. I devet mjeseci zatvora, jer se šibanje uvijek dodjeljuje kao dopuna zatvorskoj kazni, nije moguće nekoga osuditi samo na šibanje.
Hm, dakle, po nekim stvarima Singapur kao da je još uvijek u 18. stoljeću, po drugima je već u 22. Ne znam doista bi li mi dva tjedna, koliko bi mi trebalo da državu pretresem uzduž i poprijeko, bilo dovoljno da odustanem, ili bih mogao ovdje raditi i živjeti od singapurske plaće. Ono što sigurno znam jest da sigurno ne bih živio u Johor Bahruu, što neki Singapurci rade. Glavne prednosti Singapura: hrana, stvari funkcioniraju, dobar standard, mnoštvo događanja. Nedostaci: prevelika autoritativnost, klima, daljina u odnosu na Europu. Možda nekoliko godina, i da sam ponešto mlađi. No čini mi se – a tu se i Vedran slaže – da nema do Mediterana. Dođoh, vidjeh, pojedoh. Pojedoh. Pojedoh. A onda još malo razgledah grad i okolicu mu – ipak sam još jedan čitav dan ovdje. I još ponešto pojedoh. Ajd živjeli.

komentiraj (0) * ispiši * #

Lavlji grad

subota , 24.10.2015.

Kada danas gledate hi-tech megalopolis koji je Singapur, teško je pomisliti da je prije svega 200-tinjak godina ovo bila malarična močvara prepuna tigrova koji su obitavali u njenim mangrovama. Današnji je Singapur ipak kojih šezdesetak godina stariji od Kuala Lumpura, a na njegovom je mjestu i ranije postojalo naselje, koje je međutim potonulo u opskurnost nakon što su ga razorili Portugalci poslije osvajanje Malake. No krenimo redom. Područje Singapura bilo je poznato kineskim trgovcima još u 3. st., a oni su otok zvali Puluozhong, što je vjerojatno već spomenuto malajsko ime Pulau Ujong, Otok na kraju. Kraljevstvo Srividžaja sa Sumatre utemeljilo je u drugom stoljeću na otoku grad nazvan Temasek (Morski grad), u kojem se kasnije obreo i Paramesvara, legendarni osnivač Malake. Prema legendi, krajem 13. st. ovuda je plovio Sang Nila Utama, princ Palembanga, tadašnje prijestolnice Srividžaje. Obilazeći otoke i loveći životinje ugledao je jedan otok s dugačkom plažom od bijelog pijeska. Rekli su mu da je taj otok nazvan Temasek. Zaplovio je prema njemu, no putem ih je uhvatila oluja i brod je počeo tonuti. Naposljetku su, da spriječe potonuće, s broda počeli bacati sve teške stvari, pa je tako na kraju Sang Nila Utama bacio i svoju krunu, čime se oluja konačno smirila. Pristavši na otok, vidio je neobičnu životinju narančastog tijela, crne glave i bijele dlake na prsima. Budući da nije nikad vidio ništa slično, pitao je svoje drugove što je to, a oni su mu odgovorili da je to lav. Sang Nila Utama je zaključio da je to dobar znak, te je ovdje utemeljio grad koji je nazvao Singhapura, tj. na sanskrtu Lavlji grad. Legendarnom godinom osnutka smatra se 1323. Međutim, vjerojatnije je da je on zapravo već postojeći Tamasek preimenovao u Singhapuru, jer je to konzistentnije s ono malo povijesnih podataka koje imamo iz toga vremena. Isto je tako izvjesno da životinja o kojoj je riječ nije bio lav, budući da lavovi nisu nikada živjeli na području južne Malaje, nego da je po svoj prilici bila riječ o tigru – iako je malo vjerojatno da Sang Nila Utama ne bi znao prepoznati tigra, budući da je njih bilo u velikom broju na području jugoistočne Azije, uključujući i Sumatru. Neki stoga tvrde da je bila riječ o azijskoj zlatnoj mački, vrsti divlje mačke koja živi na čitavom području jugoistočne Azije. Kako god bilo, ime je ostalo, a i dan-danas je simbol Singapura merlion – „morski lav“, svojevrstan križanac lava i ribe (lavlja glava i tijelo, riblji rep), koji u sebi spaja dva imena grada. Najpoznatija skulptura merliona nalazi se u Marina Bayu, ispred hotela Fullerton i kroz svoja usta stalno izbacuje mlaz vode.
1613. Portugalci su spalili Temasek koji je tako idućih dvije stotine godina bio tek beznačajno seoce. A tada se pojavio prvi od dvojice ljudi koji su najzaslužniji za povijest Singapura kakav danas poznajemo. 1819. Sir Thomas Stamford Raffles, tada britanski kolonijalni službenik s Jave, dogovorio je sa sultanom od Johora najam zemljišta na južnoj strani singapurskog otoka, gdje je trebalo niknuti britansko kolonijalno naselje, važno kao trgovačka luka za transport kroz Malački tjesnac. Bilo je to vrijeme kada su Britanci trebali vratiti Malaku Nizozemcima (iako će ju kasnije dobiti natrag), pa su željeli imati sigurno vlastito uporište u Tjesnacu. Raffles je u Singapuru proveo svega dva puta po jednu godinu, a ubrzo po svom povratku u Veliku Britaniju je i umro, no njegove zasluge za Singapur su još i danas vidljive, budući da osnovni urbanistički plan još uvijek slijedi njegove zamisli, a Rafflesovo ime vas pozdravlja s hotela, šoping centara, ulica… 1824. Britanci su kupili čitav otok, koji je 2 godine kasnije ušao u sastav Tjesnačnih naselja, zajedno s povraćenom Malakom i Penangom. U to se doba Tjesnačnim naseljima upravljalo iz Indije. 1836. Singapur postaje sjedištem regionalne uprave, potisnuvši tako po važnosti Georgetown. Do 1860. naselje je već imalo 80 000 stanovnika, uglavnom Kineza, a bilo je glavna luka za izvoz malajskog kaučuka i kositra (singapurska luka je i dan-danas jedna od tri najveće na svijetu). 1867. Tjesnačna naselja postaju samostalnom krunskom kolonijom, a glavni grad Singapur nastavlja rasti. Nakon Prvog svjetskog rata Britanci odlučuju započeti s izgradnjom velike utvrde na otoku, koja je trebala biti glavno uporište britanskih snaga na Dalekom istoku. Zapovjednikom je 1935. imenovan Sir William George Shedden Dobbie, koji je glede rastuće militarizacije Japanaca upozorio da bi oni mogli napasti Singapur (što su Britanci i očekivali), ali sa sjevera, iz pravca Malaje (što nisu očekivali – vjerovalo se da će poslati mornaricu, s kojom bi se Britanci znali nositi). Dobbievo upozorenje obistinilo se 4 godine kasnije, kada su Japanci ušli u grad, pješice i na biciklima. Štoviše, mnogi povjesničari upravo pad Singapura smatraju prekretnicom britanske kolonijalne povijesti, jer je na taj način postalo jasno da Britanci nisu sposobni pružiti uvijek prikladnu zaštitu svojim kolonijama. Churchill je pad Singapura nazvao „najgorom katastrofom i najvećom kapitulacijom u britanskoj povijesti“, a u gradu je uslijedio masakr lokalnog kineskog stanovništva. Točna je brojka nepoznata, kreće se između 5 i 25 tisuća. Od studenog 1944. do svibnja 1945. Singapur je bio izložen intenzivnim savezničkim bombardiranjima, ali konačno su se Britanci u njega vratili tek kapitulacijom Japana. Nakon Drugog svjetskog rata sve su jači zahtjevi za samoupravom, tako da 1959. Singapur konačno dobiva unutrašnju samoupravu, iako ostaje pod britanskom upravom. Te 1959. godine na vlast je došla Stranka narodne akcije (PAP), koja otada vlada Singapurom sve do danas. Njezin osnivač, Lee Kuan Yew drugi je čovjek koji je oblikovao Singapur kakav poznajemo. I to silom prilika. Nakon što je 31. kolovoza 1963. postao dijelom Malezije, kao njezina najmanja država (Singapur je površinom malo manji od Međimurske županije), Singapur je vjerovao da je time riješio probleme koji su se ticali nedovoljnih prirodnih resursa, vodoopskrbe, tržišta i zemljišta. No etničke su tenzije dovele do toga da nepune dvije godine kasnije malajski dominiran federalni parlament napuca Singapur iz federacije. Lee Kuan Yew rasplakao se na televiziji objašnjavajući kako država postaje neovisnom, a potom je nestao na nekoliko mjeseci iz javnosti, povukavši se u kontemplaciju. Iako može zvučati neodgovorno, kada se ponovno pojavio u javnosti imao je rješenje, političko-ekonomsku filozofiju utemeljenu na striktnom konfucijanizmu, meritokraciji, sekularizmu i multietničnosti. Leeova vlast nad Singapurom može se najlakše opisati kao prosvijećeni apsolutizam, u kojem je uvedeno otvoreno tržište, sa striktnom državnom kontrolom u ključnoj industriji, s drakonskim kaznama za korupciju, a unutrašnja demokracija je u najboljem slučaju bila „vođena“. Sloboda mišljenja u Singapuru je u najmanju ruku ograničena, ljudska su prava također pod kontrolom države, ali to izgleda nije toliko problematično ako ste prozapadno orijentirana ekonomija. Iako, Singapur daje dosta materijala za razmišljanje je li demokracija i sloboda govora nužno uvijek najbolje rješenje ako se želi postići neki konkretan cilj. Da PAP nije Singapur držao u toliko čvrstom stisku ovih 50 godina, pitanje je bi li Singapur danas bio toliko ekonomski razvijen. Naravno, apsolutizam je u pravilu podložan zlorabljenju i jako je mali broj apsolutista koji su uspjeli pozitivno reformirati zemlju. No ako uzmemo u obzir da je Singapur čitavo vrijeme imao izbore, na kojima je PAP osvajao gotovo sve mandate, a ako isto tako pretpostavimo da izbori nisu bili namješteni (što bi kompromitiralo sve priče o meritokraciji i antikorupciji), onda je očito da je većina stanovnika podržavala ograničenje osobnih građanskih sloboda radi ekonomskog blagostanja.
Lee Kuan Yew povukao se sa svoje pozicije premijera 1989., ostavši u funkciji ministra savjetnika praktički do svoje smrti u ožujku ove godine. S vremenom je podrška PAP-u ipak opala – na posljednjim izborima 2011. osvojili su svega 60% mandata, najlošiji rezultat u povijesti. Poduzete su određene reforme na liniji kritika koje je upućivala oporba, tako da ćemo iduće godine vidjeti koliko su one bile uspješne, ili će PAP po prvi puta u povijesti izgubiti vlast, pogotovo sada kada je karizmatični vođa preminuo.
A moj je dan ujutro započeo smrknutim pogledom kroz prozor – izmaglica se vratila. Nisam žurio, Ana je spavala, Vedran je rano ujutro otišao na posao, tako da sam stigao natipkati tekst i oko pola 12 krenuti u grad. Odlazim MRT-om do Kolonijalnog distrikta, točnije do legendarnog hotela Raffles, koji je započeo kao desetak bungalova na obali mora (danas je udaljen od obale skoro kilometar – sve je to posljedica nasipavanja, jer je to jedini način da Singapur proširi svoj teritorij i možda čak i prestigne Međimursku županiju), a sedamdesetih je spašen od rušenja time što je proglašen nacionalnim spomenikom. U hotelsko predvorje se može ući – ako niste u kratkim hlačama i japankama. Ja dakle ne mogu, ali ću se prošetati kroz arkadu s prodavaonicama i unutrašnje dvorište gdje se nalazi kavana. U ovom je hotelu inače osmišljen koktel Singapore sling, koktel od gina, likera od višnje, soka od naranče, ananasa i limete, a neki još dodaju i Cointreau i Bénédictine.
Prolazim pored prostrane neogotičke katedrale Sv. Andrije, skrećući usput do armenske crkve Sv. Grgura Prosvjetitelja. Da, kao što u Penangu postoji Armenian Street, tako su i u Singapuru očito djelovali bogati armenski trgovci, pa je tako 1836. podignuta ova crkva, najstarija u Singapuru. Budući da je armenska zajednica u gradu u međuvremenu zamrla, od 1930-ih nema više svećenika koji bi obavljao obred, a crkvu povremeno koriste sirijski jakobiti i Kopti, kojih još ima u Singapuru.
Nastavljam pored Padanga, velike livade koja prvenstveno služi kao igralište za kriket, a u Drugom svjetskom ratu ovdje se održala parada prilikom predaje Japanaca. Uz Padang se nalazi nekadašnji Visoki sud, ogromna klasicistička zgradurina u kojoj je danas singapurska Nacionalna galerija. Prolazim pored stare zgrade parlamenta, Muzeja azijskih civilizacija, te dolazim na ušće Singapurske rijeke, mjesto gdje se po legendi iskrcao Sang Nila Utama, ali i gdje se 1819. sigurno iskrcao Raffles (još su napravljeni otisci njegovih stopala – slično kao s Gavrilom Principom). Dolazim do merliona, koji je naravno prepun turista koji ga slikaju iz svih mogućih kutova, pa je teško uloviti ga bez ljudi u kadru. Pomalo je već i vrijeme ručku, pa nastavljam prema Kineskoj četvrti, gdje se nalazi Maxwell Road Hawker Centre, možda i najpoznatiji u Singapuru. Vrijeme je sparno, izmaglica prilična, a navodno su vrijednosti kvalitete zraka iznad opasne razine. Začudo, ja ne osjećam ništa posebno. Uostalom, preživio sam Kinu i Lahore. Vedran doma ima masku, ali problem s maskama je da su a) rađene za azijatske gabarite, b) propuštaju sitne čestice. Tu je naravno i faktor c) zaboravio sam ju uzeti kad sam krenuo van.
Za ručak uzimam kineske valjuške, carrot cake, pisang goreng (pohanu bananu) i sok od soursopa (graviole), neobične bodljikave kruškolike biljke okusom slične kruški. Singapurska Kineska četvrt je lijepo uređena, možda i pretjerano ulickana za standarde kakve sam navikao u dosadašnjim zemljama. Vidjet ću kakva će biti Mala Indija. Ironično, najstariji indijski hram u Singapuru (koji se jasno zove Sri Mariamman, kao i 80% dosadašnjih hinduističkih hramova na putu) nalazi se usred Kineske četvrti. Malo dalje je i džamija. Ima naravno i kineskih hramova, posebno je arhitektonski dominantan Hram Buddhinog zuba, koji navodno čuva jedan od Buddhinih očnjaka (iako se stomatolozi baš ne slažu s tom tvrdnjom), a ja isti nisam uspio pronaći unutar hrama (nije baš obilježeno gdje se nalazi glavna atrakcija i raison d'ętre čitavog hrama). „You want the tooth? You can't handle the tooth!“
Budući da nisam navraćao u nikakve muzeje, uglavnom sam čitav dan (OK, 6 sati) šetao ulicama središta grada i upijao kozmopolitsku atmosferu (OK, i smog). U metrou do grada (odnosno, u Singapore Mass Rapid Transportu – skraćeno SMRT, još vas na displeju dočeka natpis „Welcome onboard SMRT“) stajao sam pored nekog lokalnog Dalmatinca, koji je pričao na mobitel s nekim drugim Hrvatom također u Singapuru – pronicljivo sam to zaključio budući da je pričao na hrvatskome, a tema su bili planovi za idući tjedan ovdje u gradu (a i inače nije izgledao kao turist). Kod hrama Sri Mariamman naletio sam na dvije ženske od kojih je jedna rekla drugoj „Stani tu pored da te slikam.“ Ne znam je li jezik bio B, C ili S, ali su ove definitivno bile turistice.
I tako, pomalo je došlo vrijeme da ja, moje izranjavane noge (još se privikavaju na japanke, pa ima žuljeva) i bolna leđa (čini mi se da mi se ukliještio ishijalni živac) krenemo natrag do Vista Appartmentsa. Vedran mi je ostavio karticu kojom mogu ući u zgradu i u stan, što mi je pomoglo budući da nikoga nije bilo doma. Ana je otišla po svoju sestričnu, pa su završile negdje u gradu, a Vedran se s Mašom pojavio tek oko 9 navečer. Malo ljenčarenja, slušanja Stojedinice preko neta, a potom se Vedran povlači na spavanje, a i ja ću ubrzo, svladava me umor. Stavio sam rublje na pranje, konačno mašina s toplom vodom, na 90°. Vrijeme je da istjeram svu onu zaglavljenu prljavštinu iz dosadašnjih 6,5 mjeseci puta…

komentiraj (1) * ispiši * #

Otok na kraju

petak , 23.10.2015.

U hostelu sam ostao do podneva, čak i malo iza toga. Za prijevoz do Singapura sam još prethodnu večer pitao Briana smiju li vozači Ubera voziti preko granice, na što je on rekao da ne mogu, ali da mogu DO granice, pa onda sa singapurske strane nekoga pokupim. Nadam se da će internetska veza raditi, najudaljenija točka u Singapuru je možda kojih 20-ak km udaljena od Malezije, dakle bilo bi logično da je cijeli Singapur pokriven malezijskom mobilnom mrežom. Druga opcija je bila da odem do glavnog autobusnog kolodvora u JB-u, pa tamo uskočim u jedan od autobusa koji svakih deset minuta voze prema Singapuru. A onda mi je jedan Indijac u mom hostelu, koji tu stalno živi jer radi u JB-u, rekao da odmah pored šoping centra kraj hostela postoji autobusna stanica odakle bus vozi direktno u Singapur, za 5 ringgita. Nema presjedanja u gradu, samo sjednem i vozim se. Tako ću onda i učiniti. Međutim, postoji jedna kvaka, a to shvaćam tek kad sam sjeo u autobus i vidio kamo se uputio. Autobus naime ne ide na glavni granični prijelaz, onaj iz Johor Bahrua preko nasipa, nego ide na onaj zapadni, pored Legolanda. Tako će me iskrcati u predgrađu, kojih 20-ak km zapadnije od centra. Naravno, Indijcu nije palo na pamet razmišljati kao turist, ulazak u Singapur preko legendarnog nasipa je ipak atrakcija i nisam ju htio propustiti. Ništa, morat ću se vratiti jedan od ovih dana do graničnog prijelaza sa singapurske strane… Inače, budući da Vedran radi do pola 6, a njegova će supruga isto biti u gradu nekim poslom, dogovoreno je da dođem do njega na posao, pa ćemo onda kasnije otići do stana. Šaljem mu poruku s promijenjenim okolnostima, on mi objašnjava da nije problem, od mjesta gdje će me iskrcati bus trebao bi voziti MRT (metro) do samog centra, odakle imam manje od 10 minuta pješice do njegova ureda. Poslao mi je i točne koordinate na Googleovim Kartama, ne bi trebalo biti komplicirano.
Dolazimo na malezijsku granicu, ovaj je granični prijelaz prilično prazan, tako da nema predugog zadržavanja, a autobus vas čeka, samo pokažete kartu prilikom ponovnog ukrcavanja (osim ako vas ne zadrže predugo, onda ode pa čekate sljedeći – idu svakih 20-ak minuta). Desetak minuta kasnije smo na singapurskoj strani, gotovo svi putnici u busu su dnevni migranti, koji granicu obavljaju prilično brzo, samo pokažu osobnu iskaznicu i prođu. Ali ja moram na redovni granični pregled. O singapurskoj sam graničnoj kontroli čuo svašta, od toga koliko su rigorozni glede bilo čega što unosite u državu (ne smijete unijeti čak ni žvakaću gumu), do kazni koje vam odrežu ako vas ulove u prekršaju. Međutim, granični je službenik prilično ljubazan i kooperativan (kad je shvatio da nemam ulazni formular – na koji me nitko nije upozorio, a koji se dobiva kod ulaza u zgradu granične kontrole – samo je izvadio jedan ispod pulta i dao mi ga; pomogao mi je oko nekih nejasnih situacija, npr. trebao sam navesti adresu gdje ću odsjesti, našto sam mu iskreno rekao da ne znam, jer mi je Vedran dao samo adresu posla, budući da ne idem odmah k njemu doma, a službenik se nije bunio ako navedem adresu poslovne zgrade), čitava procedura traje možda koju minutu više zbog ispunjavanja formulara, kažem mu da ću biti u Singapuru nekih 5 dana, dobivam žig i sada krećem prema glavnom problematičnom dijelu, a to je skeniranje prtljage. Koje prolazi lakše nego što sam mislio, nisu me pitali čak ni za moj sprej za rane, kao onomad u Chengduu. Bez ikakvih poteškoća izlazim na singapurskoj strani granice i uviđam da sam izgubio malezijsku mrežu. Izgleda da Singapur ometa sve malezijske mobilne signale na području države. Kako sam ovdje 5 dana, nema smisla kupovati singapursku karticu, mislio sam se još šlepati na malezijsku, ali ovako ću se uglavnom oslanjati na wi-fi hotspotove, a čini mi se da imam još nešto novca za eventualno poslati koju poruku u roamingu. Moj je bus otišao, moram čekati sljedeći, a moram nekako Vedrana obavijestiti kad krenem, budući da će me on čekati pred zgradom (kaže da u zgradi radi toliko ljudi da nema šanse da ga dobijem jednostavno preko porte – zgrada ima nekih 35 katova, čini mi se). Bus se pojavljuje nakon skoro pola sata, već sam poludio čekajući u redu s ruksakom na leđima. Šaljem Vedranu SMS, srećom imam dovoljno sredstava da se pošalje, dogovaramo se za 1 sat pred njegovom zgradom (trebat će mi na kraju sat i pol dotamo).
Glavni otok države Singapur, nazvan inače na malajskome Pulau Ujung (Otok na kraju – jer je na kraju Malajskog poluotoka) lepezastog je oblika, dugačak u smjeru istok-zapad nekih 50 km, a u smjeru sjever-jug oko 25 km. Središte grada je otprilike na sredini južne obale, okrenuto Malačkom tjesnacu, iako je danas urbanizacija zahvatila većinu otoka. Na krajnjem zapadu prolazimo kraj tipičnih predgrađa u zapadnim gradovima – tu su razna skladišta, servisni centri, pokoji veliki šoping centar diskontnog tipa (dakle, ne mall namijenjen šetnji i šopingu, nego križanac skladišta i prodavaonice). Stižemo u Boon Lay, praktički prvo stambeno naselje na zapadu grada, koje me malo po urbanizmu podsjeća na Dugave (a i po smještaju na kraju grada). Inače, iako je Singapur država s jako razvijenim slobodnim tržištem i poduzetničkom klimom, svejedno ima jake mjere socijalne politike, pa tako, osim što je ključna industrija i infrastruktura u vlasništvu države, postoje i opsežni projekti socijalne stanogradnje. No pritom prednost imaju domaći heteroseksualni parovi. Ako ste stranac, samac ili homoseksualni par, vrlo ćete teško doći do stana u takvim državnim zgradama, nego ste prepušteni tržištu nekretnina, a tu su cijene astronomske. Usto postoji i etnički ključ, tj. nastoji se održati harmonija odnosa među različitim etničkim skupinama unutar neke zgrade kako bi se spriječila getoizacija, pa tako u zgradi Kinezi mogu dobiti samo ograničen broj stanova, Malajci isto tako, Tamili isto tako… Singapur inače ima 4 službena jezika, pri čemu je engleski prvi jezik države i jezik međuetničke komunikacije. Singapurski engleski ima karakterističnu prozodiju koja isprva zbunjuje nevično uho, a u kolokvijalnoj se komunikaciji u njega ubacuje mnoštvo riječi iz ostalih jezika, te tako nastaje Singlish (sličan Manglishu u Maleziji): „Eh, this Sunday you going cheong anot?“ (cheong je „zabava“, iz kineskog). Primijetite da su glagolska vremena prilično proizvoljna, tj. sve se govori u prezentu, s vremenskim odrednicama koje to onda dodatno lociraju u vremenu (tako je uostalom u malajskom). Jedna stvar koja je kulturološki zanimljiva: za Singapurce je izravno pitanje nepristojno, tako da oni nastoje ublažiti pitanje formulirajući ga kao izbor. No na taj način pitanje zvuči vrlo grubo za Europljane, jer ispada kao ultimatum. Dakle, „Do you want some coffee?“ je nepristojno za Singapurca, a „Would you like some coffee?“ posve izvan gramatičkih uzusa singapurskog engleskog. Pristojno pitanje će za Singapurca glasiti „You want coffee or not?“, što bi na Zapadu bila rečenica koju izgovara poprilično nadrkani konobar kojemu je već dosta gostovog premišljanja. Preostala tri službena jezika Singapura su naravno mandarinski, kao jezik komunikacije među različitim Kinezima, malajski i tamilski.
Autobus me ostavlja na stanici MRT-a, gdje ja sad prvo moram nabaviti singapurske dolare (na granici nije bilo mjenjačnice, pa se nisam mogao riješiti ringgita). Srećom, bankomat je odmah pored, pa tako dižem 300 dolara (malo manje od 1500 kn). I opet zemlja s istim likom na svim novčanicama – Stamfordom Rafflesom. Najmanji apoen koji mi daje jest 50 dolara. A meni za kartu trebaju 2 dolara. Odlazim u obližnji 7 Eleven da mi razmijene, usput kupujem mlijeko od banane. Vraćam se, kupujem kartu, potom ulazim na stanicu gdje me zaustavljaju dvije čuvarice, Indijke, koje žele pregledati moje torbe, ali nemaju nikakav skener, nego samo vizualno. Dajem im malu torbu, gledaju, pitaju me odakle sam, onda jedna bubne „Imate li stalnu dozvolu boravka u Singapuru?“. Pobogu, ženo, vidiš li ti kako izgledam? Dva ogromna ruksaka, kratke hlače, kapa, vijetnamski stožasti šešir – nije li očito da sam turist? I nakon što sam im to objasnio, one i dalje inzistiraju da im pokažem i veliki ruksak, koji ni ne skidam s leđa. Cijelo vrijeme to čine onom neumoljivom ljubaznošću i smješkanjem, zbog kojih službenu osobu ne možeš ni pošteno ispičkarati, s onim idiotskim „Mi samo radimo svoj posao.“ Uključi mozak. Vidiš da me očito inkomodiraš, vidiš da žurim na metro, vidiš da očito nisam sumnjiv. Napokon me puštaju. Naravno, na području metroa je zabranjeno jesti i piti, a ono što je posebno fascinantno jest što, iako je sve čisto i po podu nema nikakvog otpada, na cijeloj stanici nema nijedne kante za smeće. I kamo da ja sad bacim jedan papirić koji mi je ostao? Takva pitanja vas natjeraju da se zamislite. Kod nas imate mnogo postavljenih kanti za smeće, pa ljudi ipak bacaju smeće uokolo. Što Singapurci rade sa svojim sitnim otpadom? Trpaju ga u džepove? Pojedu ga?
Vlak dolazi, čist, uredan, klimatiziran, vozi me 13 stanica do Raffles Placea, odakle imam već spomenutih desetak minuta hoda do Vedranove zgrade. On me čeka ispred, za ulaz u zgradu mi treba neka propusnica na porti, onda idemo na 30. kat gdje počinju uredi Googlea, a nastavljaju se iduća tri kata. I tamo mi treba neka vrsta akreditacije da se zna komu spadam, to se sve printa po narudžbi, u roku od nekoliko sekundi dobivam zaklamanu akreditaciju sa svojim imenom i imenom svoga domaćina. Odlažem stvari, pa odlazimo dva kata više nešto pojesti u njihovu menzu. Uzimam neke wrapove s pilećim karijem, salatu i voće, juhu od buče sa školjkama i kruh s brusnicama. Imam sreće s vremenom, danas nema izmaglice, pa puca pogled uokolo, koliko je to moguće u šumi nebodera.
Vedran i ja smo išli zajedno u osnovnu školu, nakon čega su nam se obrazovni putevi razdvojili. Zadnji sam ga puta prije ovoga vidio ujesen 1993., kada nas je došao posjetiti u našoj srednjoj školi. Onda mi se prije nekoliko godina javio na Facebooku. U međuvremenu je završio Grafički fakultet, pa je potom radio za neke domaće internetske portale i potom prešao u hrvatsku ured Googlea, u odjel prodaje. I tako, malo pomalo, stigao je i poziv iz Singapura, gdje je ured za čitavu jugoistočnu Aziju, tj. pokrivaju područje od Vijetnama do Istočnog Timora. Bavio se i skijanjem, što je rezultiralo s nekoliko ozljeda zbog kojih bi, po vlastitim riječima, u Hrvatskoj mogao tražiti invalidninu. Dva diska kralježnice su mu otišla, nedavno je bio na operaciji koljena koje je nakon godina nepotpunog remonta počelo popuštati… Iz osnovne ga se škole sjećam kao poprilično bucmastog dječaka, danas se prepolovio, živi zdravo, bavi se sportom, trči, ide u teretanu, trudi se zdravo jesti (iako se također smatra foodiejem). U Singapuru je već godinu i osam mjeseci, a iako ima ugovor na neodređeno, nije siguran želi li ostati ovdje ili će se premjestiti u neku povoljniju zemlju. Ima obitelj, suprugu Anu koja je diplomirani psiholog, te kćerkicu Mašu, koja bi iduće godine trebala krenuti u prvi razred u Hrvatskoj, no u Singapuru već ide u školu. Maša je zapravo glavni razlog zbog kojega ne bi htio ostati dulje vrijeme u Singapuru, jer kaže kako ovo nije grad, a ni obrazovni sistem koji je pretjerano dobar za djecu. Singapurski obrazovni sistem dosta je pod utjecajem kineskog konfucijanskog sustava, gdje je mnogo važniji radoholizam i učenje napamet gomile faktografije, bez jasnog povezivanja. Ljudi postaju fah idioti koji baš nisu naviknuti rješavati problematične situacije, pa u životu nisu tolerantni na frustracije. Dobra stvar je jedino višejezičnost. Maša u školi uči na engleskom, a ima i mandarinski, tako da bi u tom slučaju već prije puberteta bila trojezična.
Vedran još ima jedan sastanak u 5 sati, nakon toga zove Uber i krećemo prema njegovom stanu. Uber u Singapuru također dobro funkcionira, jedini je problem što oko 6 svi kreću s posla, pa ga je teško ubosti. Mi smo imali sreće. Stan je kojih 10-ak minuta vožnje od centra, u unutrašnjosti otoka, na 33. katu zgrade, četverosoban. Budući da idući dan dolazi Anina sestrična, u stanu će biti malo gužve, no mene su smjestili u jednu manju sobu, stavili su mi madrac na pod, ne bunim se. Upoznajem i Anu i Mašu, Maša je mala brbljavica poprilično bujne mašte. Iako nije sramežljiva, svejedno ima onu dječju crtu da, kada se treba obratiti strancu, to čini preko treće osobe: „Tata, daj pitaj Krešu…“, a Krešo sjedi s druge strane stola. Vedran i ona su jako povezani, to se odmah vidi.
Stan inače ima i ostavu, za koju mi Vedran kaže da je to zapravo soba za sluškinju. Naravno, čak i u 21. st. mnogi Singapurci imaju sluškinje (obično Filipinke) koje, ako žive u stanu s njima, zarađuju oko 800 dolara mjesečno, a mjesto gdje žive je obična izba bez prozora. Vedran kaže da im je takva ideja od samog početka bila morbidna, pa su sobu za sluškinju prenamjenili u ropotarnicu.
Ostatak predvečerja provodim na balkonu orijentiranom na istok, uživajući u pogledu. Iako s desne strane ima ponešto nebodera, ravno se pruža pogled preko brze gradske ceste na obližnji stadion i bazen (zamisao je da svaki kvart ima po jedno plivalište, a dnevna karta je 1 dolar – u nekim stvarima Singapur uopće nije toliko skup), a malo bliže je i burmanski budistički hram. Nažalost nisam slikao, nadam se da će biti još koji dan bez izmaglice. Singapur inače ima poprilično ravnomjernu klimu, temperatura je stalno oko 30 stupnjeva, s dnevnim varijacijama, vlaga između 80 i 100%.
Navečer odlazimo do grada, do stanice MRT-a ima kojih desetak minuta hoda, a potom ćemo se odvesti do Lau Pa Sata (Stare tržnice), jednog od najpoznatijih hawker centrea u Singapuru, smještenog u staroj zgradi koje je 1894. dopremljena ovamo iz Glasgowa. Zgrada je nedavno obnovljena, ali zadržan je karakteristični tornjić s figurom sličnom dubrovačkim Zelencima, koja batićem lupa o zvona. Uzimamo nešto što se zove carrot cake, no niti je torta, niti je od mrkve. Zapravo je riječ o daikonu (japanskoj repi) koji se miješa s rižinim brašnom i vodom, te tako pretvara u nešto slično njokima, a onda se tomu dodaju jaja, češnjak, luk, katkada i čili, a može se jesti sa soja sosom ili bez. Usto uzimamo i mješavinu indijskih jela, ne pretjerano ljutih, a ja na štandu sa sokovima odabirem i cijeđeni sok od avokada i manga. Potom se upućujemo u Marina Bay, dio koji je 1970-ih sagrađen na nasipanom zemljištu, izmijenivši tako izvorni izgled obale i stvorivši mirnu uvalu (kasnije pregrađenu u danas slatkovodno jezero) oko koje su šetnice i ekskluzivne prodavaonice, a najpoznatija građevina je hotel Marina Bay Sands, koji se sastoji od tri nebodera, povezanih na vrhu metalnom strukturom koja liči na cepelin. Hotel, zajedno s obližnjim šoping centrom i kasinom, ostvaruje prihod u visini pola godišnjeg BDP-a Hrvatske. Ukupno ima 2561 sobu. Naravno, najveći se dio novca vrti u kasinu, koji ima 500 stolova i 1600 kockarskih mašina. U prizemlju šoping centra se nalazi kanal u kojem gondolijeri prevoze posjetitelje amo-tamo, sve u stilu vegaškog Venetiana. To ne čudi, jer je vlasnik hotelskog kompleksa američki Las Vegas Sands. U kompleksu su još muzej, dva kazališta, restorani, klizalište… Na krovu se nalazi „beskonačni bazen“, koji stvara iluziju da se voda prelijeva preko ruba zgrade. Iza hotela pruža se kompleks Gardens by the Bay, botanički vrt, kojim dominiraju visoke konstrukcije koje liče na okomito postavljene baterijske svjetiljke, a koje su zapravo postavljene uokolo okomito stratificirani vrtovi s drvećem i puzavicama. Među njima prolazi šetnica – primijetio sam da je u jugoistočnoj Aziji veliki turistički hit canopy walk, tj. šetnja među krošnjama.
Ovako noću, i bez izmaglice, grad doista izgleda svjetski. Vidjet ću kako će biti sutra danju, kada konačno uzimam svoju fotoopremu i krećem u izviđanje. Sada ćemo pozvati Uber i vratiti se u bazu na počinak…

komentiraj (0) * ispiši * #

Vratarnica Singapura

četvrtak , 22.10.2015.

Postoje tako gradovi u svijetu koji su uglavnom definirani time što se nalaze s druge strane granice u odnosu na neki značajniji, veći, bogatiji grad. Takvi gradovi na neki način parazitiraju na svojim sretnijim susjedima, bilo tako da u sebe uvlače sve one negativnosti koje iz nekih razloga nisu dobrodošle u onom drugom gradu, bilo da jašu na valu uspjeha toga drugog grada i na kraju i sami dođu u bolji položaj u odnosu na druge gradove u svojoj državi. Primjer ovoga drugoga bio bi kineski Shenzhen, koji je s vremenom profitirao od blizine Hong Konga, postavši jednom od prvih Dengovih Specijalnih ekonomskih zona, te je danas jedan od industrijski, ali i turistički najrazvijenijih gradova u Kini. Često su takvi gradovi – barem ako je granica dovoljno propusna – jeftinije smještajne alternative svojim bogatijim susjedima, pa je tako i Shenzhen, premda skuplji od većine kineskih gradova, svejedno mnogo jeftiniji od Hong Konga.
Primjer one prve skupine gradova, gospoda Hydei, bili bi npr. meksički gradovi uz granicu s SAD-om (Tijuana, Nuevo Laredo, Ciudad Juárez), sklon sam ovdje uvrstiti i Bosanski Brod…ali bogme i Johor Bahru. Nakon što je Singapur postao neovisnom državom i započeo svoj streloviti ekonomski razvitak, Johor Bahru je postao utočištem za sve aktivnosti koje drakonski singapurski zakoni nisu dopuštali. Johor Bahru je bilo mjesto u kojem se moglo bančiti, otići na prostitutke, u koje se dolazilo u jeftiniju kupovinu – a vjerojatno se ovamo dolazilo i žvakati žvakaću gumu i pljuvati na cesti, budući da su singapurski zakoni i u tom pogledu neumoljivi. Durian je nažalost ostao proganjan u oba grada.
Najjužniji grad Malajskog poluotoka i kontinentalne Euroazije ima samo oko pola milijuna stanovnika u svojim službenim administrativnim granicama, iako se ta brojka penje i do 2 milijuna u čitavoj aglomeraciji (službeno ni ja nisam smješten u Johor Bahruu, nego u Skudaiju, zapadno od JB-a). 1866. postao je glavnim gradom sultanata Johor, nakon što se prijestolnica ovamo preselila iz Teluk Blangaha na susjednom otoku na kojem je danas Singapur (tada ograničen samo na britansko naselje na južnoj strani otoka). Budući da je područje grada bilo uglavnom džungla s tek jednim ribarskim selom, Tanjung Puteri, Daeng Ibrahim, osnivač modernog JB-a, ovamo je pozvao koloniste iz Kine i s Jave. Kinezi su zasadili plantaže papra, a Javanci su izgradili sustav kanala za navodnjavanje i posadili kokosove palme. Grad je svoj urbanistički razvoj započeo za vrijeme Daengovog sina, već spomenutog sultana Abu Bakara, kada je sagrađena sultanova palača (danas Kraljevski muzej Johora) i glavna državna džamija Johora (nazvana po sultanu), inače slična muarskoj džamiji Sultana Ibrahima s obzirom na kombinaciju islamskog i viktorijanskog arhitektonskog stila. Lokacija džamije je također spektakularna – smještena na brežuljku orijentiranom prema jugu, s nje se pogled pruža na Johorski tjesnac i Singapur u daljini, pogled koji u 21. stoljeću izgleda atraktivnije nego krajem 19. st., ali koji 21. listopada 2015. izgleda loše zbog izmaglice koja ga remeti. Iako Johor nikada nije formalno izgubio neovisnost u korist Britanaca (tj. bio je jedan od 5 neovisnih malajskih sultanata), svejedno je od 1904. imao glavnog britanskog savjetnika, s ovlastima sličnim onima koje su imali namjesnici u onim državama koje su se stavile pod britanski protektorat. 1909. do Johor Bahrua je stigla željeznička pruga, a 1923. je sagrađen nasip kojim su cesta i željeznička pruga sprovedene preko Johorskog tjesnaca do Singapura. Ujedno je nasip prepolovio Johorski tjesnac i onemogućio njegovu plovnu, ali i ekološku prohodnost. Malezija je kasnije razmišljala o izgradnji mosta, no Singapur se s time nije složio. Onda je bio prijedlog o izgradnji mosta samo preko malezijske strane tjesnaca, ali od toga se odustalo zbog nedostatka novca. Danas osim ovog nasipa postoji još jedna cestovna veza Malezije i Singapura, na samom zapadu Singapura, tzv. Druga poveznica.
U međuraću je razvoj Johor Bahrua bio stabilan, ali relativno spor. Britanski su savjetnici sve više preuzimali ulogu u unutrašnjoj politici. U siječnju 1942. stižu Japanci, a Johor Bahru je posljednji grad u Maleziji koji pada pod njihovu okupaciju, te ga potom koriste kao uporište za napad na Singapur. Britanci se povlače i dižu u zrak nasip, no Japanci strpljivo čekaju i popravljaju nasip, te nakon mjesec dana bez većih problema osvajaju i Singapur. Japanci su za svoj glavni stožer u gradu koristili sultanovu palaču, znajući da ju Britanci neće napasti jer bi na taj način pogoršali svoje odnose s Johorom. Nakon rata Johor Bahru postaje središtem malajskog nacionalizma, te je upravo ovdje 11. svibnja 1946. osnovana Ujedinjena malajska nacionalna organizacija (UMNO), stranka koja će idućih već skoro 70 godina drmati Malezijom. Od neovisnosti naovamo, Johor Bahru je ekonomski drugi najbrže rastući grad u Maleziji (prvi je naravno Kuala Lumpur), poznat i kao središte elektroničke industrije. Dio je tzv. Malajsko-singapursko-indonezijskog trokuta rasta (SIJORI – od Singapur, Johor, Riau; ili Tringapore), a mnogi Singapurci čak i žive ovdje, budući da su troškovi života znatno niži. Johor Bahru je prvi grad u Maleziji koji promiče gospodarstvo s niskom emisijom ugljika. No prije svega desetak godina, grad je još uvijek bio prljav i zapušten, a patio je i od visoke stope kriminala. Čak i danas postoji navodno velika opasnost od kradljivaca na motociklima, kanalizacijski odvodni kanali su tek nedavno pokriveni, a i danas se nešto kopa u samom centru, što liči na kanalizacijski kolektor. Centar grada je relativno malen i poprilično neugledan, nešto zgrada iz prve polovice 20. st. nad kojima se uzdižu moderni neboderi, indikator recentnog ekonomskog buma. Ironično, grad izgleda uređeniji izvan centra, u centru baš imate dojam najobičnije vratarnice Singapura, jer je gotovo posred centra postavljen veliki carinsko-karantenski kompleks, nadvožnjakom spojen s nasipom preko tjesnaca. Postoje veliki planovi kojima bi grad do 2025. trebao biti preuređen u nešto slično svom bogatijem susjedu, vidjet ćemo. Inače, u okolici grada nalazi se nekoliko zanimljivih rekreacijskih područja, a tu je i malezijski Legoland, otvoren u rujnu 2012. Nažalost bio mi je previše za samo jedan puni dan koliko sam ovdje, tim više jer je na posve drugu stranu od one na koju sam išao. Ali to je ujedno odgovor na pitanje Vedrana, mog singapurskog domaćina – „što imaš za raditi 2 noći u JB-u?“ Legoland je dobra solucija, no nažalost, čini se da ću morati još jednom navratiti. Iako zapravo ne moram ići u JB radi toga – dovoljno je otići u Singapur (a za njega se nadam da ću ga još kojiput vidjeti), pa onda Drugom poveznicom prijeći do Legolanda.
Oko 1 sat uzimam Uber do grada. Vozač, Malajac zvan Mus, govori engleski s jakim naglaskom, vrlo nerazumljivo. A htio bi se razgovarati. To je napredak od silnih vozača dosada koji nisu uopće znali engleski, ali small talk s osobom za koju mi je potrebna izuzetna koncentracija kako bih ju razumio nije baš najugodnija opcija. Ostavlja me na Dataran Bandaraya Johr Bahru (Gradskom trgu JB-a), koji bi trebao biti novi glavni gradski trg kojih 3 km zapadnije od starog središta, ali trenutno je tek obična travnata površina s tornjem sa satom i nogometnim igralištem. Uokolo prolazi nekoliko brzih cesta, a nije baš ni najbolje povezan s ostatkom grada. Mislim da ovdje treba još puno posla dok se to urbanistički uklopi. Nastavljam šetnju obalnom cestom, ali to nije nikakva romantična promenada – brza gradska cesta koja je od mora odvojena gradilištem, tako da ne vidite baš dobro ni Singapur (nije da se ima puno za vidjeti, izmaglica ne omogućava pogled na više od najbližeg dijela singapurskog otoka). Prolazim pored bolnice Sultanije Amine, najveće u državi Johor i najstarije u gradu, osnovane 1882. Iza nje je zgrada Šerijatskog suda – pomalo je nestvarno da to postoji, budući da se riječ „šerijat“ na Zapadu obično povezuje s kaznama poput odsijecanja ruku, kamenovanja i slično; no riječ „šari'ah“ jednostavno znači „zakon“, te, premda se doista osnovne postavke šerijata nalaze u Kur'anu i hadisima, točnu provedbu kazne i njeno prilagođavanje potrebama suvremenog društva određuje fikh, tj. disciplina islamskog prava koja se bavi tumačenjem zakona. U Maleziji se šerijatsko pravo odnosi isključivo na muslimane, a sudovi mogu odlučivati samo u slučaju privatnih sporova (islamsko pravo inače ne poznaje instituciju „pravne osobe“), dok presude mogu biti maksimalno tri godine zatvora, 5000 ringgita (i inače su iznosi globa u Maleziji smiješno niski) ili šest udaraca šibom (ali ipak imaju takvu kaznu).
Nakon već spomenute džamije Sultana Abu Bakara, prolazim i pored nekadašnje sultanove palače, smještene u ogromnom vrtu koji je danas gradski botanički vrt, te tako pomalo ulazim u centar grada. A isti je zapravo indijska četvrt kojom dominira neobična modernistička džamija. Tu je još i jedan hinduistički hram i jedna sikhska gurdvara. Glavna ulica u centru, koja nosi ime po Wong Ah Fooku, bogatom kineskom građevinskom poduzetniku koji je imao važnu ulogu u ranoj izgradnji Johor Bahrua, sada je veliko gradilište (rekoh već, ne znam kopaju li za kanalizaciju ili za javni prijevoz ili pa nešto treće), koje samo još dodatno doprinosi neuglednosti centra. Odlazim u obližnji šoping centar, nazvan Johor Bahru City Square, gdje se nalazi Old Town White Coffee, jedan od kafića iz malezijske franšize koja je potekla iz Ipoha, a servira tradicionalnu ipošku „bijelu“ kavu, rađenu od zrnja prženog u margarinu od palmina ulja, s dodatkom kondenziranog mlijeka. Smatra se lokalnom specijalitetom, pa da probam, kad sam ju već propustio u Ipohu. Nakon toga se uspinjem na food court na zadnjem katu, zapravo krovnoj terasi s pogledom na grad, gdje konačno dolazim u priliku kušati satay. Kako rekoh, riječ je o tradicionalnim ražnjićima, u mom slučaju od piletine, mariniranim u kurkumi, koji se serviraju s umakom od kikirikija, kriškama luka i svježeg krastavca, te ketupatom, tradicionalnom rižinom torticom kuhanom u „torbici“ od palminog lista. Nije loše, ali nije ni bogznakako fantastično. Ražnjići ostaju ražnjići, iako je umak dobar, slatkasto ljut. Za desert uzimam puding od saga s mangom. Sago je vrsta brašna koja se dobiva od jednog drveta iz porodice cikasa (često pogrešno nazvanog sago-palmom), a oblikuje se u male kuglice slične perlicama od tapioke, koje se onda miješaju s mlijekom (pravim ili sojinim). Nakon ručka pokušavam doprijeti prema nasipu koji spaja grad sa Singapurom, bezuspješno. Gradilište me priječi, tako da mogu samo baciti pogled iz daljine, između različitih objekata koji smetaju, na singapursku stranu graničnog prijelaza. Da vidimo čega još uopće ima vrijednoga za vidjeti u gradu? Rimokatolička crkva Bezgrešnog začeća, koju nisam uspio naći; stari kineski hram Roufo, u kojem je pet gradskih kineskih skupina – Kantonci, Hainanci, Hakke, Hokkienci i Teochewi – štovalo svoje bogove, a dok sam ja došao do njega već se zatvorio; te naposljetku hinduistički hram Arulmigu Sri Rajakaliamman, koji se reklamira kao „prvi stakleni hram na svijetu“. Naravno, samo su zidovi iznutra prekriveni ukrasima od brušenog stakla, nije riječ o hramu-stakleniku. Sagrađen je 1996., a čak mi se i sviđa mnogo više od dosadašnjih hinduističkih hramova. U unutrašnjosti su postavljeni kipovi nekoliko proroka, između ostalih i Isusa Krista i Majke Tereze. Na stropu je nekoliko velikih kristalnih lustera, a u sklopu hrama je i menza s indijskim jelima, koja međutim ne radi u trenutku moga posjeta. Fotografiranje se naplaćuje, ali su mi ionako zaračunali 10 ringgita ulaznicu, pa se sad mogu razmahati. A onda me tip iz osoblja želi fotografirati. Dajem mu aparat, očekujući da će okinuti dvije slike i šlus. Ali on me želi slikati na 5-6 lokacija unutar hrama i svugdje okinuti po 2-3 slike, što je već krajnje neracionalno. Na kraju mu moram eksplicitno reći da bi sad bilo dosta.
Lagano već pada sumrak na grad, a ja se vraćam kroz indijsku četvrt, dok se s Masjid India ori večernji ezan. Inače, kako sam sada svega 1 stupanj sjeverno od ekvatora, to znači da se ovdje smrkava izuzetno brzo, mrak padne u roku od deset minuta. Isto tako vam je sunce u podne točno iznad glave, a ne na jugu, kao što smo navikli mi u umjerenom pojasu (i zbog čega je u nekim jezicima prisutna srodnost riječi za „jug“ i „podne“: poljski południe, mađarski dél, talijanski meridio – doduše, prvenstveno u pridjevu meridionale…). Nakon što prođem južnu obratnicu bit će mi sve izraženije na sjeveru, prostor između obratnica je zapravo prostor unutar kojega se sunce kreće i barem dvaput godišnje njegove zrake okomito upadaju na bilo koju točku unutar toga pojasa. Kako smo prošli jesenski ekvinocij, sunce je sada zapravo malo južnije od ekvatora, i nastavit će se prividno gibati prema jugu sve do zimskog solsticija (ljetnog na južnoj polutci), 21. prosinca. Naravno, to su sve stvari koje ljudi nabiflaju u osnovnoj školi, ali nemaju pravu svijest o implikacijama naučenog – i ja sam tek 20-ak godina kasnije shvatio da je onima na južnoj polutci sunce zapravo na sjeveru. A nisam bio loš iz zemljopisa, dapače.
Mrak znači da je i vrijeme za povratak u moje predgrađe. I opet ću naručiti Uber, vozač je Brian, rekao bih da je Malajac. Ni njemu baš izgovor engleskoga nije divan, no pričljiv je. Uvijek sve kreće s pitanjem odakle sam, i uvijek svi misle da sam netom došao u Maleziju i obično misle da ovdje radim. U Maleziji ideja turističkog putovanja baš nije najbolje ukorijenjena. Još kad im kažem da sam na višemjesečnom neplaćenom godišnjem, obično dobijem odmahivanje glavom u nevjerici i zaključak kako oni to ne bi mogli, s obzirom na radne uvjete i troškove. Inače, većini vozača Ubera to je tek posao na dio radnog vremena, svi oni imaju svoj redovni posao, a budžet dopunjavaju taksiranjem. Očito su troškovi života u Maleziji ipak u nesrazmjeru s plaćama. Ili ljudi žele jednostavno imati više. No Maležani jednostavno ni ne shvaćaju neke stvari, jer žive u drugačijem okruženju. Mene je tako Brian jučer pitao tko mi plaća stanarinu dok ja putujem, i ostao poprilično začuđen kad sam mu spomenuo da u Hrvatskoj prvo dosta ljudi i u svojim tridesetima još živi s roditeljima jer nemaju novca za svoj stan, kao i da se u Hrvatskoj još uvijek preferira kupnja, a ne najam stana. Malo smo prodivanili i o hrani, on je spomenuo kako mnogi stranci koje vozi ima problema s malezijskom hranom i kako ne mogu jesti uličnu hranu. Čudaci. Iako sam zapravo sretan što to mogu i što uglavnom nemam nikakvih probavnih problema na putovanjima.
A kad smo već kod hrane, obećao sam si prethodni dan da ću otići u jedan od korejskih restorana u kvartu na večeru, pa to i činim. Uzimam dak galbi, komadiće piletine bez kosti, koji se zajedno sa slatkim krumpirom, rižinim kolačićima, ljutikom, kupusom i malo čilija peku u velikoj plitkoj otvorenoj tavi na sredini stola, a konobar vam to sve pred vama miješa lopaticom. Priprema traje kojih desetak minuta, dobijete kimči, luk, češnjak, fermentirani tofu i listove salate u koje to zamatate, ja sam još dodao sir i udon rezance…nije loše, no još me drži ručak. No sve u svemu, čini mi se da je korejska kuhinja malo zanemarena u odnosu na kinesku i japansku, trebat ću to malo pomnije proučiti. Inače, dak galbi znači „pileća rebrica“, ali unutra ne samo da nema rebrica, nema ni kosti. Nije da se bunim, s obzirom na to koliko sam kosti istrijebio iz jelâ zadnjih nekoliko mjeseci…
Doista, jedan dan je bio sasvim dovoljan za Johor Bahru, a sutra je konačno vrijeme za Lavlji grad i 45. državu u životu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Od Male Azije do Malezije

srijeda , 21.10.2015.

Plan je relativno dobro funkcionirao – probudio sam se u 8, ustao oko pola 9 i odtabanao prema gradu. Preko pola sata hoda mi ne gine, a vrijeme je i opet izmaglica. Već nekoliko dana nije bilo kiše i to se odražava na ponovno razmahivanje dima. Skeptičan sam glede toga što me čeka u Singapuru. Pesimisti kažu da bi izmaglica mogla tamo potrajati sve do siječnja. Stvari će nadam se za mene postati čiste kada se dočepam zapadne obale Sumatre, jer vjetrovi nose dim prema sjeveroistoku.
Dolaskom u centar grada opažam lokal na kojem piše „coffee and donuts“, no iako je osoblje unutra, na vratima piše da je zatvoreno. Možda rade od 10, navratit ću kasnije, treba mi doručak. Krećem stoga prema jugozapadu, cestom koja prati rijeku, iako su između nje i rijeke smještene još neke državne zgrade i sultanova palača. Naime, Muar je službeni kraljevski grad države Johor, najjužnije malajske savezne države. Nazvan katkada i Bandar Maharani (Kraljičin grad), riječ je o četvrtom najvećem gradu u Johoru, s oko 357 000 stanovnika. Smješten je na ušću rijeke Muar u Malački tjesnac – samo ime Muar vjerojatno ima veze sa staromalajskom riječju muara koja znači „široko ljevkasto ušće, estuarij“, što znači da se rijeka zapravo zove „rijeka Estuarij“. :D Naziv Bandar Maharani dao mu je sultan Abu Bakar, prvi sultan modernog Johora, koji je vladao u drugoj polovici 19. st., po svojoj trećoj ženi Fatimi. Muar je kao naselje stariji od Malake, a ovdašnja tvrđava Kubu Bentayan bila je posljednja utvrda Malačkog sultanata koja je još odolijevala Portugalcima prije potpunog pada Sultanata. Portugalci su na tom mjestu podigli novu tvrđavu, kojom su grad branili od napada Johoraca i Acešana. Tvrđavi danas nema traga, tamo je autobusni kolodvor. Moderni Muar osnovan je 1885., a za razliku od Malake, kod njega su se u Drugom svjetskom ratu vodile intenzivne borbe između Japanaca i Saveznika, što je završilo potpunim porazom savezničke vojske. 23. veljače 1950. u Bukit Kepongu kod Muara dogodio se jedan od najsmrtonosnijih napada komunističke gerile, u kojem je napadnuta policijska stanica, a život pritom izgubilo 26 ljudi. Danas je Muar poprilično pospan gradić, koji ima nekoliko zanimljivih spomenika, ali nipošto nije toliko krucijalan da ga se ne bi moglo izostaviti s popisa mjestâ koja treba obići u Maleziji. Diljem Malezije najpoznatiji je kao središte industrije namještaja.
Prva zgrada na koju nailazim uz rijeku jest raskošna palača nazvana po već spomenutom sultanu Abu Bakaru, a u kojoj se danas nalazi sjedište okruga Muar. Palača je sagrađena 1921. za britansku kolonijalnu upravu, a odlikuje se raskošnim ulaznim stepeništem. Preda njom se nalazi otvorena travnata površina s čije nasuprotne strane je muarska Visoka škola, sagrađena 1915. Odmah pored Abu Bakarove palače nalazi se službena sultanova palača za odmor, sagrađena u modernističkom stilu 1960-ih, zbog čega me podsjeća na Vilu Zagorje, tj. današnje Predsjedničke dvore na Pantovčaku. Iako izgleda kao jedna od raskošnijih urbanih vila, natpisi uokolo upozoravaju da je riječ o sultanovom teritoriju i da nije dozvoljen pristup ni zadržavanje.
Posebno je zanimljiva Kongregacijska džamija Sultana Ibrahima, podignuta 1920-ih na mjestu starije džamije, u neobičnoj mješavini islamskog i viktorijanskog stila, s minaretom koji više podsjeća na zvonik. No još je zanimljivije što se na drugoj obali rijeke nalazi njezina blizankinja, podignuta 1993., tako da uplovljavajući rijekom u grad prolazite između dviju gotovo identičnih džamija.
Ponovno se vraćam duž obale na sjever, onaj kafić se i dalje nije otvorio iako je već 10.15, pa stoga dižem ruke od njih. Imam još oko sat vremena prije nego trebam krenuti nazad prema smještaju, pa se šećem tražeći još nešto gdje bih mogao doručkovati, ali ili je zatvoreno, ili pak nudi azijski tip doručka, rezance i nasi lemak. Na kraju navraćam u jedan 7 Eleven, kupujem kekse i kavu u bočici, a potom krećem polako natrag, uz nizove prodavaonica koje drže Indijci. Muar je još jedan od gradova s tzv. „dilidžanskim fenomenom“. Riječ je o internoj fori mojih frendova suputnika, koja potječe s putovanja u Zakavkazje 2010. Tada smo, boraveći u Armeniji, otišli na izlet u Dilidžan, gradić u sjevernom dijelu zemlje koji je pompozno nazvan „armenskom Švicarskom“, a i u doba SSSR-a je bio omiljeno utočište umjetnika. Za razliku od ostatka Armenije, koja je uglavnom visokogorska stepa, Dilidžan je okružen šumama i podsjeća na neko gorskokotarsko mjesto. Problem je u tome da nas to baš i ne može impresionirati, i da je to atraktivno Armencima ili ljudima koji dolaze iz zemalja u kojima nema takvog krajolika. I tada je nastala fora prema kojoj se etiketa „Dilidžan“ lijepi na svaku destinaciju kojoj je posjet uzaludan i nakon koje se pitate „Zašto sam uopće dolazio ovamo?“ Na ovom putu bilo je nekoliko Dilidžana: Wuwei, Teluk Intan, Muar…pa čak i Guiyang.
Vraćam se pokupiti stvari, morat ću uzeti taksi do kolodvora, ne pada mi na pamet opet klipsati cijelim putem nazad. U jednom času, dok prolazim kraj jednog guštika ispod ceste, vidim neki pokret u njemu, i onda zastajem shvativši što je upravo šmugnulo tim putem – varan. Naravno, ne komodski, nego obični južnoazijski vodeni varan, vrsta koja nije opasna za ljude i poprilično je česta u ovim krajevima, ali je svejedno neugodno vidjeti metar dugačkog guštera kako se provlači kroz guštik nedaleko vas.
U sobi pakiram stvari i bacam svoje vijetnamske natikače, služile su me dva mjeseca, ali nažalost je došlo vrijeme da se pozdravimo, nisu više dobre nizašto (za razliku od starih kožnih sandala koje još mogu povremeno poslužiti). Eto, završile su svoju karijeru u jednom od najbezveznijih mjesta na putu – a započele su ju u Hoi Anu, dan nakon smrti Arsena Dedića. Brzo su mi prošla ova dva mjeseca. Prvi, bliskoistočni dio puta tekao mi je nekako dulje, ne znam je li to zbog još nedovoljne priviknutosti na put, zbog intenzivnijeg programa, zbog boljeg poznavanja regije… Danas mi je točno 200. dan na putu, stoti sam proslavio u Zhangye Dangxiji, upoznavši Eda, Javiera i Shauna. Gdje ću proslaviti tristoti? Vjerojatno na jugu Novog Zelanda…
Moja me domaćica (ona cura u dvadesetima) vozi na autobusni kolodvor, kaže da je taksi u Muaru vrlo teško dobiti, očito nije baš isplativa aktivnost jer domaći imaju svoja vozila, a stranci su rijetkost. Moja domaćica je Kineskinja, a ne zna baš dobro engleski. Inače, jezična je situacija u Maleziji zanimljiva. Službeni jezik je Bahasa Malaysia, jedan od dvaju kodificiranih standarda malajskoga (drugi je Bahasa Indonesia). Njega bi trebali poznavati svi državljani Malezije, i kako je riječ o prilično jednostavnom jeziku, to i nije toliko teško. No s obzirom na animozitet Malajaca i Kineza, Kinezi ne žele govoriti malajski, nego se radije u međusobnoj komunikaciji oslanjaju na mandarinski (iako nitko od malajskih Kineza nije govornik mandarinskoga, on im je jednako stran kao i malajski), ili čak engleski (posebice ako su malo pokondireni). Nadalje, ima i Malajaca koji doma govore engleski, pa je tako ona Mirina kolegica koja je otkrila islam navela kako ne može dobiti posao u državnoj službi budući da ne zna dovoljno dobro malajski, jer je odrasla u anglofonoj obitelji. Kao i sve u ovoj zemlji, tako je i jezična situacija nedorečena. Doista, Malezija je primjer države koja dobro funkcionira isključivo zahvaljujući povoljno ekonomskim parametrima koji omogućuju svima da relativno dobro žive i ne opterećuju se toliko drugim animozitetima. No ako dođe do ekonomske krize i prestanka gospodarskog rasta, ova zemlja je bure baruta koje bi vrlo lako moglo eksplodirati. Ideja malezijskog patriotizma ovdje je rezervirana samo za Malajce, a ostali narodi služe samo pothranjivanju malajske iluzije o multietničkoj harmoniji (ali u kojoj naravno bumiputere imaju povlašteni položaj). Žalostan je to primjer kako je čitava država postala taocem ideologije kojoj je jedina svrha da se jedna politička stranka održi na vlasti unedogled. Ono što je počelo kao načelno dobra ideja (da se bumiputere pomoću afirmativne akcije dovede u ravnopravniji položaj prema Kinezima koji su čvrsto vladali poslovnim krugovima i tako posljedično izazvali veće siromaštvo kod Malajaca), s vremenom se izvitoperilo u sinekuru. Cijena stvaranja srednje klase među Malajcima i Dajacima (urođenicima Bornea) bila je diskriminacija Kineza i Indijaca. Ujedno je među Malajcima stvoren osjećaj slijepog oslanjanja na državu i uzimanja svojih etničkih privilegija zdravo za gotovo. Malezijski ustav eksplicitno definira da bumiputere imaju poseban položaj unutar malezijskog društva i pravo na kvote u javnim službama, federalne stipendije, prednost pri upisu na fakultete, prednost pri dobivanju zaposlenja i pokretanja poslova…afirmativna akcija efektivno je Kineze i Indijce pretvorila u građane drugog reda. Oduzeti Malajcima (najbrojnijoj etničkoj skupini i najvećem dijelu glasača) te povlastice uz argument da je sada postignuta jednakost (a zapravo nije, jer Kinezi i dalje vladaju ekonomijom, unatoč 50 godina šikaniranja) bilo bi političko samoubojstvo. UMNO znade da će ga cuclanje kineskog novca i davanje istoga Malajcima moći održati na vlasti kolikogod treba.
Dodatni je problem što se među bumiputere po nekim definicijama uklapaju i Baba-Nyonye, Chittyji, Kristanzi…s čime se Malajci baš ne slažu. Čak je i onaj vodič u Baba-Nyonya muzeju u Malaki (etnički Malajac), kad sam ga pitao jesu li Baba-Nyonye također bumiputere, reagirao s kiselim smiješkom i nevoljko rekao „jesu“. Ideja izvorne afirmativne akcije išla je protiv toga da stanovništvo koje je tek prvu ili drugu generaciju u Maleziji bude u boljem položaju od onih koji tamo žive već stoljećima. No danas se to praktički pretvorilo upravo u favoriziranje Malajaca i Dajaka, budući da danas u Maleziji već i treća i četvrta generacija Kineza doživljava istu diskriminaciju kao i njihovi djedovi. Dodajmo tu još i islamizaciju kao otegotnu okolnost harmonizacije…
Na kolodvoru odmah nalazim bus za Johor Bahru, polazi za desetak minuta, a dotamo ima dva sata vožnje. Uglavnom je autocesta, koja vodi kroz nepregledne nasade uljnih palmi. Primičući se Johor Bahruu, drugom najvećem gradu u Maleziji, ja se ujedno primičem i kraju euroazijskog kopna. Najdalja točka do koje bih teoretski mogao doći pješice iz Hrvatske je ipak Singapur, jer je mostom povezan s kopnom, ali kopnena masa Euroazije završava upravo ovdje, točnije zapadno od Singapura, rtom Tanjung Piai, najjužnijom točkom Euroazije. Zadnji pogled na Europu bacio sam 13. travnja ove godine, silazeći u istanbulski metro na Kad1köyu. Ovo nije zadnje mjesto u Aziji – pomalo je teško reći gdje točno završava Azija, budući da je u geološkom smislu Timor dio australskog kontinentalnog šelfa, neki tu uvršćuju i Flores, po čemu bih Aziju trebao napustiti isplovivši već sa Sumbawe – ali je kraj goleme neprekinute mase koja se proteže tamo od Cabo da Roca u Portugalu. 6 mjeseci tumaram Azijom, suočavajući se s kulturološkim razlikama, klimom, prometom, čak i životnim opasnostima. Stvari se neće puno promijeniti u Indoneziji, ali ipak to već ima neki prizvuk južnih mora, egzotike… A počinju i vulkani, potresi, sve ono što vežemo uz pacifičke otoke. Idućih dva mjeseca slijedi mi island hopping – iako preko nekih od najvećih otoka na svijetu, opet je to drugačije od kopna, ovisiš o trajektima, ograničen si mogućnostima prijevoza, premda u Indoneziji to relativno dobro funkcionira, mora. Malo mi je i drago da je Malezija pri kraju, osim odlične hrane i par lijepih lokacija ova mi zemlja nekako nema pravu dušu, nema baš ni neku povijest…najlakše bih ju mogao opisati kao bogatu jugoistočnoazijsku BiH bez bosanskoga duha, mentaliteta i povijesti.
Moj je hostel u Johor Bahruu smješten nekih 5 km zapadno od grada. Uzimam Uber, vozač je Malajac imenom Ferdaus (ovo je već treći s takvim imenom kojega susrećem – ime je nesumnjivo perzijsko, odakle takvo ime među Malajcima?), prilično zbunjen tip koji pokušava razgovarati sa mnom, ali baš ne razumije najbolje što mu govorim. Pitao me između ostaloga i nešto o meni, o tome što mi rade roditelji, pa kad sam mu rekao da mi je majka u mirovini pitao me „aha, znači radila je za vladu?“. Nije mu bilo jasno kako netko tko je obrtnik može dobivati mirovinu od države. U Maleziji toga nema. Državni mirovinski fond postoji samo za državne službenike, ostali si mogu uplaćivati u privatne mirovinske fondove, a onda imaju mogućnost, slično kao i u Australiji, da odaberu žele li dobiti ta sredstva sva odjednom ili ih dobivati u mjesečnim obrocima. Ali poanta je da nikada nije moguće iz mirovinskog fonda povući više od iznosa koji ti pripada u trenutku odlaska u penziju. Ako živiš predugo – nažalost, morat ćeš se drugačije snaći, ili biti jako štedljiv.
Hostel je smješten u kvartu koji me podsjeća na kvart u Klangu, a zbog udaljenosti od centra izvjesno je da danas više neću do grada, samo ću se tijekom popodneva malo provrzmati kvartom i otići na večeru u obližnji japanski restoran, gdje sam za 40-ak ringgita dobio čitav set s miso juhom, rižom, tempurom od povrća i ribe, te pečenu jegulju. Ima i korejskih restorana u kvartu, to ću sutra. Ipak mi te dvije zemlje nisu na ruti, pa moram nekako i njihovu kuhinju zastupiti…
Hostel je čist, krevet je udoban, dvije noći ovdje, pa konačno Singapur. Moj me domaćin već čeka…

komentiraj (0) * ispiši * #

U Muar? Pa što tamo ima za vidjeti?

utorak , 20.10.2015.

Tim je riječima vlasnik hostela reagirao kada sam mu dan ranije rekao da nakon Malake idem u Muar. Mislio sam da je to nekakva lokalna nadmenost Malačana prema svim ostalim gradovima u blizini koji imaju slabiju turističku ponudu, ali nažalost moram priznati da je bio u pravu, a ja sam se po tko zna koji put zapitao o čemu sam točno razmišljao dok sam sastavljao popis gradova u Maleziji koje trebam posjetiti. No otom potom. Ujutro, dok sam doručkovao palačinke s ananasom, vlasnik je malo sjeo i porazgovarao sa mnom. Budući da se hostel zove Tony's Guesthouse, pronicljivo zaključujem da je on Tony. Inače je Kinez, a supruga mu je Indonežanka sa Sumatre. To je svojevrsni obrnuti Baba-Nyonya slučaj – mlada Indonežanka udala se za starijeg malajskog Kineza kako bi dobila državljanstvo. Iako Tony govori dobar engleski, čini se da baš ne razumije uvijek sve što mu kažem. A ja ne govorim engleski s nikakvim posebnim naglaskom, dapače, kada razgovaram s ljudima u ovim zemljama čak i poprilično pidžiniziram izgovor kako ih ne bih zbunjivao britanskom fonologijom. Malo komentiramo moje putovanje, posebno dionicu kroz Kinu, neke druge zemlje kroz koje sam prošao, on čak nešto i znade o Hrvatskoj, informirao se… Potom pričamo o klimi, o vrućinama, i postavljam mu isto pitanje kao i lani mojim domaćinima na Kubi – kako se podnosilo te vrućine prije nego što su klima uređaji postali univerzalno dostupni? I dobivam isti odgovor – prije je bilo hladnije. Tony kaže kako se prije u Cameron Highlandsu, koji je na preko 1000 metara nadmorske visine, moglo preko noći ostaviti tanjurić s vodom na prozoru i ujutro bi se na površini počelo lediti. Danas toga nema. On kaže da je to sve zbog krčenja šuma. Guste džungle danas su zamijenili beskonačni nasadi uljnih palmi, koje nemaju toliko blagotvorni učinak na klimu kao tropske kišne šume (a krčenje istih paljenjem, kako bi se stvorilo mjesto za palminjake, ima itekako negativan utjecaj – zato uostalom ova izmaglica koja svake godine po nekoliko mjeseci zavija jugoistočnu Aziju). Potom me pita i kakva je politička situacija u Hrvatskoj, ja kažem da je isto kao i u Americi, dvije stranke koje tobože imaju različit ideološki predznak, ali ekonomski pušu u istu tikvu, da je industrija uništena, da ljudi žale za socijalizmom i vremenom kada se proizvodilo, a ne samo uvozilo… U Maleziji socijalizam baš nema jaku tradiciju (osim za Malajce, ali to je uhljebnički, neodgovorni socijalizam), dapače, već sam spomenuo komunističku gerilu koja je 50-ih i 60-ih godina sijala paniku po Maleziji.
Stvari sam već iznio iz sobe, ali svejedno bih želio na vrijeme krenuti za Muar, pa se stoga pozdravljam sa svojim domaćinima i još odlazim obići obližnji Bukit Cina, Kinesko brdo, šumoviti brežuljak koji je danas omiljeno mjesto za rekreaciju, a po čijim se obroncima i proplancima rasprostrlo najveće kinesko groblje izvan Kine, s preko 12 000 grobova na površini od 250 000 m2. Generacije Kineza koje su bile poslovno privučene prilikama koje je nudila Malaka, svoje su posljednje počivalište našli upravo na ovom brežuljku, izvornom svadbenom daru sultana Mansora Šaha svojoj petoj supruzi, Kineskinji Hang Li Po (neki dvoje je li ta Hang Li Po uopće postojala jer je nema u zapisima dinastije Ming – slična priča kao i s Markom Polom). Uokolo su razbacani grobovi s posebnim kamenim nadgrobnim spomenicima polukružnoga oblika, koji podsjećaju na kokpit. Takve sam spomenike viđao na Poljima smrti u Čoeung Eku, jer, ako se sjećate, prije nego što su tamo Crveni Kmeri ubijali svoje žrtve, to je bilo kinesko groblje. Ono što mi je zanimljivo kod kineskih i budističkih groblja jest poprilična nasumičnost smještaja grobova. Dok su naša groblja organizirana u redove, a muslimanska, kolikogod bila zbijena, također slijede neki pravilan obrazac razmještaja mezara, ovdje su grobovi razbacani po krajoliku bez ikakvoga reda. Zapravo je riječ o parku u kojem povremeno naiđete na grob. Ima tu i drugih stvari, poput modela portugalske karake, zatim nekih kineskih hramova…ne znam jesu li to neki ekscentrični dizajni grobova, ili je posrijedi nešto drugo, nemam koga pitati. Oko brda se zadnjih desetljeća lome koplja, a razlog su naravno etničke tenzije. Naime, gradske su vlasti čitavo područje u više navrata željele prenamijeniti, te ovdje izgraditi i neke druge objekte (1984. se čak razmišljalo o izgradnji stambenih zgrada), a groblje bi eventualno moglo ostati ako vlasnici (zajednica Kineza u Malaki) plate „najamninu“ i poreze, a ukupni iznos „duga“ jest 2 milijuna dolara. Kinezi su to naravno odbili, budući da stoljećima nisu morali ništa plaćati, a onda su se odjednom gradske vlasti sjetile da bi im nešto naplaćivale. Srećom po groblje, mnogi su se istaknuti Malajci također izjasnili protiv njegova uništenja, tako da je zasad sigurno, iako je urbanistički razvoj već ranije uništio neke spomenike na Bukit Cini, recimo od 7 bunara koje je u podnožju brda dao iskopati admiral Zheng He danas su preživjela samo 3, ostali su uništeni izgradnjom ceste. U podnožju se brda nalazi i hram Poh San Teng, kao i spomenik posvećen kineskim žrtvama prilikom japanske okupacije Malake u Drugom svjetskom ratu. Ubijanje je bilo izuzetno okrutno, od toga da su ljude zakopavali žive, pa do toga da bi bebe bacali u zrak i potom ih dočekivali na bajunete. Ljudski je um doista sposoban na zastrašujuću kreativnost kada je posrijedi zločin.
Druga atrakcija koju sam još namjeravao pogledati prije polaska smještena je u Kineskoj četvrti. Riječ je o hramu Cheng Hoon Teng, najstarijem aktivnom budističkom hramu u Maleziji. Hram zelenog oblaka, kako mu se prevodi ime, ujedno poštuje i doktrine taoizma i konfucijanizma, kako to već biva prilikom kineskog vjersko-filozofskog sinkretizma. Glavna dvorana posvećena je Kuan Yin, boddhisatvi koja se u budizmu slavi kao božica milosti. Hram je sagrađen 1645. kao središte lokalne hokkienske zajednice, a dograđivan je 1704. i 1801. Nasuprot hramu nalazi se i tradicionalna kineska operna kuća, koja čini dio hramskoga kompleksa. Hram je 2003 dobio UNESCO-vu nagradu za izuzetnu obnovu povijesnog spomenika.
Vraćajući se prema hostelu navraćam u jednu prodavaonicu cipela, gdje tražim zamjenu za moje komunističke natikače iz Vijetnama, koje su definitivno na izmaku snaga, oba potplata imaju rupe, gornji se dio već počeo odvajati od donjega i pitanje je dana kada će se raspasti. Izdržale su oko dva mjeseca. Dodatni je problem što su jako skliske, pa se bojim da jednostavno ne padnem na nekom od pločnika koji su potaracani glađim kamenim pločama. Bilo je već nekoliko čupavih situacija. No s obzirom da imam nestandardnu nogu, teško je naći moju veličinu (46 ili 47). Dan ranije sam već pitao na jednom štandu s japankama u sklopu večernje tržnice, no najveći broj koji su imali je 44 (srećom se u Maleziji koristi europski sustav veličine cipela, tako da nemam problema s preračunavanjem – mislim da je broj 12 onaj koji bi mi trebao u britanskom sustavu). No ovoga puta u velikoj prodavaonici nalazim jedne japanke s gazištem od ratana (potplat je od gume, čini mi se), za 15 ringgita. Duljina odgovara, ali ne i remenčić preko rista, koji je pretijesan. Pitam prodavača imaju li još što te veličine ali prostranije, pokazuje mi na velike japanke s gazištem od brušene kože i potplatom od gume, čini se da su izrađene prema ortopedskim standardima i da bi mogle biti mnogo kvalitetnije. I da, cijena je odgovarajuća – 159 ringgita. 240 kn. To su već ozbiljne cipele. Probam ih, odgovaraju. Remen je povučen unazad, dok na standardnim japankama prekriva otprilike korijen prstiju ovdje prelazi sredinom rista, a izrađen je od debele kože. Nadam se da sam njihovom kupnjom definitivno miran za ostatak puta, ne dvojim da će se pohabati, ali mogle bi izdržati još za iduće ljeto, ako sve bude u redu. Jedino će period razgazivanja malo trajati, kod japanki je to uvijek malo zeznutije, pogotovo među prstima, gdje je koža osjetljivija.
Plativši cipele shvaćam da ću ipak morati podići još 500 ringgita kako bih bio miran do kraja boravka u Maleziji, neće mi dostajati ovo što imam za preostala 3 dana. Nakon što sam to riješio vraćam se u hostel, skupljam stvari i odlazim na stanicu autobusa na glavnom trgu. Iako mi treba bus u suprotnom smjeru od onoga kojim sam dva dana ranije došao, u hostelu su mi objasnili da mi je najjednostavnije sjesti tamo na taj isti bus, odvesti se do krajnje stanice i onda vratiti u drugom smjeru. Dok čekam bus (koji će doći za kojih 20-ak minuta) sa mnom se u razgovor upušta jedan par iz, kako će se ispostaviti, Belgije. Rekao bih da su u svojim 40-im, ne znam jesu li u vezi, prijatelji ili možda brat i sestra (po nekim njegovim komentarima bih zaključio da nisu u vezi), zovu se Jakob i Debora, Flamanci su. Oni putuju na sjever, Jakob navodno ima nekakav brod na Phuketu s kojim bi onda trebao ploviti preko Šri Lanke i Džibutija do Mediterana. Malo razgovaramo i o mojim planovima o plovidbi između Istočnog Timora i Australije, on mi kaže da se ne nadam baš previše, budući da prosinac baš nije najbolje vrijeme za plovidbu u tim krajevima, a i Istočni Timor nije najbolja lokacija za pronaći jedriličare. Zapravo bih najviše šanse za pronaći brod imao na Baliju. No ako to odaberem onda propuštam čitave Male sundske otoke, a to nikako ne bih htio. A ideja da dođem do Timora pa se vraćam na Bali je sumanuta, jer ću tri puta ići amo-tamo. Osim toga, dosta brodova s Balija plovi prema Perthu, a meni treba Darwin ako želim vidjeti Uluru, nisam baš sklon raditi zaobilaske od preko 1000 km. Iako imam još skoro dva mjeseca do konačne odluke, a postavio sam i nekoliko oglasa na stranicama za kontakte vlasnika brodova s potencijalnom posadom, razmišljam i o heretičkom planu B (ili C, budući da je plan B pokušati pronaći teretni brod koji plovi na toj ruti) – letjeti iz Dilija u Darwin. Time bih ozbiljno kompromitirao temeljnu ideju putovanja, no kako ja nisam Ana Bakran, koja stopira do Bora Bore i nema fiksni termin do kada se mora najkasnije vratiti (ja imam), ne mogu si priuštiti da čekam nekoliko mjeseci ukazanje plovila, kao što je ona čekala na prijevoz od Malezije do Papue Nove Gvineje. No, kako rekoh, dosta je još vremena dotada, nadam se da će se nešto pronaći. Makar i iz Kupanga ili iz nekog od drugih otoka krajnjeg istoka Indonezije. Možda sam trebao tražiti indonezijsku vizu s dva ulaska…
Bus koji se na kraju ukazao doista nas je odvezao na drugi kraj linije, pa se vratio preko zapadnog kraja Kineske četvrti (lijepo sam se mogao tamo ukrcati da su mi objasnili – iako onda ne bih upoznao ovo dvoje), za što mu je trebalo sveukupno oko sat vremena. Na kolodvor sam stigao u pola 4, sat i pol nakon polaska iz hostela. Nema veze, busevi za Muar navodno idu svakih 15 minuta… Ne idu. Prvi sljedeći ide u 5.15. Kažu mi da probam na lokalnom terminalu, koji opslužuje unutardržavne linije, iako je Muar već preko granice, u državi Johor. Lokalni je terminal druga polovica zgrade i doista, tamo postoje čak dvije linije za Muar, samo što voze svakih pola sata. A prvi bus ne ide svaki puta do Muara. Npr. ne ide ni sada, kada mi treba. Naposljetku dočekujem jedan koji ide za Muar, ali taj također polazi oko 5.15, što mi ispada isto kao da sam išao onim međugradskim. Uz vožnju od oko sat vremena i još kojih desetak minuta vrzmanja po gradu, stižem na muarski kolodvor oko pola 7. Smještaj mi je udaljen oko 3 km od autobusnog kolodvora. Ukucavam koordinate u mobitel i krećem. Nakon 45 minuta hoda već je omrknulo, a mobitel me doveo na krivo mjesto. To su nekakve kuće u nizu, ali nigdje ne vidim ime gostinjca. Kućnih brojeva malo ima pa nema (a još idu kontinuirano po jednoj strani ulice, pa po drugoj natrag – sličnu sam stvar vidio i sa sjedalima u nekim međugradskim autobusima), ne uspijevam naći ono što mi treba. Izlazim na glavnu ulicu, kombiniram što da uradim, da li da pitam nekoga (iskustvo mi kaže da ljudi u susjedstvu obično ne znaju takve stvari), naposljetku se zaustavlja auto s nekim tipom koji mi nudi pomoć. Ja mu kažem ime gostinjca, ništa mu to ne znači, kažem mu i adresu, pita me imam li njihov broj telefona. Mislio sam da imam, ali ga nigdje ne nalazim. On kaže da će se provezati uokolo po kvartu i pokušati pronaći adresu, pa će se vratiti. Taman kad je otišao, pronalazim broj telefona u mejlu potvrde rezervacije. A tamo piše i nešto na što nisam obratio pažnju – da je vrijeme prijave do 5 popodne. Sada je već prošlo pola 8. Čekam tipa kojih desetak minuta, već sam pomislio da je otišao, kada se konačno pojavljuje. Objašnjava mi gdje je točno mjesto koje tražim – mene su moje Google Karte navodile u susjedni blok, tako da mi je gostinjac ostao iza leđa. Dolazim na rečenu adresu, gdje je mrkli mrak. Shvaćam zašto je potrebno prijaviti se do 5 – vlasnici vjerojatno žive negdje drugdje. Šaljem poruku na onaj broj mobitela iz mejla moleći Boga da još imam kredita na mobitelu, da to nije pojeo internet. Srećom, poruka je isporučena, odgovaraju mi, kažu da me mole da malo pričekam jer su upravo pri večeri. Nema veze, nemam baš nekog izbora. Nalazim se u naselju kuća u nizu, oko 3 km od centra grada, što drugo mogu nego čekati? I tako, nakon što smo se dogovorili da oni stižu za pola sata, meni stiže obavijest s Gmaila o novoj poruci. Poruci sa službe MyXperia, naslovljenoj „Your device has been located“. Da, obavijest o tome da je lociran signal mog izgubljenog mobitela. Tamo su i koordinate, s linkom na Google Karte, a lokacija je naravno u Rawalpindiju. I sad, dok ja grozničavo razmišljam što to znači, je li mobitel uključen tek sada, hoće li se signal izgubiti prije nego obavijestim policiju, kako da uobličim poruku za Halida Hana (jer moj zamjenski mobitel ima još jedan feler – ako je SMS dulji od 160 znakova, on ga automatski pretvara u MMS, i ne znam kako da to promijenim; znači moram biti jako jezgrovit), za oko mi zapinje jedna stvar. Datum. Signal je lociran u četvrtak 11. lipnja. 1 dan nakon gubitka. Zašto onda poruku dobivam tek sada i znači li to išta? Kada malo bolje promotrim gdje je točno lociran, ispada da je u jednoj ulici nekih kilometar jugoistočnije od moga hostela. Dakle, dok sam ja zdvojno jurio u Islamabad na gledanje zapisa nadzorne kamere i na policiju, mobitel je bio par ulica dalje. To znači da je još idućega dana imao struje. Ili su našli način da ga napune. Hoću li sada, kao u nekom bizarnom vremeplovu, i dalje dobivati signale? Ovo je u rangu onoga kao kad vam mrtva osoba prihvati zahtjev za prijateljstvom na Facebooku. Mogu li išta s tim koordinatama koje imam? Na toj adresi, koliko vidim na satelitskoj snimci, nalazi se stambena zgrada. Živi li ondje taj nesretni Faisal? Ima li još ikakve nade da uspijem pronaći svoj mobitel, ili je on u međuvremenu dekodiran i promijenjen mu je IMEI broj?
Dok tako razmišljam o čemu je tu riječ, vidim neku curu kako iznutra otključava vrata kuće pred kojom čekam, a za koju sam mislio da je prazna. Pretpostavljam da je ušla na stražnja vrata i sad me pušta unutra, pa dolazim do vrata. Ona međutim gleda još prema nekomu unutra, a to je još jedan tip, oboje su u 20-im godinama. Budući da mi se nitko od njih ne obraća, pitam ih „Are you from the guesthouse?“, na što mi on daje nekakav zbunjeni negativni odgovor. Izlaze, a ona potom oblači štikle koje su stajale pored vrata, te oboje sjedaju u auto koji je parkiran u dvorištu. I onda mi sine – jesu li oni lokalci koji eto koriste ovaj gostinjac kako bi se prasnuli? A ja se osjećam kao da sam ih zatekao na djelu. Oni odlaze, a ja ostajem čekati dolazak vlasnika. Konačno se pojavljuju jedna sredovječna gospođa, jedna mlađa cura, vjerojatno kći, te jedno dijete od možda godinu i pol, vjerojatno unuka. Obavljamo prijavu i plaćanje, čini se da sam jedini gost, odlazim se u sobu osvježiti, usput ih pitajući ima li ovdje išta što još radi, a da je moguće nešto pojesti. Kvart izgleda vrlo rezidencijalno i vrlo mrtvo, već oko 8 navečer. Navodno bi trebalo biti nekakvih restorana na glavnoj ulici, tamo gdje mi je onaj tip pokušavao pomoći. Nakon nekih sat vremena krećem to i provjeriti. Već je skoro 10 i jako sam skeptičan, no nakon hoda nekih 300-tinjak metara prema jugoistoku nalazim jedan otvoreni restoran. Ima još ljudi koji jedu, čini se da je i kuhinja otvorena, pa naručujem rojak s piletinom, a kao prilog mi donose i tjesteninu, koja je također s piletinom i povrćem – prilog je zapravo drugo jelo. Nema veze, to je ionako jedino što sam danas pojeo, osim doručka. Uz to i boca hladnog Tigera i mogu lagano na počinak. Ujutro ću ustati rano i iskoristiti prijepodne za osmotriti Muar, premda se bojim da bi moj domaćin iz Malake mogao biti u pravu. Što i nije toliko loše, jer i hostel u Johor Bahruu koji sam rezervirao također ima recepciju otvorenu do 5.
Soba je čista, krevet udoban, pa stoga zijev…

komentiraj (0) * ispiši * #

Baba-Nyonye

ponedjeljak , 19.10.2015.

Iako nisam krenuo udarno, ipak je bilo sasvim dovoljno vremena za razgledati sve zanimljivosti ove povijesne luke. Naravno, moglo se vidjeti i više, no dio je uskratila izmaglica koja je ponovno zavladala. Žilava je to beštija, čini mi se da još uvijek nije gotovo s njom…
U hotelu imaju nekoliko opcija doručka, ja uzimam portugalski păo con tomate, svojevrsne bruschette od uzduž prerezane polovice baguettea, premazane umakom od paradajza i maslinovim uljem. Nestvarno je to jesti ovdje, ali kada se uzme u obzir utjecaj Portugalaca u povijesti grada, to i ne čudi previše. Usto još uzimam sok od limunske trave i kavu, te na kraju krećem u grad oko pola 12.
Malaka je potpuna suprotnost Kuala Lumpuru. Dražesni kolonijalni gradić s poviješću 500 godina duljom od kualalumpurske, i s kolonijalnom arhitekturom sličnom penanškoj, ali ipak malo raznolikijom, jedno je od omiljenih turističkih odredišta u Maleziji. Malaka danas ima oko pola milijuna stanovnika, leži na ušću istoimene rijeke u istoimeni tjesnac, a prema legendi osnovao ju je Paramesvara, hinduistički kralj sa Sumatre, koji je neko vrijeme živio u Temaseku (današnjem Singapuru), gdje je prilikom borbi za vlast ubio tamošnjeg kralja kojega su postavili Sijamci, koji su u to vrijeme pod svojim utjecajem držali Malajski poluotok. Paramesvara je u strahu od osvete pobjegao na zapadnu obalu Malajskog poluotoka, te je stigavši na obalu nedaleko ušća današnje rijeke Malake svjedočio neobičnoj sceni: lovački psi njegove pratnje napali su jednog patuljastog jelena (vrstu životinje koja živi samo u ovim krajevima, inače manju od psa), a on se uspio obraniti gurnuvši pse u rijeku. Paramesvara je to shvatio kao dobar znak i odlučio ovdje utemeljiti grad, nazvan po drvetu pod kojim se u tom času odmarao. Tradicionalno se godinom osnivanja Malake smatra 1396. S obzirom na povoljnu lokaciju na glavnom plovnom putu između Istoka i Zapada, kao i na otvorenost grada za strane trgovce, Malaka je ubrzo postala multietničkim gradom, s brojnim arapskim, perzijskim, indijskim i kineskim trgovcima. Bojeći se napada Sijamaca i kraljevstva Madžapahit s Jave, Paramesvara je sklopio ugovor o zaštiti s Kinom, kojom je u to vrijeme vladala dinastija Ming. Velik broj muslimanskih trgovaca ojačao je položaj islama, a ubrzo je i sâm Paramesvara prešao na islam, uzeo titulu sultana i promijenio ime u Iskandar Šah. Malački će sultanat postojati oko stotinu godina i smatra se prvom pravom malajskom državom (iako je i to poprilično dvojbeno, s obzirom na etničku šarolikost). Malaku su zvali „Venecijom Istoka“, pri čemu ovdje nije bila riječ o urbanizmu, nego o bogatstvu (to je vrijeme u kojem je Mletačka Republika bila najbogatija država na svijetu zbog toga što je držala trgovinu začinima s Europom). To je zaintrigiralo Portugalce, koji su već imali nekoliko uspostavljenih kolonija u Indiji, te su oni poslali delegaciju u posjet malačkom sultanu. No Tamili u Malaki upozorili su sultana na loš tretman koji su Portugalci prakticirali prema muslimanima u Indiji, a kako je portugalski izaslanik Diogo Lopes de Sequeira usto povrijedio nekoliko islamskih običaja (nije se izuo prilikom ulaska u sultanovu palaču, obratio se sultanu pokazujući na njega prstom), sultan ga je otjerao, zarobivši i ubivši pritom nekoliko njegovih vojnika. Portugalci su se nato pojavili s mornaricom i osvojili grad tijekom jednog dana u kolovozu 1511. Portugalci su u gradu sagradili novu jaču tvrđavu, nazvanu A Famosa, na brežuljku na lijevoj obali rijeke Malake, iskoristivši kao materijal nišane s muslimanskih mezara, kamenje iz srušenih džamija i sl. Ujedno su uveli veći porez za kineske trgovce, kao i ograničenja za njihovu kupovinu zemlje. To je loše odjeknulo u Kini, koja je za osvetu počinila nekoliko masakara tamošnjih portugalskih trgovaca. Tijekom 16. st. portugalska Malaka bila je stalno pod ugrozom susjednih sultanata Johora i, posebice, Aceha, što je završilo tek kada je portugalska mornarica porazila ačešku i tako uništila sultanat. No uklanjanje Aceha išlo je na ruku moćnoj Nizozemskoj istočnoindijskoj kompaniji, koja je onda u suradnji s Johorom 1641. natjerala Portugalce na predaju. Nizozemci su se zauzvrat obvezali ne napadati druge malajske države, što i nije bilo teško, budući da je primarni nizozemski interes ležao u Molučkim otocima i Javi, a Malaka im je bila važna kao mjesto prekrcaja robe i strateške kontrole Malačkog tjesnaca. Nizozemci su urbano definirali grad kakav danas znamo, sagradivši gradsku vijećnicu (Stadthuys), po uzoru na vijećnicu nizozemskog grada Hoorna, zatim toranj sa satom, Kristovu crkvu i sl. Nizozemska je vlast potrajala sve do pada Nizozemske pod Napoleona, početkom 19. st. Tada je Malaka stavljena pod britansku upravu, iako je formalno vraćena Nizozemcima 1818., da bi službeno prešla Britancima 1825., kada je uključena u sastav Tjesnačnih naselja. Tijekom Drugog svjetskog rata, točnije 1942., Malaku su okupirali Japanci, ali kako su se Britanci brzo povukli iz grada, nije došlo do većih razaranja. Japanci su mnoge stanovnike grada angažirali na izgradnji svoje Pruge smrti za Burmu. 1945. Japanci se predaju, a Malaka dijeli sudbinu ostatka Malaje i Malezije (jako puno riječi s „mal-“). 2008. povijesna je jezgra, zajedno s georgetownskom, upisana na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Inače, s godinama je došlo do velikog otimanja zemlje moru (ipak je ovo bio nizozemski grad), tako da je povijesna tvrđava, tj. brdo na kojem se nalazila, nekoć iznad samog ušća rijeke Malake, danas smještena nekih 600-tinjak metara od obale.
Uloga Malake kao trgovačkog središta rezultirala je i nastankom nekoliko etničkih skupina specifičnih za Malaku (iako se neke od njih mogu naći i u Penangu i Singapuru). Najznačajnije takva skupina su Peranakani (dosl. „potomci“ – riječ peranakan se može odnositi zapravo i na sve ostale miješane populacije u Malaki) ili Baba-Nyonye (prema honorifičnim nazivima za muškarca i ženu), potomci brakova kineskih trgovaca i Malajki. Naime, kineski su trgovci u Malaku uglavnom dolazili sami, bez obitelji, te bi ovdje s godinama zaradili dosta, ali ih je portugalski zakon sprečavao da kupe zemljište i pokrenu vlastiti privatni posao. Stoga su se ženili Malajkama, došavši na taj način do zemljišta. Rezultat je bio nastanak miješane sino-malajske kulture, a kasnije se ta društvena skupina nastojala održati isključivom endogamijom. Kako su brakovi ionako u to vrijeme bili dogovarani, to nije bilo teško. Baba-Nyonye su po vjeri budisti ili taoisti (iako ima i muslimana, pa čak i kršćana), jezik im je malajski s mnogo posuđenica iz hokkienskog kineskog (tzv. Baba malajski), a kuhinja i tradicionalna odjeća prikazuju mješavinu dviju kultura. Osim Baba-Nyonya, postoje i Chittyji (mješanci Indijaca, ponajprije Tamila, i Malajki), kao i Kristanzi (od cristăo „kršćanin“), mješanci Portugalaca i Malajki. Ove dvije potonje skupine su mnogo manjebrojne od Baba-Nyonya, kojih danas u Maleziji, Indoneziji i Singapuru, prema procjenama, ima i do 8 milijuna.
Moja šetnja me vodi prvo do središnjeg trga na obali rijeke, gdje je smješten toranj sa satom, nekadašnja gradska vijećnica, Kristova crkva i još nekoliko trgovačkih zgrada, sve u karakterističnoj tamnocrvenoj boji. Prva destinacija za koju se danas odlučujem jest Muzej peranakanske kulture, smješten u staroj kući jednog od peranakanskih trgovaca, sagrađenoj 1896. Kuća su zapravo tri paralelne kuće spojene zajedničkim pročeljem (nizozemski stil gradnje uskih i dubokih kuća), a unutra nažalost nije dopušteno fotografiranje. Vodič je duhovit tip, Malajac (pitao sam ga na kraju pripada li i on Baba-Nyonyama, pa je rekao da samo radi za njih), koji nam vrlo studiozno objašnjava običaje života Baba-Nyonya, umjetničke utjecaje na unutrašnju arhitekturu… Kako to obično biva, iako je muškarac bio taj koji je donosio kruh u kuću svojim poslovnim aktivnostima (koje su sukcesivno povijesno vezane uz „tri zlata“ – crno zlato, tj. začine; bijelo zlato, tj. kaučuk; te u današnje vrijeme narančasto zlato, tj. palmino ulje), kuću je čuvala žena i to je bilo njezino carstvo – uostalom, on je ovisio o njoj budući da je zahvaljujući njoj i došao do zemljišta za sagraditi kuću. Podovi i mnogi zidni ukrasi izrađeni su od tikovog drveta, često s intarzijama od sedefa. Namještaj prikazuje i utjecaj viktorijanskog stila, a tu su i venecijanska ogledala, kineske slikarije na staklu, kineski i engleski porculan, britanski parfemi i alkoholna pića (dvije neotvorene boce Henessyja iz 1830-ih), ventilator na kerozinski pogon (! – struja je uvedena tek 1930-ih). Postoje obiteljske fotografije obitelji Chan, koja je još uvijek vlasnik kuće (mislim da je trenutno riječ o četvrtoj generaciji te obitelji koja živi u Malaki), na kojima se vidi raskošna odjeća kojom su Nyonye pokazivale svoj socijalni status i bogatstvo. Zanimljiv je sustav motrenja – naime, kako je prizemni dio kuće uvučen, u podu prvoga kata nalazila se pomična pločica kroz koju je bilo moguće promotriti tko je pred vratima, a da nije trebalo silaziti u prizemlje. Eksponati prikazuju i tradicionalnu svadbenu odjeću, opremu za proslavu obiteljskih svečanosti, tu je naravno i hram posvećen umrlim precima… Obilazak kuće traje oko sat vremena i doista je šteta da ne dopuštaju fotografiranje (čak ni krišom nije moguće, jer su svugdje kamere), jer bi bilo lakše dočarati o čemu pričam.
Ulice u Kineskoj četvrti odražavaju nekadašnju socijalnu segregaciju. Najbliža moru se nekad zvala Heerenstraat (Gospodska ulica, danas Jalan Tun Tan Cheng Lock), i tu su uglavnom živjeli bogati trgovci, prvenstveno Europljani. Iza toga je Jonkerstraat (Kramarska ulica, danas Jalan Hang Jebat – čita se naravno „džebat“, da netko ne bi pomislio), gdje se danas održava večernja tržnica, a nekad je bila mjesto života sitnih trgovaca i obrtnika. Iza toga je pomalo orvelovski nazvana Harmoniestraat (Ulica sklada, danas Jalan Tokong), nazvana tako zato što je tamo živio azijatski šljam, sa svim šarenilom njihovih etniciteta i vjera. Na Harmoniestraatu se danas nalazi i najstarija džamija u Malaki, Masjid Kampung Kling, budistički hram Cheng Hoon Teng i hinduistički hram Sri Pojjatha Vinajagar Moorthi (malajsko ime ulice danas i znači „Ulica hramova“).
Bliži se dva sata, pa prelazim prema Stadthuysu i penjem se na brdo iza nje, na kojem se danas nalazi crkva Sv. Pavla. Sagrađena u 16. st., bila je mjesto prve škole u Malaki, pod vodstvom isusovačkog misionara svetog Franje Ksaverskog. Odavde je sv. Franjo otišao na svoje misionarsko putovanje po Kini i Japanu, gdje je kasnije i umro, a tijelo mu je jedno kraće vrijeme bilo privremeno i pokopano u crkvi, prije nego je konačno preseljeno u Gou. Crkva je danas ruševna, budući da su Nizozemci svoju glavnu crkvu sagradili preko puta vijećnice, pa više nisu marili za ovu, a Britanci su ju kasnije koristili kao spremište baruta. U crkvi se nalazi dosta starih portugalskih i nizozemskih grobova, čije nadgrobne ploče su poredane uz zidove.
U pola 3 stižem na vođenu turu na engleskom jeziku u Stadthuysu. Vodič je Indijac imenom Lingam (da, zove se kao Šivino spolovilo), a turu u početku činim samo ja, kasnije se još priključio jedan Japanac. Sagrađena 1650., to je vjerojatno najstarija sačuvana nizozemska zgrada na Dalekom istoku, u kojoj se u vrijeme nizozemske uprave nalazio ured guvernera i njegova zamjenika, a danas je ovdje Povijesni i etnografski muzej. Na dosta poučan način prikazana je povijest Malake od uspostave sultanata sve do japanske okupacije, a etnografske zbirke posvećene su različitim etničkim zajednicama u gradu (između ostaloga i Baba-Nyonyama, tako da ću barem ovdje nešto poslikati). Unutra se nalazi i replika tradicionalne malajske kuće, nekoliko ribarskih čamaca, a posebno mi je zanimljiv jedan od nadgrobnih kamenova s natpisom na – armenskom. Znam da u Penangu postoji Armenian Street, ali općenito mi je teško bilo povezati Armence s Malajom.
Nakon izlaska iz Stadthuysa obilazim brdo na kojem se nekoć nalazila tvrđava, a u čijem se podnožju danas nižu razni muzeji, između ostaloga i muzej poštanskih maraka, muzej UMNO-a (stranke koja čvrsto drži vlast u Maleziji još od 1957.), a tu su i jedina preostala očuvana vrata nekadašnje tvrđave. I tvrđavu su dokrajčili Britanci, kojima se nije dalo održavati ju, a ova su vrata, Porta de Santiago, spašena samo zahvaljujući intervenciji Stamforda Rafflesa, utemeljitelja Singapura i zaljubljenika u povijest. Pored Porte de Santiago nalazi se replika nekadašnjeg sultanovog dvora, sagrađena 1984. Stil izgradnje je tradicionalni sumatranski, no ja ga prepoznajem kao stil kojega sam se nagledao na watovima u Tajlandu i Kambodži. Samo što ovdje nema repova nagâ, nego su završetci greda malo deblji. Ali nesumnjivo je sumatranska arhitektura, vjerojatno preko kraljevstva Srividžaja, utjecala na stil tajskih watova.
Vraćam se prema centru kroz noviji dio grada, koji je već na dijelu nasipanom tijekom kasnijih stoljeća, pored tornja Taming Sari, koji na sebi ima rotacijsku platformu-vidikovac, ali od koje trenutno u ovim vremenskim uvjetima nema koristi. Tu je i Pomorski muzej, smješten u replici portugalske karake Flor do Mar, koja je potonula 1511. sjeverno od Sumatre, prevozeći bogat tovar iz netom osvojene Malake u Gou. Prema procjenama, to je najbogatiji brodolom ikad, budući da je brod prevozio 200-tinjak škrinja punih dragog kamenja. Lokacija brodoloma se znade, no nije pristupačna, s obzirom da se oko njene kontrole spore Malezija i Indonezija.
Radno vrijeme restoranâ u Malaki je dvokratno, a još je i nedjelja, tako da malo lutam dok konačno ne nađem nešto gdje ću pojesti ručeru, budući da je već skoro 5 popodne. Naravno, pikiram restorane s Nyonya hranom (Baba je ovdje izostavljen budući da su, kako sam rekao, rodne uloge bile strogo podijeljene). Taman nakon što sam nabasao na još jedan zatvoreni restoran iz preporuke, nasuprot njemu vidim maleni restoran sličan kubanskom paladaru (obiteljski restorani koji se obično nalaze unutar stanova), koji naravno nudi Nyonya hranu (njonjsku?). Cijene su više od onih na ulici, naravno, ali još uvijek prilično pristupačne. Opis jelâ ne postoji, tako da se moram oslanjati na internet i pretragu po imenima jela. Trudim se odabrati nešto što nije ljuto, ali to je ovdje rijetkost. Uzimam Nyonya laksu za predjelo, jede mi se nešto jušno, a potom za glavno jelo ayam buah keluak, piletinu kuhanu u bujonu s dodatkom nekog lokalnog orašastog ploda gorkastog okusa, sličnog crnim maslinama. Jelo se jede s rižom, s kojom se onda miješa saft i izdubena unutrašnjost tog oraha, crna masa koja podsjeća na nekakav kolomaz, ali ukusna – kao crni rižoto. Jedino što je piletina i opet s kostima. Uz to sok od limete sa zrnjem ječma. Desert ću potražiti drugdje.
Šetnja pored jednog bara osvješćuje mi još jednu stvar. Unutra naime sjedi mlađa Malajka i pjeva, uz glazbenu pratnju, i to nekakvu stvar od Jamiroquaija ili Maroon 5, ili ne znam više koje od tih grupa. Istovremeno je odjevena kao i ostale Malajke, s maramom na glavi. Sjećate se i one koju sam vidio u Klangu, s nikabom, ali koja je bila odjevena i ponašala se posve mladalački. I to je ono što zbunjuje – mi čim vidimo ženu s maramom (osim u Iranu, gdje znamo da je to posljedica zakona, a ne osobne želje) očekujemo odmah da je riječ o konzervativnoj muslimanki koja se s prijezirom odnosi prema zapadnjačkim kulturnim vrednotama, koja poštuje svoga čovjeka i priprema se za ulogu majke obitelji. Ovakvi slučajevi (OK, ona s nikabom je ipak malo preekstremna) ukazuju na činjenicu da je marama danas postala sredstvo etničkog identiteta, ono čime netko naglašava svoju „malajskost“, „bumiputrenost“ (unatoč tomu što je to uglavnom razvidno već iz fenotipa), a jedan od glavnih preduvjeta za ostvarivanje toga jest i pripadnost islamu. Premda nije toliko striktno kao u Iranu, gdje je konverzija s islama kažnjiva smrću, ako ste Malajac koji konvertira s islama, vi gubite pravo na malajski etnicitet i sve povlastice koje on u ovoj državi nosi. A ako ne nosite maramu, mnogo je lakše dovesti taj vaš identitet u pitanje, tj. morali biste na drugi način dokazivati muslimanstvo (ne znam kako ga dokazuju muškarci, nadam se ne pokazivanjem da nemaju prepucija). Ovako se pokrijete i mirni ste. Moram priznati da ovdje ima dosta nagađanja, a kako ja nisam razgovarao s nijednom Malajkom, to ne mogu potvrditi ili opovrgnuti. Oportunizma svakako ima – Miro je pričao o svojoj kolegici s posla koja je početkom svojih tridesetih naglo „otkrila“ islam, počela se pokrivati, jer je odjednom shvatila da se mora udati, a navodno je u mlađim danima imala poprilično frivolnu reputaciju. Kako bi tu reputaciju zamaglila (iako su ljudi i dalje pričali) pretvorila se u uzornu muslimanku. Ironija je htjela da nađe dečka Švicarca, koji nije musliman (mi smo zaključili da je možda švicarski Albanac, pa je iz imena mislila da je musliman, a on nije vjernik). Bilo bi zanimljivo pratiti hoće li sada i dalje izigravati veliku vjernicu ili će to s vremenom ublažiti, pogotovo ako se odseli u Švicarsku (a znamo da tamo nema baš puno džamija)…
Za desert uzimam nešto poput millefoglie s durianom, potom stajem opet kod onog starog sa sokovima, ovaj puta uzimam balzamsku krušku, što je zapravo gorka tikvica (ono od čega sam jeo juhu na Penangu), što mi on preporučuje da je dobro pomiješati sa sokom od krastavaca (krasno, još jedno povrće koje ne volim), ali to zaslađuje onim sitnim šljivama koje se obično usoljuju. Okus mi se ne sviđa, ali hajde, zdravo je i prirodno, pa ću ga ispiti. Potom se odlazim odmoriti u sobu prije večernjeg programa, koji je krstarenje rijekom Malakom. Na Lingamovu preporuku odlučio sam ići navečer, atraktivnije je. Brod polazi s pristaništa nedaleko Pomorskog muzeja, a čitava plovidba traje kojih 45 minuta. Iako je pogled lijep, nažalost sam sjedio u sredini čamca, tako da nisam baš mogao previše fotografirati. Da imam selfie-štap možda bih mogao… Rijeka vijuga među nizovima atraktivnih kuća, tzv. shophouses, tradicionalnih kineskih kuća u ovim krajevima, gdje su u prizemlju bili lokali, a na katovima stanovi. Uz rijeku je napravljena i osvijetljena promenada. Potom ju zamjenjuju modernije zgrade, tu je i jedan zabavni park, a potom stižemo do Kampung Mortena, tradicionalnog malajskog sela, nekad nedaleko Malake, danas odavno uklopljenog u grad. Danas je atrakcija zahvaljujući tradicionalnim očuvanim malajskim kućama (onakvima čiju sam repliku vidio u Stadthuysu), sagrađenim na stupovima. Meni međutim izgleda kao apartmansko naselje sagrađeno od jednoličnih modernih imitacija. Možda je to dojam noću iz daljine, da sam se prošetao dotamo imao bih priliku promotriti ga ozbiljnije. Da, da nisam onaj dan putovao 7 sati do Malake, imao bih više vremena…
Nakon povratka s plovidbe još ću se malo provrzmati po Jonkerstraatu i večernjoj tržnici, kupiti putu piring, kolačiće od parenog rižinog brašna s kokosom, punjene palminim šećerom koji postaje žitak tijekom parenja (vrlo ukusno i mirišljavo, jedino ih je teško jesti dok su još vrući), a potom za oproštaj još jednom navraćam do svog prijatelja sa sokovima, ovaj puta se odlučivši za guavu. Iako je i guava bez šećera dosta „travnatog“ okusa, bolja je od onog užasa ranije, tako da zadovoljno odlazim u sobu. Ostavljam još mogućnost kasne večere u restoranu specijaliziranom za satay (malajske ražnjiće) na početku moje ulice, moram konačno kušati taj specijalitet, ali kada se smjestim u sobu i krenem sređivati slike, umor me sve više preuzima, neka vrag nosi i satay, pokušat ću ga sutra ručati prije polaska za Muar. A sada spuštam zavjesu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Dug put do Malake

nedjelja , 18.10.2015.

Moja je ideja bila krenuti na bus u 2 sata za Malaku, no provjerom na internetu pokazalo se neugodno iznenađenje – bus koji je još jučer bio uredno naveden u voznom redu, danas je nestao. Razlog – vjerojatno je posve rasprodan, pa takve više ne navode. Ostao mi je još jedan u 5 popodne. Malaka je popularna vikend-destinacija, što sam ja saznao jutros (a potvrdio si navečer). I inače sam čuo priče kako je jako turistička i nije toliko autentična…ali ne želim ju propustiti, ipak je to grad od velike povijesne važnosti za čitavu Maleziju, ali i za europsku kolonizaciju u Aziji. Važem da li da rezerviram taj bus u 5 preko interneta, ima li možda vlak… Nema vlak direktno do Malake, ali moguće je povezati dvije linije komutera i tako doći do Tampina, kojih 30-ak km sjevernije od Malake, odakle onda vozi bus do grada. A kako mi je stanica komutera ispred kuće, dok je autobusni kolodvor udaljen kojih pola sata metroom, odlučujem se za drugu varijantu. Uostalom, za komuter ne treba rezervacija, ne moram se bojati da neću ući u vlak. Još je i subota, pa će valjda biti i manja gužva, a vlak u tom pravcu polazi s Putre svakih 20 minuta… Istina, traje nešto dulje od dvosatne vožnje autobusom, ali ne nepodnošljivo dugo.
Miro još spava, očito ga je sinoćnje penjanje umorilo. Ja se pakiram, pospremam svoj improvizirani ležaj od jastukâ s kauča postavljenih na podu i umotanih posteljinom, razmišljam kako se još ujutro moram otići obrijati, sad kad sam predao sliku s bradom za vizu više mi brada nije potrebna. Drugo brijanje na putu, prvo je bilo još u Lanzhouu, u onoj pauzi dok sam čekao da mi produže kinesku vizu, sjećam se zapanjenosti na licu policijskog službenika kad sam se dva sata kasnije vratio s posve drugim ličnim opisom nego kad me ranije toga jutra otpravio. Tri mjeseca je očito krajnji rok kada me brada počne iritirati, što znači da ću se morati još jednom obrijati prije povratka, negdje po dolasku na Novi Zeland, recimo.
Miro je konačno izbauljao iz sobe, odlučan da danas krene s postom, odnosno s pripremom za čišćenje organizma. A isto će obaviti fašističkom metodom – ricinusovim uljem. Lijeno se povlačimo po stanu, meni se nekako ne da pokrenuti jer sam se u ovih tjedan dana pomalo odviknuo od nosanja stvari. Tako sam se osjećao i u Zahedanu, ali tamo je bila posrijedi neugodnost predstojeće destinacije, ovdje idem na jako ugodno (iako turističko) mjesto, samo je stvar komocije. Nakon par dana opet ću ući u ritam, lakše je ostaviti hotelsku sobu nego prijateljski stan („i u hladnoj sobi hotela bit ćeš slobodna sad“). Konačno iza 11 odlazim do brijačnice koja se nalazi kojih desetak minuta hoda od stana, a drže ju Indijci. Mislim da je put tamo i natrag trajao dulje od samog čina brijanja. Istina, tip mi je skinuo većinu dlaka (čak me pitao i treba li mi obrijati i brkove – među Indijcima to nije toliko samorazumljivo, tamo je brk još uvijek ukras muškog lica), ali na donjoj strani brade i u kutovima usana osjećam da mi je koža poput rašpe, što znači da mi nije skinuo najsitnije dlačice. Svaki me sljedeći brijač brije kraće i površnije od prethodnoga. Žena u Zagrebu je vrlo studiozno natapala i prekrivala moje lice pjenom za brijanje, a onda brijala i izbrijavala svaku vlat na koži lica, pa je to doduše trajalo pola sata, ali sam zato bio kao dječja guzica i posljedice su bile zadovoljavajuće skroz do srpnja. Lanzhouski brijač već je bio šlampaviji, ali s obzirom na rijetkost potrebe za brijanjem u Kini to ne treba čuditi, a ipak je i njegovo djelo izdržalo tri mjeseca. Ovaj put ne znam koliko će trajati – ako potraje do Novog Zelanda, puna šaka brade. :D
Brijanje košta 15 ringgita, kako rekoh gotovo je za manje od 20 minuta, a po povratku u stan pada mi na pamet još jedna stvar koju već dugo vremena nisam nikako u prilici napraviti – izvagati veliki ruksak. Uvijek tvrdim da mu se masa kreće negdje oko 20-25 kila, ali to prvenstveno zato što mi se čini da je to masa koja bi bila dovoljna da ga smjesti u kategoriju „jako teško za nositi“. Iako je površinom veći od vage, pa je pitanje hoće li ona uloviti čitavu masu, pokazuje mi oko 21 kg. Dodajmo tu još i mali ruksak i ispada da na sebi na ovom putovanju nosim 30-ak kila dodatne mase. Često na 30-ak stupnjeva i vlazi 100%. I onda se pitam zašto odugovlačim s polaskom…
Napokon, malo prije 1 sat zaključujem da je bilo dosta omuhavanja. Miro me prati do lifta. Na kraju je taj susret u Vijetnamu ispao pun pogodak, a kada se sjetim kako sam grozničavo razmišljao kako da im uletim, a da ne ispadnem psiho… :D Ugodnih tjedan dana koje inače teško da bih proveo sâm u KL-u, vjerojatno bih otišao nakon 3 dana. Često se uhvatim razmišljanja bi li svih tih ugodnih susreta bilo da nisam izgubio mobitel, tj. propustio bih sve te ljude jer ne bih bio na tim mjestima u točno određeno vrijeme, budući da bih bio krenuo iz Rawalpindija dan ranije. Doduše, vjerojatno bih upoznao neke druge ljude, možda jednako ugodne, nemoguće je to procijeniti. Kakogod, Miro će se vjerojatno vratiti u Zagreb prije mene, izvorno je trebao ostati ovdje još kojih mjesec dana, izgleda ipak da će ostati do iza Nove godine, onda pretpostavlja da će mu program završiti. I Boško bi uskoro mogao dobiti premještaj, iako još ništa zasigurno ne zna. Ako kojim slučajem za 4 mjeseca budem letio nazad preko KL-a, lako bi se moglo dogoditi da ovdje više ne bude nikog poznatog.
Tempirao sam dolazak na peron gotovo istodobno s vlakom, koji jest poprilično popunjen, ali srećom već se na prvoj idućoj stanici oslobađaju dva mjesta, za moju torbu i mene. I tako se prvo vozim skoro dva sata do grada Serembana, glavnog grada savezne države Negeri Sembilan (ime znači „9 sela“). Ovdje završava prva linija komutera, a ja imam nekih 40-ak minuta prije nego krenem do Tampina do kojega ima još oko pola sata vožnje. U Tampinu mogu birati – taksi do Malake za 50 ringgita ili pješice do autobusnog kolodvora pa na bus za 4,5 ringgita. Razumljivo je da se odlučujem za potonje, mojih 30 kila i ja ne trošimo nerazumno…barem kad nije riječ o hrani. Dolaskom na kolodvor shvaćam da busa nema, a nakon kojih pola sata jedan mi tip kaže da bus ide tek za sat vremena. Da, subota je, radnim je danom vozni red vjerojatno češći, ali već je skoro 5 popodne, doći ću u Malaku u sumrak i praktički izgubiti današnji dan. Mogao sam onda isto tako ići i na bus iz Kuala Lumpura u 5 popodne, došlo bi mi na isto. Srećom da grad nije velik, ako sutra zgusnem raspored, možda stignem obaviti sve što sam namjeravao.
Naravno, kada se bus konačno pojavi i probije do Malake kroz gust promet na prilazima gradu, ostavlja me na autobusnom kolodvoru koji je smješten neka 4 km sjevernije od centra, pa onda još moram čekati drugi bus za centar, i naposljetku još hodati do hostela. U času kad sam se smjestio u sobu, već je prošlo 8. Trebalo mi je 7 sati za nekih 160 km udaljenosti.
Što je, tu je, idem u večernju šetnju, treba malo razgledati Malaku noću, bez fotoaparata doduše, treba nešto i pojesti, nisam ništa pojeo osim jednog vafla na kolodvoru u Serembanu. Kroz centar Malake protječe rječica koja dijeli kinesku četvrt na zapadnoj strani od kolonijalne četvrti na istočnoj. Moj je hostel na rubu kolonijalne četvrti, koja arhitekturom liči na Georgetown, s tom razlikom da su zgrade u centru ovdje uglavnom crvenkaste boje. Činjenica da su Malakom vladali Portugalci, Nizozemci i Britanci rezultirala je pomalo eklektičkom europskom arhitekturom – tu se nalazi omanja vjetrenjača, crkva Sv. Franje Ksaverskog, gradska vijećnica iz doba nizozemske uprave… Promet je gust, a osobito su fascinantne ovdašnje rikše. Riječ je o običnom biciklu kojem je s lijeve strane priključena platforma sa sjedalom za mušterije (maksimalno dvije), a čitava ta platforma ukrašena je maksimalno kičasto – otprilike kako bi izgledala soba osobe koja na Facebooku u rubrici „Posao“ stavi „I don't work, I'm a princess“. Pokušat ću dočarati opisom, ali ništa ne može zamijeniti sliku. Dakle, sjedalo je gotovo pa sofa, po rubovima ukrašeno raznim trash dekoracijama, poput figurica Hello Kitty, balona s helijem, itd. Čitava platforma koja tvori sjedalo uokvirena je neonskim svjetlima, a povrh svega još trešti i glazba, obično nekakva Beyonce, Rihanna i slično. Pretpostavljam da po danu nisu toliko spektakularne, ali noću čitava Malaka blješti od tih čuda. Prelazim u kinesku četvrt, gdje je glavna ulica zakrčena večernjom tržnicom, koja prodaje suvenire, odjeću, naravno hranu i piće…sve pomiješano tako da je moguće da vam tip prži lignju između štanda s natikačama i onog s naušnicama. Gužva je poprilična, subota je navečer, prolaz između štandova nije toliko uzak koliko je rijeka ljudi u oba smjera obilna, a naravno mnogi još zastaju na sredini prolaza, razgledavaju, hodaju kao da su na promenadi i tako dodatno štopaju protok. Skrećem prvo na štand sa sokovima koji drži sredovječni Kinez, i kupujem svježe iscijeđen sok od papaje. On osobito važno napominje kako su svi njegovi sokovi bez dodanog šećera i zato zdravi i prirodni – doista, papaja je izvrsna, prirodno slatka. Razgovaramo malo o tome kako treba isprobavati nova kulinarska iskustva kada si u stranoj zemlji, kako je besmisleno jesti i piti ono što imaš i doma. Nastavljam se gurati kroz gužvu. Sutra ujutro će ovo mjesto izgledati vjerojatno posve benigno, bez ijednog štanda, dušu dalo za fotografiranje, dok je sada pak dušu dalo za džepare. Za pravu se večeru odlučujem uzeti char koay teow (to su oni rižini rezanci sa sojinim klicama, jajetom, komadima kobasice i sl.), a onda produžujem do slastičarnice nazvane Haven for durian lovers, koja servira isključivo jela od duriana (nikad ne biste pogodili :D ). Općenito mi se čini da u Malaki smrdljivi kralj voća dobro kotira, po štandovima ga također prodaju u raznim derivatima. Ja uzimam cendol s durianom, a potom se lagano upućujem natrag duž čitave tržnice, za što mi treba oko pola sata, uz još jedan sok od limuna, banane i pitaje (ovdašnja se pitaja razlikuje od onih sjevernije u Indokini po tome što joj je i meso tamnocrveno, tako da kad se razreže liči na ciklu) i kupnju dodola, posebnog gumastog deserta koji se radi od kokosova mlijeka, nerafiniranog šećera iz trske, rižinog brašna i raznih dodataka za aromu. Okusom je sličan karameli, a u muslimanskim se zemljama obično jede za bajrame. Nije loš, ali se lijepi za prste i zato je nezgodan za jesti na ulici, pretpostavljam da se to, slično slatkom i kitnkesu, prvenstveno servira na tanjuriću uz kavu ili čaj. Večer ću i opet završiti kod onog starog sa sokovima, ovaj put uzevši sok od kedongdonga (ambarelle, voća sličnog maloj zelenoj šljivi) pomiješan s usoljenom šljivom i marakujom. Okusna eksplozija u ustima koja dobro ide uz kaotičan promet ljudi na večernjoj tržnici. Nije ovo bio dan prebogat doživljajima, ali svejedno me putovanje iscrpilo, stoga me po povratku u sobu ubrzo svladava san, još dok sam pisao prvi dio ovog teksta. Sutra udarno…

komentiraj (0) * ispiši * #

Boys night out

subota , 17.10.2015.

Budim se u pola 9, brzo obavljam doručak, navlačim opet opremu za znojenje (šalvarkamiz) i krećem do konzulata, ovaj put busom. Trebat će mi svejedno skoro sat vremena, prvo čekanje busa nekih 20 minuta, zatim vožnja isto toliko i naposljetku još toliko hoda, jer sam sišao stanicu ranije. Ovaj puta nema nikakve gužve, petak je ujutro, vani sam prije nego unutra, viza je 60-dnevna, traje 3 mjeseca, tj. najkasnije mogu ući u Indoneziju do 16. siječnja. Dotad ću, nadam se, već ploviti od Australije do Novog Zelanda. Broj slobodnih stranica u pasošu – 4. Jedna će još otići za ulazni i izlazni žig Indonezije… Budući da se ne želim predugo zadržavati u Penangu, nego provesti ugodno predvečerje u Kuala Lumpuru, možda se i otići obrijati, naručujem Uber do hostela. Vozač je i opet Kinez (s obzirom da je Penang država koja ima kinesku većinu, to i nije toliko čudno), manje razgovorljiv nego Memphis dan ranije. Obje vožnje su bile malo preko 8 ringgita. Da sam uzeo normalni taksi, koji nije na taksimetar, vjerojatno bi mi jednu vožnju naplatili 20 ringgita. Inače, u Kuala Lumpuru (ne znam za ostatak Malezije) možete i taksi naručiti preko aplikacije na mobitelu, što onda jamči da će vozač koristiti taksimetar, budući da su njegovi podatci tada provučeni kroz sustav. Takvo naručivanje košta 2 ringgita više od redovne taksimetarske cijene, ali s obzirom da su inače iznosi koje vam nude po dogovoru nekih 5-10 ringgita viši od taksimetarske cijene, ovo se svejedno isplati. Ali je i dalje skuplje od Ubera.
Presvlačim se, brzinski skupljam to malo stvari, odjavljujem se uz „možda se vidimo, ali nadam se ne toliko skoro kao ovoga puta“, i onda, budući da je ovo Penang, ipak odlučujem još nešto pojesti. U jednom od kafića niz ulicu uzimam nepenanšku hranu – bagel sa šunkom, senfom, jabukom, sirom i paradajzom, šejk od banane i panacottu od zelene jabuke. Bliži se već podne kada krećem prema pristaništu, oko 12.20 sam u Butterworthu, kupujem kartu za autobus koji bi trebao krenuti za nekoliko minuta, nalazim ga, izgleda jednako luksuzno kao i Transnasionalov, sjedala su zapravo masažne fotelje (koje ne rade – ipak je ovo Malezija), ali ima tek jedan problem – u autobusu je totalna sauna. Pretpostavljam da nisu upalili klimu jer su vrata otvorena, pa da se ne troši bezveze energija, ubrzo ćemo krenuti pa će upaliti… Nakon nekoliko nas minuta obavještavaju da trebamo napustiti autobus jer klima ne radi, i da moramo čekati zamjenski autobus. Kojem naravno treba 20-ak minuta da se pojavi. Kad se konačno pojavio, pretpostavljam da ćemo odmah krenuti, svi putnici su ionako već ovdje. Javljam Miri da sam do 6 sati u KL-u. Ali ne, čekamo još desetak minuta, onda autobus konačno izlazi iz kolodvora pa stoji u ulici pored, pa se onda nakon nekog vremena okreće i ponovno vraća na kolodvor. Po voznom smo redu trebali krenuti u 12.30. Sada je već 1.50. Čini se da su odlučili da ovaj bus preuzme i vožnju idućega, koji bi po voznom redu trebao krenuti u 2. Malezijski smisao za vrijeme i žurbu – pretpostavljam da je isto tako u Indoneziji, a ovo me psihički priprema na takvu situaciju, već sam čuo horror priče o indonezijskim daljinskim autobusnim linijama, pogotovo na otocima koji nisu Java (a na Javi postoji željeznički sustav, tako da ću tamo izbjegavati autobuse koliko mogu).
Napokon krećemo, srećom ovaj ne ide još preko mosta na Penang nego odmah kreće prema jugu. Iako je cijelom duljinom autoput, svejedno je na dva mjesta izašao s njega, jednom samo da bi iskrcao putnike na naplatnim kućicama, drugi puta na međugradski kolodvor u Ipohu (koji je 15-ak km od grada). Nekih 20-ak km prije Kuala Lumpura skreće na neko parkiralište i tamo se putnici iz našeg autobusa raspoređuju u druga dva autobusa, ovisno koji kolodvor u KL-u im je konačno odredište. U međuvremenu je počela još jedna od epskih oluja, Miro mi šalje poruku kako je zarobljen u šoping centru i gleda gejzir koji izbija iz kanalizacije (a još sam svojedobno govorio kako u ovim zemljama kanalizacija bolje guta). Već je lagano sumrak, a ja tek ulazim u Kuala Lumpur – što samo po sebi ne znači ništa, budući da je grad ozloglašen po prometnim čepovima koji nastaju kada se ljudi predvečer krenu vraćati s posla. Unatoč svim vidovima tračničkog javnog prijevoza, automobil je ipak prijevozno sredstvo broj jedan, nasljeđe kampanje Mahathira Mohameda iz osamdesetih godina. Srećom, autobus se nekako uspijeva provući kroz brzu traku, promičući pored sporovoznih nizova automobila, te stižemo na glavni autobusni kolodvor oko 7.15. Dalje nije problem, metro, 10-ak minuta pješice, lift, prijava kod portira, lift… (baš smo Miro i ja komentirali kako je teško biti Jehovin svjedok u Maleziji, s obzirom na to kako je otežano doći do stanova ako niste stanar – njega su doduše zahaltali u metrou; niste valjda mislili da bi činjenica da je ovo muslimanska zemlja s brojnom budističkom populacijom trebala spriječiti Jehovine svjedoke da ovdje vrbuju?) Miro se uspio izvući iz šoping centra, bio je danas opet na penjanju, kaže kako su ga nekoliko tjedana Zagreba i prije toga put po Indokini malo izvukli iz đira i da odmah osjeća gubitak forme. Od vikenda kreće na čišćenje tijela, koliko sam shvatio Sanja ga je navukla na ajurvedu, i to mu čini dobro. Svaku večer si je radio vodu s đumbirom koja prema ajurvedi smiruje probavnu vatru. Moram priznati da ne znam puno o ajurvedi, ali načelno sam otvoren za takve stvari. Kad smo kod smirivanja probave, primijetio sam da mi je tijekom ovoga puta – iako i dalje jedem jednako mnogo i jednako halapljivo, a i hrana nije baš lagana – gotovo posve splasnula žgaravica koja me u Zagrebu redovno mučila. Osjetim povremeno – svakih nekoliko tjedana – kako mi malo izbije, ali to je neusporedivo sa Zagrebom. Jedina varijabla koju mi se čini da sam smanjio na ovom putu jest piva – dva mjeseca nepijenja u Iranu i Pakistanu, ne pretjerano često ispijanje po Kini i Indokini…moglo bi to biti posrijedi. Ili je jednostavno stvar psihosomatske prirode, ništa me ne guši, svoj sam gospodar…
Načelno je dogovor bio da s Boškom i Anom odemo večeras u restoran u jednom od Petronasovih tornjeva. No izgleda da od toga neće biti ništa. Prvo je već relativno kasno (skoro je 8), drugo je petak, pa bi mogla biti gužva, a mi nemamo rezervaciju, i treće, restoran ima prilično zahtjevan dress code, sličan indonezijskom konzulatu. S time da pretpostavljam da šalvarkamiz ovdje ne bi prošao. Druge duge hlače su mi prljave i negdje na dnu ruksaka. Izgleda da ću se na Petronasove tornjeve popeti nekom drugom prilikom. Usto se i Boško nešto nećka, on bi popio piće s nama kasnije, no sada ćemo Miro i ja sami na večeru, i to u jedan indijski restoran u koji je on također redovno zalazio sa Sanjom. Restoran je nedaleko indonezijske ambasade, ima i indijsku tradicionalnu glazbu, konobari su u šalvarkamizima, hrana je očekivano ljuta… Uzeo sam neku juhu koja „priprema probavu“, s kombinacijom 12 začina, od kojih su većina ljuti (pretpostavljam da „pripremanje probave“ znači navikavanje na ljutinu), a potom umjereno ljutu piletinu (naravno, s kostima) u umaku od kokosova mlijeka. Uvijek me u indijskim restoranima iznenadi koliko su porcije malene, i uvijek mi je dok ih jedem drago da su toliko male, a na kraju me ipak uspiju i zasititi. Vjerojatno je trik u umacima. Vatru treba ugasiti lassijem od manga, a onda ćemo pokupiti Boška koji nas čeka kod Petronasovih tornjeva (Ana nam se nije pridružila, vjerojatno nije željela ostaviti djecu samu), iskoristiti noć u parku pored kako bih ja uslikao nekoliko efektnih kadrova Blizanaca (park je službeno noću zatvoren – kasnije ćemo doznati da je to vjerojatno zbog zaprašivanja komaraca – ali smo namolili čuvara da nas zakratko pusti), a potom otići u jedan bar u neboderu nasuprot Petronasovih tornjeva, s pogledom na iste, kao i na čitavu šumu okolnih nebodera. Bar je tipičan primjer glamurozno nefunkcionalnog dizajna – središnji dio dvorane zauzima bazen, dugačak 20-ak metara, širok oko 3 metra i dubok 1.20 metara. Budući da i ovdje nominalno postoji dress code (koji nitko ne ferma, jer smo Miro i ja ušli u kratkim hlačama i japankama/sandalama) pitam se koja je praktična svrha bazena – nije moguće u njemu biti ni propisno dekadentan. A smeta u kretanju svima koji prolaze kroz bar. Inače, Malezijci su opsjednuti bazenima – nedaleko Petronasovih tornjeva nalazi se zgrada koja se reklamira kao (sada se nadam da sam pogodio brojke) „96 stanova, 97 bazena“. Naime, svaki stan ima na balkonu mali bazen od nekoliko metara, dok je na krovu smješten olimpijski, za čitavu zgradu. Ne znam kako sva ta voda po feng shuiju djeluje na zdravlje stanara…
Momci naručuju pive, ja uzimam nešto što sam već opazio nekoliko večeri ranije – Strongbow cider s okusom bazge. Budući da sam ove godine zbog puta propustio mamin sok od bazge, da barem ovako nadoknadim. Nakon jednog popijenog pića mijenjamo lokaciju, odlazimo u jedan prizemniji bar (lokacijski, ne nužno i cijenama), gdje i ja prelazim na pivu. Mala piva – 40 ringgita. KL definitivno nije mjesto za jeftini noćni život. Malo smo čak i pođuskali na neke starije hitove, ali svoj nam se trojici nekako javlja osjećaj da više nismo baš toliko spremni na dugonoćna partijanja. Pogotovo ne u ovakvim snobovskim barovima gdje to partijanje uključuje i nepotrebno skup alkohol. Uostalom, s godinama dolaze i drugačiji životni prioriteti, ovakva su mjesta ipak prije svega namijenjena lovu i sparivanju, a to više nikoga od nas ne zanima. Negdje oko 1 odlučujemo završiti ovu večer, moju posljednju u KL-u. Udomaćio sam se nekako ovdje, zahvaljujući Miri i njegovoj gostoljubivosti, subjektivno mi je trajalo dulje nego neki raniji tjedni, a možda je ovo prvi puta nakon Zari u Teheranu da sam se u nekom stanu osjećao kao doma (nije doduše da sam bio u puno stanova na putu – zapravo još jedino kod Mahdija :D ). I opet se dokazuje kako je socijalni moment važan za subjektivno poimanje vremena na putu – tri dana intenzivnog socijaliziranja traju mi katkada i dulje od 2 tjedna usamljenog klipsanja s ruksakom od točke A do točke B. Ako je usto još i gastronomska ponuda lokacije dobra, mjesto automatski postaje highlight puta. Srećom da me nešto slično čeka već za manje od tjedan dana u Singapuru…

komentiraj (0) * ispiši * #

Vizni bumerang

petak , 16.10.2015.

Vožnja je doista trajala neka 4,5 sata, s time da je autobus prvo preko mosta prešao na Penang, ostavio dio putnika na tamošnjem autobusnom kolodvoru, a potom se vratio natrag na kopno, u Butterworth. Nakon 12 dana, evo me opet na istom mjestu, poprilično neočekivano. Ono što sam primijetio prelazeći most jest da izmaglice više nema, barem ne onoliko koliko je bilo pred 2 tjedna. Doduše, noć je, i to sudim samo po svjetlima u daljini. U času dolaska u Butterworth je 4.30, prvi trajekt polazi u 5.20, ne mogu čak ni do pristaništa, jer se vrata nathodnika koji spaja autobusni i željeznički kolodvor s pristaništem otvaraju u 5. U ovakvim situacijama mi se činjenica da sam izgubio mobitel ne čini toliko lošom, jer da sam i dalje u roamingu sada ne bih imao kako ubiti vrijeme, ovako pregledavam lekcije malajskoga na internetu.
Kako sam sada već prilično blizu ekvatoru, tako je i trajanje dana i noći približno 12 sati svaki. Ako sunce zalazi oko 7 navečer po ovdašnjem vremenu, znači da će i izaći za kojih dva sata. U međuvremenu ću konačno preploviti na Penang na polupraznom trajektu, a zatim sablasno pustim ulicama Georgetowna prošetati do Love Lane i svoga starog hostela. Još je prerano da bih se prijavio, kako pikiram na dorm ne želim se nekomu ubaciti u sobu u sitne jutarnje sate i probuditi ga svojim manevrima. Dok hodam prema hostelu započinje prvi jutarnji ezan, onaj koji je dulji od ostalih, zato što ima jednu rečenicu više: „Molitva je bolja od spavanja.“ Heh, zašto je Allah onda stvorio potrebu za snom i umor? Da, znam, kušnja. Ideja kušnje u islamu je još izraženija nego u kršćanstvu. Zapravo, možda je umor šejtansko djelo, pravi vjernik nikada nije umoran… U nekim ulicama se već vide tragovi života – prvi prodavači hrane, voća i povrća već postavljaju svoje štandove. Kinezi, ne muslimani. Kinezima ne treba ezan da ih probudi i izvuče na posao. Na uglu Love Lanea jedna djevojka u minici i s torbicom preko ramena nešto čeka. Pretpostavljam mušteriju. I ona je Kineskinja, izgleda. Osim ako nije imigrantica. Dolaskom pred hostel vidim da su vrata zatvorena, vjerojatno netko od osoblja unutra spava, ali kako rekoh ne vidim svrhe u buđenju, pa sjedam na verandu, vadim tablet i pišem. Nakon desetak minuta stiže neki dostavni kamion, nešto iskrcava i zvoni na vratima hostela. Nakon što je tip s kamionom otišao, kužim da na vratima hostela stoji Indijka koje se sjećam otprije dva tjedna kao jedne od osoblja u hostelu, i znatiželjno me promatra. Objašnjavam joj zašto sam ovdje, da sam već bio tu ranije, sjeća me se. Kažem joj da trebam krevet u dormu za jednu noć, ali da prijavu mogu obaviti kasnije. Zapravo također želim izbjeći to da dobijem krevet sada, jer bih iscrpljen zaspao i probudio se tko zna kad, možda i prekasno da odem u konzulat (a spavati samo 2 ili 3 sata, pa se probuditi budilicom bilo bi još mučnije). Radije ću istrpjeti dok ne obavim konzulat, a onda se strovaliti u krevet i spavati do daljnjega, ionako ovdje nemam nikakvih drugih obaveza.
Oko 8 sati se konačno prijavljujem, dobivam isti dorm u kojem sam bio, čak i isti krevet, ali donji kat – dorm je, koliko vidim, prazan. Dakle mogao sam u njega i ranije. Budući da indonezijski konzulat ima isto tako striktan kodeks oblačenja kao i veleposlanstvo, oblačim šalvarkamiz, na nogama imam stare kožne sandale (one vijetnamske natikače su mi se toliko izlizale da ću ih ubrzo morati baciti, nakon samo dva mjeseca), te krećem pješice, budući da sam po adresi zaključio da je to kojih 15-ak minuta hoda. Međutim, to je na drugom kraju rečene ulice, 4 km od pristaništa i oko sat vremena hoda od moga hostela. S obzirom na sparinu šalvarkamiz mi je debelo natopljen znojem, što vjerojatno izgleda neugodnije nego da sam došao u majici kratkih rukava i kratkim hlačama. Napokon stižem pred konzulat, no prije toga još u kopirnici preko puta moram kopirati stranicu s podacima iz putovnice, u dva primjerka, te isprintati izvještaj o stanju računa (screenshot s moga e-bankarstva), budući da to zahtijevaju u slučaju da nemate povratnu kartu, kako biste im dokazali da ste sposobni financirati svoj izlazak iz zemlje, kao i to da nećete ilegalno raditi u Indoneziji. Naravno da je to čista forma, nitko to ne provjerava, važno je samo da mogu staviti kvačicu pored toga kao predanog dokumenta. Konzulat se nalazi u zgradi koja stilom podsjeća na watove, jedino što na rubovima krovića nema repova naga. Ispred je rep (ljudski, ne nagin) koji se proteže na ulicu, srećom se brzo kreće, to je samo za sigurnosnu provjeru. Pretpostavljam da su svi ostali u repu Indonežani, ne vidim nijednog očitog turista. Ali vidim da izgledaju poprilično različito od Malajaca – fizionomije su tamnije, oči manje kose, neki liče i na Papuance…naravno, sve ovisi odakle su. Javanci i stanovnici zapadne Indonezije trebali bi biti fizički slični Malajcima, a onda bi prema istoku sve više trebali prevladavati elementi bliži Oceaniji. Bit će zanimljivo pratiti te fenotipske razlike, uostalom, to radim još od Kine.
U konzulatu dobivam formular na kojem piše da mora biti ispunjen crnom tintom. Ja imam plavu, ali naravno da to nije problem, još jedna od glupih birokratskih začkoljica. Na formularu nigdje ne piše na koliko dana tražite vizu, zato pod namjenu vize pišem „tourism – 60 days“ i još to dodatno napominjem službenici. Dotična će pak podatke o dokumentima koje sam predao uz vizu zabilježiti – zelenom tintom. Valjda zato što su muslimani… Plaćam još 190 ringgita i dobivam potvrdu na kojoj piše da vizu mogu pokupiti sutra između 2 i 4 popodne. Naravno, viza se može pokupiti od 10 ujutro. Već vidim da će Indonezija biti poprilično fleksibilna oko nekih stvari, onako kako sam naučio u Pakistanu.
Odlazim još nešto kupiti u dućan preko puta (Kit Kat s okusom zelenog čaja!) i potom se autobusom vraćam u hostel gdje ubrzo tonem u nirvanu. Prenuo sam se u jednom času kad sam shvatio da sam dobio cimere, neke Kanađane, ali sam nastavio spavati…do 3 popodne. Budući da sam legao nakon 11, to i nije bilo osobito dugo, ali sam morao ostaviti dovoljnu količinu umora da ne ostanem budan dokasna, jer bih ujutro htio što prije pokupiti vizu i zapičiti nazad za KL. Kako ništa nisam jeo od sinoć (izuzev onog Kit Kata), a ipak sam na Penangu, popodne/predvečerje/večer iskoristio sam za komprimiranje svih triju dnevnih obroka. Obišao sam tri glavna food courta u gradu, na svakome se počastivši drugim jelima, čak i drugom vrstom kuhinje. Prvo sam otišao do Esplanade Food Centrea, pored tvrđave Cornwallis, na mee satang (rezance s lignjama), kod Indijaca. Suvišno je spominjati ljutinu. Razblaživši to šejkom od kokosa produžio sam busom do Gurney Drivea, daleko na zapadu (a relativno blizu konzulata), gdje sam pojeo rojak i ais kacang, da bih se potom Uberom vratio u centar i malo odmorio u hostelu prije večere. Vozač Ubera, mlađi Kinez vrlo nekineskog imena Memphis, iznenadio se kad sam mu spomenuo svoje putovanje, rekavši kako mi se iskreno divi i kako se i inače divi ljudima koji na taj način uživaju u životu, izrazivši žaljenje kako je u kineskoj kulturi, kojoj i sâm pripada, sve podređeno zarađivanju novca, već od malih nogu, i kako to nitko ne preispituje. Doista, čemu zarađivanje bez uživanja u životu? A kako ćeš pak uživati ako je kulturološki uvjetovano da to uživanje promatraš kao distrakciju od daljnjeg zarađivanja? Razumijem još kalviniste, gdje je uspjeh u poslu svojevrsni pokazatelj Božje milosti i predodređenosti za spasenje, ali ne znam koliko se to podudara npr. s Konfucijevim učenjem. Vjerojatno je to kao u onom eksperimentu s majmunima koje su polijevali hladnom vodom i zatim mijenjali jednog po jednog – ljudi usvoje da se nešto tako oduvijek radilo, ne pitajući se o etiologiji toga postupka. A kada makroekonomija čitave države ovisi o tome, onda su si ljudi važni i nastavljaju zgrtati novac koji nemaju kako trošiti. Ne znam što je tužnije – nemati dovoljno novca za ispuniti potrebe, imati dovoljno novca, ali nemati potrebe (kao ovi Kinezi), ili si pak moći ispuniti sve potrebe novcem, ali ne odustajati od daljnjeg zgrtanja. Ovo posljednje nije samo tužno, to je i opasno jer takav obrazac često posredno uzrokuje i onu prvu skupinu.
Večeru odlučujem odraditi u Red Gardenu, food courtu koji je najbliži mom hostelu, a koji servira uglavnom kinesku i indokinesku (vijetnamsku, tajlandsku) hranu. Uzimam kod Vijetnamaca pirjani patlidžan u onom ribljem sosu, za piće sok od limete, cijeli food court je kao hotelska terasa, bend na sredini izvodi razne popularne hitove, zapadne i azijske, sve vrvi ljudima…a onda po podu nedaleko mog stola prošiša jedan štakor. Nije rijetkost vidjeti štakore uokolo restorana u ovim krajevima, kao uostalom žohare oko pekarnica kod nas. Ako se netko toga gnuša, onda je jako naivan – hrana po Europi nije imuna na neželjenu faunu, samo se to bolje prikriva. A ipak, kao što vidimo, nema nikakvih osobitih zdravstvenih posljedica. Ni ranije nisam bio osobito gadljiv, ali ovo mi je putovanje posve uklonilo tragove gadljivosti spram hrane, mjestâ jedenja, WC-â, ispiranja stražnjice rukom, prljavštine, hodanja u natikačama kroz blatnjavu vodu, spavanja po raznim mjestima… Nužno je samo postupno razvijati otpornost i navikavati se. Jer vas gadljivost inače može omesti u mnogim prekrasnim iskustvima samo zato što niste spremni spavati u nedovoljno čistom krevetu, probati hranu sa štanda upitnih higijenskih standarada, otići na WC koji vam se gadi (pače, tu suzdržavanje može biti opasno po vaše zdravlje)… Ja nisam tip osobe koja previše uživa u kampiranju, volim imati određen nivo udobnosti glede mjesta gdje spavam – ali ako nemam izbora, neću se libiti spavati i na podu. A s obzirom na svoju sklonost isprobavanju novih gastronomskih iskustava, smatram da bi me gadljivost i izbirljivost u tom pogledu poprilično osujetile. Uostalom, osobno više vjerujem čistoći hrane kada vidim da ju pripremaju preda mnom, nego kada mi donesu gotovo jelo iz kuhinje, gdje su se možda loptali sastojcima, gdje ne znam gdje se i kako pere suđe, gdje ne znam je li kuhar ranije oprao ruke („Well, Poppy's a little sloppy“)…
Prije nego ću se konačno povući u hostel odlazim još na jednu popiu i sok od karambole (ponovno serviran u najlonskoj vrećici podvezanoj flaksom – vidio sam ranije toga dana jednog tipa na motociklu kako jednom rukom vozi, a u drugoj drži najlonsku vrećicu sa slamkom, obješenu tim flaksom o njegove prste), a potom se smještam u predvorje hostela, još se malo baveći svojim internetskim obavezama prije odlaska na počinak. Ako sve bude u redu, sutra ujutro pokupim vizu, popodne sam već u KL-u, navečer idemo na oproštajnu večeru na Petronasove tornjeve… A ujedno je to i zadnja vizna saga na ovom putu, zahvaljujući pozitivnoj odluci Istočnog Timora o ukidanju viza za državljane Hrvatske. Od ukupno 16 zemalja na ovom putu, točno pola ih traži vize. Tri sam nabavio prije polaska na put (tursku preko interneta, iransku u Zagrebu i pakistansku u Sarajevu), dvije sam vadio osobno u veleposlanstvima/konzulatima (kinesku u Islamabadu, indonezijsku u Penangu), dvije sam riješio preko hostela/agencije (vijetnamsku u Nanningu, tajlandsku u Phnom Penhu – iako sam za ovu potonju morao ići u veleposlanstvo), jednu sam tijekom puta nabavio preko interneta (kambodžansku). Striktno govoreći, morat ću zatražiti i australsku e-Visitor potvrdu, ali to nije viza i mislim da je posrijedi samo formalnost, no ovo me putovanje naučilo da obično stvari koje smatramo formalnostima ispadnu najzeznutije. Glavno da će putovnica izdržati i možda poslužiti za još pokoje bliže putovanje. Iako već izgleda kao da je preko nje prešao parni valjak…

komentiraj (0) * ispiši * #

Hinduisti i šišmiši

četvrtak , 15.10.2015.

Kako je bio praznik, nismo se ujutro pretjerano žurili s ustajanjem. Miro je pripremio svojevrsni domaći lassi, u blenderu izmiješanu bananu i mango s jogurtom, a potom smo obojica krenuli iz stana oko podneva. On je otišao na penjanje (i inače se bavi adrenalinskim aktivnostima, sportskim penjanjem, ronjenjem, biciklizmom – mislim, nisu to sve adrenalinske aktivnosti, ali za mene jesu :D ), a ja sam krenuo prema spiljama Batu, na sjevernom rubu grada. Ali ne prije nego smo svratili na usputni gablec, koji je u mom slučaju bio bak kut teh – ipak sam odlučio probati rečeno jelo (to su ona svinjska rebrica u gustom bujonu), unatoč zazoru koji sam osjetio nakon pročitanog opisa. Ne može biti toliko loše, ipak ljudi to jedu i smatraju specijalitetom. Doduše, ljudi jedu i ovčje obraze, prženu pileću krv, goveđi timus, crijeva… Jelo dolazi u glinenoj zdjeli, u kojoj pliva nekoliko komada tofua (redovno spužvasto bezukusnog), svinjetine i povrća. Prilog je riža. Budući da je svinjetina bez kosti, to mi se ne uklapa u koncept bak kut teha, čije ime znači „meso, kosti, čaj“. Osim toga, rebrica JESU kosti. Ne bunim se – čak i ako su mi uvalili lažni bak kut teh, nije loš, moguće i bolji od originala. Nije za pjevati mu hvalospjeve, ali nije ni za odbaciti ga s gnušanjem. Uz to ne uzimam pravi crni čaj, već uobičajenu malezijsku kombinaciju čaja (zapravo vrućeg soka) od limete s medom i usoljenom šljivom. Fascinantno mi je to bogatstvo okusa: slatkoća meda, kiselost limete, slanost šljive. Fali još samo nešto gorko, da okus bude potpuno harmoniziran. Dobro, i umami, famozni peti okus.
Razdvajamo se, Miro odlazi na metro, a ja ću na komuter, ali ne prije no što podignem drugu tranšu novaca za Maleziju. Pokušat ću izdržati s 1000 ringgita preostalo vrijeme ovdje, trebalo bi dostajati.
Moje prvo današnje odredište su spilje Batu, koje se nalaze na sjevernom rubu grada, unutar jednog od izoliranih kraških brda, karakterističnih za pojedine dijelove Indokine (sjetimo se brdâ u sjevernom dijelu Vijetnama). Dok sam dosada u takvim spiljama – bilo umjetnim, bilo prirodnim – susretao uglavnom budističke hramove, ove su spilje hinduističke. Glavni hram posvećen je bogu Muruganu (bogu rata), čiji se 42,7 metara visoki pozlaćeni kip – drugi najviši hinduistički kip na svijetu – nalazi ispred stepenica kojima se uspinje u glavno spiljsko svetište, Hramsku (ili Katedralnu) spilju. Kip je relativno nov – dovršen je 2006., a za njegovu izgradnju bilo je potrebno 1550 kubnih metara betona, 250 tona čeličnih greda i 300 litara zlatne boje. 15 kipara radilo je na njemu skoro tri godine. Sam spiljski sustav bio je dugo vremena relativno nepoznat široj javnosti, koristili su ga pripadnici naroda Temuan (jedan od narodâ orang aslija) za svoja skloništa, a 1860-ih u spilje su počeli zalaziti Kinezi koji su ovdje skupljali guano od šišmiša za gnojivo. No 1878. spilje je opisao američki prirodoslovac William Hornaday, čime se konačno proširio glas o njima. K. Thamboosamy, istaknuti kualalumpurski Tamil, koji je ranije utemeljio i hram Sri Mahamariamman, inspiriran ulazom u najveću spilju, koji ga je podsjetio na vel (Muruganovo bojno koplje), odlučio je promovirati spilje kao hinduističko svetište, te je ovdje posvetio hram Muruganu. Kako se ulaz u najveću spilju nalazi oko 100 metara iznad tla, visoko na postraničnom zidu brda, dotamo je isprva vodila uska i opasna staza. 1920-ih sagrađeno je drveno stepenište, u međuvremenu zamijenjeno betonskim, s čak 272 stepenice (podatak se može pronaći u literaturi, ali nemojte ni sumnjati da sam brojao. :D ). Sama spilja, iako impresivna kao prirodna pojava, nije ništa posebno u smislu vjerske arhitekture. Po njoj su razbacani raznoliki hramići i kipovi pojedinih bogova, ali se to sve u tom ogromnom prostoru zagubi, tako da prevladava osjećaj praznine. U stražnjem dijelu, u jednoj kraškoj jami, nalazi se glavni hram i taj je ponešto veći. Do njega je pak potreban još mali uspon iz glavne spilje.
Kao što je čest slučaj u hramovima u ovim krajevima, i ovdje sve vrvi od majmuna makakija. Oportunistički kradljivci, često posjetiteljima otimaju stvari za koje posumnjaju da bi mogle sadržavati hranu ili piće. Iako u okolici ima sasvim dovoljno hrane, neki ih posjetitelji hrane unatoč zabranama, što ih samo potiče da se i dalje smucaju oko ulaznoga dijela. Majmuni su, posebno u hinduizmu, svete životinje, vjerojatno zbog povezanosti s Hanumanom, bogom majmunskoga obličja, koji se pojavljuje u Ramajani. Hanumanov kip je također smješten pored postraničnog ulaza u kompleks, iz smjera željezničke stanice.
Iako se u kompleksu još nalaze i Spiljska vila (svojevrsna galerija hinduističke likovne umjetnosti) i Ramajanska spilja (u kojoj se kronološki u slikama prikazuje fabula Ramajane), mene je prvenstveno zanimala tzv. Tamna spilja, koja se nalazi pored glavnog stepeništa do Katedralne spilje, a za razliku od drugih spilja u kompleksu, ova ne samo da nije hinduistička, nego nije ni pretvorena u nabožno mjesto. Tamna je spilja uvid u to kako su i ostale spilje izgledale do sredine 19 st. Izuzev betonskog putića po kome se kreću turisti i jedne klupe postavljene duboko u unutrašnjosti, ova je spilja svojevrsni biološki rezervat u kojem obitavaju prvenstveno šišmiši (biljojedi i kukcojedi), ali i razna druga speleofauna. U spilju se može ući isključivo u sklopu organizirane vođene ture, a takve se organiziraju svakih 20 minuta. Ulaznica je 35 ringgita, a tura traje oko 45 minuta. Pritom se prođe 400-tinjak metara od ukupno kojih 2 km spilje. Svaki posjetitelj dobije kacigu (iako su svi prolazi uglavnom vrlo široki) i baterijsku svjetiljku. Vodič je neki duhoviti tip koji s lakoćom i vrlo spontano izbacuje fore. Jedan od boljih na ovom putovanju. A usto je i dobro stručno potkovan, pokazuje nam pojedine primjerke spiljskih životinja, koje su sve vrlo malene (izuzev šišmiša, no oni se nalaze na stropu i upozoreni smo da ih ne uznemiravamo, čak ni da svjetiljke bez prevelike potrebe ne usmjeravamo bilo kamo osim u pod). Neke su vrlo rijetke ili čak endemične – upravo u Tamnoj spilji živi najrjeđa dosad otkrivena vrsta pauka. Tu je zatim i spiljski cvrčak, koji nema krila, pa ne može cvrčati, a građa tijela i duga ticala podsjećaju kao da ima 8 nogu, pa više liči na pauka. Inače, njegova adaptacija na život u ambijentu u kojem je hrana rijetka i teško dostupna, jest mogućnost da si pojede jedan par vlastitih nogu. Spiljski cvrčak samojed. Iako u spilji uglavnom vlada tama, na jednom mjestu postoji krovni otvor kroz koji dopire tanak snop svjetlosti. Mene uvijek takvi prizori (svjetlost u spilji koja dopire odozgo, kroz vegetaciju) podsjećaju na daleku geološku povijest Zemlje, i očekujem da ću u daljini čuti dinosaure. Osim faune, spilja je zanimljiva i zbog geoloških formacija, spiljskih stupova, siga, slijevnih kamena i sličnog. Sve u svemu, mnogo zanimljiviji doživljaj od hinduističkih hramova u susjedstvu.
Možda bih još zavirio i u preostale spilje da nije već bilo prošlo 4, a imao sam još nekog posla i u središnjem dijelu Kuala Lumpura. Sjedam tako na komuter i odlazim da glavnog željezničkog kolodvora (budući da se on jednostavno i dalje zove „Kuala Lumpur“, smiješno zvuči kada kupujući kartu kažete „Do Kuala Lumpura“, naročito ako ju kupujete na nekoj stanici koja je također u gradu). Upućujem se ponovo uzbrdo, ulicom pored Državne džamije i Muzeja islamske umjetnosti, te u nastavku Kualalumpurskog ptičjeg parka (Miro mi je i to preporučio, no nisam vremenski stigao, a i nisam toliki entuzijast glede ptica). Čitav ovaj kompleks su zapravo već Jezerski vrtovi, velika zelena oaza zapadno od centra grada, kojom na vrhu dominira Nacionalni spomenik (Tugu Negara), posvećen svima palima u borbi za slobodu Malezije. U podnožju je svojevrsni park skulptura na otvorenom, ispunjen kiparskim djelima iz pojedinih zemalja ASEAN-a, kroz koji se uspinjem do platoa, na kojem je 1966. podignut 15 metara visok brončani kip na granitnom postolju koji prikazuje skupinu sedam vojnika od kojih jedan drži nacionalnu zastavu. Tih sedam vojnika simboliziraju vodstvo, patnju, jedinstvo, budnost, snagu, hrabrost i žrtvu. Autor spomenika je austrijski kipar Felix de Weldon, koji je napravio i spomenik američkim marincima poginulim u Drugom svjetskom ratu. Svake godine na Dan nezavisnosti, 31. kolovoza, pred spomenik se polagao vijenac, sve do 2010. nije donesena fetva po kojoj se takva ceremonija smatra potencijalno idolatrijskom i kao takva neislamskom, te ju je potrebno reorganizirati, a novo mjesto obilježavanja će biti tzv. Trg ratnikâ u Putrajayi. Nakon što je netko postavio pitanje zašto se onda preko 40 godina svečanost održavala na rečenom mjestu, aludirajući na nepotrebnu islamizaciju još uvijek nominalno sekularne Malezije, odgovor je bio prilično neodređen.
Iza spomenika se nalazi polukružna galerija s trima lukovičastim kupolama, kojoj je u sredini nešto što bi moglo ličiti na grob neznanog junaka, premda nema groba (riječ je o ograđenom prostoru koji očito služi za neku ceremoniju, ali pobližih informacija nemam). Iza toga, na vlastitom platou, smješten je kenotaf posvećen palim vojnicima u oba svjetska rata, koji su podigli još Britanci i to prvenstveno za svoje kolonijalne vojnike, a koji je ovamo premješten 1964. s lokacije nedaleko željezničkog kolodvora. Kasnije je još dodano i razdoblje borbe protiv komunističkih gerilaca, tako da se danas na kenotafu nalaze tri označena razdoblja.
Iako se sada mogu spustiti skroz do glavnog kolodvora i uzeti vlak do doma, odlučujem naručiti Uber i vidjeti kako to izgleda kada ga sâm naručim, trebam li još nešto naučiti prije nego počnem ozbiljnije koristiti uslugu. Ne trebam, sve podatke o sebi sam unio već za vrijeme registracije. Jedino što se malo mimoilazim s vozačem, jer sam ja u trenutku traženja usluge još bio u parku, pa je njemu poslana ta lokacija za mjesto na kojem će me pokupiti, ali uspijevamo se naći nakon što me nazvao. Za manje od 5 minuta smo kod zgrade, a čitava vožnja ispada nekih 4,5 ringgita. Iako je u prvi mah teško povjerovati, sve štima, dolazi mi na mejl izvješće o troškovima, sve je transparentno i, što je najvažnije, korisnički jeftinije od običnog taksija. No taksistički lobi uz pomoć određenih zakonskih procedura štiti svoje interese, tako da je Uber – koji bih ja opisao kao internetski umreženi autostop uz određenu naknadu – zasada poprilično ograničen što se tiče zemalja u kojima je dostupan, a čak i ondje gdje je dostupan, uglavnom se javlja samo u većim gradovima (stoga ga onu večer nisam mogao dobiti u Shah Alamu). Kakogod, čini se da je takva vrsta prijevoza budućnost, jedino kada bi postupak odabira vozača bio stroži u pogledu kvalitete (ali onda bi opet trpjela dostupnost) – doduše, ne mogu reći da sam u ovih nekoliko dana u KL-u što sam se vozio Uberom primijetio nekakvu neprofesionalnost ili neugodnost. A cjenovno zakidanje nije moguće, osim ako cijela firma ne krene podizati tarifu, ali time bi pilili granu na kojoj sjede.
Za večeru Miro priprema zeleni kari s tempehom, nije ga previše zaljutio, a moram priznati da mi je tempeh okusom mnogo draži od tofua. Tofu je praktički bezukusan, kao da žvačete spužvu, dok je tempeh već neobrađen slankastog okusa (inače izgleda kao mesni sir – za razliku od tofua, koji je glatke teksture, u tempehu se vide sojina zrna), a ako ga se još spari s nekim drugim povrćem ili umakom, postaje izuzetno ukusna namirnica. Dok tofu i većina drugih sojinih derivata potječu iz istočne Azije, tempeh je porijeklom upravo iz ovih krajeva (točnije, s Jave).
Oko 11 sati krećem na autobusni kolodvor. Uzimam samo mali ruksak, ako stvari budu išle po planu, iz Penanga se vraćam već u petak popodne. Autobus je Transnasionalov, jedne od respektabilnijih kompanija, s prilično udobnim sjedalima u iranskom stilu. Sjedala su neobično postavljena – prva polovica autobusa ima uobičajeni 2-2 raspored, a u drugoj polovici raspored je 1-1-1, tako da praktički postoje dva uzdužna prolaza. I također ima samo nekih 9 redova sjedala, kao i u iranskim V. I. P. busevima. Inače, s obzirom na smiješno niske cijene letova unutar Malezije, najelegantnije i vremenski najbrže bilo bi mi da sam letio do Penanga, ali to je suprotno politici ovoga puta, a isto tako ne bi ubrzalo sâm postupak izdavanja vize, koji traje jedan dan kolikogod ja brzo stigao u sâm Penang.
Odrijemat ću koliko uspijem, srećom da je autobus poluprazan, a suputnici također skloni spavanju…

komentiraj (0) * ispiši * #

Expating

srijeda , 14.10.2015.

Miro me ujutro dočekao neugodnom viješću. Naime, on je smetnuo s uma, a ja to jednostavno nisam pratio, no 14. listopada, dan kada sam ja trebao ići predati zahtjev u Penang, jest državni praznik i u Maleziji i u Indoneziji – 1. muharrama, tj. islamska Nova godina, 1437. I tako je izvjesno da će konzulat biti zatvoren. Time ostajem dan više u Kuala Lumpuru, u četvrtak se normalno radi (neće valjda spajati srijedu s vikendom), pa ću onda čini se tek u subotu nastaviti s putom u Malaku. Srećom, u Kuala Lumpuru barem imam za raditi više stvari nego u recimo Rawalpindiju, pa mi to čekanje oko vize ne pada toliko teško.
Tek nakon podneva sam krenuo u grad, prvo otišavši zamijeniti kartu za Butterworth za 24 sata kasnije. Iako postoje autobusi koji idu direktno preko mosta na Penang, tamošnji autobusni kolodvor smješten je poprilično daleko od Georgetowna, autobusi do grada su rijetki, taksisti naravno deru, a kako ću ja doći tamo oko pol 5 ujutro, bolje mi je pričekati trajekt sat vremena i dovesti se za 1,5 ringgita u centar Georgetowna. Ne sjećam se jesam li ikada mijenjao kartu u Hrvatskoj za autobus istog prijevoznika drugi dan, no mislim da je takva zamjena kod nas besplatna – praktički vraćate mjesto i uzimate novo za drugi dan. No u Maleziji to naplaćuju 50% pune cijene karte. Polagano ulazim u zadnju stotinu ringgita koje imam. Inače, ukupni predviđeni budžet za Maleziju bio mi je oko 4500 ringgita, u prvom sam navratu podigao 1500 i to mi je trajalo 2 tjedna. Mislim da će mi još 1000 biti sasvim dovoljno za ostatak boravka. Hrana je jeftina, međugradski prijevoz je jeftin, nisam plaćao puno ulaznica… Kad smo već kod hrane, prethodnoga sam se dana izvagao na vagi u stanu, prvi puta otkako sam krenuo na put. 86 kila. Toliko sam otprilike imao i prilikom polaska na put.
Kako sam nakon zamjene karte ostao u centru grada, shvatio sam da jednostavno ovdje više nemam ničeg zanimljivog za obići, sve je negdje na rubovima centra ili još dalje. Proveo sam kojih sat vremena tražeći bankomat, odmarajući se u šoping centru od iscrpljujuće klime vani (bankomat naposljetku nisam našao), a onda sam se uputio monorailom do Istana Negare, Državne palače, što je do 2011. bila službena rezidencija Yang di-Pertuan Agonga, a danas je Kraljevski muzej. No do nje nije moguće jednostavno došetati, budući da se nalazi u kompleksu okruženom autocestama, tako da sam i od toga morao odustati, tim više jer se već bližilo vrijeme zatvaranja (nije me zanimao toliko muzej, koliko sama palača, ali eto). 2011. inaugurirana je nova palača, koja se nalazi u sjevernom dijelu grada i također se zove Istana Negara, ali ona mi je ovoga puta bila predaleko.
Vožnja kualalumpurskim monorailom moja je prva vožnja u tom neobičnom prijevoznom sredstvu i ne mogu se ne zapitati koja je točno njegova svrha. Da, naravno, riječ je o još jednoj brzoj prometnoj poveznici, no kola su relativno maloga kapaciteta, udobnost nije baš osobita, a i brzina šepa u odnosu na laki metro. To bi se trebalo riješiti upravo ove godine, jer stižu nova kola koja će zamijeniti stara vozila, u upotrebi od 2003., kada je sustav izgrađen. Ukupan trošak izgradnje bio je 1,18 milijardi ringgita, a dio troškova financirali su i sponzori – svaka od 11 stanica na trasi povezana je s nekim sponzorom, obično tvrtkom koja svoje sjedište ima u neposrednoj blizini te stanice. S obzirom da je tvrtka koja je izvorno upravljala monorailom završila u dugovima, danas je njime upravlja državna firma Prasarana. Cijena vožnje na monorailu je skuplja nego na lakom metrou, pa i to doprinosi pitanju generalne isplativosti. Ono što je mene kao željezničkog entuzijasta zanimalo i zbunjivalo, bio je sustav promjene kolosijeka na kraju linije. Naime, monorail praktički „jaše“ na širokoj betonskoj traverzi, krećući se kotačima po traci na njenom širem donjem kraju. Jedna varijanta promjene kolosijeka je jednostavno polukružna okretnica na kraju, tj. u tom bi slučaju čitava dionica bila jedan kontinuirani zatvoreni sistem, a sva vozila na trasi morala bi cijelo vrijeme biti na pruzi (tj. ne bi bilo depoa, nego bi se za popravke vjerojatno trebalo fizički dizalicom ukloniti vozilo s pruge). To svakako nije praktično, a alternativa mi se pokazuje kada stignem do završne stanice. Naime, tamo se obje pruge spajaju u svojevrsni Y, a na račvištu postoji skretnica – za razliku od ostatka pruge, taj dio nije betonski već ogromna metalna greda koja se može pomicati. I tako se onda – naravno, mnogo sporije od obične željezničke skretnice – obavlja promjena kolosijeka. Ujedno takav sistem u budućnosti omogućuje širenje mreže monoraila, premda su u Kuala Lumpuru od toga izgleda odustali.
Na kraju pruge monoraila je naravno šoping centar, kao i novi glavni željeznički kolodvor KL Sentral. Ovaj šoping centar srećom ima nešto što se kod nas smatra normalnim, ali ovdje uglavnom nedostaje – plan. U ostalim centrima gdje sam bio, kolikogod oni bili veliki, nemate nikakav orijentacijski plan gdje su pojedine prodavaonice, bankomati, WC-i (čak nemate ni WC na svakom katu). Malajska ergonomija, rekao bi Miro cinično, iako su investitori izgradnje većine šoping centara Kinezi. Malajska ergonomija vam recimo znači da se napravi monumentalno predvorje, iz kojega onda ulazite na pokretne stepenice kapaciteta jednog čovjeka po širini, te koje su još usto skrivene iza nekog stupa, jer arhitekt i građevinar nisu bili na istoj valnoj duljini.
Po povratku kući, pokušavam izvesti manevar sličan jučerašnjem, šmugnuti mimo 4. kata bez prijave. Ovoga puta doznajem mnogu neugodniju stvar – ako vam se vrata zatvore dok ste u liftu, više ih ne možete otvoriti pritiskom na gumb za otvaranje vrata, što znači da ovisite o tuđem pozivu. Taj je doduše stigao, ali samo do 9. kata. Kako mi ideja penjanja još 21 kat stepenicama nije bila najprivlačnija, pokušavam se vratiti na 4. kat, ali više ni to ne mogu. Vrata su se zatvorila i sad mogu čekati. Napokon lift kreće, dolazi na 4. kat, ali se vrata ne otvaraju. Ovo je već lagano za paniku, mogao bih probati oponašati onog klinca iz susjednog stana dan ranije. Napokon stišćem jednostavno gumb za 4. kat i to otvara vrata. Obavljam prijavu kod portira, koji nije Malajac, već Nepalac – naime, u gospodarskom sustavu Malezije, svaka imigrantska nacija ima svoju nišu: portiri su Nepalci, smetlari Indonežani, kuhari Vijetnamci, bauštelci Bangladešani, sobarice i dadilje Filipinke… Uostalom, pa i domaće nacije su segregirane: uhljebi su Malajci, pokretači gospodarstva Kinezi, socijalni slučajevi Indijci…
Večernji program jest konačno realizacija dogovora otprije par dana – pozvani smo u goste k Bošku i njegovoj supruzi Ani, mladom bračnom paru iz Kaštela, koji ovdje žive već nekoliko godina. Boško radi s naftom, što se vidi i po ponešto boljoj lokaciji smještaja (možda nekoliko stotina metara od Petronasovih tornjeva), veličini stana (po mojoj slobodnoj procjeni 200-tinjak kvadrata), kao i činjenici da mu stan plaća firma (Miro je sâm morao naći svoj stan – prvih nekoliko tjedana u KL-u živio je u jednom hotelu koji naplaćuje sobe po satu, činjenica zbog koje se njegov šef, kada je to saznao, osjećao prilično neugodno). Naravno sustav osiguranja u zgradi je također mnogo stroži – portir odlazi s vama do stana u koji idete, onda portir shvati da je krenuo krivim liftom i našao se u drugom krilu zgrade, pa ne može proći u odgovarajuće krilo jer nema karticu za propuštanje, pa zdvojno zove kolegu na voki-toki, pa se oni tako zgledavaju, sve dok konačno iza tih „nepropusnih“ vrata ne izađe Boško i pusti nas unutra. :D
Boško i Ana su friško postali drugi puta roditelji male Korine, sin Lukas ima 4 godine i bez pardona mi nakon upoznavanja kaže kako imam smiješno ime. :D U stanu s interneta svira radio Yammat. Nestvarno zvuči nakon 6 mjeseci čuti hrvatsku radiostanicu. Sjećam se kako je Chris još u Kašgaru pričao da mu je bio nevjerojatan osjećaj kada se prvi puta s višemjesečnog puta vratio u Kanadu i shvatio da ljudi oko njega na ulici svi govore jezikom koji razumije. A on je govornik engleskoga.
I večera je gotovo pa domaća – pršut (prokrijumčaren iz Hrvatske), rikola (domaći malajski uzgoj!), sir (čini se neki parmezan), biftek, kuskus (OK, taj je uljez)… Uza sve to Miro je donio i bocu bračkog plavca. Raspravljamo o tome kako je u Maleziji teško otići na poslovni ručak s pripadnicima različitih etničkih skupina, jer Malajci ne jedu svinjetinu niti piju alkohol, Indijci ne jedu govedinu (a možda su i vegetarijanci)… Sva sreća da su Indijci dovoljno siromašni da su male šanse da završe u visokim poslovnim krugovima. Inače, Malajci ne samo da ne jedu svinjetinu, ako ju slučajno kupite u dućanu i dođete na blagajnu, a blagajnik je Malajac, on će zvati nekog drugog da vam to naplati, jer ne smiju dirati svinjetinu. Alkohol će još i primiti (s dva prsta, vjerojatno), ali krme ni slučajno. Boško priča o nekim svojim kolegama koji tako trolaju po supermarketima i stavljaju svinjetinu na policu s drugim mesom, što onda zahtijeva posebnu akciju raskuživanja rečene police ogađene haram mesom. Ne znam je li komičnija ideja da ozbiljni poslovni ljudi nemaju pametnijeg posla od premještanja mesa ili sve one naknadne radnje. Podsjeća me na scenu iz Crne guje s glumcima i Macbethom. Poštujem nečije vjerske osjećaje, ali ovo nije eshatološko pitanje. Uostalom, znamo da je jedan od Allahovih epiteta „milosrdni“, pa tako sumnjam da će se netko samo zbog dodira s mrtvom svinjom strovaliti s onog mostića u džehennem. Uostalom, ima mnogo važnijih međuljudskih pitanja na kojima mnogi pravovjerni padaju…
Večera završava palačinkama s Nutellom i nekoliko pekmeza po želji. Ja si stavljam miješano Nutellu i marmeladu od naranče, što je kombinacija koja oduševljava Miru kao novo otkriće. Još je idućeg jutra bio pod dojmom izvrsnosti. Lukas i Korina odlaze na spavanje, a mi još neko vrijeme razgovaramo, sada uz čileanski cabernet sauvignon, prije no što nam se prikrade ponoć. Sutra jest praznik, ne trebamo rano ustati, ali prijevoz do doma (Uber) bi mogao ubrzo postati slabo dostupan. A obični taksisti imaju noćnu tarifu. Povlačimo se stoga, uz dogovor da u petak (moj zadnji dan u KL-u) svi zajedno odemo u talijanski restoran u jednom od Petronasovih tornjeva. Inače ulaznica za vidikovac na zadnjem katu košta nekih 85 ringgita, mora se kupiti unaprijed i još imaš točno određenu vremensku nišu u kojoj možeš biti – iskreno, malo mi se gadi takav osjećaj bivanja na nekoj turističkoj atrakciji, gdje te ganjaju kao stoku da što brže to obaviš, iako sam svjestan da je to nužnost. No ako idemo u restoran (koji čak i nije toliko skup), onda imamo besplatan pristup – ne vidikovcu, ali s obzirom da je restoran negdje na 57. katu, mislim da će pogled biti sasvim zadovoljavajuć.
Eto, dan nije bio bogat atrakcijama, što ne znači da nije bio bogat. :)

komentiraj (0) * ispiši * #

Islamska turneja

utorak , 13.10.2015.

Prva stvar koja me čekala ujutro bila je zapravo formalnost – otići u indonezijsku ambasadu i vidjeti ima li ikakve šanse da dobijem 60-dnevnu vizu. Taksijem stižem pred zgradu ispred koje vlada popriličan kaos, žene u saronzima, muškarci koji besposleno čekaju, djeca koja trčkaraju uokolo…prizori koji više liče na izbjeglički kamp nego na diplomatsko predstavništvo. Time cijeli kodeks odijevanja koji traže (nema kratkih hlača i suknji, nema kratkih rukava, a čak ne bi smjelo biti ni sandala) izgleda deplasirano. Ja sam obukao šalvarkamiz. Kroz prilično uzak prolaz dolazim u prijemnu dvoranu koja po kaosu i gužvi koja unutra vlada podsjeća na glavnu dvoranu u zagrebačkoj policiji u Petrinjskoj u najboljim danima. Stajem u red na prvi šalter, gdje se dijele formulari, te nakon nekoliko minuta dolazim na red: „Dobar dan, trebao bih 60-dnevnu turističku vizu, postoje li uopće šanse za to, ili izdajete samo 30-dnevne?“ Žena me traži putovnicu, aha vi ste iz Hrvatske, vi ne možete dobiti vizu po dolasku (pokazuje mi popis na staklu – popis nije ažuriran, jer na stranicama ministarstva vanjskih poslova Indonezije piše da Hrvatska jest među zemljama čiji državljani mogu dobiti vizu po dolasku, ali ne bih se time zanosio – a i viza po dolasku također vrijedi 30 dana), morate ju zatražiti ovdje, dobit ćete ju na 30 dana, pa ju možete produžiti u Indoneziji… I tu mi ona kreće pisati što mi sve treba za to, izvješće iz banke, na engleskom… „Čekajte, znači nema šanse da dobijem na više od 30 dana odjednom?“ „Pa možete probati, o tome ne odlučujem ja, nego službenik, možda vam daju…“ Da, vi lijepo platite, ostavite putovnicu, a kada mi zakelje naljepnicu s oznakom na 30 dana mogu se lijepo žaliti gradskom vodovodu. „Ništa, hvala vam.“ „Nećete onda pokušati?“ „Neću.“
Izlazim iz veleposlanstva i odvagujem iste one opcije o kojima sam razmišljao večer ranije i imao s Mirom raspravu trebam li unaprijed razmišljati o planu B. On je naime smatrao da se trebam prepustiti razvoju događaja jer isti nisu unutar moje kontrole. Ali opet, trebam odraditi logistiku za bilo koju od alternativa, budući da je ovakav razvoj stvari bio prilično izvjestan. Mogu nastaviti s putom po planu i aplicirati u Singapuru. Oko tamošnjeg veleposlanstva nemam baš jasne informacije izdaju li 60-dnevne vize ili ne. Načelno bi trebali, ali možda su i oni u zadnjih godinu i pol promijenili tu politiku. Mogao bih se javiti Vedranu (kolegi kod kojega ću odsjesti u Singapuru), da ih on proba nazvati i doznati informaciju, no njega ovaj tjedan nema u Singapuru. Ili se vratiti u Penang, za koji sigurno znam da izdaju 60-dnevne vize. Odem navečer oko ponoći, prvim trajektom doplovim na Penang, čekam da se konzulat otvori u 9 ujutro, predam zahtjev, drugi dan ujutro pokupim vizu i u popodnevnim satima sam već u Kuala Lumpuru, ostanem još jednu noć tamo i idući dan nastavim po planu za Malaku. Ta mi se mogućnost čini sigurnijom, te se nakon dugog odvagivanja odlučujem za nju. Mogao sam doduše i kombinirati te dvije mogućnosti, otići u Singapur, vidjeti izdaju li 60-dnevnu vizu, ako ne izdaju vratiti se u Penang – ali to je onda skuplje, traje dulje, a podrazumijeva i dodatne ulaske i izlaske iz tih dviju država, što je gnjavaža i nepotrebno opterećivanje putovničkih stranica.
Odlazim na doručak u onaj kafić koji prodaje cronute, uzimam i matcha ledenu kavu (dakle, kavu sa zelenim čajem) i ponovno se susrećem s jednim zanimljivim konceptom na koji sam već negdje ranije naletio, mislim još u Tajlandu – uz kavu ne dobijete šećer, već šećernu otopinu u vodi, te si onda time zaslađujete. Kad sam to prvi puta dobio, bio sam zbunjen jer sam mislio da su mi donijeli limunov sok, pa sam oprezno liznuo i začudio se. Dobra je stvar što onda nije potrebno miješati žličicom, samo malo provrtite slamku. Nastavljam šetati prema centru grada, prošavši usput pored središnjeg autobusnog kolodvora, što je dobrodošla informacija za sutradan navečer. Poprilično je iznenađujuće da se autobusni kolodvor nalazi u središtu grada, budući da je u ovim zemljama praksa njihovo smještanje na rubove gradova, kako se ne bi gubilo previše vremena oko ulaska u grad i zapinjanja u gradskoj gužvi.
Moj prvi današnji cilj je džamija Jamek, tj. Kongregacijska džamija, sagrađena 1907. u maursko-mogulskom stilu na samom Kuala Lumpuru, tj. na ušću Blatne rijeke u Klang. Arhitekt je bio isti onaj Hubback koji je sagradio i željezničke kolodvore u Ipohu i Kuala Lumpuru. Džamija je sagrađena na mjestu prvog malajskog groblja u Kuala Lumpuru. Nažalost, zbog radova koji se trenutno u njoj izvode, iduća tri dana nisu dozvoljeni turistički posjeti, otvorena je samo za vjernike, tako da ću ju moći samo poslikati izvana, a moj vodič kaže da je najbolja atmosfera u njenom dvorištu, smirujućoj oazi podalje od gradske vreve koja vlada izvan zidova džamije. Doduše, moj je vodič i onaj taoistički hram od dan ranije nazvao najatmosferičnijim u Kuala Lumpuru, tako da je pitanje koliko je to plauzibilno.
Krećem na jugoistok, prešavši iz indijske u kinesku četvrt (ironija da centar glavnoga grada Malezije čine dvije nebumiputranske četvrti), točnije u Jalan Petaling, glavnu ulicu Kineske četvrti, ukrašenu na objema krajevima tradicionalnim lukom kakvim se obično označavaju ulazi u kineske četvrti po svijetu, natkrivenu i krcatu kineskim prodavaonicama i štandovima s hranom. Iako bih načelno mogao nešto pojesti, ne privlači me nijedan od štandova, a apetitu ne doprinosi ni smrad kanalizacije koji se širi negdje oko sredine ulice. Na drugom kraju ulice Petaling skrećem desno i opažam prodavaonicu fotografske opreme, specijaliziranu za Canon i Nikon, te s natpisom „lens cleaning“. Ulazim i pitam mogu li riješiti moj problem, tip mi čisti leću, ali izvana. Ja mu kažem da je voda vjerojatno prodrla unutra i ostavila mrlje. On kaže da nije problem u tome, nego u abraziji. Dakle, ja sam brisao leću od vode po onom pljusku u Sihanoukvilleu. Brisao sam ju onime što sam tada imao dostupno – vlastitom majicom i kasnije papirnatim ubrusom u restoranu. I čini se da je to oštetilo staklo. Načelno, leću bi trebalo brisati isključivo posebnom krpicom za staklo, isto kao što se brišu stakla naočala – samo što ja i svoje naočale cijeli život brišem pamučnim majicama, ručnicima i sličnime. Dakle, on tvrdi da mrlja na mom staklu nije sasušena voda, već vrlo fina abrazija leće i da oko toga nema puno pomoći (ja pak smatram da bi trebalo rastaviti cijeli objektiv i vidjeti je li to točno, ali on to očito ne može), ali budući da to čini se ne smeta slikanju, nema smisla oko toga se uzrujavati. Kažem mu da znade biti čudnih mrlja kada snimam prema suncu, onda mi on kaže da je to moguće, ali da mi u tu svrhu može prodati UV filter koji bi to trebao spriječiti. I ako kupim filter, onda mi neće naplatiti čišćenje leće. Ne znam koliko košta čišćenje, filter košta 45 ringgita. Procjenjujem da ne mogu puno izgubiti (osim 45 ringgita) i kupujem ga. Trenutno je vrijeme oblačno, pa se efekti filtera ne vide, morat ću pričekati neki sunčaniji dan. Je li me smuljao? Možda, ali ako ništa drugo filter će barem zaštititi leću od daljnje moguće štete.
Odmah iza ugla je hinduistički hram Sri Mahamariamman, izgrađen prvi puta 1873. kao obiteljski hram jedne istaknute tamilske obitelji, postao javni hram 1920-ih, a obnovljen 1968., kada je dodan i gopuram (ulazni tornjić, karakterističan za južnoindijsku hramsku arhitekturu). To je najstariji aktivni hinduistički hram u Maleziji. U hramu se nalazi i srebrna kočija pomoću koje se kip Muruge (Kartikeje, hinduskog boga rata) tijekom Thaipusama (hinduističkog praznika koji se obično slavi krajem siječnja i početkom veljače, a posebno ga slave Tamili) prevozi do spilja Batu, kompleksa hinduističkih spiljskih hramova na rubu grada. Mariamman, po kojoj se zove hram, je inače južnoindijska boginja majka, koju često povezuju s Parvati, personifikacijom Majke Zemlje. Budući da je hram 1968. gotovo posve sagrađen iznova, izgleda poprilično sterilno i moderno hladno. Nekako mi dosada nijedan od hinduističkih hramova na putovanju nije bio osobito privlačan (nisam ih doduše puno ni obišao iznutra), budistički mi ipak izgledaju mnogo dostojanstvenije.
Nastavljam na zapad, pored željezničkog kolodvora, koji je, kako sam već spomenuo, vrlo sličan onomu u Ipohu, sagrađen 1910. Također u svom sklopu ima hotel, a otkako je 2001. otvoren novi kolodvor KL Sentral, oko kilometar južnije, glavni je kolodvor izgubio većinu svojih funkcija. Danas većina daljinskih vlakova polazi s KL Sentrala, eventualno zastajući ovdje, ali većinu prometa čini prigradska željeznica. Dio zgrade služi i kao željeznički muzej (barem što se tiče onoga dijela koji se ne odnosi na vozni park).
Na brdu ponad željezničke stanice, gdje počinje uspon prema Jezerskim vrtovima (Lake Gardens), nalaze se dvije znamenitosti koje još danas želim posjetiti. Prva je Državna džamija (Masjid Negara), sagrađena 1965. u modernističkom stilu, na mjestu na kojem je od 1922. stajala crkva. Džamijom dominira njezin 73 metra visok minaret, a čitav se kompleks prostire na 53 000 m2, obuhvaćajući vrt, brojne fontane, kao i Mauzolej heroja (Makam Pahlawan), gdje su pokopane istaknute državne ličnosti. Do 1987. glavni je krov bio ružičaste boje, danas je zamijenjen decentnijom plavom i zelenom. Da biste ušli u džamiju, potrebno se registrirati na ulazu, pa me službenik, čim sam došao, pita jesam li iz Pakistana. Kažem mu da je samo moja odjeća iz Pakistana. :D Uspinjem se na kat, gdje se nalazi glavna molitvena dvorana i impresivno predvorje. Kapacitet čitave džamije je 15 000 ljudi. I tu je upravo obrnut osjećaj nego s hinduističkim hramovima – dok izvana džamije znaju izgledati hladno i spartanski, glavna molitvena dvorana uvijek odiše nekom toplinom. Vjerojatno tomu podosta doprinosi i tepih na podu. Nažalost, u samu molitvenu dvoranu se ne može, ona je rezervirana za vjernike. Još jedna interesantna stvar – iako na nekoliko mjesta uokolo stoje upozorenja da je džamija mjesto molitve, a ne ljenčarenja (što je ovdje čest slučaj i među muslimanima – dođu i zalegnu na pod, možda tako meditiraju o dubokim vjerskim pitanjima), u to mi se nikako ne uklapaju masažne fotelje u predvorju, kao ni oznaka „Free wi-fi“.
Grmljavina me upozorava da bih se morao pokrenuti ako ne želim pokisnuti, srećom da je iduća stanica obilaska praktički s druge strane ceste. Riječ je o Muzeju islamske umjetnosti, koji mi je preporučio i Miro, iako sam isprva bio skeptičan, pogotovo zato što sam se dosada već stvarno nagledao islamske umjetnosti. No kako i moj vodič kaže da je riječ o nečemu posebnomu, hajde da vidimo. Otvoren 1998., ovaj je muzej zadnje dvije godine među 10 najboljih muzeja u Aziji po odabiru samih turista, a obuhvaća fundus od preko 7000 izložaka i to iz sljedećih područja: kineska islamska umjetnost, indijska islamska umjetnost, malajsko-indonezijska islamska umjetnost, islamske knjige i rukopisi, islamska keramika i staklo, nakit, tekstil i oružje, islamska arhitektura (s maketama najreprezentativnijih građevina pojedinih građevinskih stilova), kao i privremene tematske izložbe, od kojih je ovoga puta u pitanju bila izložba posvećena egipatskoj umjetnosti gradnje šatora, točnije, izrade tkanine za šatore. I sama zgrada muzeja je impresivno arhitektonsko djelo, iako modernog stila, krovom dominira nekoliko tradicionalnih kupola u perzijskom stilu. Zadovoljan sam, ulaznica se isplatila, šteta samo da ponedjeljkom ne radi restoran u sklopu muzeja.
Čini se da je danas odlučilo samo grmjeti, budući da pljuska nije bilo, ni dok sam bio u muzeju, ni kasnije. Vraćam se prema kolodvoru, odakle ću prigradskim vlakom prema doma. U jednom trenutku shvatim da troje ljudi s druge strane ceste govore jezikom koji mi zvuči poznato. Da, na sličan način je započela cijela priča u vijetnamskom autobusu radi koje sam sada ovdje, ali ovo su prolaznici na drugoj strani ceste, čak nisam ni utvrdio jesu li Hrvati, Srbi ili Bosanci (premalo riječi da raspoznam), a ja uostalom izgledam kao Pakistanac i ne znam što bih im rekao, tako da ću se samo nasmiješiti sebi u brk i otići dalje svojim poslom. Opet, s obzirom na broj turista u KL-u, ovo je ipak vjerojatnije od načina na koji sam upoznao Miru i Sanju.
Povratkom u zgradu uspijevam u nju ući ilegalno. Naime, kako sam ušao kroz garažu i krenuo liftom na četvrti kat da se prijavim, odlučio sam testirati što bi se dogodilo da potom jednostavno pritisnem 30. Ne događa se ništa, gumb ne želi prihvatiti (treba mi kartica za otključati gornje katove), ali dok ja to izvodim zatvaraju se vrata lifta. Stišćem gumb za otvaranje, no lift kreće uvis. I ne staje, ide do zadnjega kata (koji je ipak 37., prošli put sam krivo rekao broj katova). U jednom sam času pomislio da sam u Zoni sumraka i da će lift izletjeti kroz krov, no srećom staje na zadnjem katu, netko ga je pozvao. Izlazim iz lifta da ne budem sumnjiv glede svoga ostanka u njemu, i sada bih se mogao spustiti do 30. kata stepenicama. No njih ovdje nema. Ne znam gdje su u čitavom kompleksu, no ne želim vršljati uokolo i ispasti sumnjiv, pa pozivam ponovno lift koji ovoga puta, za divno čudo, prihvaća 30. kat. Očito kada nekako zamaknem iza barijere 4. kata imam cijelu zgradu na svom raspolaganju. „The building is my oyster“ rekli bi Englezi. Miro je negdje otišao (kasnije ću doznati da je bio u teretani), ja ću se raskomotiti, otuširati, dok se on ne pojavi…a onda započinje veselje. Susjedi u stanu preko puta (stan br. 4, tj. zapravo 3A, iz već objašnjenih razloga), neki Arapi, imaju klinca od godinu i pol, koji se zaključao ma balkonu, slučajno pomaknuvši bravu dok je bio vani. Ironija je da jedino on sâm sebe može otključati, jer je brava s njegove strane (to su brave bez ključa, samo na okret), ali ga je uhvatila panika i ne može napraviti ništa, samo se dere i plače kao da ga netko kolje. Susjedi pitaju Miru ima li on nekakvu opremu za obiti bravu, Miro odlazi s odvijačem i tijekom idućih 15-ak minuta (ja sam ostao u stanu jer nisam baš mogao puno pomoći, a bilo mi je neuljudno da samo promatram) slušam kakofoniju udaraca i histeričnog plača, dok konačno ne uspije razvaliti bravu i osloboditi maloga. Komentiramo kasnije kako je zapravo ljudska mladunčad nemoćna. Da je na balkonu bio orangutančić, on bi se otključao u roku od nekoliko minuta, ili bi svakako reagirao konstruktivnije od toga da isplače pluća. Kažem mu kako mu sada ne gine nekoliko poziva na falafele, tagine, kuskus, čaj od metvice…
A kad smo već kod toga, naš večernji program obuhvaća odlazak na Jalan Alor, glavni kualalumpurski food court u večernjim satima. Iako se restorani nižu s obiju strana ove nekoliko stotina metara duge ulice, Miro i Sanja imaju omiljeni restoran s ribljim plodovima, pa idemo tamo. Miro je rekao kako mu se gadi ideja da Kinezi piju pivu na ribu, pa stoga stajemo prvo kupiti vino. Prednost toga da si redovni gost u nekom restoranu jest i to da možeš donijeti vlastito piće. Nakon malo dvoumljenja prodavač nam preporuča neko čileansko crveno vino (nažalost nisam zapamtio ni ime ni sortu). Budući da je Miro ovdje već dio inventara, znade i točno što valja, pa tako uzimamo lignje u soli i papru (s malo čilija, jasno, da ne bude preblago), neku ribu koja se na engleskome zove chickenfish (ne znam o čemu je riječ, ali po količini mesa i ustroju kostura – mnoštvo debelih kostiju, nijedna sitna bodljikava riblja kost – doista liči na piletinu), te naposljetku škampe s paučinasto preprženim putrom, koji izgleda kao vrlo vrlo sitni rezanci i još je slatkastog okusa, tako da nam to dođe kao desert. Uzet ćemo još i pravi desert, sladoled od kokosa poslužen u polovici kokosove ljuske s komadima kokosova mesa i dodacima poput crvenog graha, kukuruza i mljevenih keksa, a zatim ćemo još na autobusni kolodvor, kako bih ja kupio kartu za sutradan za Butterworth. Kolodvor iznutra izgleda kao garaža, uredi su razbacani po pojedinim katovima, a usput nam se prikrpao i neki tip koji nam želi pomoći da nađemo šalter odgovarajuće kompanije, ali čak ni nakon što mu kažemo da znamo kamo idemo i što trebamo, tip se ne želi maknuti. Traži li proviziju od prodaje karte? Inače izgleda kao neko spadalo i besposličar. Nalazimo šalter, kupujem kartu, ovaj cijelo vrijeme stoji pored. Dobivam kartu, sve je u redu, sutra u 11.59, krećemo natrag, a ovaj je i dalje tu pored nas. Napokon ga se uspijevamo otarasiti jednim manevrom, ali i dalje nam nije jasno koja je bila njegova namjera. Očito proviziju nije dobio, barem u smislu toga da se na karti pojavio neki fantomski trošak, sve mi izgleda regularno. Osim ako sustav nije takav da oni mogu proizvoljno upisati koju god hoće cijenu na kartu.
Dakle, sutra sam još tu, pa opet Penang. Stvari ću ostaviti kod Mire, nema smisla tegliti veliki ruksak na dva dana.

komentiraj (0) * ispiši * #

Blatno ušće

ponedjeljak , 12.10.2015.

Prije 160 godina poglavica Klanga, Raja Abdullah bin Raja Jafar, pozvao je kineske rudare iz mjesta Lukuta, u današnjoj saveznoj državi Negeri Sembilan, kako bi otvorili novi rudnik kositra u džungli gornje doline rijeke Klang. Rijeka je bila i jedini vid transporta, a najdalje mjesto do kojega se njome moglo ploviti bilo je ondje gdje u nju utječe rijeka Lumpur (Blatna rijeka). Stoga je na tom mjestu niknulo naselje od nekoliko koliba, nazvano Kuala Lumpur (Blatno ušće, odnosno Ušće Blatne rijeke), gdje se odvijalo dopremanje namirnica za rudare, te odakle se kositar transportirao nizvodno rijekom. Unatoč malariji koja je ubirala danak u velikom broju života rudara, rudnici su se pokazali vrlo plodonosnima, te je započeo rast sela. Stanovnici su bili gotovo isključivo Kinezi, i to Hakke. Do sedamdesetih godina 19. st. već je bila riječ o gradiću, koji je doduše često stradavao u požarima, no rast cijene kositra potkraj toga desetljeća omogućio je veće bogatstvo, solidniju gradnju, a 1880. ovamo je premješten i glavni grad Selangora iz strateški ugroženijeg Klanga. U gradu je početkom 1880-ih otvorena i ciglana, čime je sirovina za solidniju gradnju postala dostupnija. Izgrađene su i ceste kojima je grad povezan s rudnicima, a grad je dobio i prvu školu i zatvor. 1886. izgrađena je željeznička pruga između Kuala Lumpura i Klanga, čime je gradsko stanovništvo počelo strelovito rasti: 1884. Kuala Lumpur je imao 4500 stanovnika, 1890. već 20 000. 1896. grad postaje glavnim gradom novoutemeljenih Federalnih Država Malaje, a u njega se osim Kineza doseljavaju i Malajci, Indijci, a i britanski kolonijalni službenici. Otada započinje streloviti razvoj grada koji danas broji oko 1,6 milijuna stanovnika (7,5 u čitavoj aglomeraciji) i spada među alfa svjetske gradove. 1974. Kuala Lumpur je izdvojen iz Selangora i pretvoren u zasebni federalni teritorij, a iako su izgradnjom Putrajaye potkraj devedesetih sjedišta državne izvršne i sudbene vlasti uglavnom prenesena onamo (uz izuzetak nekoliko ministarstava), Kuala Lumpur ostaje sjedištem zakonodavne vlasti (malezijskog parlamenta), kao i sjedištem Yang di-Pertuan Agonga, koji stoluje u Državnoj palači (Istana Negara). Nesumnjivi ekonomski centar Malezije, Kuala Lumpur je i deveti najposjećeniji grad na svijetu s obzirom na broj međunarodnih turista – ove godine grad je dosada posjetilo preko 11 milijuna turista. (Ako nekog zanima, ispred njega su na listi Hong Kong, Singapur, Bangkok, London, Pariz, Macau, New York i Shenzhen.) Grad ima čak 66 šoping centara, a njihova najveća koncentracija nalazi se na Bukit Bintangu, Zvjezdanom brdu, dijelu tzv. Zlatnog trokuta, područja omeđenog ulicama Pudu, Ampang, te Imbi i Tun Razak. Iako je od svoga nastanka bio dominantno kineski grad, nakon neovisnosti raste broj bumiputera u gradu – nakon Drugog svjetskog rata bilo ih je 12,5%, danas ih je 45%, a udio Kineza opao je na 43%. Sve je značajniji i udio stranog stanovništva – oko 10% stanovnika KL-a su stranci, podosta njih ilegalni emigranti iz Indonezije, Nepala, Mijanmara, Bangladeša i sličnih (jutros sam ispred zgrade svjedočio prizoru gdje jedna, po mom mišljenju, Malajka prazni kantu za smeće, i skrenuo pažnju Miri kako ipak i Malajci rade niske poslove, da bi mi on objasnio da je riječ o Indonežanki). Kao mladi grad, Kuala Lumpur nema osobitih monumentalnih povijesnih građevina, izuzev nekoliko palača iz kolonijalnog doba, tako da je grad najpoznatiji po svojoj visokogradnji, brojnim neboderima koji niču posvuda. Noćna panorama grada stoga izgleda impresivno, no osjećaj hodanja po cesti i nije osobit. Nekako bih ga prvenstveno povezao s pritiskom, kako onim uslijed klimatskih uvjeta, tako i onim psihičkim koji uzrokuju svi ti neboderi i prilično uske ulice, zbog kojih se čovjek osjeća poprilično sitnim u susjedstvu tih grdosija. Zanimljivo, dolaskom pred najvišu od tih građevina, 452 metra visoke Petronasove tornjeve blizance, nisam imao osjećaj da su toliko visoki. Vjerojatno zato što se pored njih nalazi park koji ipak omogućava da ih doživite iz daljine. Ukratko, Kuala Lumpur je grad koji je zanimljivo vidjeti, prije svega radi njegove društvene i kulturne scene, ali nekakve osobite atmosferičnosti tu nema, riječ je o poprilično otuđenom velegradu, život u javnom prostoru sveden je samo na kretanje od točke A do točke B, to nije grad u kojem biste poželjeli sjesti na ulici i popiti kavu.
Plan je bio da ustanemo u pola 10, no na kraju smo ipak to pomakli za kojih 45 minuta. Nedjelja je, a ovo je Malezija. Ionako neće nikamo ništa uteći. Nažalost, Boško (onaj Hrvat koji je najavio brudet) je otkazao, tako da smo time još dodatno dobili vremena za otezanje. Miro naručuje auto preko Ubera, dotični dolazi za 15-ak minuta i vozi nas do šoping centra Pavilion, a gdje drugdje nego na Bukit Bintanu. Čudan je osjećaj izaći iz vozila koje jest neka vrsta taksija i ne morati to platiti. Sve ide preko kartice. Naše prvo današnje odredište je restoran Din Tai Fung, iz sada već čitavog lanca restorana po istočnoj i jugoistočnoj Aziji, te Australiji, koji je izvorno počeo kao obiteljski restoran s valjušcima na Tajvanu. Reputacija je s vremenom postala takva da je 1993. po New York Timesu proglašen jednim od 10 najboljih restorana na svijetu, a 2009. je dobio i Michelinovu zvjezdicu. Specijalitet restorana su valjušci različitih vrsta, pogotovo baozi, ali imaju i jiaozi i wonton (ako se netko ne sjeća, baozi su oni koji liče na ono kad vam izvade zub, pa ga zamotaju u gazu; jiaozi su polumjesečasti i liče otprilike na debeli odrezani nokat s nožnog palca; dok wonton izgledaju kao bombon u papiriću ili nešto tomu slično). Cijena nije jeftina (obrok od pet različitih jela – koja smo dijelili, u kineskom stilu – izašao nas je oko 90 ringgita), ali hrana definitivno opravdava očekivanja. Zanimljivo je vidjeti ekipu u kuhinji koja ručno izrađuje valjuške – izgledaju poput laboratorijskih tehničara, svi odjeveni u bijele kute, s kapama i maskama na ustima, kretnje su im automatizirane i brze, no ne posve bez voljne kontrole – ako slučajno koji od valjušaka ne ispadne dobro, odmah leti u zasebnu posudu za škart. Ne znam što kasnije rade s njima, pripremaju li ih za vlastiti obrok ili ih bacaju, taj dio nije jasan. Konobari su također vrlo organizirani, svi imaju u uhu bubicu (ne znam tko je na drugoj strani, da li kuhinja ili šef), stalno kontroliraju što je od narudžbe isporučeno (jer nikad ne dolazi sve odjednom), križajući te stavke na predračunu koji ste dobili.
Nakon slanoga dijela doručka, slatki ćemo odraditi u jednoj japanskoj pekarnici malo niže, uzevši nešto što se zove cronut – ne, nije u pitanju hrvatski orah (ili ORaH?), nego je to od croissant + donut, tj. američki krafn ali napravljen od lisnatog tijesta. Punjenja mogu biti razna, ja sam uzeo jedan sa slatkim sirom i jedan s Oreo keksima. Potom ćemo sjesti na kavu u susjedni šoping centar (evo, o tome sam govorio – kafići su razbacani po šoping centrima, eventualno su smješteni u njihovim prizemljima s pogledom na ulicu u razini), gdje mi Miro malo priča o iskustvima ovdje, o zategnutim odnosima dviju zajednica, ali i o drugim bizarnostima Malezije. Tako se prije nekoliko godina na Borneu dogodio potres, a nekako istovremeno na najviši vrh Bornea i Malezije uopće, Kinabalu, penjala se skupina od nekoliko europskih penjača, od kojih se dvoje Britanaca na vrhu slikalo golo. Maležani su ih optužili da je njihovo nedolično ponašanje izazvalo potres, jer su bili nemoralni na svetoj planini (nikad mi nije bila jasna logika tog razmišljanja gdje pravi krivci nikad ne budu kažnjeni, ali se Bog ili bogovi osvećuju na nedužnima. Podsjeća na tragediju od nekoliko godina na Ohridskom jezeru, kada se prevrnuo brod s izletnicima penzionerima iz Bugarske, a neki tamošnji svećenik odmah izjavio kako je to kazna zato što je par tjedana ranije u Sofiji nastupila Madonna. A naravno da vjerojatno nitko od poginulih nije bio na tom koncertu.). Dobili su izgon iz Malezije, tri dana zatvora i kaznu od 5000 ringgita svaki. Što realno i nije neka velika kazna s obzirom na djelo koje im se stavlja na teret. Spominjem Miri natpis s graničnoga prijelaza oko zabrane pušenja, on kaže da u praksi, ako imaš 50 ringgita u džepu, tebi se u Maleziji neće ništa dogoditi. Policija je korumpirana (naravno, etnički sastav policije i vojske je isključivo malajski, Kineze ne žele primiti – što je zanimljivo, budući da u mnogim područjima sa zategnutim etničkim odnosima obično državne vlasti računaju na odane policajce iz redova manjine), a sustav kaznenog gonjenja i naplate ne funkcionira. Dakle, ono što se u praksi može dogoditi u slučaju da zapalite cigaretu na ulici jest ili da imate gnjavažu oko pisanja prijave protiv vas, ili da utrapite policajcu 50 ringgita i on odjednom doživi amneziju.
Pridružit ću se još Miri do trećega šoping centra koji je sav posvećen tehničkoj robi, on mora kupiti punjač za laptop i neki kabel, a ja ću pitati mogu li mi očistiti leću fotoaparata. On je na kraju svoje uspio obaviti, ja sam dobio uputu da bih to trebao odnijeti u centralu Canona za Maleziju, koja je – u Shah Alamu. Brus. Nakon toga se Miro i ja rastajemo, dao mi je ključ od stana i karticu za javni prijevoz (teoretski bih se mogao vratiti i pješice, ali već sam objasnio podređenost novijih malezijskih gradova automobilima, što onemogućava glatki dolazak do stana), uputio me kojim otprilike putem do prve znamenitosti u nizu i pozdravili smo se. A ja ću kroz dugački niz natkrivenih hodnika i prolaza (u modernijem dijelu grada arhitektura je uzela u obzir da KL leži u području tropske monsunske klime i da od listopada do ožujka gotovo svakodnevno kiši) stići do simbola moderne Malezije – sjedišta državne naftne kompanije Petroliam Nasional (Petronas), tornjeva blizanaca koji od 1998. definiraju panoramu ovoga grada, a do 2004. su bili i najviša građevina na svijetu (danas su najviša dvojna građevina). Ujedno su i najmlađa od ikoničkih svjetskih građevina – onih čije konture već na prvi pogled može prepoznati svaka malo obrazovanija osoba i povezati ih s određenom zemljom ili gradom (to bi npr. bili Eiffelov toranj, Big Ben, Riesenrad, sydneyska opera, Brandenburška vrata, crkva Vasilija Blaženog, Koloseum, Partenon, Aja Sofija, Kip slobode…priznajem da je kriterij pomalo proizvoljan). Gradnja je trajala 4 godine, a zbog mekog tla na kojem su građeni, imaju najdublje temelje na svijetu – 104 betonska stupa, dubine od 60 do 114 metara, na kojima leži betonska ploča debela 4,6 metara i teška 32 500 tona. Arhitekt zgrade bio je Argentinac César Pelli, a arhitektura obuhvaća mnoge elemente islamske umjetnosti, između ostaloga tlocrt je u obliku islamske osmokrake zvijezde (Rub el-Hizb, dva unakrsno položena kvadrata). Ukupni trošak izgradnje bio je 5,6 milijardi američkih dolara, ukupna visina je 451,9 metara, imaju 129 razina iznad i 15 razina ispod zemlje. Mogu izdržati udare vjetra od 105 km/h, a na 41. i 42. katu nalazi se 58 metara dug dvokatni most (s visinom od 170 metara najviše smješteni most na svijetu) koji povezuje dva tornja. Most nije čvrsto pričvršćen za tornjeve već je uglavljen unutar njih, tako da u slučaju ljuljanja amortizira vibracije i čak pomaže stabilizaciji tornjeva. Većina dizala u zgradi su dvokatna, tako da donji kat dizala opslužuje parne, a gornji neparne katove. Ukupno je u zgradi čak 115 dizala. Iako se zovu Petronasovim tornjevima, uredi Petronasa zauzimaju samo jedan toranj, u drugom su uredi različitih drugih kompanija. Ispod tornjeva nalazi se Suria KLCC, luksuzni šoping centar, kao i filharmonijska dvorana. Sa stražnje je strane smješten park.
Nakon Petronasovih tornjeva krećem prema centru grada. Želio bih vidjeti i Menara Kuala Lumpur, telekomunikacijski toranj koji je smješten na brežuljku zapadnije od Petronasovih tornjeva, ali do njega se ne može tako lako, on je izoliran na tom brežuljku, pa se mora ići nekim minibusom, a on polazi boktepitaj od kamo… Preskačem. Nastavljam prema staroj jezgri grada, točnije prema onom dijelu koji još nije pregazila modernizacija. Tu su smještene indijska i kineska četvrt, a arhitektura me podsjeća na već viđenu u Taipingu i Ipohu. U tom se središtu nalaze i dvije džamije, ali posjetit ću ih sutra, kada se doličnije obučem, jer i za indonezijsko veleposlanstvo moram imati dress code u vidu dugih hlača i majice dugih rukava, a navodno ni natikače baš ne odobravaju, ali baš da ću klipsati u onim svojim cipeletinama, neću. Umjesto toga izaći ću na Dataran Merdeka, Trg nezavisnosti. Nekada je prostrana livada u središtu grada služila kao igralište za kriket, a onda je upravo ovdje 31. kolovoza 1957. službeno spuštena britanska kolonijalna zastava i podignuta zastava neovisne Malaje. Otada se svake godine na taj dan ovdje održava svečana parada za Dan nezavisnosti. Trgom dominira 95 metara visok stup za zastavu, jedan od najviših na svijetu, a uokolo su poredani manji stupovi sa zastavama malezijskih država i teritorija. Istočnu stranu trga zauzima palača Sultana Abdula Samada, podignuta 1897. u mogulskom stilu kao zgrada Državnog tajništva Selangora, kasnije Visokog suda, a danas je u njoj Ministarstvo informiranja, komunikacija i kulture. Moram priznati da sam od samog trga očekivao više, ovo je najobičnija ledina, gotovo kao zagrebački Tuđmanov trg.
Odlučujem se još posjetiti taoistički hram Sin Sze Si Yah, sagrađen još 1864. za kineske rudare, možda i najstarijeg svjedoka razvitka Kuala Lumpura. Danas je smješten u dvorištu jednoga bloka, i premda je u mom vodiču opisan kao najatmosferičniji hram u Kuala Lumpuru, meni liči na nekakvu prodavaonicu robe na metre u koju je netko tutnuo oltar i nekoliko kipova. Zidovi su puni svitaka, za koje pretpostavljam da su molitveni, a možda su i neki sveti tekstovi. U hramu se štuju dvije osobe, jedna je Kapetan Shin, Kinez koji je 1859. ubijen u sukobu s Malajcima, a za kojega je radio Yap Ah Loy, pokretač rudnika kositra na području KL-a. Legenda kaže da su Malajci Shinu odsjekli glavu, a iz tijela je šiknula krv koja nije bila crvena, već bijela (a prema malajskom vjerovanju, to znači da je osoba svetac). Nakon toga kineski rudari u Malaji su ga počeli štovati kao svoga zaštitnika, a navodno se Yapu nekoliko puta pojavio u snovima i nagovorio ga da ode na današnje područje KL-a i tamo pokrene rudnik. Druga osoba koju štuju u hramu nije toliko jasna, prema nekima je riječ o Yap Ah Szeu, koji je trebao biti glavni vođa Kineza u ovom području, ali je to odbio prepustivši tu funkciju Yap Ah Loyu.
Hram je pred zatvaranjem, a i ne vidim nigdje tu atmosferičnost, pa odlazim dalje, a kako sam time ujedno vidio i sve što sam danas planirao, te usput još čujem da se sprema oluja, odlučujem se vratiti doma. Prvo odlazim na stanicu komutera, ali tamo je na blagajni repina od kojih 20 metara. Vraćam se i pokušavam s LRT-om (lakim metroom), koji me isto tako dovozi do Mirove zgrade, ali s druge strane. Kuala Lumpur inače od tračnog javnog prijevoza ima laki metro, prigradsku željeznicu (komuter), monorail, a trenutno se gradi i novi metro koji bi više uključivao udaljenija predgrađa i gradove u konurbaciji.
Taman dok sam ušao u metro počela je kiša. Na stanici u Putri srećom me natkriveni hodnici i pločnici vode sve do kojih stotinjak metara od zgrade, kada moram pretrčati jedan dio bez ikakve strehe. Srećom da je kiša dotada dovoljno oslabjela, iako gromovi i dalje divljaju. Liftom mogu samo do četvrtog kata (odnosno do 3A kata, jer je to kineska zgrada, a oni zaziru od broja 4), za dalje mi treba kartica kojom se otključavaju viši katovi. Ja ju nemam, ali ima ju portir, kojem ću se morati prijaviti. Mjere sigurnosti su na razini, a portir je, zanimljivo, Malajac, iako su Kinezi vlasnici zgrade.
Ostatak popodneva i večeri se više nećemo micati iz stana, ja sam prvo stavio prati dio rublja (ono čišće) kod Mire u mašinu, a ono prljavije (to su naravno majice) ostavio u praonici koja je također na četvrtom katu. Usput sam razmatrao nekakve planove B ako se pokaže točnim da mi u ovdašnjem veleposlanstvu ne mogu izdati 60-dnevnu vizu. Okušati sreću u Singapuru (gdje procedura traje 3-5 dana) ili se čak vratiti u konzulat u Penangu (dotamo je 5 sati busom, viza se dobije idući dan i izdaju 60-dnevnu – a ako se magla razišla možda napokon i kristalno vidim Penang)? Ili ići na vizu po dolasku, koju ću sigurno morati produživati? Teški me izbori more…
Za večeru je salata od tune s tjesteninom, potom opet film, pa se Miro iza ponoći povlači na spavanje, dok ću ja koji sat kasnije…

komentiraj (0) * ispiši * #

Ponovno u poznatom društvu

nedjelja , 11.10.2015.

Danas sam se u ponudi odlučio za hainanski doručak (Hainan je onaj veliki otok ispred obale južne Kine), zaintrigiran u čemu je caka. Ništa posebno – mekokuhano jaje i tost s pekmezom, sličan onomu iz Ipoha. Odjavljujem se oko 15 do 12, molim tipa na recepciji da mi naruči taksi do kolodvora, jer je najbrži put iz Klanga do Kuala Lumpura prigradskim vlakom, treba oko 80 minuta do stanice najbliže Mirinom stanu. Taksi me ovaj put košta 15 ringgita, po mojoj procjeni s obzirom na udaljenost to bi odgovaralo poštenoj cijeni. Karta za vlak pak košta 3,80 ringgita. Vlak je čist, uredan, liči na metro (tj. sjedala su postavljena sučelice), a među stvarima koje su zabranjene u vlaku navedeno je i „nedolično ponašanje“, prikazano siluetom para koji se ljubi. Ne znam što je sve za njih nedolično ponašanje, spada li ovamo i zagrljaj ili držanje za ruku? Slično kao i u teheranskom metrou, i ovdje postoje specijalizirana kola samo za žene, no za razliku od Teherana ovdje su u sredini kompozicije. Među zabranama međutim nema jedne koja se često javlja u ovim krajevima – prijevoz duriana. I ne samo prijevoz, čak sam u hostelu u Bangkoku eksplicitno na frižideru vidio naljepnicu „No durians“. Jadan durian, svugdje ga proganjaju, a on samo želi mirno smrdjeti.
Iz vlaka se ne može osobito dobro vidjeti gradove kroz koje prolazimo, budući da je koridor željezničke pruge položen izvan glavnog naseljenog područja, premda je čitavo područje od Klanga do Kuala Lumpura urbanizirano, i to uglavnom planski sagrađenim novim gradovima. Uz već spomenuti Shah Alam, tu su i Petaling Jaya i Subang Jaya. A onda polako ulazimo i u sâm Kuala Lumpur. Prolazimo i preko čuvenog glavnog kolodvora, čija je zgrada slična onoj u Ipohu (poslikat ću ju ovih dana), te nakon još dvije stanice izlazim na stanici Putra. Miro je napomenuo da se stanica nalazi odmah pored njegove zgrade. Malo sam uranio, pa ga čekam kojih 20-ak minuta (klasičan problem obrnute proporcionalnosti kašnjenja i udaljenosti koju netko treba prevaliti do mjesta susreta) promatrajući okolinu. Ne vidi se osobito mnogo, pruga je stisnuta među neboderima i još se nalazi u nekakvom usjeku. Konačno pristiže i Miro, njegova zgrada doista jest odmah s druge strane pruge, mastodont u obliku trokuta, pri čemu je svaki vrh zgrade zasebni sektor, s 34 kata (ako se ne varam). Zgrada je inače građena kao hotel, i to apartmanski hotel, a dio apartmanâ su jednostavno odlučili prodati kao stanove. Naravno, takvu megalomansku gradnju mogu raditi samo Kinezi. Hodnici su široki oko 2,5 metra, možete se po njima voziti motociklom. Mirov stan je na 30. katu, ima po mojoj procjeni nekih 45 kvadrata, jedna velika dnevna soba s dijelom za kuhinju, spavaća soba i kupaonica. Ima i vešmašinu, ali naravno s hladnom vodom. Srećom, u zgradi postoji praonica, koja pere u toploj vodi, tako da ću jedan od idućih dana odnijeti rublje na pošteno pranje.
Ja ću se prvo otuširati, budući da me samo taj kratki put od Klanga do Kuala Lumpura pošteno ispreznojio (danas je opet oblačno i izmaglica, iako prema Mirovim riječima to nije ništa u usporedbi s onime kako je bilo u rujnu, kada je vidljivost na mahove bila 5 metara), a potom ćemo prodivaniti uz pivu dok Miro skuha ručak – juhu od buče i svojevrsnu salatu od tempeha, povrća koje meni liči na radič, cherry rajčicâ i aceta balsamica, posutu ribanim parmezanom. Dašak Mediterana u Maleziji. Već mi je najavio da idući dan idemo k još jednom Hrvatu, iz Kaštel Sućurca, koji radi brudet, vjerojatno kao feštu jer je prije par tjedana po drugi put postao ocem. Usto je Miro složio i plan gdje sve trebam jesti dok sam ovdje. Volim kada ljudi prepoznaju moje potrebe. :D Naravno, primarna stvar koju moram srediti jest indonezijska viza, namjeravam se i obrijati (ovdje mi on preporuča neki salon s ludim Indijcima), a ne bi bilo zgorega naći i mjesto gdje ću očistiti leću fotoaparata. Međutim, pojavljuje se problem u vezi indonezijske vize (zašto bi bilo jednostavno, ako može komplicirano). Iz nekog razloga, Indonezija više ne izdaje 60-dnevne turističke vize u veleposlanstvu u Kuala Lumpuru, a čini se ni u Singapuru. Jedino mjesto u Maleziji gdje se još može dobiti 60-dnevna viza je konzulat u Penangu. Koji sam očito profulao, jer tu informaciju nisam saznao na vrijeme. Naravno, 30-dnevna viza mi za Indoneziju neće dostajati, moguće ju je produljiti, no taj postupak je muka Isukrstova, jer traje čak 9 dana (i to ako je sve u redu), zahtijeva da imate osobu koja će jamčiti za vas (čak i za turističku vizu), te morate ići u odgovarajući ured u 3-4 navrata. Da stvar bude bizarnija, svi formulari za takvu proceduru su na indonezijskom, pa vam netko mora pomoći oko ispunjavanja (ili se možete sami pomoći Google Prevoditeljem), a službenici znaju zaboraviti napomenuti za pojedine dokumente koji su vam potrebni. A svaka greška dodatno produljuje proces. Nimalo me ne privlači ideja da negdje dreždim 9 dana samo radi vize, pa makar to bio i Bali. Preostaje mi još mogućnost vize po dolasku, koja se može dobiti i u slučaju ulaska brodom, ta isto vrijedi 30 dana, a za njeno produljivanje nije potreban jamac niti je proces toliko dug i kompliciran – ali navodno traže dokaz o nastavku putovanja. Opet. A ja ću iz zemlje izaći autobusom iz Kupanga za Dili. Ukratko, ponovno sam u komplikacijama, srećom da mi neće trebati ta stranica u putovnici za istočnotimorsku vizu. Kakogod bilo, u ponedjeljak ću otići u veleposlanstvo, pitati postoji li ikakva šansa da dobijem 60-dnevnu vizu, a ako ne, koliko je važno postojanje dokaza o nastavku puta prilikom prijave za vizu po dolasku.
Nakon ručka i Miro i ja smo malo prilegli, njega još malo drži jet lag, a mene jednostavno umor od nedovoljne naspavanosti. Čak sam mislio malo otići van, prošetati se kvartom (do centra imam oko pola sata pješice), ali me od toga odgovorila grmljavina i pljusak koji su uslijedili. Stoga sam zadrijemao na kauču i probudio se kojih 3 sata kasnije. Već se spustila noć, kada smo se uputili na zadnji kat zgrade, gdje se nalazi mondeni restoran s pogledom na panoramu grada – i otvoreni bazen. Da, voda smrdi po kloru, bazen je plitak i u njemu vlada poprilična gužva, ali osjećaj plivanja na 34. katu, s pogledom na noćnu panoramu Kuala Lumpura je poseban. Nisam ponio fotoaparat, slikat ću drugom prilikom. Pored toga je i sauna, uspio sam izdržati unutra malo dulje od 5 minuta – u zemlji poput Malezije, gdje je već klima dovoljna za besplatnu saunu, ovo je stvarno mučenje. Premda, moram priznati da nikad ranije nisam ni bio u pravoj parnoj sauni, samo u infracrvenoj. Osjećaj je nestvaran, zrak je toliko vruć da imate osjećaj da ga uopće nema smisla udisati, a vlaga mi toliko grize oči da sam morao neprestano žmirkati. Ali po izlasku doista osjećam kako mi krv bolje kola. Još jedno uvaljivanje u bazen, potom Miro ide po još jednu rundu u saunu, a ja ću sjesti pored bazena i promatrati ekipu. I dogodilo se – prvi puta vidim Malajke bez hidžaba. Dosta pomaže to što su u bazenu. Inače, budući da su vlasnici Kinezi, nisu baš jako blagonakloni prema Malajcima (tenzije se osjećaju, pogotovo nakon što je ovoga ljeta došlo do nemira između dviju etničkih skupina, o čemu mi je Miro danas popodne pričao, a ja ću time završiti današnji tekst), no očito je da im ne mogu zabraniti dolazak. Ima naravno i Kineskinjâ, neke se samo slikaju pored bazena, a jedna se slika U bazenu, sa selfie-štapom. Promatram ju – prvo je bila na jednom kraju bazena, potom je izašla van, prehodala do drugog kraja, opet ušla unutra (cijelo vrijeme su joj mobitel i štap u ruci), da bi naposljetku izašla iz bazena i opalila još nekoliko slika vani. Čovjek se zapita – je li moguće da ti ljudi idu na bazen samo zato da bi to mogli podijeliti na društvenim mrežama? Je li moguće da ljudi putuju do Novog Zelanda samo zato da bi o tome mogli pisati na društvenim mrežama? Je li moguće da se ljudi vjenčaju samo da bi mogli promijeniti status veze na društvenim mrežama?
Namjeravali smo još popiti pivu u restoranu, ali imaju neku rezervaciju, pa su nas otkantali. Spuštamo se stoga na 4. kat, gdje se nalazi dućan, ali i praonica, dvorana za skvoš i još neki sadržaji (4. kat je inače zadnji kat do kojega je pristup u zgradu slobodan, dalje imate portira kojemu se morate javiti), kupujemo 4 pive (za 45 ringgita), te se vraćamo u stan, gdje ćemo večerati (prava mediteranska večera – kruh s tapenadom, sir i pršut, moj prvi od polaska na put) i potom još pogledati jedan film. Pravi obilazak Kuala Lumpura započinje sutra…
A sada da ukratko opišem taj događaj od pred kojih mjesec i pol. Naime, Maleziju u zadnje vrijeme potresa veliki skandal koji uključuje aktualnog premijera Najiba Razaka i državni investicijski fond 1Malaysia Development Berhad (1MDB). 1MDB je osnovan 2009. na Razakovu inicijativu, ali je u 6 godina poslovanja uspio nagomilati 42 milijarde ringgita dugova, uslijed čega je čitava malezijska ekonomija počela slabjeti, ringgit je počeo padati, a vlada odgovorila kresanjem nekih subvencija. Početkom srpnja ove godine Wall Street Journal objavio je vijest da je na Razakov račun izvršen transfer 2,6 milijarde ringgita iz 1MDB-a. Razak je to odmah opovrgnuo i priprijetio tužbom, na što je list objavio i dokaze o izvršenoj transakciji. Pozivi za Razakovom ostavkom postali su sve glasniji, a kritizirali su ga čak i neki ministri iz njegovog kabineta, koji su potom smijenjeni. Početkom kolovoza objavljeno je izvješće Malezijske antikorupcijske komisije po kojem je Razak čist, a novci o kojima je riječ su donacija od Saudijske Arabije, kao zahvala Maleziji u borbi protiv ISIL-a. No ako su posrijedi donacije, zašto su uplaćene izravno Razaku na privatni račun, a ne na račun njegove stranke UMNO (stranke koja vlada Malezijom od neovisnosti), ili čak u državni proračun? To su pitanje povukli i neki u samoj stranci, a Razak je arogantno odgovorio da više cijeni lojalnost nego pametnjakoviće. Potkraj kolovoza održan je veliki prosvjedni skup pokreta Bersih („čisti“), koji se inače bori za poštene i transparentne izbore. Iako Bersih ima pristaše u svim etničkim skupinama u Maleziji, UMNO demagoški to želi prikazati prvenstveno kao prokinesku rabotu, koja na taj način želi razbiti etničku homogenost Malajaca i uvrijediti malajski ponos. Pripadnici Bersiha i njihovi pristaše na prosvjedima nose žute majice. Slično situaciji iz 1969., no srećom bez istog ishoda (zasad), UMNO je dva tjedna kasnije organizirao (iako ga nije službeno podržao – prema njima je to sve spontano) veliki marš podrške vladi. Demonstranti, skupljeni uglavnom iz provincije, hodali su odjeveni u crvene majice, rutom sličnoj onoj iz 1969., uzvikujući kako je ovo islamska zemlja, kako su Malajci punopravni vlasnici te zemlje i kako Bersih vrijeđa malajski ponos. Kakva veličanstvena glupost i ispranost mozga. Demonstranti napadaju čovjeka od slame, razmahujući se nacionalističkim parolama o malajskom ponosu, a oni isti koji su ih na to potaknuli zavlače im ruku u džep. U svjetlu skorašnjih izbora u Hrvatskoj, čovjek se zapita neke stvari… U zemlji u kojoj mnogo više Malajaca nego Kineza ovisi o državnom proračunu, ovakav razvoj situacije (krah investicijskog fonda i posljedično srozavanje ekonomije) ide na štetu upravo tih Malajaca. Dok oni grleno podržavaju vladu i puna su im usta malajskog ponosa, ne mogu se oteti dojmu da se oni ponose svojom vlastitom glupošću. No kulminacija čitavoga prosvjeda bio je trenutak kada su demonstranti izvukli fašniku sličnu lutku, odjevenu u žutu majicu, i sasjekli ju noževima, mačevima, satarama… I tu je ono što je dotada bilo samo glupo, postalo i opasno. Jer, UMNO je zadnjih godina počeo jako gubiti podršku, čak i među Malajcima. Očajnička mjera kojom se služe da zadrže vlast jest sve veće koketiranje s nacionalizmom. A u zemlji toliko etnički različitoj kao što je Malezija, podržavanje nacionalističke agende siguran je put u građanski rat. S obzirom na količinu idiota koji su sredinom rujna marširali Kuala Lumpurom, u slučaju izbijanja rata posljedice bi bile krvave, a moguće i dalekosežne, pogotovo ako bi se Kina aktivnije uključila u zaštitu malajskih Kineza. I po tome se vidi koliko je Malezija iznutra krhka i koliko ovisi o gospodarskom prosperitetu. A taj počiva uglavnom na leđima Kineza, koji proizvode većinu malezijskog dohotka. Razvoj situacije si mogu vrlo plastično zamisliti: uslijed korumpirane vlade dolazi do slabljenja ekonomije i ringgita, cijene rastu, uvode se mjere štednje, vlada upire prstom u Kineze, koji ne samo da su Malajcima oteli sve poslove nego još ni ne proizvode dovoljno i sabotiraju državnu ekonomiju, kreću napadi na Kineze, Kinezi se počinju iseljavati, malezijska ekonomija doživljava kolaps, time kivnost prema Kinezima postaje još veća („upropastili su nam zemlju“), nasilje raste…i jednog dana više nema Kineza u Maleziji. Pa će dobiti etnički homogeniju državu, ali s totalno upropaštenom ekonomijom i gomilom ljudi nesposobnih da ju pokrenu. I opet, neke sličnosti su zastrašujuće, iako su motivi i izvedba drugačiji…
Vrijeme je da ovo privedem kraju. Laku noć!

komentiraj (0) * ispiši * #

Orhideje i kružni tokovi

subota , 10.10.2015.

Budući da je bio petak, a highlight dana je trebala biti posjeta džamiji, morao sam tempirati dolazak s obzirom na džuma-namaz. Rješenje je dakle bilo ili rano ujutro ili nakon 3 popodne. Kako sam kasno legao, jutro je otpalo, obavio sam doručak, vratio se u sobu, nakačio „Do not disturb“ na vrata i prionuo na pisanje i još malo drijemanja. Moje popodnevno odredište bio je obližnji Shah Alam, smješten desetak kilometara istočnije od Klanga, kao dio konurbacije koja se pruža duž čitav doline rijeke Klang, od Port Klanga do Kuala Lumpura. Čovjek bi očekivao da je konurbacija dobro povezana javim prijevozom, ona to donekle i jest, ali ne baš najpraktičnije. Naime, autobusni je promet Shah Alama orijentiran prema istoku, prema Kuala Lumpuru, a prigradski vlakovi (komuter), koji spajaju Port Klang s Kuala Lumpurom idu prugom koja se nalazi i daleko od moga hotela i daleko od središta Shah Alama. Stoga sam se odlučio za taksi. Zbog razvlačenja nisam krenuo prije 4, taksija nema nigdje blizu hotela, nego tek kod onog šoping centra, srećom odmah pronalazim jedan, koliko do džamije u Shah Alamu, 20 ringgita. Zasad su cijene prilično konzistentne međusobno, zbog čega mi izgledaju pošteno. Vožnja doista traje kojih desetak minuta, duž glavnog autoputa koji čini kičmu doline rijeke Klang, ali ujedno raspolavlja Shah Alam. Željeznički je kolodvor južno od autoputa, sve zanimljive stvari sjeverno. Taksi me dovozi do džamije koja me zanima, pritom koristeći jedan od čak 18 velikih kružnih tokova koji obilježavaju ovaj grad, toliko da mu je čak i nadimak „Grad kružnih tokova“.
Shah Alam je glavni grad države Selangor, tu je funkciju preuzeo 1978. od Kuala Lumpura, koji je u međuvremenu postao federalni teritorij. Riječ je o prvom u nizu planski izgrađenih gradova u području uokolo Kuala Lumpura. Ima oko 650 000 stanovnika, a izgradnja je započela 1963. na području bivše plantaže kaučuka i uljnih palmi, nazvane Sungai Renggam. Otada je područje grada nekoliko puta proširivano. Grad je podijeljen na 56 sektora (seksyen), odijeljenih međusobno brzim gradskim prometnicama. Kako obično biva u planskim gradovima, ne postoji nekakav raspoznatljivi centar grada, već se život grupira u izdvojene jezgre u pojedinim sektorima. Iz toga razloga meni vjerojatno svi ti planski gradovi izgledaju sterilno, nema neke središnje gravitacijske točke. Prema zamisli prvoga gradonačelnika Shah Alama, grad bi trebao biti razvijan kao „malajski grad“ (Bandaraya Melayu), demonstrirajući postignuća Malajaca u svim područjima. U tu je svrhu Shah Alam proglašen i prvim gradom na svijetu bez mjesta za zabavu, kako bi se spriječile poročne aktivnosti. Ukratko, u cijelom gradu nemate čak ni kino. Ono čega međutim ima, to su brojni šoping centri. Očito Mamon nije na listi nepoželjnih osoba u ovome gradu. Ime je grad dobio po Hisamuddinu Alam Shahu Ibni Al-Marhumu Sultanu Alauddinu Sulaimanu Shahu, ocu tadašnjega sultana Salahuddina Abdul Aziza Shaha Al-Haj Ibni Al-Marhuma Sultana Hisamuddina Alama Shaha Al-Haja (još par puta i naučit ću njegovo ime – ako sam mogao zapamtiti ime Bangkoka…), po kojem se inače zove i trenutna kraljevska palača u Klangu (samo što je ona Alam Shah). U današnjem gradu oko 2/3 stanovnika su Malajci i ostale bumiputere, a većina javnih zgrada izgrađena je pod utjecajem islamske arhitekture. Još jedna karakteristika planskih gradova je mnoštvo zelenila, a Shah Alam nije iznimka – središnji sektor ima nekoliko isprepletenih parkova (između ostaloga i Vrt islamske umjetnosti, inspiriran islamskom vizijom raja – premda taj element inače potječe još iz perzijske kulture) u kojima se nalaze i jezerca. Shah Alam međutim ima i industriju – svakako najpoznatija tvornica smještena ovdje jest Perusahaan Otomobil Nasional (Nacionalna automobilska kompanija), skraćeno Proton, utemeljena 1983., isprva kao proizvođač automobila po licenci Mitsubishija, da bi danas proizvodila i automobile vlastitog dizajna. Malezija je inače jedina država jugoistočne Azije s vlastitom autoindustrijom (osim Protona, tu je i Perodua – što je pak skraćeno od Druga nacionalna automobilska kompanija :D ). Inače, nadimak grada je Grad orhideja, zato ovakav naslov.
Glavna znamenitost Shah Alama svakako je već spomenuta džamija. Riječ je o Džamiji sultana Salahuddina Abdul Aziza (srećom ne navode mu puno ime), zvanoj katkada i Plava džamija, zbog boje kupole (to je već četvrta koju znam s tim nadimkom, nakon Istanbula, Erevana i Tabriza). To je najveća džamija u Maleziji i druga najveća u jugoistočnoj Aziji (nakon džamije Istiqlal u Jakarti), a može primiti 24 000 vjernika. Građena je od 1982. do 1988., njena kupola je navodno najveća kupola neke vjerske građevine na svijetu (što bi trebalo ispitati, jer mislim da ta čast ipak ide firentinskoj katedrali), dimenzija 51,2 metara u promjeru i 106,7 metara visine. Sve do izgradnje Džamije kralja Hassana II. u Casablanci njezina su četiri minareta bili najviši na svijetu, s visinom od 142,3 metra. Kupola je inače izgrađena od aluminija, prekrivena plavo-bijelom arabeskom od emajliranog čelika koja daje nadimak džamiji. U izgradnji su korišteni tradicionalni motivi i moderna tehnologija, pa tako unutrašnjost ima pokretne stepenice kojima se olakšava protok ljudi. Molitvena dvorana ima dva kata, a njezini su zidovi prekriveni prozorima od plavoga mutnog stakla, koji unutrašnjosti daju smirujući i meditativan ambijent. U sklopu džamije nalazi se i knjižnica, galerija, konferencijska dvorana i predavaonice. Smještena je u već spomenutom Vrtu islamske umjetnosti, koji na 14 hektara, osim što prikazuje islamsku viziju raja, sadrži i 9 galerija posvećenih tradicionalnom islamskom slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi i kaligrafiji.
Budući da nisam želio imati okapanja oko odjeće i doći u opasnost da mi zabrane ulaz, odlučio sam iz tamnih dubina ruksaka izvući šalvarkamiz. Jest da sam na ulici dobio pokoji začuđeni pogled, ali nije bilo nikakvih daljnjih komplikacija. Osim što je šalvarkamiz bio zgužvan od uguranosti u ruksaku, pa sam izgledao kao da me krava žvakala. Iako je džuma-namaz završio oko 3 sata, izgleda da sam opet potrefio neku od dnevnih molitava budući da je taman dok sam bio unutra započeo ezan. No gužve nije bilo, ljudi koji su lutali hodnicima i terasama džamije izgledali su prilično nezainteresirano, nitko me čak nije ni upozorio da ne smijem slikati (unatoč znakovima zabrane u molitvenoj dvorani), tako da sam obavio sve što sam naumio. Dok sam fotografirao džamiju, odjednom se počelo smrkavati i čuo sam gromove. Pomislio sam kako ubrzo slijedi još jedan epski pljusak i kako će me isti vjerojatno onemogućiti u daljnjem obilasku Shah Alama (premda se ovdje zapravo nema što previše za obići, možda nekoliko slikovitih modernih zgrada, prvenstveno administrativnih), no kako je kiša oklijevala odlučio sam krenuti, valjda ću naći neku strehu ako zagusti. Nije zagustilo, iako je i dalje grmjelo negdje u daljini (možda u Kuala Lumpuru), Shah Alam je ostao suh (Suh Alam :D ).
Jedina zgrada koja mi je bila dovoljno blizu da se isplati prošetati dondje, bila je zgrada Državne skupštine Selangora. Iako monumentalna (riječ je o neboderu s 24 kata koji nadvisuje okolno zelenilo), mene nije osobito impresionirala, previše me podsjećala na neke od takvih nebodera po bivšoj Jugoslaviji, npr. na zgrade državnih institucija u Sarajevu.
Kako nisam ništa ručao, namjeravao sam se odvesti do Klanga i ponovno pojesti nešto u onom šoping centru. No tada mi je pažnju zaokupilo nešto drugo: Domino's Pizza. Ova američka franšiza prati me od Turske, preko Kambodže, sve dovdje. Nikad se nisam odlučio jesti u njoj, jer mi se na putu uglavnom nije jela pizza, pogotovo ne takva pizza. Ali opet, poželio sam provjeriti kakvi su u usporedbi s Pizza Hutom, uz racionalizaciju kako ću ovdje samo malo čalabrcnuti, a potom u šoping centru odraditi pošten obrok.
No pizza im je normalne veličine (u usporedbi s Pizza Hutom, zapravo je veličine male pizze u Hrvatskoj), daju vam naravno još i sušeni čili da si posipate, a ja sam uzeo još i neki meni u kojem je uključeno piće i slatki kruh s cimetom (cinnamon roll). Uopće nije loše, jedino što je to sve ispalo prilično skupo za ono kako sam navikao jesti u Maleziji – 31 ringgit. I da, naravno da mi je to bilo dovoljno da se najedem i izbacim jedenje u šoping centru iz plana. Domino's Pizza inače ima istu shemu kao i Starbucks, od vas prilikom narudžbe traži da im kažete ime. Budući da je moje ime premonstruozno za malezijske standarde, odlučio sam biti Peter, ali onda je trebalo malo vremena da skužim da dozivanje „Mr. Peter, your pizza!“ znači da mene zovu. :D
Po izlasku na ulicu već je sumrak, sada treba naći taksi do Klanga. Ne bi trebalo biti problema, ima taksija kod džamije, vidio sam kad sam dolazio… Naravno da kod džamije nema taksija, onaj taksi koji sam ja tada vidio vjerojatno je bio od tipa koji je svratio na molitvu i onda se pokupio. Vraćam se do ceste i taman prolazi jedan s upaljenom oznakom da je slobodan. Ne stižem ga zahaltati, ali ubrzo će valjda doći idući. I dolazi, ali taj je pun. Potom 5 minuta kasnije prolazi jedan, ali po najudaljenijoj traci od one uz koju ja stojim. Pa za daljnjih 5 minuta još jedan, ali taj je eksekutif, tj. malo kvalitetniji i skuplji. A onda 20 minuta ništa. Već zdvajam, prošlo je pola 8, znam da u ovim zemljama – a pogotovo u gradu u kojem nema ničega za zabavu – ljudi ranije liježu, moglo bi se dogoditi da više ne prođe nijedan. U jednom se času okrećem i vidim kako iz dvorišta džamije upravo izlazi jedan taksi i uključuje se u promet, mašem vozaču, no on izlazi na glavnu cestu i odlazi. U očaju skidam i aplikaciju za Uber, zaključujući da će mi se to vjerojatno ipak isplatiti, takve su vožnje jeftinije – ali nema nijednog raspoloživog vozača. Naravno, ja naivac sam mislio da Uberi samo čekaju da ih netko pokupi. Vjerojatno ih ni nema u većini manjih gradova u Maleziji, koncentrirani su na Kuala Lumpur.
Napokon, nakon preko pola sata čekanja u daljini vidim konturu auta s malom svjetlećom točkicom na krovu. Mašem, zaustavlja se. „Bukit Raja shopping centre in Klang?“ Može. Koliko? „Ja vozim na metar.“ Super, konačno ću doznati pravu poštenu cijenu vožnje i imati neku orijentaciju. Čak i uz upadanje u gužvu pri silasku s autoputa, te čekanje od kojih 5 minuta na semaforu, taksimetar na kraju puta pokazuje 14 ringgita. Dakle, vjerojatno bi bez toga bilo kojih 11-12. A meni je onaj vozač ranije naplatio 20. Dobro je znati… I sada se događa još jedna bizarna situacija: taksimetar jasno pokazuje 14 ringgita, a vozač kaže „Fifteen.“ Zanimljiv slučaj zaokruživanja, koji je dodatno olakšan time da auto ima centralno zaključavanje, pa ćete onda platiti tih 15 ringgita i izaći iz njega s gorkim okusom u ustima. Nema veze koliko je državni standard dobar, taksisti su svugdje lopovi. Vjerojatno se u Singapuru neću voziti taksijem, ali nešto mi govori da bi i tamo zakidali.
Večer provodim u hotelu, tek u jednom času otišavši do 7 Elevena i naletjevši na skupinu pasa lutalica koja se jako uznemirila mojim prisustvom. Možda ih je šalvarkamiz smeo. U svakom slučaju, uspio sam ih otjerati agresivnim nastupom kad su krenuli trčati na mene, ali definitivno nije ugodno kada prema vama trči čopor pasa koji laju. U tom času možete ili instinktivno bježati (kao moj prijatelj, koji je to napravio, pa ga je jedan od pasa na kraju i ugrizao), ili pokušati blefirati i izgledati opasno i agresivno. Meni je to upalilo onda u Phečaburiju i sada, ali što ako jednom ne upali? I što čopor lutalica radi usred kvarta? Je li uopće moj kvart na dobrom glasu? Klangom navodno vladaju oružane bande, nosim li glavu u torbi, a da to ne znam? Nebitno, boravak u Klangu je gotov, slijedi Kuala Lumpur.

komentiraj (0) * ispiši * #

Prvo klang, pa bum

petak , 09.10.2015.

Hotelski doručak nudi izbor između engleskog, američkog (koji je engleski + grah) i različitih varijanata azijskih doručaka. U svemu tome mi je engleski izgledao najprivlačnije, no s obzirom na cijenu sobe očekivao sam barem švedski stol, ali čini se da to u ovim zemljama nije popularno. Oko 1 sat krećem u grad. Do središta grada imam kojih 4 km hoda, s tim da se susrećem s čestim problemom u modernim malezijskim gradovima. Za razliku od gradova poput Ipoha ili Taipinga, noviji urbanistički planovi rađeni su gotovo isključivo za automobilski promet, tako da ceste nemaju nogostupa – a da stvar bude gora, ni javni gradski prijevoz nije osobito dobro organiziran. Moj put do centra grada uključuje tako hodanje uz rub prometne ceste, slične zagrebačkom Autoputu, eventualno po travnjaku pored, ali ni to nije osobito preporučljivo, budući da je travnjak neravan, ima skrivenih rupa u kojima si mogu uganuti nogu, a ima i nekakvih armatura koje povremeno vire i mogu me ozlijediti. Ukratko, do centra grada mi treba preko sat vremena, pri čemu je na početku još OK, prolazim kroz obližnje naselje i opet prisustvujem jednom sprovodu, tj. pogrebnoj svečanosti. Lijes stoji na nekoj vrsti odra prije nego će ga transportirati do groblja ili krematorija, a uzvanici obilaze oko toga lijesa u krugu. Ali to nije dostojanstveni tronuti obilazak pri kojem bi skrušeno odavali počast preminuloj osobi, nego brzo hodaju, gotovo da trče, pritom uopće ne obraćajući pažnju na lijes u sredini. U trenutku kad sam naišao hodali su u smjeru kazaljke na satu, potom su u jednom času promijenili smjer. Zanimljivo je, ali znam da nije pristojno buljiti, pa stajem malo podalje i pokušavam nešto uslikati kamerom, ali pitanje je koliko će se išta vidjeti. Postoji i glazbena podloga, koja je mnogo življa od one u Kambodži, iako i ovdje postoji ritam gongova. U početku su se čuli i nekakvi puhački instrumenti, potom su utihnuli i ostala je samo pratnja gongova na to užurbano obilaženje. Izgleda malo sumanuto, kao da su se ushodali i sad ne znaju što bi.
Vrijeme je oblačnjikavo, a dok hodam prema gradu sve se više smrkava. Izvjestan je pljusak. On počinje taman u trenutku dok sam došao do ulaska u centar grada i skrenuo u pogrešnom smjeru, tako da me tjera da stanem i, dok čekam da prestane, pogledam kartu. Srećom, ne traje dugo, možda 5 vrlo intenzivnih minuta, potom još malo sipi, ali i to prestaje. Krećem prema jugu, preko rijeke Klang, kako bih pronašao tvrđavu Radže Mahadija, koja bi danas trebala biti jedna od istaknutih znamenitosti. Most preko rijeke s jedne je strane posve natkriven nadstrešnicom, što ukazuje na učestalost kiše u ovom području (a u sušnoj sezoni vjerojatno štiti od sunca). Stižem do Male Indije, četvrti nastanjene uglavnom Tamilima, s južne strane mosta i tada ponovno počinje pljusak, mnogo ozbiljniji od prethodnoga. Sklanjam se u jednu kolonadu i gledam količinu vode koja se slijeva s neba. Takav se pljusak u Hrvatskoj događa možda jednom u desetak godina i izaziva poplave, slivnici ne mogu gutati vodu, ona prodire u podrume…ovdje je to gotovo pa svakodnevica, pa je infrastruktura odvodnje mnogo kapacitetnija, a vjerojatno se slivnici ni ne dospiju zakrčiti zemljom i drugim smetovima, budući da redovito bivaju pročišćavani novim bujicama („gospođo, pa ni trava ne raste na autoputu“). Isprva je samo lijevalo, onda je počelo i grmjeti, sve bliže, dok nije kulminiralo udarom groma u jednu od kuća s druge strane ceste (možda i u električni stup, ne znam, vidio sam samo bljesak i momentalnu eksploziju, kao da je roknula bomba, a potom je u lokalu iza mojih leđa nestalo struje – vratila se za minutu-dvije, dakle samo je valjda izbacilo osigurač – a na nekoliko okolnih automobila su počeli pištati alarmi). Bilo je to prvi puta da sam osobno svjedočio udaru groma, a iako stojim pod krovom, pitam se može li me grom udariti samo zato što u ruci držim mobitel, tj. može li mobitel privući elektricitet. Čak i da ga spremim u džep, to ništa ne bi pomoglo ako je tomu stvarno tako. Sto mu gromova…
Kiša prestaje nakon nekih pola sata divljanja (zapravo je taj udar groma bila kulminacija, kao da se nakon toga počela smirivati, Perun je postigao što je htio), a ja još čekam dok ne prijeđe u rominjanje. Ulicom već lagano prolaze pješaci, a ja svjedočim zanimljivom prizoru. Prolazi jedan par, Malajci od kojih, pa rekao bih 20-ak godina. Ona je pokrivena, ali ne hidžabom, već nikabom (marama za glavu koja ostavlja samo prorez za oči). Ostatak odjeće bih joj mogao opisati kao „mladalački čedan“, nosi neke traperice i malo dulju majicu koja joj dopire do ispod stražnjice. Međutim, po njihovom međusobnom govoru tijela, očito je da su par, eventualno brat i sestra, te taj prisan odnos pokazuju u javnosti. Naime, kada god bih dosada viđao žene u nikabima (obično kao supruge nekakvih Arapa ili konzervativnih muslimana u Bosni), one su redovito pokorno hodale pokraj ili čak iza svojih muževa, u pomalo „drvenom dostojanstvu“, kao da su imovina koje ovi vodaju sa sobom (a zapravo po njihovom shvaćanju to i jesu). Ova djevojka ovdje hoda poprilično prpošno, smije se (čujem, ne vidim) i hoda ispred frajera. U jednom času moraju zaobići jednu od lokvi na pločniku, te ona bez pardona prva prima njega za ruku, navigirajući ga oko lokve… Ni po čemu se ne ponaša kao imovina, da nema nikab pomislio bih „normalni moderni urbani par“. I onda me to opet potakne na razmišljanje o tome koliko tu ima stvarne opresije, a koliko je to osobni izbor. Takvu sam raspravu vodio nekoliko puta i uvijek kada iznesem početni stav dobijem prijeki pogled ili barem čuđenje. OK, moj se stav obično odnosi na Bliski istok i Tursku. Naime, u nekoliko sam navrata od žena koje su bile u Turskoj ili arapskim zemljama čuo kako su doživjele prilično neugodan tretman od tamošnjih muškaraca, u vidu neugodnog buljenja, dobacivanja, stava kako su strankinje lake samo zato što su možda ljubazne… I onda ja obično kažem kako sam tek posjetivši zemlje toga kulturnog kruga shvatio da se mnoge žene tamo pokrivaju zato što im je to zaštita od takvog maltretiranja. Ne, nije točno da su muškarci u tim zemljama takvi zato što su žene pokrivene, pa ih ne mogu vidjeti i onda su seksualno ugroženi. To je jednostavno dio muškoga mentaliteta i kulture mačizma u tim zemljama, što se vidi npr. u Italiji, Španjolskoj, te zemljama Latinske Amerike, gdje žene hodaju mnogo laganije obučene (pogotovo na Kubi, s obzirom na njihovu klimu), a muškarcima to svejedno nije prepreka za dobacivanja. Samo što recimo Talijani ili Španjolci to zapakiraju u šarm latin lovera, pa to mnogim ženama bude prihvatljivije i laskavije od nekog Turčina koji samo bulji i oblizuje se. Ideja o „oslobađanju oprimiranih arapskih žena“ koje će jednoga dana samo zbaciti hidžab bila bi, u ovim okolnostima, medvjeđa usluga. Prvo je nužno poraditi na problemu mačizma i muškog nepoštivanja granice spram žena, potom će hidžabi sami početi nestajati. Uostalom, žene su se kroz povijest pokrivale i u judeokršćanskim društvima, čak to čine i danas u konzervativnijim sredinama – no kako je sve veći broj zapadnih liberalnih muškaraca počeo prihvaćati žene kao ravnopravne, tako je i potreba za pokrivanjem nestajala. Naravno, postoji i problem eksplicitnog propisivanja hidžaba od strane religijskih autoriteta i to je već za raspravu, tek kažem da je mnogim feministicama danas bogohulna sama pomisao da je za neke žene hidžab možda tek manje zlo s obzirom na to u kakvoj kulturi žive.
A ja konačno krećem u pošteniji obilazak Klanga. Kiša ne samo da je prestala, pojavilo se i plavetnilo na nebu, mogao bi biti sunčan dan, čak drugi zaredom u Maleziji. Izgleda da stvari ipak idu nabolje, a nadam se da je ova kišurina padala i na Sumatri i ugasila barem pokoji požar. Osim ako udar groma nije negdje potpalio novi…
Klang (katkada po starom pravopisu i Kelang) ima oko 750 000 stanovnika i kraljevski je grad države Selangor (ali ne i glavni – opet imamo shizofrenu situaciju, glavni grad je Shah Alam, udaljen kojih desetak km istočno od Klanga). Nalazi se u dolini istoimene rijeke, nedaleko njenog utoka u Malački prolaz – danas je praktički spojen s Pelabuhan Klangom (Port Klangom), lučkim gradom na obali, inače jednom od najprometnijih svjetskih kontejnerskih luka. Grad se kao naselje spominje još od 11. st., a ostao je u malajskim rukama i nakon pada Malake u portugalske ruke. Sve do osnivanja selangorskog sultanata u 18. st. pripadao je Johoru. I Klang je svoj procvat doživio zahvaljujući kositru, tijekom 19. st. Od 1867. do 1874. oko Klanga i doline rijeke Klang vodio se rat između Radže Mahadija i Radže Abdullaha, koji je na kraju završio pobjedom Abdullahova sina Ismaila i njegova vojskovođe Tengku Kudina. Premda je zbog rata izgubio položaj kraljevskoga grada, Klang nije izgubio na ekonomskoj važnosti, a osim kositra glavni izvozni proizvodi postali su i kaučuk i kava. 1901. započinje izgradnja Port Swettenhama (danas Port Klang), a 1903. prijestolnica se vraća ovamo. Od 1875. do 1880. u gradu je stolovao i britanski kolonijalni namjesnik, sve do njegova preseljenja u obližnji Kuala Lumpur. Danas je Klang tipični grad moderne Malezije, s dosta high tech industrije, a većinsko stanovništvo u gradu su Malajci. Sâm grad ne obiluje osobito znamenitostima, dovoljno za provesti jedan dan u njemu, od čega pola prođe na navigiranje njegovim cestama neprikladnim za pješake. Vjerojatno najveća atrakcija je Istana Alam Shah, sultanova palača, smještena u prostranom parku na brežuljku južno od rijeke. Za razliku od one u Kuala Kangsaru, ova se barem lakše vidi s ceste, a i izgleda mi monumentalnije. Ja sam se prvo odlučio otići vidjeti tvrđavu Radže Mahadija, što je prilično pompozan naziv, budući da je od tvrđave danas ostao tek ulazni portal i vide se mjesta gdje su nekad bile zidine. Unutra se nalazi omanji park, a poveći dio tvrđave zauzela je gradska vijećnica Klanga, koja je sagrađena negdje 60-ih ili 70-ih i izgleda kao neki ružni neboder, nimalo monumentalno. Vizuru obale rijeke Klang obilježava Kraljevska gradska džamija, sagrađena 2009., a osim toga impresivna je i Indijska džamija koja naravno dominira Malom Indijom svojom tirkiznom kupolom i četirma minaretima. Tu je i kineski hram Kuan Im Teng, Hram božice milosti (Kuan Yin na mandarinskom), sagrađen 1892. Naposljetku, u duhu potpunog ekumenizma, tu je i katolička crkva Gospe Lurdske, sagrađena 1928. u neogotičkom stilu. Njoj nasuprot nalazi se spomenik u obliku krisa, javansko-malajskog bodeža karakteristične vijugave oštrice, podignut 1985. za 25. obljetnicu vladavine sultana Salahuddina Abdul Aziza Shaha Al-Haj Ibni Al-Marhuma Sultana Hisamuddina Alam Shaha Al-Haja (ne, naravno da nisam zapamtio ime). Kris je odabran zato što simbolizira moć, snagu i jedinstvo (ovo posljednje mi nije baš jasno – kako bodež, kojemu je zadaća da siječe, može simbolizirati jedinstvo?). Čelično-aluminijski spomenik preseljen je na rečeno mjesto prošle godine, budući da je izgradnja nadvožnjaka nedaleko njegove prethodne lokacije blokirala pogled na njega iz daljine.
U obilasku grada nisam ručao, a kako je već prošlo 5 sati, mislim da ću otići na ručeru, i to u onaj šoping centar nedaleko moga hotela. Ima tamo nekoliko zgodnih restorana, jest da su skuplji od hawker centrea, ali, koliko sam shvatio, u Klangu ni nema nečeg takvog. U Klangu danas baš ne postoji ni pravi centar grada, Mala Indija je možda najbliže tomu. Inače, lokalni specijalitet je bak kut teh, doslovce „meso, kost, čaj“, a zapravo je riječ o svinjskim rebarcima koja se satima kuhaju u gustom bujonu od začina. „Čaj“ u nazivu odnosi se na prilog, oolong čaj, koji se pije kako bi otopio velike količine masti u rečenom jelu. Nažalost, bojim se da ćete biti uskraćeni za izravni opis toga jela, nije mi nimalo apetitlih.
Od centra uzimam taksi, 15 ringgita, otkrivam da se u rečenom šoping centru najbolji restorani nalaze na katu i odabirem jedan koji poslužuje nyonya kuhinju. Nyonya je naziv za ženu u kulturi Peranakana, što su Kinezi Malajskog poluotoka (ali oni koji su tamo živjeli stoljećima, ne plod britanskog naseljavanja) koji su prihvatili malajsku kulturu i običaje, stvorivši tako miješanu kinesko-malajsku kulturu. Riječ peranakan u malajskome znači „potomak“, a sami Peranakani sebe nazivaju baba-nyonya, što su riječi za muškarca i ženu. Njihov jezik je malajski s dosta hokkienskih posuđenica, ali danas uzmiče pred standardnim malajskim ili pak hokkienskim kineskim. Kuhinja im je uglavnom malajska. Uzimam opet nasi lemak i konačno dobivam onaj kuhan kako spada, u kokosovu mlijeku, s čili-sosom, piletinom, prženim inćunima i kikirikijem; zatim rojak, a za desert ais kacang, lokalni desert od mrvljenog leda, crvenog graha i raznih drugih dodataka po želji (kukuruz, žele agar-agara, oni rezanci iz cendola…). Čitava bakanalija košta 27 ringgita (da, rekoh da je skuplje), ali time sam konačno uspio probati pravi nasi lemak.
Navečer u hotelu provjeravam je li Miro stigao u Kuala Lumpur (trebao je doći danas), on potvrđuje, vidimo se dakle u subotu. Veselim se obilasku Kuala Lumpura u gotovo pa domaćem društvu. Malo su me ovi malezijski gradovi počeli umarati. A i vrijeme se poboljšava…

komentiraj (0) * ispiši * #

Matahari

četvrtak , 08.10.2015.

Kiša koja je prethodne večeri obilato zalila Teluk Intan (a možda i šire područje) rezultirala je time da se nebo ujutro dovoljno raščistilo da se čak vidjelo i ponešto plavetnila, vjerojatno prvi puta otkako sam u Maleziji. Čak je pošteno upeklo i sunce, tj. matahari, kako se to kaže na malajskome, i po čemu je poznata špijunka Margaretha Geertruida Zelle uzela pseudonim pod kojim je nastupala kao plesačica. Mata je „oko“, hari je „dan“, što znači da je sunce „oko dana“, dočim se „dan sunca“ onda kaže hari matahari.
I u ovom hotelu doručak je u obližnjem restoranu, točno preko ceste, a sada se držim tradicije i uzimam nasi lemak, budući da se to jelo u Maleziji obično jede za doručak. I opet je riža sasvim obična, nigdje ne vidim tragove kuhanja u kokosu, umak od čilija s račićima je solidan (iako račići nisu očišćeni, nego su jednostavno s oklopom ubačeni u sos), a tu su i pržene ribice slične inćunima, s isto tako prženim kikirikijem. I usto kava, također servirana onako kako ju se pije u Maleziji i Indoneziji – naime, slično tomu kako se na Zapadu pije čaj, kava se dakle stavi u filter vrećicu koja onda otpušta svoj ekstrakt u vodu u šalici. Slično je to onom vijetnamskoj metodi s kapanjem – dok zapadnjaci vole dobiti na stol instant pripremljen napitak, u ovim krajevima kava se doslovce rastvara pred vama.
Nakon doručka krećem u razgled Teluk Intana. Iako sam i u ranijim fazama itinerera imao nekoliko dvojbenih odabira što se tiče gradova koje treba posjetiti (npr. Wuwei, pa čak i Guiyang, iz kojeg sam se potom jedva izvukao), dojma sam da je dionica itinerera između Kančanaburija i Kuala Lumpura niz pogrešnih odabira i pitam se o čemu sam mislio tih dana dok sam to uvrštavao u program. Čast izuzetcima, poput Penanga ili Ipoha, ali čini mi se da sam umjesto Teluk Intana možda mogao radije otići na dva-tri dana u Cameron Highlands i uživati u svježem zraku koji nisam osjetio još od Dalata (ako ne računamo Penanško brdo). Srećom, vrijeme je takvo kakvo jest, pa je i bolje da ga trošim na bezvezna mjesta, jedino nemam baš previše štofa za pisanje. Čudno zapravo, Malezija je prilično zanimljiva zemlja, no ja dosada uglavnom uspješno zaobilazim najzanimljivije točke. Svakako, najbolje bi bilo da sam išao na Borneo, tamo bih mogao uživati i u prirodnoj raznolikosti Malezije, no ruta preko Singapura i Sumatre bolje je infrastrukturno povezana, a tu se nalazi i nekoliko prizora koje ne bih htio propustiti (između ostaloga plovidba preko Sundskog tjesnaca s pogledom na Krakatau).
Teluk Intan je grad koji ima jednu pravu znamenitost, što znači da je vrijedan možda tek sat-dva zaustavljanja. Ima oko 120 000 stanovnika i bio je prijestolnica Peraka prije Kuala Kangsara. Tijekom britanske kolonijalne vladavine grad se zvao Teluk Anson, po Archibaldu Edwardu Harbordu Ansonu, britanskom kolonijalnom činovniku koji je 1882. napravio urbanistički plan grada s pravilnim rasterom ulica koje se sijeku pod pravim kutom. Stotinu godina kasnije gradu je vraćeno izvorno ime, premda se u govoru još znade čuti i Teluk Anson (mislim da se čak i autobusna kompanija tako zove). Smješten je unutar meandra rijeke Perak, koji će vjerojatno s vremenom posve erodirati, te će se centar grada naći na otoku usred rijeke. Grad su osnovale izbjeglice iz Malake nakon njezinog pada pod Portugalce 1511., te je tako utemeljen sultanat Perak. Sve donedavna Teluk je Intan bio jedan od 4 grada koja su igrala ulogu u procesu nasljedstva na prijestolju Peraka. Naime, Perak je (prije nego što je prethodni sultan ukinuo taj komplicirani sustav) imao sustav po kojem predodređeni nasljednik nije nužno odmah imao i titulu prestolonasljednika, nego je prvo bio tek obični princ, pa prvi princ, pa prestolonasljednik, pa sultan. Svaka od tih faza podrazumijevala je život u drugom gradu u Peraku, pri čemu je Teluk Intan bio onaj početni grad, kada je prestolonasljednik bio još samo princ. Otkako je to ukinuto, bivša kraljevska palača, koja se nalazi izvan grada, zapuštena je i prepuštena zubu vremena. U vrijeme britanske vlasti Teluk Intan bio je riječna luka, prvenstveno za izvoz peračkog kositra i poljoprivrednih proizvoda. Kasnije je telukintanska luka postala glavni distribucijski centar Shella za Maleziju, budući da je rijeka bila dovoljno duboka čak i za tankere. Ovdje je inače održan i sastanak zavjerenikâ koji su kanili ubiti Jamesa Wheelera Woodforda Bircha (pisao sam o tome kad sam bio u Ipohu), a u obližnjim močvarama vodile su se i zadnje borbe između komunističke gerile i malajskih vlasti. Tijekom osamdesetih godina značaj grada počinje slabjeti, prvenstveno zato što su sve veći nanosi u riječnom koritu otežali plovidbu i učinili luku sve teže dostupnom velikim brodovima. Prvo se povukao Shell, zatim je prestalo rudarenje kositra u Peraku, te je prometna uloga Teluk Intana postala nevažna. Ukinuta je i željeznička pruga, jedna od najstarijih u zemlji. Zbog loše ekonomske situacije sve veći broj mladih ljudi počeo se iseljavati iz grada, tako da je ubrzo došlo do nestašice radne snage i na onim poslovima gdje je bila potrebna. Zato danas u gradu ima dosta useljenika iz Indonezije i Bangladeša, koji su došli tijekom devedesetih. Tek krajem devedesetih, izgradnjom dužobalne ceste koja je grad povezala s Klangom, grad je ponovno oživio. Danas je glavna industrija proizvodnja palmina ulja (inače, upravo je sadnja uljnih palmi, tj. krčenje terena za njihov uzgoj, razlog ovih velikih šumskih požara na Sumatri i Borneu zbog kojih je veći dio jugoistočne Azije obavijen dimom).
Kao što sam rekao, Teluk Intan ima jednu glavnu atrakciju, i to je tzv. Telukintanski kosi toranj (Menara Condong – inače, riječ menara je naravno arabizam koji imamo i u riječi minaret). Toranj je visok 25,5 metara i izvana izgleda kao sedmokatna pagoda, premda zapravo ima dva kata. Nalazi se na središnjem gradskom trgu, a sagrađen je krajem 19. st. kao spremište vode za čitav grad. Zanimljivo je da se glavni tank vode nalazi na vrhu zgrade, odakle su se onda posude s vodom pomoću kolotura spuštale u prizemlje. No u podrumu se također nalazi cisterna, tako da ni meni nije sasvim jasno jesu li se dva spremnika nadopunjavala ili što. Pretpostavljam isto tako da se ovaj gornji spremnik punio kišnicom, za donji ne znam. Osim cisterne, na tornju se nalazio i gradski sat, a bio je i orijentacijska točka za brodove koji su uplovljavali u gradsku luku. Tijekom japanske okupacije služio je kao izvidnički toranj. Razlog naginjanja tornja su temelji u mekom tlu, kao i težina vode u cisterni na vrhu. Na toranj se možete i popeti, premda unutra nema ničega vrijednoga za vidjeti – zanimljiviji je pogled na grad, premda ga ometaju dekorativni krovići u stilu pagode. Nagnutost se osjeti, premda ne osobito (nisam uspio naći podatak koliko je nagnut – svakako manje od onoga u Pisi, koji je osim toga i viši, a čini mi se i uži).
To smo dakle vidjeli, sada mi samo preostaje još malo šetnje uokolo, traženje zanimljivih kadrova gradske arhitekture i oko podneva povratak u hotel kako bih se odjavio. A još sam se bojao hoće li mi 2 sata biti dovoljna za razgled… Zastajem u jednoj prodavaonici i kupujem lokalni specijalitet nazvan heong peng („mirisni kolačići“), kolačiće od lisnatog tijesta punjene pekmezom od ječmenog slada i ljutike i posute sjemenkama sezama. Nikad ne bih pomislio da se od ljutike može raditi slatki pekmez (znam za američki onion jam, ali taj nije sladak), no kolačići su vrlo ukusni, dobro bi išli uz čaj. Vraćam se prema hotelu prolazeći pored Batu Tenggeka (Sjedeće gromade), ogromnog kamena koji je, prema lokalnoj legendi, ovamo postavio jedan britanski vojnik u doba kada je kamen bio veličine kutije šibica. S godinama je rastao i danas je dimenzijâ, po mojoj procjeni, 2x1,5x1,5 metara. Budući da očito nije riječ o živoj stijeni, nije mi jasna ta priča o rastu, ali pošto kupio, poto prodao. Danas su kamenčini našli nekakvu praktičnu svrhu, pa služi kao spomen-kamen (!) palim vojnicima iz Prvog svjetskog rata.
Skupljam stvari u hotelu, a kako je pripeka snažna, odlučujem se ipak do kolodvora otići taksijem. Ovaj put je na recepciji neki tip, molim ga da mi pozove taksi i pitam ga zna li možda koja bi bila poštena cijena od hotela do kolodvora. Ne zna. Taksi dolazi i to je opet onaj isti Indijac od sinoć, samo što sada još ima i sunčane naočale i doista izgleda kao neki bolivudski zavodnik. Vožnja je ovaj put 15 ringgita. Autobus za Klang mi polazi tek u pola 3, sada je pola 1, imam još dva sata vremena za ubiti, pa sjedam s prtljagom na jednu klupu i opet pišem. Ubrzo mi se priključuje još jedan taksist, također Indijac, koji mi postavlja nekoliko uobičajenih pitanja, ali i spominje kako je on prva generacija Indijaca rođenih u Maleziji, kako su njegovi roditelji još rođeni u Indiji. Dakle, kako rekoh, iako prisutnost Indijaca i Kineza ovdje postoji odavno (puno prije Europljana), velike su demografske promjene koje su rezultirale današnjom etničkom situacijom u Maleziji nastale tijekom britanske kolonijalne vladavine, kada su Britanci ovamo doseljavali jeftinu radnu snagu iz Kine i Indije, vjerojatno i zato što lokalni Malajci nisu željeli raditi za britanske interese (ili nisu željeli raditi uopće, što se uklapa u kritike o „lijenim Malajcima“ koji samo čekaju da se za njih pobrine država). Budući da ovaj taksist ima po mojoj procjeni nekih 50-60 godina, sasvim je moguće da su njegovi roditelji rođeni negdje 1920-ih ili 30-ih i doseljeni ovamo u labuđem pjevu britanskog kolonijalnog imperija. Pitam ga ima li što turista ovdje, on kaže slabo. Ionako u gradu postoji samo Kosi toranj od stvari vrijednih gledanja. Ja mu kažem „Ne, postoji i kamenčina!“, ali njemu nije jasno na što mislim. Ne zna ni što je Batu Tenggek. Pokazujem mu sliku na mobitelu. Gleda, i dalje izgleda kao da to vidi prvi puta u životu. Pita me gdje se to nalazi, ja mu objašnjavam. Dolazi i neki njegov kolega, ni njemu izgleda nije sasvim jasno gdje je to. A nalazi se na jednom od glavnih križanja u gradu i to još na pješačkom otoku. I sada kako imati povjerenja u takve taksiste? Nakon toga me ovaj prvi pozvao na piće, ali sam se ja ispričao, iz tri razloga. Prvi je da mi se nije dalo opet tegliti ruksak do nekog mjesta gdje bismo išli popiti piće, drugi je taj što sam namjeravao pisati, a treći je onaj o kojem je govorio još Scott u Esfahanu – kad putuješ, ne treba prihvaćati piće i hranu od nepoznatih ljudi. Možda su dobronamjerni, a možda će te nečime omamiti i ukrasti ti stvari. Ne bih riskirao. Ovaj tip je izgledao prijateljski, ali nitko od tih koji te iskoriste ne izgleda odbojno, jer u protivnome ne bi mogao steći tvoje povjerenje.
Idućih dva sata prosjedio sam čekajući autobus (u jednom se času pojavio i onaj moj prvi taksist, koji me vozio), a u pola 3 ulazim u bus, koji je i opet gotovo posve prazan, tako da mogu ruksake uzeti sa sobom u kabinu. Smještam se, mali ruksak odlažem na sjedala s druge strane prolaza i krećemo se voziti. Nakon nekih pola sata vožnje naš autobus staje pored ceste u nečemu što liči na službenu garažu rečene autobusne kompanije. Dolazi neki tip, nešto mrdaju, gase i pale motor… Meni sve izgleda i zvuči normalno, ali ja nisam mehaničar. No autobus ipak nakon nekih 20-ak minuta kreće dalje i stiže u gradić Sabak Bernam. Tu stojimo na kolodvoru, pa onda dolazi neki tip, očito putnik, koji ulazi u autobus, vrzma se gore-dolje (a može sjesti gotovo bilo gdje) i onda od svih sjedala sjedne točno na ona s druge strane prolaza, gdje stoji moj ruksak, koji još odguruje ustranu. Ja pružam ruku i kažem mu da mi ga doda, on mi ga daje, a meni pritom tablet s koljenâ klizi na pod. Preokrećući očima jasno ovom tipu dajem do znanja što mislim o toj njegovoj odluci da se smjesti baš onamo i tako me inkomodira pored autobusa u kojem su ukupno još možda 4 putnika. Onda mi on nešto govori, ali taj njegov engleski ja nimalo ne razumijem. Da, i taj tip je Indijac. Kažem mu da ga ne razumijem i vraćam se svom poslu. Tek tada shvatim da mi on govori nešto poput „If you have a problem, I will fuck you, you piece of shit“. Ne odižući pogled od tableta pitam ga poluzainteresirano „Are you threatening me?“, našto opet dobivam nešto slično. Procjenjujem da će ovaj tip biti naporan, promrmljam „fucking idiot“ i premjestim se jedan red sjedala iza, kako bih dobio malo mira, a i kako bih imao mjesta na sjedalu pored za odložiti tablet ako ovaj ne začepi, a ja moram postati agresivan. Mislim da je tip pijan. U svakom slučaju, vjerojatno mu nije bilo drago što sam izbjegao konfrontaciju na taj način, ali ne provocira dalje, osim ako povremeno buljenje u mene ne smatrate provokacijom. Ubrzo se premjestio naprijed, pa onda i izišao iz busa, koji i dalje stoji i nešto čeka. Nakon pola sata shvaćam što čeka – zamjenski autobus. Ipak je dakle u pitanju neki ozbiljniji kvar, pa su nas odlučili do Klanga prevesti drugim busom. Taj se konačno pojavio i odvozio u miru ostatak dionice do Klanga.
Autobusni kolodvor u Klangu smješten je nekih 8 km od centra, odvojen autocestama i petljama, tako da nije baš za pješačiti do grada. Tim više što moj hotel i nije u centru. Uzimam stoga taksi, kažem adresu, cijena je ovaj puta 25 ringgita (što znači da sam ona dva taksija u Teluk Intanu debelo preplatio). Vozačev engleski nije baš briljantan, ali naravno da me pitao odakle sam (nije čuo za Hrvatsku), kakvo je vrijeme u Hrvatskoj i jesam li musliman. Očekivao sam i pitanje jesam li oženjen, ali ono je ovoga puta izostalo.
U Klangu sam se bacio u trošak, budući da u Maleziji ne trošim puno, tako da sam uzeo sobu za 150 ringgita, ali poštenu hotelsku sobu s velikim bračnim krevetom, površine 18 m2 (dakle nominalno manju od one u Teluk Intanu, a zapravo dva i pol puta veću). No naravno da sve ne može biti savršeno – wi-fi radi na mahove, a na većinu hotelskih mreža se ne može ni spojiti. Hotel je osim toga kojih sat vremena hoda udaljen od centra Klanga, tako da večeras neću ni ići dotamo, pojest ću nešto u kvartu. Prošetao sam do obližnjeg šoping centra gdje se nalaze neki restorančići, ali to je bilo već oko pola 10 i svi su se ugostiteljski objekti već zatvarali, budući da šoping centar radi do 10. Inače, po onome što sam vidio dok sam šetao do toga centra, Klang me (barem ovaj dio) jako podsjeća na Split. Neboderi i velike stambene zgrade, palme i vegetacija slična mediteranskoj, kamene ograde…nadam se da ću fotografski uspjeti predočiti tu atmosferu moje impresije Splita.
Na kraju sam se vratio u jedan restorančić preko puta moga hotela, pojeo piletinu s đumbirom i popio čaj od limete sa slanom šljivom, otišao još malo ratovati s wi-fijem i u krpe. Ovdje sam tri noći, sutra obilazak Klanga, u petak bih mogao u Shah Alam...

komentiraj (0) * ispiši * #

Put u Dijamantni zaljev

srijeda , 07.10.2015.

Kao da se ironija htjela poigrati s mojim prigovorima kako ne razgovaram dovoljno s lokalcima, ujutro je Indijac poželio razgovarati sa mnom, taman dok sam radio nešto na internetu. Neka, prilika je to koja se ne bi trebala propustiti kada bi razgovor bio plodonosan, a ne tek uobičajena pitanja (ovdje ljudi povremeno znaju za Hrvatsku – znali su čak i u Tajlandu – ili su samo kurtoazni, pa kimaju). Budući da sam ponovno u islamskoj zemlji, opet ću morati odgovarati na pitanja jesam li musliman (zanimljivo je da me nigdje u budističkim zemljama nisu pitali jesam li budist), kao i jesam li oženjen. Osim toga, ovaj Indijac ima teški indijski naglasak (to je fantastično, taj naglasak im ostaje čak i kad žive izvan Indije – doduše, ne ako žive u Velikoj Britaniji, što onda valjda implicira da u Maleziji nisu toliko izloženi službenom jeziku države koliko u Velikoj Britaniji; to i nije toliko daleko od istine, s obzirom da se drže poprilično getoizirano), tako da je cijela komunikacija prilično teška i zamorna. Rekao mi je da je star, ako se ne varam, 58 godina i da ima djecu i unuke. I da u Indoneziji u autobusima vlada velika gužva te je bolje ići vlakom. To sam otprilike i sâm znao, ali vlakovi nažalost pokrivaju samo Javu i jedan mali dio Sumatre, bojim se da ću biti osuđen na autobuse. Potom sam se ja ispričao obvezama, a i on se posvetio nekom svom poslu, pa se ubrzo i pokupio iz sobe. Ja sam iskoristio svoje vrijeme do podneva, te onda prošetao do autobusnog kolodvora, gdje sam doznao da imam još kojih 2 sata vremena do autobusa za Teluk Intan. Sjeo sam na klupu i počeo pisati dnevnik. I opet se pojavio odnekuda neki mlađi tip s turbanom, izgledao je kao Sikh, stao iza mene i počeo besramno gledati u to što ja radim. Kad sam se okrenuo da mu dam do znanja da mi to ne paše, uletio mi je jasno s pitanjem odakle sam, a kad sam mu odgovorio, nastavio je buljiti, sve dok mu nisam otvoreno rekao „Would you mind…?“ Već sam dovoljno svjestan kulturološke razlike da ovdje nije nepristojno buljiti u nekoga, ali ono što mi nije jasno jest što je ovdje točno povod buljenja. Niti sam prvi Europljanin kojeg vidi (Malezija nije Kina, tu ima sasvim dovoljno stranaca – iako sam ja u Ipohu konkretno vidio samo jednu Europljanku tijekom svoga boravka), niti sam prva osoba koja tipka po laptopu (jest da je on manji od uobičajenoga – zapravo je posrijedi tablet s tipkovnicom, ali ovo je zemlja u kojoj se takvi gadgeti proizvode), niti sam vjerojatno prva osoba koju vidi da tipka na laptopu u javnosti. I još mi to gledanje u ekran nije jasno – nije da ćeš išta od onoga što pišem razumjeti. Doduše, možda pretpostavlja da pišem na engleskom, isto kao što sam već nekoliko puta (između ostaloga i od Indijca jutros) dobio pitanje „What's the language of Croatia, English?“ Vjerojatno ona kulturocentrična pretpostavka da su svi pripadnici neke bitno različite kulture zapravo unutar sebe jako homogeni. I sâm sam opazio kod sebe tu predrasudu, unatoč svom mom lingvističkom znanju, kada sam u prvi mah ostao zatečen vidjevši da se tajlandska granična policajka obraća nekom Japancu na engleskom: „Ali čekaj, pa oni su ista rasa, zašto ne pričaju međusobno na kineskom?“ :D Zgodno je to kako i kod sebe, pogotovo kad smo umorni i nesvjesni, primijetimo izbijanje tih predrasuda, dok se istovremeno zgražamo kako to da drugi ne vide suptilne razlike između Hrvata i Srba, Rusa i Ukrajinaca…
Napokon dolazi vrijeme polaska moga autobusa. Još uvijek ostajem u državi Perak, dapače, nakon Kuala Kangsara ponovno idem u grad koji leži na rijeci Perak, Teluk Intan, čije ime znači Dijamantni zaljev. Koji vražji zaljev, grad nije ni na moru (iako je rijeka plovna do grada)? Doduše, smješten je na jezičcu unutar velikog meandra rijeke Perak, tako da je moguće da se „zaljev“ odnosi zapravo na taj položaj (iako bi to onda više bio „poluotok“). Sličan etimološki pomak doživjela je u hrvatskome riječ „luka“, koja izvorno znači „livada“ (usp. slov. loka, češ. louka, a ima u po kontinentalnoj Hrvatskoj dosta toponima Luka; tu je naravno i Banja Luka), a potom je počela značiti „livadu uz rijeku“, pa „pitomi dio obale gdje se lakše vezuje brod“ i tako, malo pomalo…
Do Teluk Intana se vozimo gotovo ravno na jug od Ipoha, a kako obala Malajskog poluotoka ide u smjeru jugoistoka, tako se time zapravo približavam opet obali. Nije to velika udaljenost, kojih 90-ak km od Ipoha, ali sasvim dovoljno da uletimo putem u popriličan pljusak. Srećom je isti zakratko prestao dok sam stigao na telukintanski kolodvor, taman da stignem otpješačiti do hotela, a onda se stuštio svom silinom i lijevao veći dio večeri, tako da sam zapravo ostao zaglavljen u sobi. Hotel ima pompozno ime Lavender (pitam se može li se ovdje uopće uzgajati lavanda ili je to samo biljka mediteranskih krajeva), soba košta 58 ringgita i nema prozora. Zapravo, nijedna soba u kojoj sam dosada bio u Maleziji nije imala prozore. Mene više zanima zašto uopće rade takve sobe u hotelima (koje su naravno jeftinije), a mislim da odgovor ima veze s time da je u ponudi hotela i uzimanje sobe po satu. A znamo zašto se uzima soba po satu, kao i da pri takvim aktivnostima prozor nije potreban, a nije baš ni poželjan. Ali glavno da je žena na recepciji konzervativna muslimanka koja nosi hidžab – iako u Maleziji više nisam sasvim načisto nosi li se hidžab iz vjerskih uvjerenja ili pak kao sredstvo etničkog raspoznavanja. Naime, Kineskinje ga naravno ne nose, a Indijke samo povremeno, ako su muslimanke. A premda sam vidio nekoliko žena koje izgledaju kao Malajke, a ne nose hidžab, one su možda mogle biti i neke miješane Malajokineskinje. Vidjet ću kako će biti kada stignem do Kuala Lumpura, tamo su ljudi liberalniji, pa bi i incidencija nepokrivenih Malajki trebala biti veća. Naravno, ne moram ni napominjati da je hidžab prilično strog, neusporediv s onim iranskim, gdje kosa leti posvuda. Ovdje ne proviruje nijedna dlaka.
I sad, dok dreždim u hotelu, čekajući da kiša prestane da odem makar nešto pojesti, evo prilike da kažem i neke generalije o Maleziji. Nešto sam već napomenuo tijekom ranijih postova, ali sada ću sumirati. Dakle, Malezija ima površinu od skoro 330 000 km2 i broji oko 30 milijuna stanovnika. Geografski se zapravo sastoji od dviju izoliranih polovica slične veličine – Malaje, smještene na istoimenom poluotoku kojim završava Indokina, te malezijskog Bornea, koji zauzima sjeverozapadnu trećinu trećeg najvećeg otoka na svijetu (s izuzetkom sultanata Brunej, koji je ostao nezavisan, iako mu je bilo ponuđeno da se priključi Maleziji). Malezija je po svom uređenju federalna monarhija s rotirajućom funkcijom kralja koji se bira na 5 godina i to među vladarima 9 od 13 saveznih država Malezije (Johor, Kedah, Kelantan, Negeri Sembilan, Pahang, Perak, Perlis, Selangor i Terengganu). 4 države koje nemaju to pravo su 2 države nastale od nekadašnjih Tjesnačnih naselja (Penang i Malaka), te 2 države na Borneu (Sarawak i Sabah). Osim 13 država, postoje i 3 federalna teritorija, 2 u Malaji (Kuala Lumpur i Putrajaya) i 1 na Borneu (točnije, pred njim, jer je riječ o otoku Labuanu). Glavni grad je Kuala Lumpur, a administrativno sjedište mnogih državnih institucija obližnja novoizgrađena Putrajaya. Malezija od svoje neovisnosti ostvaruje neprekidni prosječni gospodarski rast od 6,5% na godinu, te je danas treća najrazvijenija ekonomija jugoistočne Azije (iza Singapura i Bruneja) i 29. na svijetu. Nažalost, Gini koeficijent pokazuje nejednakost raspodjele toga bogatstva, koji doduše ovdje ima i snažnu etničku notu.
Geografski položaj Malajskog poluotoka, koji se zario duboko u more posred Azije, tako tvoreći svojevrsnu barijeru u plovidbi, rezultirao je ranim osnivanjem indijskih i kineskih trgovačkih naselja na njegovim obalama, točnije na zapadnoj obali, gdje je Malački tjesnac (istočna obala nema dobrih luka). Izvorno stanovništvo Malajskog poluotoka bili su tzv. negritosi, što je općeniti naziv za izolirane skupine prastanovnika južne Azije, danas očuvane u izoliranim džepovima po Malaji, na Andamanskim otocima i na Šri Lanci (narod Vedda). Negritosi su većinom niskoga rasta (slični Pigmejima) i tamne puti, te nemaju azijatske crte lica. Njih su kasnije potisnula protomalajska plemena koja su došla sa sjevera u razdoblju između 2500. i 1500. pr. Kr. Utjecaj kineske i indijske kulture rezultirao je stvaranjem nekoliko moćnih hinduističkih i budističkih kraljevstava na ovom području, prvo Langkasuke, koja je postojala od 2. do 15. st. na sjeveru Malaje, zatim Srividžaje, koja je između 7. i 13. st. vladala Sumatrom i južnom Malajom, te carstva Madžapahit koje je nakon pada Srividžaje zavladalo većim dijelom poluotoka i okolnih otoka. U 14. st. stiže islam, a početkom 15. st. utemeljen je sultanat Malaka, prva nezavisna država na poluotoku. Međutim, već 1511. Malaka pada pod Portugalce, zatim Nizozemce, a krajem 18. st. stižu i Britanci. U to je vrijeme unutrašnjost Malaje već bila podijeljena u nekoliko manjih sultanata, dok su Britanci držali nekoliko obalnih kolonija. 4 sultanata su krajem 19. st. osnovala Federalne Malajske Države, koje su se stavile pod vojnu zaštitu Velike Britanije, te je svaka dobila britanskog namjesnika i savjetnike na dvoru. Preostalih 5 sultanata zadržali su neovisnost, ali su također primali britanske savjetnike. Na Borneu su se pak lokalni sultani odrekli svoje vlasti u korist Britanaca – pri čemu je u Sarawaku vlast preuzeo britanski avanturist James Brooke i proglasio se kraljem nezavisnog Sarawaka (tzv. Bijeli radža).
Iako je kineski i indijski etnički element na poluotoku postojao veći dio povijesti, Britanci su dodatno poticali njihovo useljavanje kao jeftine radne snage. Međuetnički su se odnosi dodatno zategnuli kada su Britanci nakon Drugog svjetskog rata počeli govoriti o ujedinjenju čitave Malaje (Federalnih Država, 5 neovisnih sultanata i Tjesnačnih naselja, izuzev Singapura) u jedinstvenu krunsku koloniju Malajsku Uniju. Tomu su se usprotivili Malajci, koji su u tom potezu vidjeli slabljenje vlasti tradicionalnih malajskih vladara, te ojačavanje položaja Kineza, koji bi tako dobili državljanstvo, a time i ravnopravnost. Iako je Unija uspostavljena, ubrzo je zamijenjena Malajskom Federacijom, u kojoj su sultani ponovno dobili svoje ovlasti. Kinezi, kojima se to nije sviđalo, potaknuti razvojem stvari koje su se u međuvremenu dogodile u Kini, započeli su gerilsku borbu pod vodstvom Malajske komunističke partije, kako bi potaknuli odlazak Britanaca i uspostavu ravnopravne republike. Borba je trajala do 1960., iako su Britanci 1957. pristali dati neovisnost Malaji (ali uz zadržane političke povlastice za Malajce). 1963. Federacija Malaja, Sarawak, Sabah i Singapur ujedinili su se u Maleziju. Ime Malezija (Malajzija) naziv je koji se ranije koristio za jedno od četiriju velikih otočja koja se prostiru jugoistočno od Azije i istočno od Australije: Polinezija („mnogo otokâ“) obuhvaća otočja otvorenog južnog Pacifika, te u širem smislu još i Novi Zeland i Havaje; Melanezija („crni otoci“, nazvani tako zbog šumâ, ali i tamne puti lokalnog stanovništva, za razliku od Polinežana koji su bakrene puti) obuhvaća Novu Gvineju, Solomonske otoke, Novu Kaledoniju, Vanuatu, a katkada i Fidži); Mikronezija („mali otoci“, budući da broji oko 2700 otoka ukupne površine malo preko 3000 km2) obuhvaća otočja sjeverozapadnog Pacifika, tj. Karoline, Marijane (s Guamom), Maršalove otoke, te Nauru i Wake. Malezija (i Indonezija) bio je naziv za otoke koji tvore svojevrsni kopneni most između Azije i Nove Gvineje, tj. Sundske otoke, Moluke i Filipine. Sâm naziv „Malaja“ je ne sasvim jasne etimologije, prema jednima dolazi od tamilskih riječi malai „planina“ i ur „zemlja“, prema drugima od malajske riječi melayu koja znači „ubrzavati“, a odnosila se na istoimenu rijeku brzog toka na Sumatri, po kojoj je kasnije nazvano i kraljevstvo. Zanimljiv je kuriozitet da su filipinski političari, nakon proglašenja neovisnosti 1946., razmišljali o uzimanju naziva „Malezija“ za njihovu državu.
Nova država je odmah upala u probleme: netom što je riješena borba s komunističkim gerilcima, uslijedio je trogodišnji rat s Indonezijom oko Bornea, kao i međuetnička napetost između Malajaca i Kineza, koja je bila dodatno potaknuta činjenicom da je u federaciju ušao Singapur, u kojem su Kinezi imali mnogo čvršći položaj nego u Malaji. Kinezi su se bunili zbog malezijske politike u korist bumiputera (dosl. „sinovi zemlje“, naziv za Malajce i ostale urođeničke narode Malezije, a nasuprot Kinezima i Indijcima), što su smatrali diskriminacijom, dok su Malajci pak optuživali Kineze za diskriminaciju Malajaca, suprotno službenoj državnoj politici. Dodatno je ulje na vatru dolijevala i Indonezija, slabeći Maleziju iznutra poticanjem međuetničkih incidenata u Singapuru. Vladajuća singapurska Stranka narodne akcije (PAP) pozivala je na uspostavu „malezijske (a ne malajske) Malezije“, no središnje vlasti nisu imale povjerenja u Kineze, a bojali su se i da bi gospodarski značaj Singapura mogao zasjeniti položaj Kuala Lumpura kao glavnoga grada federacije. Ujedno je došlo do trgovačkih ograničenja na robu iz Singapura, u suprotnosti s idejom zajedničkog malezijskog tržišta. Međuetnički sukobi postali su sve intenzivniji i krvaviji, prijeteći da se prošire i na ostatak zemlje, te je premijer Malezije Tunku Abdul Rahman naposljetku donio radikalnu odluku – federalni je parlament 9. kolovoza 1965. održao glasanje o izbacivanju Singapura iz federacije. Rezultat je bio 126 za, 0 protiv (doduše, bez predstavnika PAP-a). Bilo je to valjda jedini puta u povijesti da je vođa neke države – Lee Kuan Yew – jecajući objavio proglašenje neovisnosti, naglašavajući kako je cijeli svoj život vjerovao u ideju ujedinjene Malezije, a kako se tim činom ta ideja ruši.
Izbacivanje Singapura nije posve dokinulo međuetničke sukobe – 13. svibnja 1969. dogodio se najveći incident u kojem je život izgubilo 600-tinjak ljudi (službene brojke su kasnije dosta umanjene). Naime, na izborima održanim 3 dana ranije vladajuća malajska koalicija doživjela je popriličan neuspjeh, premda je i dalje imala parlamentarnu većinu. Dvije prokineske stranke koje su na tim izborima ostvarile velik uspjeh održale su potom svoju paradu proslave u Kuala Lumpuru (koji je u to vrijeme također bio većinski kineski grad). Iako je na paradi bilo verbalnih provokacija, ipak nije došlo do sukoba. Idući dan svoju je paradu odlučila održati vladajuća koalicija, kao demonstraciju moći i podizanje morala nakon udarca na izborima. Za paradu su doveli mnoštvo Malajaca iz ruralnih krajeva, nekih i naoružanih. I tu je krenula tarapana. Prvo paljenje kineskih lokala i automobila, pa otpor Kineza između ostalih i kroz oružane bande. U zemlji je uvedeno izvanredno stanje, raspušten je parlament i na ulice poslana vojska. Iako se situacija smirila nakon 3 dana (periodični sukobi trajali su još dva mjeseca) taj je incident svejedno imao dalekosežne implikacije na kasniji razvoj Malezije. Parlament je bio suspendiran na godinu i pol, Tunku Abdul Rahman je morao podnijeti ostavku, a država je osmislila Novu ekonomsku politiku kojom je afirmativnom ekonomskom akcijom pokušala pomoći bumiputerama da postanu zastupljeniji u ekonomiji zemlje. No službeni stav vlasti nikada nije priznao da su nemire prvi započeli Malajci. Uglavnom se našao zajednički Pedro – komunisti. Svaka sličnost je slučajna.
1980-e u Maleziji obilježava premijerski mandat Mahathira Mohamada, kada zemlja ostvaruje strelovit rast i urbanizaciju. Ekonomija je s primarno poljoprivredne postala industrijska, a grade se i veliki infrastrukturni projekti, poput glavne autoceste sjever-jug uzduž poluotočnog dijela države. Rast je zaustavljen tek Azijskom gospodarskom krizom krajem devedesetih. Iako se u međuvremenu gospodarstvo oporavilo, ima naznaka da opet ulazi u krizu, ringgit u posljednje vrijeme sve više slabi. U malezijskom, nominalno slobodnotržišnom gospodarstvu, velik broj strateških grana jest pod kontrolom države. Možda je najpoznatija takva kompanija Petronas, nacionalna naftna industrija, čiji su neboderi blizanci u Kuala Lumpuru jedna od najprepoznatljivijih svjetskih vizura, iako su mlađi od 20 godina. Mahathir Mohamad imao je plan po kojem bi Malezija do 2020. postala samodostatna. To se vjerojatno neće dogoditi dotada, zbog usporavajućeg učinka krize, ali bi možda moglo 10-ak godina kasnije. Nova ekonomska politika međutim nije još postigla željeni učinak – Kinezi i dalje drže oko 70% domaćeg tržišta, iako čine oko četvrtine stanovništva.
Kiša ne prestaje, a ja moram otići nešto pojesti. Silazim u prizemlje i pitam ženu na recepciji ima li u blizini neki restoran. Vani kiša lijeva, nije baš za lutanje. I tu mi ona postavlja pitanje koje izaziva nesporazum. Naime, ja čujem da me pita „Do you want to take a seat?“, tj. želim li restoran u kojem bih sjeo i nešto pojeo, a ne neku prčvarnicu s nogu. Potvrđujem, a onda ona naziva na telefon. I tada shvaćam da me pitala „Do you want taxi?“ (Malajci to izgovaraju „teksi“), a ja sam to upravo potvrdio, iako od istih, pogotovo u Maleziji, bježim nakon što me Chris (koji je živio godinu dana u Kuala Lumpuru) upozorio da su lopovi. Ipak, telefonski je poziv obavljen, žena i inače govori tiho i nerazumljivo, pa procjenjujem da je bolje da me taksi nekamo odveze nego da mi ona daje objašnjenje gdje je restoran koje ja neću dobro razumjeti. Taksi stiže za kojih 5 minuta, vozač je Indijac s kefom ispod nosa, prvo me on pita što bih htio jesti (jedno od meni najgorih pitanja, jer želim da me ponuda hrane iznenadi – ali opet ne toliko da bih nasumično išao jesti nešto što ne znam što je; znam, težak sam), nakon što prođe kraj jednog restorana brat-bratu 50 metara od hotela kaže mi „Evo, tu je jedan kineski restoran, ali prije nekih dva tjedna je bila pucnjava.“ Pitam ga znade li neki hawker centre, onda kaže da me može odvesti tamo, ali mi nije to ranije predložio jer ima ljudi koji od toga zaziru. A to je najbolja, najsvježije pripravljena i najjeftinija hrana koju možete dobiti. No rečeni hawker centre je zatvoren, budući da kiša i dalje neumoljivo lijeva. Naposljetku me dovodi do jednog restorana koji drže Kinezi, iako je praznjikavo otvoreni su, pa ću ga otpustiti (20 ringgita je vožnja), iako se on pokušava dogovoriti da bi me vozio natrag. Ipak mi se ne plaća još jednom toliko, možda kiša doonda jenja. U restoranu osoblje baš ne zna engleski, ali jedan mi usputni gost (a možda je čak i vlasnik, tko će ga znati, sjedio je za stolom i izgledao kao da je tu domaći, ali može biti i štamgast) pomaže u narudžbi. Uzet ću jednostavno nasi goreng (prženu rižu s povrćem i jajetom) i još usputni tanjur pirjanog povrća (brokula, mrkva, đumbir, ona kineska gljiva koju uvijek poslužuju…). Kada trebam platiti, opet primjećujem jednu od crta kineskog autizma. Naime, ako slučajno ne čujem cijenu, ili ju izgovore pretiho, pa tražim da ponove, uvijek će to izgovoriti tonom identičnim prethodnomu. Kao da premotaju traku. Dakle, ako kaže „thirteen ringgit fifty sens“, on će to isto tako ponoviti i ponavljati koliko treba. Usporedbe radi, kad sam nešto plaćao kod Indijaca, bilo je „Six ringgit?“ „How much?“ „Six!“ Znaju izdvojiti relevantnu informaciju (broj) i naglasiti ju. Ne znam koji su uzroci nedostatka te sposobnosti kod Kinezâ. Ili se i ja opet nerviram oko sitnih stvari. Ali te sitne stvari čine svakodnevicu.
Kiša nije posve prestala, iako jest jenjala, sasvim dovoljno da otpješačim do hotela, u svoju sobu koju pompozno prema Booking.comu reklamiraju da ima 20 kvadrata, a ako ima 10, puno sam rekao. Deluxe soba koja je madrac u potkrovlju, soba od 20 kvadrata koja je upola manja…malezijski turizam dosada je poprilično velika laž. Vrijeme je da se nagradim poprilično dobrim smještajem u Klangu, prije nego u subotu osvanem u Kuala Lumpuru i ponovno se susretnem s Mirom...

komentiraj (1) * ispiši * #

U gradu bugenvilija

utorak , 06.10.2015.

Prilično skučen recepcijski prostor moga hostela nije ostavljao puno mjesta za eventualno serviranje doručka, no kako je isti bio označen u ponudi sobe, upitao sam ih što je s tim. Doručak se servira u jednom od dvaju obližnjih ugostiteljskih objekata i to preko vaučera iz hostela. Moje je samo da odaberem želim li tost ili mee (rezance), a ovisno o tome mijenja se i lokacija gdje mogu realizirati doručak. Odabirem tost, odlazim u prčvarnicu na uglu susjedne ulice, gdje se servira sve, od meea, preko pečenih pilića, do čaja s mlijekom i tosta namazanog pekmezom od, rekao bih, ananasa. No očito njihov mee nije dobar kada za taj tip doručka imaju drugog podizvođača. Po povratku u sobu vidim da je onaj hrkač još tamo, iako će se pokupiti nakon još malo vremena. Nije imao nikakve prtljage, osim odjeće i onoga što je imao u džepovima. Drugi se cimer pokupio još rano ujutro. I tako ostajem sâm u sobi i mogu mirno pisati svoje sve do negdje 1 sat, kada konačno krećem u razgled Ipoha. Vrijeme nepromijenjeno.
Ipoh ima oko 670 000 stanovnika, u metropolitanskom području i do milijun i pol, te je četvrti najveći grad u Maleziji, nakon Kuala Lumpura, Penanške konurbacije i Johor Bahrua. Od 1937. glavni je grad savezne države Perak. I njegov je bum vezan za kositar, čija su bogata nalazišta pronađena uzduž rijeke Kinte, koja je nekada činila istočnu granicu grada, sve dok početkom 20. st. jedan lokalni tajkun koji se obogatio na kositru, imenom Yau Tetshin, nije financirao razvitak grada i preko rijeke, čime je stvorena podjela na Stari grad i Novi grad (premda se to po stilu gradnje ne vidi, tj. kuće u Novom gradu su uglavnom slične starosti i stila kao i one u Starom gradu, jedino su ulice malo šire). Moj se hostel nalazi u Novom gradu, ali na samoj obali rijeke, tako da je bilo logično krenuti isprva u Stari grad, gdje uostalom ima i više zanimljivih stvari za pogledati. Ipoh inače zovu i Gradom bugenvilija (premda ja nisam vidio nijednu – doduše, nije da znam prepoznati bugenviliju), ali i Gradom milijunaša (nekad bilo, sad se spominjalo). Rudarenje kositra završilo je osamdesetih godina 20. st., kada je nakon duge agonije uslijed poplavljenih rudnika i pada cijena kositra na svjetskom tržištu ta grana industrije postala posve neisplativa. Bile su to godine kada je Ipoh životario, iako je restrukturiranje malezijske ekonomije pomoglo u njegovom osovljavanju na noge. Danas se grad ipak više povezuje s hranom nego s kositrom. Upravo je gospodarska kriza u drugoj polovici 20. st. pomogla da grad izbjegne arhitektonski pogrom u vidu izgradnje nebodera i inih modernih zgrada koje su u ostatku Malezije bile povezane s gospodarskim napretkom, a dijelom je pomoglo i ograničenje visine zgrada zbog lokalnog aerodroma, tako da je Ipoh ostao uglavnom grad niskogradnje i zadržao svoj šarm kolonijalnog grada. Većina stanovnika u gradu danas su Kinezi (Kantonci i Hakka), a ima i dosta Tamila. Općenito, dosada sam po ulicama malezijskih gradova viđao mnogo više Indijaca nego što bi ih po postotku trebalo biti (Indijci čine oko 7% malezijske populacije).
Na zapadu Starog grada nalazi se ipoški monumentalni željeznički kolodvor, nazvan „Ipoškim Tadž Mahalom“, koji je u današnjem obliku sagrađen 1935. po projektu Arthura Bennisona Hubbacka, već spomenutog arhitekta koji je zaslužan i za izgradnju džamije Ubudiah u Kuala Kangsaru. I on je sagrađen u već spomenutom indo-saracenskom stilu, koji podsjeća na mogulsku arhitekturu (zato uostalom i poveznica s Tadž Mahalom). Zgrada je temeljito obnovljena 2007., prilikom elektrifikacije željezničke pruge do Ipoha, kada su uklonjene i stare drveno-čelične pasarele preko perona. U sklopu zgrade se nalazi i hotel Majestic. Nasuprot kolodvora nalaze se dvije neoklasicističke zgrade u kojima su smješteni ipoška gradska vijećnica i Visoki sud. Tu je i džamija sultana Idrisa Shaha II., službena džamija države Perak, sagrađena šezdesetih godina, što se vidi u njenom modernističkom stilu gradnje, ali isto tako i po nekim danas retro-elementima koji su tada vjerojatno bili moderni. Tako recimo džamija ima satove kojima se označava vrijeme dnevnih molitava, što se danas često viđa u mnogim džamijama (nekada se ta informacija nije morala otkrivati vjernicima, znalo se, kada mujezin pozove, tada ideš na molitvu i ostavljaš sve drugo; no kako je društvo – posebice ekonomija – postajalo sve složenije, postalo je potrebno unaprijed planirati zastoje zbog vremena molitve), no dok su u drugim džamijama takvi satovi u obliku displeja dodanih mnogo kasnije, ovdje su već uklopljeni u izvornu arhitekturu džamije, a kako je riječ o šezdesetima, satovi su analogni, pa to znači da se svaki dan moraju namještati kazaljke.
Dok Taiping ima St. George's Institution, Ipoh ima St. Michael's Institution, srednju školu osnovanu 1912. (dakle čak i stariju od taipinške) pod vodstvom Kongregacije školskih fratara (poznatih i kao lasalijanci). Uz srednju školu, tu se nalaze i dvije osnovne škole, a cijeli je kompleks smješten na sjevernoj strani Padang Ipoha (Ipoške poljane), velike travnate površine sjeverno od zgrade Visokog suda, na sjeverozapadnom rubu Starog grada. Interesantna je ta koegzistencija katoličkih škola u većinski muslimanskoj zemlji u kojoj osim toga postoje značajna budistička i hinduistička manjina. Zapravo, jedina značajnija kršćanska zajednica u Maleziji živi na Borneu, gdje je riječ o konvertiranim urođenicima, bivšim animistima. Ali obrazovni sistem Malezije zacrtali su upravo katolici i anglikanci.
Ipoški toranj sa satom nalazi se odmah pored džamije Idrisa Shaha II. i oglašava se poznatom sekvencijom osam tonova koju znamo s Big Bena. Posvećen je Jamesu Wheeleru Woodfordu Birchu, prvom britanskom namjesniku u Peraku, kojeg je dao ubiti Dato Maharajalela, lokalni vođa i malajski nacionalist. Razlog ubojstva je pomalo dvojben, ovisno o tome na kojoj ste strani političkog spektra. Naime, Birch je bio prilično netaktična osoba, koja nije uvažavala lokalne običaje (npr. ulazio je u sultanovu palaču ne skidajući cipele – sasvim dobar razlog za likvidaciju; s druge strane, možda su „lokalni običaji“ ipak prvenstveno oni iz druge teorije koju ću navesti), te ga je to učinilo problematičnim za peračke vlasti i lokalne borce za slobodu, koji su ga potom uklonili, što se smatra izrazom antikolonijalne borbe. Međutim, ta teorija zvuči previše nacionalromantičarski, a meni osobno vjerojatnijom izgleda ona druga, prema kojoj je Dato Maharajalela imao određene lukrativne poslovne interese u trgovini robljem, prodajući Orang Aslije (naziv za predmalajsko stanovništvo Malajskog poluotoka, uglavnom animističke lovce i sakupljače koji žive po brdima i džunglama unutrašnjosti), a Britanci su to pokušali zabraniti. Naravno, teorija kako su Malajci trgovali Orang Aslijima je striktni no-no u suvremenom nacionalističkom malajskom tumačenju povijesti, a kada je Malaja postala neovisna 1957. nekadašnja Bircheva ulica u Ipohu postala je ulicom Dana Maharajalele, koji se i danas smatra nacionalnim junakom i mučenikom (jer su ga Britanci, naravno, kada su utvrdili njegovu odgovornost za ubojstvo, smaknuli). Birchev toranj međutim i dalje stoji, a na njemu se nalazi i friz koji prikazuje 44 važne osobe iz svjetske povijesti – iako ih je danas 43. Naime, na onoj strani okrenutoj džamiji (iako je toranj sagrađen šezdesetak godina ranije) nalazila se i slika Onoga koga se ne smije prikazivati (Proroka, naravno), pa je taj lik uklonjen.
Budući da sam kasno krenuo u šetnju, bliži se i vrijeme ručku, pa ću stoga kušati jedan lokalni specijalitet – usoljeno pile. Nije to bogznakakva ekstravagancija, čitavo pile se umota u rižin papir i peče se u velikom woku punom soli. Naravno, nije moguće uzeti pola pileta, samo cijelo. Cijena – 19 ringgita. Unatoč mojoj poslovičnoj nesklonosti jedenju mesa rukama i oglabanju kostiju, ovdje sam se pripremio na to i studiozno počistio čitavu lešinu, ostavivši tek toraks, tu mi je bilo malo previše petljanja s rebrima, a uostalom, tamo se i vide konture životinje, pa mi postane jasno da jedem ubojstvo, a kako ne volim imati grižnju savjesti tu sam se zaustavio. Da, svjestan sam koliko je to cinično i da bi možda bilo svrhovitije da sam onda počistio sve meso, ali…nemam što reći u svoju obranu. Homo sum, nihil humani a me alienum puto. Za desert uzimam ice ball, poprilično blesav slatkiš napravljen od mrvljenog leda čvrsto nabijenog u kuglu i potom prelivenog sirupom po želji (moj je bio od sarsaparille, one biljke koju sam već spominjao u Vijetnamu, koja ima okus pomalo kao Dr. Pepper). Tu kuglu vam nabodu na dvije dugačke čačkalice i posluže vam ju na pladnjiću, a vi to onda ližete i isisavate sirup iz toga, povremeno okrećući da vam pod utjecajem gravitacije ne iscuri s druge strane. Probao, stavio kvačicu pored životnog iskustva, idemo dalje. Mislim da su takvi slatkiši prežitak iz predsladolednih vremena, kao i oni ledeni prutići kakve se još tu i tamo znade zateći po provincijskim prodavaonicama čak i u Hrvatskoj.
Dok šetam Ipohom šokira me jedna spoznaja – da ja zapravo od Pakistana nisam imao ozbiljnu diskusiju s lokalnim ljudima, analizu političke, kulturne, društvene situacije u nekoj zemlji. U Kini sam o tome razgovarao s Javierom i Chrisom, ali oni su također izvanjski promatrači, premda žive ondje. Razgovarao sam i s Miki, recepcionerkom u Xi'anu, koja mi je pričala o opasnim Ujgurima i lijenim Tibetancima. I predrasude su dio analize, naravno. Ali u Kini je bio podosta problem jezika, kao i nevoljkosti lokalaca da analiziraju političku situaciju (gotovo da mi je više u tom pogledu rekla Ting, premda ni ona nije baš bila jako razgovorljiva o tome – a dojma sam i da ju baš ne zanimaju takve teme). U Indokini sam pak lokalce uglavnom susretao u ulozi ugostiteljskih djelatnika, pa nije bilo prilike za ozbiljniju analizu. I eto me sad u Maleziji, o kojoj mi je isto nešto rekao Miro, ali to nije insajderski pogled. Makar bi ovdje insajderski pogled dosta ovisio i o tome kojoj etnoreligijskoj zajednici pripada sugovornik.
Kada čitam svoje ranije tekstove u ovom putopisu, dojma sam da su nekako informativniji, kao da sam izgubio dah oko kulturoloških i povijesnih začkoljica, pogotovo u posljednje vrijeme. Razlog je nažalost i taj da je povijest Malezije i Tajlanda (a zapravo i Kambodže i Vijetnama prije 20. st.) mnogo teža za kratko i komprimirano objašnjavanje, primjereno ovoj formi, a osim toga je i čitav kontekst drugačiji, praktički od prapovijesti razvitak je neovisan. Perzijska je povijest povezana s judeokršćanskom i islamskom, čak je i Pakistan imao donekle veze…ali Kina i jugoistočna Azija do kolonizacije su bile posve zasebno područje, s moćnim kraljevstvima o kojima se u Europi ne uči ništa. Da, čuli smo za Angkor, ali tko je od vas (uključujući i mene) prije ovoga puta čuo za Funan, Čampu, Ajutthaju, Srividžaju i slična moćna kraljevstva jugoistočne Azije? S druge strane, ako i ne znamo tko je koga klao u Sedmogodišnjem ratu, barem smo čuli za taj pojam. Povijest, bez obzira na sav trud, ne samo da nije objektivna u pogledu tumačenja pojedinih događaja, nije objektivna ni u geografskom tretmanu pojedinih područja. Svakako, za Europljane je Sedmogodišnji rat važniji događaj od napada Burmanaca na Ajutthaju, ali gdje je granica? Sjećam se kada sam pred 15-ak godina razgovarao s jednom Njemicom koja je bila iznenađena što znam toliko puno o određenim povijesnim događajima. Rekoh joj da smo to učili u školi. Njoj je to bilo neshvatljivo, oni su u školi učili samo njemačku povijest. Ali dojma sam da smo i mi ostali na pola puta – zašto bi nam španjolska rekonkvista bila važna, a Irokijska konfederacija ne bi? Ili učimo samo nacionalnu povijest, ili pak učimo doista svjetsku povijest – gdje su i kraljevstva Kongo i Ashanti jednako značajna kao Poljsko-litavska unija. U protivnome ćemo Afriku i veći dio Azije smatrati tek pukim rezervoarom jeftine radne snage, religijskog i političkog ekstremizma i izvorom jeftinih sirovina i bofl robe.
Odlutao sam u kontemplacijama, a poante zapravo nemam, osim da sam u zadnje vrijeme postao poprilično autističan, samo jedem i pišem o hrani. Nastavak popodneva proveo sam lunjajući ulicama Staroga grada u potrazi za Zacharevičevim muralima, kako bih vidio oko čega je čitava fama. Zgodni su mu murali, jedino je problem da su zidovi na kojima su postavljeni vrlo često jako trošni i vape za obnovom, a obnova bi značila nestanak murala. Ali valjda je u tome i dio ljepote, prolaznost njihove egzistencije. Negdje oko 6 sati prelazim u Novi grad, ali ovdje zapravo nema nikakvih znamenitosti, tek slikovite kolonijalne kuće s arkadama, ulična tržnica, pokoji taksist koji dobacuje (iako je to ništa prema Kambodži, čak i prema Tajlandu)… U predvečerje se vraćam u hostel. Još sam uvijek sâm u sobi, no to će se promijeniti kada kasnije navečer, iza 8, stigne neki Indijac. Ubrzo je otišao na večeru, dok je mene još držalo moje pile. Pustilo me tek oko pola 11, kada sam se prošetao uz rijeku do obližnjeg restorana koji ispred sebe ima nekoliko štandova. Takva je simbioza uobičajena u Maleziji – restoran zapravo poslužuje pića i daje konobare, koji onda narudžbe raspoređuju po štandovima koji su specijalizirani za pojedina jela. Naručio sam wan tan mee i čekao da stigne. Prvo je stigla juha s rezancima i nečim što liči na muzgavce, i neko drugo jušno jelo s tofuom. Plaćam to, očekivao sam da izgleda drugačije (očekivao sam dakle rezance s wan tan valjušcima), ali dobro. Nakon još nekog vremena dolaze još dva jela – 5 wan tana u bujonu i rezanci sa sojinim klicama i svinjetinom u nekoj slatkoj marinadi. I to košta još 5 ringgita – ukupno sva 4 jela koštaju 11,5 ringgita. Pokušavam konobaru objasniti da je vjerojatno nešto pobrkao, zar sam ja to stvarno sve naručio – međutim, on ne kuži, ili se pravi da ne kuži. Platit ću to, nije skupo, a i uspjet ću pojesti gotovo sve (ostavio sam rezance sa svinjetinom), iako nije bilo baš nešto spektakularno. Odlučujem se uzeti i pivu, prvu u Maleziji, i to Anchor, starog znanca iz Kambodže. Pola litre pive košta više nego ova 4 jela zajedno – 13,5 ringgita. Da, islamska zemlja. Fotografirao sam ranije toga popodneva natpis na frižideru u dućanu kako je zabranjeno prodavati pivu kupcima islamske vjeroispovijesti. I sad si ja mislim – ako musliman već želi piti nešto što je haram, onda je to njegova osobna odluka, i koji je tu prodavač faktor da intervenira u nešto što je naposljetku stvar između samoga kupca i Allaha? Kao i u onoj poznatoj izreci koja se tiče druge religije, ali iste logike: „I don't have problem with Jesus. It's his fan club I can't stand.“ Vjera i vjerski zakoni tiču se međuodnosa pojedinca i Boga. Ako netko odluči sagriješiti, onda znači da je već u svojoj glavi napravio alibi za to, ili ne ferma vjerske zakone. Prijetnje ili zabrane pomoću tih istih vjerskih zakona tada nisu ništa drugo nego zlostavljanje cirkularnom logikom pri čemu je žrtva onaj tko je već izišao iz toga kruga. Ako ne vjerujem da će me Allah kazniti zbog jedne pive – ili me nije briga za to, bilo zato što sam Iblisov sluga, ili zato što smatram da je Allah iluzija – onda opetovano uskraćivanje pive od strane posrednika koji me čuva od Allahove srdžbe može rezultirati samo time da će posrednik osjetiti moju srdžbu, mnogo konkretniju i neposredniju od Allahove. Ista logika vrijedi i za ono struganje Muhameda s friza – islam zabranjuje prikazivanje ljudskih likova zato što zazire od idolopoklonstva, ali idolopoklonstvo se neće razviti samim postojanjem ljudskoga prikaza, već stavom onih koji bi se tom liku klanjali. Znači, ako je netko toliko u zabludi da bi se išao klanjati Muhamedu kao Bogu, to se neće riješiti uklanjanjem Muhamedovih slika, jer je problem individualne naravi. Jedna od stvari koje sve vjere uče jest i samokontrola, obuzdavanje niskih poriva. Ali poanta samokontrole nije u potpunoj zabrani tih poriva – samokontrola je moći popiti pivu, ali odabrati da ju se ne popije; samokontrola je moći vidjeti privlačnu ženu u odjeći koja naglašava njenu ljepotu, a ipak ju ne gledati kao objekt zadovoljenja vlastite požude. Ovo drugo je obična kontrola, kontrola tuđeg uma, misli i želja. I guranje iskušenjâ pod tepih kako se naš slabi um ne bi morao s njima suočavati. Lako je biti pobjednik nad iskušenjima kada su sva iskušenja uklonjena. To je kao Dinamo u domaćem nogometnom prvenstvu. :D
Ostajem dokasna, ispijajući polako pivu, vraćam se u sobu oko 1, Indijac spava, kraj upaljenog svjetla za čitanje. Možda se boji mraka…

komentiraj (0) * ispiši * #

Tri peračka glavna grada

ponedjeljak , 05.10.2015.

Ustao sam oko 9, obavio doručak (začudo, prilično dobar s obzirom na sve ostalo u ovom gostinjcu – ipak su oni prvenstveno kafić/slastičarnica). Dobio sam nekoliko malih trokut-sendviča s povrćem i majonezom, te jednu kuglicu svojevrsne kompaktne krumpir salate s lukom i – grožđicama. Uopće nije loše, kolikogod čudno zvučalo.
Doznajem da je odjava u 1 sat, tako da imam vremena još oko 3 sata da to sve u miru razgledam, Taiping nije toliko ogroman da se to ne bi dalo. Još je i nedjelja. Prvo odlazim do jezera u parku, koje se nalazi nedaleko moga smještaja, a nastalo je na mjestu bivših površinskih kopova kositra, koje su kasnije ispunili vodom. Jezero ima nekoliko otoka, povezanih slikovitim mostićima, tu su i paviljoni za sjedenje, na jednoj se strani nalazi i zoološki vrt (naravno, prvi u Maleziji – zar ste sumnjali?), a izmaglica koja se vuče svuda uokolo daje jesenski dojam čitavom krajoliku. Eto, mogu sada iz solidarnosti osjetiti kako je u Hrvatskoj, barem što se tiče jutarnjih magli – jedino što je ova magla topla i cjelodnevna. Šećem uokolo jezera, usput opažajući nekoliko zanimljivih murala – mural solidarnosti s narodom Gaze i dva murala posvećena nesretnim avionima Malaysian Airlinesa koji su nastradali 2014. Inače, kad smo već kod muralâ, u Maleziji (točnije, u Georgetownu) živi i malezijski odgovor na Banksyja, umjetnik grafiter Ernest Zacharevič, porijeklom Litavac (odnosno, vjerojatnije litavski židov), koji je svojim muralima, koji su zapravo kombinacija zidnog slikarstva i instalacija, uresio nekoliko gradova diljem Malezije. Prošao sam pored jednog njegovog djela u Georgetownu, ali nisam obraćao pažnju i nisam poznavao kontekst. Nadoknadit ću to u Ipohu.
Nakon šetnje oko jezera krećem natrag prema gradu. Raster gradskih ulica je poprilično pravilan, većinom se sijeku pod pravim kutom, iako je razmak među blokovima nejednak. Prvo zastajem u onom food courtu koji mi se sinoć činio sablasno praznim, sada je posve drugačija priča, sve je otvoreno i užurbano, pa mi treba vremena da pronađem štand koji tražim. Inače, nerijetko su food courtovi raspoređeni po etničkim kuhinjama – Malajci imaju svoje, Kinezi svoje (Indijci se obično krpaju uz Malajce), a i kad su zajedno, postoje odvojeni sektori s kineskim i malajskim štandovima. Uzimam Penang laksu, rekao sam da mi je promakla u Penangu pa sam se poveselio mogućnosti da ju ipak kušam. Kada stavim prvi zalogaj u usta, shvaćam da to možda i nije bila najpametnija ideja – naime, prilično je ljuta, toliko da se zagrcnem od ljutine, pa mi se onda to još širi i kroz nos. Sâm sastav je sličan onoj laksi iz Penanga (koja nije bila Penang laksa :D ), jedino što je tu još i tvrdo kuhano jaje. I malo više čilija. Razblažujem to sokom od jabuke i cendolom, prije no što ću krenuti dalje u šetnju. Želja mi je vidjeti gradski željeznički kolodvor, najstariji u Maleziji, no kada napokon dođem do njega, osjećaj je potpuno razočaranje, budući da je izvorna zgrada poprilično skromna, izgleda pomalo kao longhouse (dugačke kuće u kojima žive gotovo svi članovi nekoga plemena, uobičajene na Borneu, ali i u drugim dijelovima svijeta). Ako je to uopće izvorna zgrada, ako ona nije stradala u nekoj nesreći, a ovo je kasniji provizorij. Prolazim nakon toga i pored impresivne zgrade St. George's Institutiona, pomalo se vraćajući u svoj smještaj, već je pola 1, treba se spremiti. U međuvremenu shvaćam da su opet zatvorili kafić (naravno, nedjelja je, valjda rade samo do podneva), tako da i opet moram na stražnja vrata. Srećom da sada znam proceduru: lokot, zasun, onaj pleh…a vrata se i dalje ne miču. Pa dobro, koji je ovo vrag? Ovi su ležerno otišli doma, valjda računaju da im mogu ostaviti ključ negdje usput, a to što ja uopće ne mogu u kuću, nikom ništa. I opet mrdam i domišljam se neko vrijeme, sve dok se i opet ne pojavi neki susjed (ovoga je puta čini mi se drugi – nisam ih previše zagledao, bio sam koncentriran na vrata) i nakon par sekundi mrdanja skuži u čemu je problem. Naime, i taj dio na koji ide lokot jest također zasun, i to poprilično čvrsto uguran, tako da ga je teško izvući. Dva zasuna, pa onda još onaj pleh i lokot – a time su tek otvorena prva vrata, jer nakon toga slijede još jedna, a ta se otvaraju prislanjanjem čipa u privjesku na senzor. I onda ste tek u stražnjem predvorju, odakle možete samo u sobe. Ako želite u kafić, tu su još jedna vrata s lokotom. Stvar je dodatno besmislena što je s prednje, glavne strane, ogroman stakleni izlog koji je dovoljno razbiti i već ste u kafiću. Ali zapravo to i nije toliko bez vraga, jer s prednje strane bi provala teže prošla neopaženo, ipak je to glavna ulica i tu ima prometa. Zašto se ja uopće time opterećujem? Vjerojatno zato što njihov protuprovalni sistem najviše inkomodira goste, pogotovo onoga koji plaća deluxe sobu. Odlazim pokupiti prnje, pazeći da se na spuštanju ne strovalim niz usko i strmo stepenište zajedno s ruksakom. Frakture bi bile neizbježne, a možda i nešto gore. Po dolasku u prizemlje shvaćam da se ženska iz kafića u međuvremenu pojavila, vjerojatno samo da preuzme ključ. Neka, barem sam savladao otvaranje stražnjih vrata za slučaj da ikada ponovno dođem u Taiping i odsjednem u njihovoj deluxe sobi. A mislim da mogu s popriličnom sigurnošću reći da se nijedno od dvoga neće dogoditi. Ah da, jesam li napomenuo i da je lokot dodatno zeznut, tako da ne možete izvući ključ iz njega, osim ako ga milimetarskom preciznošću ne namjestite u pravilan položaj?
Autobusni je kolodvor ovoga puta blizu, lokalni bus za Kuala Kangsar izgleda kao nekadašnji stari Dubrava autobusi na lokalnim linijama u Hrvatskoj, vožnja traje oko sat vremena, a kada je upalio motor prvo sam mislio da je netko u obližnjoj ulici bacio bombu, onda sam shvatio da je to praskanje iz njegovog auspuha.
Kolodvor u Kuala Kangsaru izgleda vrlo slično taipinškomu, ako se netko sjeća starog autobusnog kolodvora u Samoboru, to je taj đir. Prvo moram negdje odložiti ruksake, budući da mi je Kuala Kangsar samo prolazna stanica, kasnije nastavljam za Ipoh. Bit ću ovdje oko dva sata, računam da mi je to dovoljno za vidjeti sve zanimljivo u ovom gradu. Ali sada prvo moram naći mjesto gdje će mi primiti stvari. Garderobe naravno nema, trebao bih u ured neke agencije. Dosta ih je zatvoreno (nedjelja je), a isto tako bi bilo najbolje ostaviti ga u uredu agencije koja vozi u Ipoh, tako da od njih mogu onda nabaviti i kartu. Dodatni je problem da većina takvih agencija ima daljinske međugradske buseve, kod kojih „Ipoh“ znači „međugradski kolodvor u Ipohu“, a taj je još mnogo dalji od onoga u Taipingu (15-ak km od centra). Treba mi dakle lokalni bus između Kuala Kangsara i Ipoha, taj će me ostaviti u središtu grada. Nalazim agenciju odgovornu za njih (mislim da se jednostavno zove Perak Transport ili tako nekako), unutra sjede tri Indijca i slušaju neki tehno, poprilično glasno. I ne, ne dopuštaju mi da ostavim stvari kod njih. OK, mogu razumjeti strah od toga da je možda unutra bomba, u Maleziji može biti islamizma, a ja opet imam bradurinu, ali razumijevanje njihove strane mi neće ukloniti stvari s leđa. Odlazim do druge agencije, tamo je jedna cura, isto Indijka, kojoj objašnjavam situaciju i vjerojatno moj šarm pali, pristaje da ostavim stvari kod njih premda to čak nije agencija koja prodaje karte za Ipoh – dapače, ona mi velikodušno pokazuje gdje kasnije mogu kupiti kartu koja mi treba. Čisto mi bude žao što će ju eksploziv iz moga ruksaka dignuti u zrak…
Rasterećen krećem u udarnu rutu po Kuala Kangsaru. Nevelik je to gradić, ali su znamenitosti dosta razvučene. Danas ima oko 40 000 stanovnika i još je uvijek prijestolnica Peraka (primjer gdje se „prijestolnica“ i „glavni grad“ razlikuju – perački sultan i dalje stoluje u Kuala Kangsaru, iako je administrativni glavni grad danas Ipoh). Smješten je, kao što mu i ime kaže, na ušću (malajska riječ kuala znači „ušće“ i česta je u toponimima po Malaji), ali ne postoji rijeka Kangsar, nego se vjeruje da je to od kurang sa (101), aluzija na mnoštvo bujica i vodotokâ koji se u kišnoj sezoni ovdje slijevaju u rijeku Perak. Prva sultanova palača bila je sagrađena potkraj 19. st. na samoj obali rijeke, što je bio poprilično glup potez, budući da su česte poplave ugrožavale njezin opstanak. Stoga je 1933. dovršena nova palača, Istana Iskandariah, u perzijskom stilu s dosta utjecaja art decoa. Palača je smještena u prostranom vrtu na brežuljku Bukit Chandan, ali ju je nažalost vrlo teško fotografirati, budući da ju se niotkuda ne može obuhvatiti u cijelosti (osim naravno iz samog vrta, ali tamo se ne može ući).
Sve do 1876. Kuala Kangsar je bio i glavni grad Peraka, no prosperitet kositrenih rudnika u Taipingu, kao i potreba da se ondje smire zajapureni Kinezi, dovela je do seljenja administracije u Taiping. 1897. u Kuala Kangsaru su se sastali vladari Peraka, Selangora, Negeri Sembilana i Pahanga na prvom Vijeću vladarâ (Durbar), gdje je utemeljeno načelo malajske federalnosti. Naime, Malezija i dan-danas ima neobičan sistem vlasti naslijeđen iz toga razdoblja. Po svom državnom uređenju, Malezija je monarhija, i to izborna monarhija – jedina danas u svijetu, uz Vatikan. Na čelu države nalazi se Yang di-Pertuan Agong – uvjetno rečeno „kralj“, premda malajski pojam prevodimo kao „onaj koji je učinjen glavnim vođom“ – što je izborna funkcija za koju konkuriraju vladari 9 od 13 saveznih država Malezije. Mandat traje 5 godina, a funkcionira na principu rotacije – vladar neke od država ne može ponovno biti izabran na funkciju dok se ne izredaju vladari svih 8 ostalih država. To znači maksimalno 40 godina, što u praksi rezultira time da su male šanse da ista osoba bude dvaput na funkciji, no to se ipak dogodilo – trenutni Yang di-Pertuan Agong je Tuanku Abdul Halim Muadzam Shah, sultan Kedaha, koji je već bio na toj funkciji od 1970. do 1975. Izvorni redoslijed država išao je po principu senioriteta vladara u prvom Durbaru nakon neovisnosti – no danas je svejedno zadržan, iako su trenutni vladari možda drugačije starosti u odnosu na tadašnje. I sada dolazimo do zaključka da Malezija onda uopće nije izborna monarhija, budući da su članovi Durbara na tim pozicijama zahvaljujući dinastičkom nasljedstvu u svojim vlastitim državama (s izuzetkom Negeri Sembilana, gdje doista biraju vladara), a kada dođu u Durbar onda im redoslijed vlasti diktira već unaprijed oformljen raspored rotacije pojedinih država (slično npr. jugoslavenskom kolektivnom predsjedništvu).
Kuala Kangsar je ujedno i mjesto gdje je posađeno prvo drvo kaučukovca u Maleziji, koje postoji još i danas (nažalost, nije baš jasno označeno). Inače je Malezija danas najveći svjetski proizvođač kaučuka i gume. 1905. ovdje je osnovan i Malajski koledž, prva škola internatskog tipa u Maleziji, katkada nazivana i „Etonom istoka“. Isprva namijenjena prvenstveno malajskoj aristokratskoj eliti, škola je demokratizirana 1947., no i danas ima vrlo rigorozan sustav prijema, usto što prima samo dječake (iako su tijekom 110 godina postojanja škole istu završile i dvije djevojke). Inače, jedan od profesora na koledžu tijekom pedesetih bio je i Anthony Burgess, britanski književnik i autor Paklene naranče. Predavao je engleski i povijest.
Moja šetnja od autobusnog kolodvora vodi na sjever, pored Koledža, pa sve do željezničke stanice, mnogo reprezentativnije od taipinške, zatim prema rijeci Perak, točnije Mostu sultana Abdula JaIila, pa na jug, pored tornja sa satom (taj dio grada me iz nekog razloga podsjeća na središte nekog istarskog gradića) i na obližnje brdo Bukit Chandan, gdje se nalazi već spomenuta sultanova palača, ali i spektakularna džamija Ubudiah, sagrađena između 1913. i 1917. kao zavjet Idrisa Murshidula Adzama Shaha I. Ibni Almarhuma Raje Bendahare Alanga Iskandara Teje, 28. peračkog sultana, koji se oporavio od teške bolesti (nažalost, umro je prije dovršenja izgradnje). Izgradnjom je rukovodio Arthur Benison Hubback, arhitekt zaslužan za mnoga remek djela po Malaji, kao što su kolodvori u Ipohu i Kuala Lumpuru. Prilikom izgradnje korišten je talijanski mramor čiji je jedan dio uništen prilikom tučnjave dvaju sultanovih slonova (!). Sagrađena u indo-saracenskom stilu, džamija je okrugla oblika, s 4 minareta i ogromnom središnjom zlatnom kupolom. Pored nje se nalazi i kraljevski mauzolej Peraka. Naravno, budući da ne smijem u kratkim hlačama u džamiju, pojavljuje se jedan tip i daje mi neku halju, poput dugačkog kaputa (nije dišdaša, jer se kopča s prednje strane), kako ne bih pred Allaha neuljudan. Iako izgleda impresivno izvana, iznutra je prilično mala, upravo zbog okruglog oblika središnje molitvene prostorije.
Nakon što sam još pokušavao neko vrijeme uloviti najbolji kut za uslikati sultanovu palaču, krećem natrag prema kolodvoru. Potrajalo je i više od 2 sata. Sve je u redu, nitko mi nije dirao stvari, odlazim ponovno do onih tipova koji slušaju tehno, kažem da bih kupio kartu, oni mi poluzainteresirano pokazuju na autobus koji stoji na peronu, rekavši mi da se tamo kupuju karte. Koja je onda njihova svrha, ne znam. Možda prodaju karte kada nema busa na peronu. Autobus je gradskog tipa, iako vožnja do Ipoha traje kojih sat i pol. Karta je ovaj puta 6 ringgita, što je poprilično skupo kada se usporedi s drugim kartama, kao i uvjetima vožnje. Dolazim u Ipoh koji ću detaljnije opisati sutradan, no ono što vidim mi se sviđa. Nekoliko impresivnih građevina sam prošao već u dolasku do hostela, glavna ulica je opet u kolonadama, tu je i već spomenuta monumentalna zgrada kolodvora… Hostel izgleda uredno – barem recepcija, soba već manje. Na recepciji, pored uobičajenog popisa zabrana koji uključuje i zabranu duriana, vidim po prvi puta i zabranu unošenja mangostina. Da, one mrlje znaju biti nesnosne… Moja soba je trokrevetni dormitorij, jedan je krevet već zauzet, kasnije ću utvrditi nekim mlađim Kinezom, dok će drugi krevet ubrzo zauzeti neki tip, također Kinez, od 50+ godina, koji izgleda poput nekog klošara. Taj se odmah izvalio i zaspao, te naravno počeo hrkati. Budući da sam ja morao neko vrijeme još biti u sobi, bio mi je poprilično naporan. Zanimljivo je da sam jedino u Velikoj Britaniji našao starosno ograničenje u hostelima – i to na preko 35 godina. Drugdje ako i postoji, onda se odnosi na djecu mlađu od 7 godina. To što stariji ljudi većinom hrču i što time cijeli dormitorij drže kao taoce, nikom ništa. Jedan nas je takav terorizirao svojedobno u Chişinăuu u Moldaviji, hrkao je kao nilski konj. Ako plaćam dormitorij onda trebam biti spreman na smanjenu komociju – ali to je još uvijek DORMItorij, što znači da barem imam pravo na spavanje.
Navečer sam izišao nešto pojesti, pronašavši prilično pusti grad. Srećom, na jednom mjestu nalazim food court – zapravo se to u Maleziji, Singapuru i Indoneziji zove hawker centre, pri čemu su hawkers ulični prodavači svega i svačega – a iako se ubrzo zatvara, pa više nemaju popiu, vidim da barem imaju asam laksu. Dvije lakse u jednom danu. I premda sam dan ranije pohvalio kako u Maleziji svi vladaju engleskim, sada nalijećem na prodavačicu s kojom to nije slučaj. Ne smijem se očito opustiti ni trenutka. Srećom, uspijevamo se sporazumjeti i ja ponovno dobivam zdjelicu juhe od čije ću ljutine šmrcati. Nikako da naučim… Ovaj sam puta imao priliku sâm si staviti neke stvari u zdjelicu, pa sam vidio koliko su „čiste“ zdjelice zapravo čiste. Naime, jednako kao i rublje, oni i posuđe peru u hladnoj vodi, što znači da mast ostaje na rubovima. Ali budući da u ovih 6 mjeseci (i to točno danas!) nisam imao nikakvih značajnijih probavnih problema izuzev onog proljeva u Lahoreu (povremeno me potjera u nekoliko navrata zaredom, ali nikad to nije ništa drastično), očito je ta sva priča oko čistoće prenapuhana. Ili ja imam čelični želudac.
Za desert još uzimam pohani durian i neku kremu od jaja s đumbirom, a potom se vraćam u sobu u kojoj je onaj tip u međuvremenu čvrsto zaspao i više ne hrče (da, osim što je hrkao, prije je i zijevao uz glasno uzdisanje – to mi posebno ide na živce, kao da se želi reći „pogledajte koliko sam umoran“, a to može biti i metoda pasivne agresije; zapravo mi je možda ranije htio time poručiti da ugasim svjetlo u pola 9 navečer, kako bi on mogao spavati), no kad ja upalim svjetlo i krećem uploadati slike, opet se počinje vrpoljiti i komešati. Treći cimer je nekamo otišao, ja sam sâm s ovom daveži. Naposljetku sam i ja gotov, ušuškavam se…ali sad se on budi, treba na WC. A kako sam ja ugasio svjetlo, u sobi je mračno kao u rogu (zapravo nije, jer ipak nazirem njegove konture i bauljanje). U želji da mu pomognem da još ne padne preko nečega, palim svoje malo svjetlo za čitanje iznad kreveta, što njega totalno prepada. :D Pokazujem mu da ode na WC, obavlja svoje, vraća se, gasim svjetlo i napokon tonemo u san. Trećeg cimera nisam čuo kad se vratio, čuo sam samo kada se ujutro spremao na odlazak. Možda je i prespavao negdje drugdje, to i nije tako glupa ideja…

komentiraj (0) * ispiši * #

Pješak u gradu kositra

nedjelja , 04.10.2015.

Valjalo je dakle napustiti ljupki Penang i krenuti put juga. Unatoč razvedravanju u petak, subota je opet osvanula mutna, jesenska, ali dok su jesenske magle onakve cmocave (kako bi rekao jedan dragi znanac), ove malezijske, šumskopožarske, sparne su, kao da je netko prekrio zemlju teškim gunjem. Čovjek se još veseli kiši, jer ona em rashlađuje, em malo raščišćuje maglu. A ja kao naručeno krećem u najkišniji grad na Malajskom poluotoku.
Od Butterwortha do Taipinga ima oko dva sata vožnje, a cijena je smiješnih 8,5 ringgita – manje od 13 kn. Autobus je poput iranskoga V. I. P.-a – tri sjedala u redu, spuštaju se do 45°, imaju čak i podmetač za noge… Malezija bi mi lako mogla kotirati visoko na listi, samo kad bih ju uspio vidjeti. Teoretski sam mogao i vlakom, ali postoje samo dva vlaka dnevno i oba su bila popunjena, barem prema informacijama na netu, nije mi baš bilo usput da odem provjeriti unaprijed na kolodvor. Na bus doduše moram čekati sat vremena, a i činjenica da je Malezija ipak u Aziji očituje se time što ne postoji centralizirana prodaja karata, nego prvo morate pronaći agenciju koja je odgovorna za vas. Čudno je to s komunikacijom u Maleziji – iako dosta natpisa jest na engleskome, ovi manje važni su svi na malajskome. I onda, poučeni iskustvima iz dosadašnjih zemalja, kao i nedostatkom engleskoga na natpisima, ne očekujete da svi – ali doista svi, čak i piljari – znaju engleski. Usporedimo to s Pakistanom, koji je imao sličnu povijest, a gdje je engleski rijetka biljka među običnim ljudima. Malezijski obrazovni sustav mnogo je kvalitetniji, i unatoč činjenici da se međuetnička komunikacija odvija na malajskom, važnost engleskoga je neupitna. Nadam se samo da to nije iznimka u Penangu i razvijenijim gradovima, iako moram priznati da je moja ruta takva da me ni ne odvodi u pretjerane zabiti.
Po dolasku u Taiping suočen sam s onime što mi je već bilo poznato – autobusni se kolodvor nalazi oko 5,5 km udaljen od centra, u predgrađu Kamuntingu. Nisam siguran postoji li ikakav javni prijevoz, na internetu te informacije nema. Taksisti su pak lešinari koji bi mi bili spremni oteti 20-30 ringgita i naravno da neće uključivati taksimetar. Odlučujem se malo izvidjeti uokolo, pronaći neko stajalište gradskog autobusa ili pak zahaltati na ulici neki benevolentniji taksi – a na kraju krajeva, mogu i početi hodati, pa usput naći taksi. To i činim, upisujem rutu u Google karte na mobitelu i krećem hodati. Prema izračunu, bilo bi to oko sat vremena hoda. Nadam se da neću morati skroz hodati, da će se pojaviti koji taksi… Nakon što sam presjekao kroz nekoliko mirnijih ulica, izlazim na glavnu cestu prema gradu, koja je dugačka oko 2 km. No na krivoj sam strani, pa ne mogu zaustavljati taksije koji idu u mom smjeru. Naposljetku prelazim na drugu stranu, ali sada nigdje nema taksija. I tu počinjem osjećati posljedice „gunja“. Znojim se, ruksaci mi se urezuju u ramena, na mahove bih plakao od muke, ali hodam, udaljenost koja se smanjuje daje mi još snage. Povremeno se stanem odmoriti, na jednoj benzinskoj kupujem bocu vode i neki sok od ličija, da ne dehidriram. Razmišljam koliki su to napori za moj organizam i hoće li se to odraziti na mojoj štitnjači. Nikad nisam imao nikakvih problema takve vrste, ali nikad se nisam ovoliko naprezao. Igram li se sa svojim zdravljem?
Naposljetku sam doista prehodao svih 5,5 kilometara do svoga smještaja, pompozno opisanoga kao „guesthouse“, iako je riječ zapravo o kafiću u kojem se iznajmljuje nekoliko soba. A te sobe su na katu. Prvo mi žena na recepciji/pultu naplaćuje cijenu sobe, koja je prilično skupih 72 ringgita. Na računu piše da je soba „deluxe“. Prvo, u skladu s tradicijom u ovim zemljama, moram skinuti cipele – s ruksakom na leđima, nisam lud da ga skidam za tih par sekundi. Onda se treba uspeti uz prvi niz poprilično strmih stepenica, koje su ipak još uvijek stepenice. Drugi pak niz liči na ljestve. Napokon dolazim u hodničić u samom potkrovlju, koje je pregrađeno s nekoliko ploča lesonita tako da tvori dvije sobe, a moja deluxe soba je zapravo madrac za dvije osobe na podu, u prostoriji s dvostrukim padom krova (dakle, na dvije strane), što znači da se može uspravno stajati jedino na ulazu u sobu – a tamo je pak krovna greda i na nju ovješena lampa. Ah da, kupaonica je na katu ispod, a WC skroz u prizemlju. Zamislite kad vam se usred noći pripiša (ili nešto još gore), a onda morate juriti niz dva niza vrlo strmih stepenica do olakšanja. I to košta 110 kn. U zemlji u kojoj dva sata vožnje u autobusu koji je gotovo pa luksuzniji od ove sobe koštaju 13 kn. Pitam se onda kakve su sobe koje nisu deluxe.
Suvišno je i govoriti da internet u sobi gotovo da i ne radi, a na katu niže kako kada. Srećom da ovdje ostajem samo jednu noć. Nakon što sam se otuširao i obavio internet (čekajući da se unormali) već se spustio sumrak. Svejedno ću u večernji obilazak Taipinga. Vidio sam već ponešto hodajući dovdje, ali to su bila predgrađa, a i nije da mi je baš bilo do razgledanja, bio sam usmjeren na cilj. Iako je Taiping dakle na glasu kao vrlo kišovit grad, kiša nije padala ni popodne, ni navečer, ni noću, ni čitav drugi dan. S jedne je strane to bilo dobro, jer sam mogao mirno razgledati grad, ali kiša bi barem malo rastjerala maglu. Inače, od kiše se vrlo lako skloniti u neku od kolonada kojima grad obiluje (utvrdit ću da je to obilježje kolonijalnog stila u Maleziji – ulice su redovito uokvirene nizovima arkada kroz koje se može prolaziti neovisno o tome kakvo vrijeme upravo divlja nad gradom. One pružaju zaštitu i od sunca i od pljuskova.
Taiping je ime kineskog porijekla koje znači otprilike nešto poput „veliki mir“. Tako se inače zvala i ona država koju je htio osnovati Hong Xiuquan, tip koji je zabrijao da je mlađi brat Isusa Krista i poveo veliki ustanak u Kini sredinom 19 st., što je jedan od najkrvavijih građanskih ratova u povijesti. Ovaj grad nema veze s time, iako ima veze s Kinezima. Taiping ima oko 220 000 stanovnika i drugi je najveći grad savezne države Perak (u koju sam u međuvremenu prešao), a od 1876. do 1937. je bio i njezin glavni grad. Razvoj grada započeo je naglo u 19. st. kada su ovdje pronađena bogata nalazišta kositra, što je privuklo velik broj useljenika, i to poglavito Kineza. Ubrzo su se izdvojile dvije velike skupine kineskih naseljenika – „Pet udruga“ koju su činili uglavnom Hakka Kinezi (mnogi od njih, ironično, pobjegli iz Kine pred Taipinškim ustankom), te „Četiri udruge“, koju su činili uglavnom kantonski Kinezi. Ove su se dvije skupine počele međusobno boriti oko prava na rudarenje, te je to rezultiralo čak četirma lokalnim ratovima na području Taipinga, sve dok Britanci nisu uletjeli i smirili situaciju. Tako je grad, koji se dotada zvao Klian Pauh (Rudnik manga), dobio današnje ime.
Taiping je po mnogo stvari bio prvi u Maleziji (neki tvrde da je riječ o brojci 33). Radi transporta kositra sagrađena je pruga od Taipinga do Port Welda (danas Kuala Sepetang), prva željeznička pruga u Maleziji. Prvi je vlak krenuo 1. lipnja 1885. U gradu je otvoren i najstariji muzej u Maleziji, Muzej države Perak. Tu je bila osnovana i prva policijska jedinica, izgrađena prva anglikanska crkva, itd. Postoji i galerija posvećena prvim stvarima u Taipingu, iako je ja nažalost nisam pronašao. 1915. u gradu su Britanci otvorili ekskluzivnu mušku srednju školu, St. George's Institution, koja djeluje i danas (sada ju financira malezijska vlada). Ta nije bila prva. :D
Budući da se ubrzo smračilo, nije bilo neke koristi od tumaranja uokolo s fotoaparatom, pa sam se tako koncentrirao na ono najvažnije – hranu. Taiping je poznat po nekoliko večernjih tržnica, iako su ovdje zapravo više u pitanju dnevne – navečer je dosta štandova bilo zatvoreno. Ovaj puta na rasporedu je bio nasi lemak, neslužbeno nacionalno jelo Malezije. Već znate da je nasi riža, a ovo je riža koja se kuha u kokosovu mlijeku s listovima pandana (tropske biljke šiljastih listova), a potom se dodaju različiti dodaci u vidu mesa, povrća, jaja, tofua… Katkada se zamota u list banane, a tradicionalno se to jelo jelo za doručak, premda je danas obrok za bilo koji dio dana. Nažalost, čini mi se da je riža koju sam ja dobio bila obična riža kuhana na pari, jedino sam si mogao sâm birati dodatke. Poslije toga uzimam čaj od jedne vrste šljive (ova bar nije usoljena) i kolače od jama, koji nisu slatki, nego su servirani s nekim slatko-ljutim umakom, a temeljni im je okus neutralan, poput okusa krumpirovog tijesta (jam je uostalom u ovim krajevima ekvivalent krumpiru u Europi). Isto je tako zanimljivo da vas za ove voćne čajeve uvijek pitaju želite li hladni ili topli, ako kažete da želite hladni, dobit ćete opet topli, ali s gomilom leda u njemu.
Budući da je Taiping noću dosta miran grad, a i kako sam umoran od klipsanja s ruksacima, povlačim se u svoj golubinjak. Ali prije toga trebam savladati stražnja vrata, jer se kafić u međuvremenu zatvorio, a vlasnici otišli kući. Vrata imaju lokot i zasun – ali se ne otvaraju čak ni nakon što otključam lokot i povučem zasun. Mrdam oko vrata nekoliko minuta, sve dok jedan od susjeda, koji je primijetio kako se mučim, ne dolazi u pomoć, ali ni on ne uspijeva skužiti u čemu je caka dok naposljetku ne ustvrdimo banalnu stvar – ja sam maknuo lokot, ali je onaj komad pleha s rupom koji se natiče na ušicu oko koje ide lokot (to bi također bio zasun, valjda) i dalje ostao nataknut, i blokirao pokušaj otvaranja vrata. Zahvaljujem se susjedu, osjećajući se kao idiot, te potom odlazim u svoje odaje. Kako je internet loš, a slika imam svega nekoliko, stavit ću ih idući dan u objedinjeni album.
Sutra barem ne moram ići do onog međugradskog kolodvora, autobus koji mi treba polazi s lokalnog kolodvora, par stotina metara od moga smještaja. Ali svejedno se ne smijem opustiti, sutra imam i međustanicu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Malo divljine

subota , 03.10.2015.

Malezija je ipak predominantno muslimanska zemlja i kao takva poštuje petak, što se ujutro vidjelo na food courtu kod tvrđave Cornwallis, gdje sam bio i dan ranije. Dok u četvrtak nisam mogao naći slobodni stol, u petak čak nisu ni porazmjestili sve dostupne stolove. I ponuda je bila mršavija, dosta štandova je bilo zatvoreno, tako da sam na kraju uzeo kultni nasi goreng, ikonično jelo Malezije i Indonezije. Riječ je o riži (nasi) koja se prži (goreng), a od priloga su tu jasno razni začini (ljuti), a ova moja je išla još s pilećom bocom i pečenim jajetom. Nakon toga opet cendol i sok od kokosa sa sladoledom, pa mogu lagano prema središnjem otočnom autobusnom kolodvoru, koji se nalazi odmah pored trajektnog pristaništa. Kako sam rekao da mi je Penang jedina prilika za kupanje u Maleziji, odluka je pala da to učinim danas, a i dan je bio najvedriji od dosadašnjih – čak je i sunce pošteno upeklo iako se izmaglica nije posve makla. Ulazim u bus za Teluk Bahang, mjesto na sjeverozapadu otoka, tamo gdje počinje nacionalni park. Inače, najbolje su plaže na zapadnoj obali, ali dotamo je tlaka doći, budući da ne samo da nema javnog prijevoza, nema baš ni poštenih cesta. Sjeverna je strana drugi najbolji izbor.
Treba vremena da izađemo iz Georgetowna, koji je dosta pružio svoje pipke uz sjevernu obalu, s mnoštvom modernih nebodera zapadno od centra, ondje kamo sam prvu večer klipsao do večernje tržnice. Kada se napokon izađe iz grada, cesta me dosta podsjeća na onu uz istočnu obalu Istre – brojni zavoji, cesta praktički visi nad morem, odmah pored nje je strmo brdo obraslo gustom šumom, a na drugoj strani se svako malo pojavi neka plažica u uvali, obično još ukrašena pokojim ribljim restoranom. Jedina razlika u odnosu na Istru jest da su plaže pješčane, a ne šljunčane. Prolazimo Bukit Feringgi, glavni centar plažnog turizma na otoku, te nastavljamo prema Teluk Bahangu, gdje se autobus okreće točno pred ulazom u nacionalni park. Mogao bih sada ovdje nastaviti kroz šumu, još nekih sat i pol do svjetionika na samoj sjeverozapadnoj punti otoka, mogao bih unajmiti i brodić da me vozi (naravno da i tu ima nasrtljivih brodara – što se taksista tiče, nisu toliko nasrtljivi kao u drugim zemljama, ali ipak nude svoje usluge neovisno o vašoj zainteresiranosti), ali kako je meni prvenstveno do plaže, odlučujem se vratiti duž sjeverne obale dok ne nađem nešto vrijedno kupanja.
Teluk Bahang je prilično konzervativno mjesto, što se vidi po tome da su sve žene pokrivene hidžabom, čak i djevojčice u dobi u kojoj im to još nije zakonski obavezno. I to nije iranski hidžab, nego mnogo konzervativniji, nijedna dlaka ne proviruje, a za svaki slučaj ispod rupca se nosi i podrubac. Muškarci pak često nose kape slične fesovima, obično bijele boje. Inače, muslimani u Maleziji čine oko 61% stanovništva, a osim Malajaca (koji čine oko 50% stanovništva Malezije) muslimana ima i među useljenim Indijcima.
Vraćam se cestom prema Georgetownu i potom, iza jednog gradilišta, ugledam prostranu, oko kilometar dugačku plažu, bez žive duše. Vidim doduše jednog psa kako se brčka u plićaku. Pitam se je li na plažu dopušten pristup, primjećujem puteljak koji vodi do nje pored neke zapuštene kuće i odlučujem okušati sreću. Pritom ću kuću iskoristiti kao zaklon dok se ne presvučem, iako to baš nije mjesto na kojem bih volio boraviti. Strah me da mi odnekud ne izleti onaj pas s plaže, ne znam je li agresivan. Naposljetku se upućujem na plažu i shvaćam da je pas neki benigni mješanac koji tuda luta zabavljen svojim poslom. Ni na jednu ni na drugu stranu plaže ne vidim i dalje nikoga, premda je na jednom kamenu, uz sâm rub, odložena nečija odjeća. Odabirem i ja jedan od velikih kamenova, odlažem svoje stvari i upućujem se prema valovima oceana. I tu malo zastanem. Na plaži nema nikoga. Znaju li oni nešto što ja ne znam? Je li voda možda zagađena? Uokolo nema ni naselja (Teluk Bahang je oko pola kilometra zapadnije), ni ikakvog drugog izvora ljudskog zagađenja (npr. kanalizacijskog kolektora). Ima li u vodi možda meduza? To ne znam, u ovim ih morima svakako ima, onih najopasnijih. Usto, kako je dno pješčano, voda je mutna i slabo se vidi dno, pa izgleda još prljavije. Na površini je pjena, što može biti od valova, a može biti i od zagađenja. U vodi pluta i lišće, grančice, sve je to vjerojatno naplavljeno s nekog mjesta malo istočnije. Ali onda tako može doći i kanalizacija… No s obzirom na to koliko ću ja biti u moru (OCD-ovski ću se samo umočiti da mogu reći da sam se okupao i u Maleziji) mogućnost neke kožne infekcije je minimalna. Doista, zaplivao sam, otresao se i izašao se što prije obrisati. Barem mi je temperatura vode opet bila po mjeri.
Vraćam se do autobusne stanice i upućujem prema Gurney Driveu, gdje je ona večernja tržnica od prve večeri. Bliži se vrijeme ručka, moram još probati asam laksu od lokalnih specijaliteta. No tržnica se tek otvara, polagano postavljaju štandove, trebat će vremena dok se to uhoda, a meni se ne da toliko čekati, tim više jer želim još stići na Penanško brdo. Da bih ulovio autobus dotamo, trebam se uputiti poprijeko prema jugoistoku. Georgetown inače pati od kroničnog nedostatka nogostupa. Ovdje nije problem u tome da su zauzeti automobilima i motociklima, kao u Vijetnamu i Kambodži, ovdje jednostavno nisu napravljeni. Uz ulicu recimo imate travnjak koji vam može poslužiti kao nogostup, pod uvjetom da je dovoljno uređen i nema iznenadnih rupa u koje vam može propasti noga. Kada ulovim autobus susrećem se s blesavim problemom oko kupovine karte. Naime, karta se plaća prema kilometraži, a vi novac ubacujete u škrabicu pored vozača. Ako nemate sitnog, onda vam on ne može uzvratiti. Moja vožnja košta 2 ringgita, ali imam samo 5. Naravno, njihovo rješenje je da onda ubacite 5, ali nećete imati onda pravo na neku besplatnu kartu viška, vaš je problem da nemate sitnog. Naposljetku mi je jedna od putnica u autobusu razmijenila novce u 5 novčanica po 1 ringgit. Ah da, i na svim novčanicama ringgita je jedna te ista osoba – Tuanka Abdul Rahman, prvi čovjek na čelu neovisne Malaje. Inače, značenje riječi ringgit je „narezuckan“, jer se odnosio na nekadašnji španjolski kovani novac oblika kvadrata odrezanih rubova.
Uspinjača koja vozi na Penanško brdo postoji od 1923., iako je posve obnovljena 2010. Trasa je duga skoro 2 km s križanjem na sredini. Prije obnove 1923. trasa je imala dva posve odvojena dijela, a putnici su na sredini morali mijenjati kola. Razlog je bio različita strmina dviju dionica. Putovanje je na taj način trajalo i po pola sata. Nakon obnove trasa je integrirana, napravljen je prijelom nivelete, a nova kola voze brzinom do 40 km/h i udaljenost svladavaju za minimalno 5 minuta. Na trasi se nalazi i tunel, najstrmiji na svijetu (s usponom preko 51%). Cijena povratne karte je 30 ringgita za strance (domaći plaćaju 10). Ako vam je preskupo, možete i pješice, uspon traje oko sat vremena. Kada dođete gore, shvatite da ste uludo bacili novac, budući da nažalost magluština prekriva cijeli grad ispod vas. Srećom da ću se u Penang sigurno vratiti, jer bi pogled u jasnim danima trebao biti prekrasan, vidi se grad, kopno, mostovi koji ga spajaju… To znam zato što na vidikovcu postoji fotografija panorame koja pojašnjava što je što.
Penanško brdo, ili bolje rečeno Penanška brda (na malajskome Bukit Bendera, tj. Zastavno brdo) niz je vrhova smještenih u unutrašnjosti otoka Penanga, 6 km udaljenih od Georgetowna. Za vrijeme Britanaca tu je bilo brdsko odmaralište daleko od vlage i vreve Georgetowna i malaričnih područja nižih nadmorskih visina. Najviši vrh ima 735 metara i temperatura je ovdje osjetno niža nego na obali – prosjek se penje do 27°. Na vrhu se i opet može naći majmune, iako sam ja naišao samo na upozorenja da ih se ne hrani i da se čuvaju stvari da ih ne ukradu. Tu je i muzej sova (nisam stigao, budući da je već bilo kasno popodne kad sam došao na vrh), kao i hinduistički hram i džamija (nažalost, potonja se obnavljala, tako da ju nisam dospio razgledati). Eto, na ovom je brdu očito moguć suživot religija, dok na onome u Jeruzalemu nije – jer i Al Aqsa i potencijalni obnovljeni Solomonov hram pretendiraju na čitavo brdo (a to naravno zato što su točne dimenzije hrama zapisane u Tori).
Po povratku u podnožje već je sumrak, vraćam se do hostela i potom odlazim na večeru (ručak sam dakle spletom okolnosti preskočio). Bit će to laksa – juha od rezanaca s lukom, metvicom, bujonom od piletine i kokosovog mlijeka. Malo me podsjeća na bujon koji sam miješao s bun chaom (onim vijetnamskim rezancima u Hanoiju). Nažalost nije asam laksa, karakteristična za Penang – asam je tamarind, koji se još dodaje kao začin, a i takva je juha poprilično ljuta. Možda još negdje u okolici naletim na nju… Nakon toga uzimam popiah, jelo slično palačinki ili velikom proljetnom smotuljku, ali napravljeno od pšeničnog tijesta, punjeno mesom i povrćem. I onda za desert još dobre stare i obične vafle s preljevom od čokolade i sladoledom. Općenito sam nekako dojma da u kuhinjama jugoistočne Azije kolači našeg europskog tipa nisu baš dominantni, uglavnom se stvari više svode na voće i derivate od voća miješanog s ledom, kokosovim mlijekom i sličnim.
Večer je završila opet s Hot 100, to mi je već šesti na putu (ako ne računamo još Svjetsko kvizno prvenstvo), još me čekaju četiri. I tako privodim kraju Penang. Nažalost, nema nikakvih konkretnih prognoza kada bi se nebo moglo raščistiti, a vidljivost postati normalnom – sreća je bar da u ovim sjevernim krajevima nema zagađenja u zraku iznad kritičnih razina, na Sumatri su čak morali neke gradove raseljavati. Neki najavljuju da će se raščistiti za dva mjeseca, drugi za dva tjedna… Koliko sam čuo, najgore je na Borneu. Opet, žalosti me mogućnost da čitavu Maleziju, Singapur i zapadnu Indoneziju proputujem u izmaglici, bez poštenog sunčanog dana. Današnji dan u Penangu bio je kako rekoh najvedriji do sada, ali čak je i tada izmaglica bila dovoljna da prekrije Georgetown prilikom moga boravka na Penanškim brdima. U Penang ću se sigurno jednom vratiti, vjerojatno ne u sklopu indokineske turneje, mislim da Malezija sama zaslužuje malo detaljnije posvećivanje. A nakon tri dana u njoj mogu reći da, s obzirom na životni standard, uopće nije toliko skupa koliko bi se očekivalo. Vidjet ćemo kako će biti na jugu. Srećom da postoji ulična hrana, gdje za 15-ak kn možete bogovski ručati. A tako će biti i u Indoneziji. Jedino je alkohol nažalost luksuz, ali i na to sam navikao u Iranu i Pakistanu, ovdje ga se barem može nabaviti…

komentiraj (0) * ispiši * #

Krkanje

petak , 02.10.2015.

Ujutro sam doznao da magla nažalost ima veze s požarima, što znači da je prilično izvjesno da će me pratiti i u nastavku puta kroz Maleziju. Kiša doduše pomaže djelomičnom raščišćavanju, ali neusporedivo je to s gledanjem Penanga po suncu. A i ja sam odlučio uglavnom uživati u šetnji slikovitim penanškim ulicama veći dio dana, prolazeći rutom od jedne do druge tržnice hrane, uživajući u kulinarskim bogatstvima. Kineski hramovi, džamije…uglavnom su već viđeni ili će još bit viđeni, no slikovitost drugih mjesta po Maleziji i Indoneziji (osim Malake) teško da će odgovarati penanškoj. Nažalost, kiša u predvečerje skratila je moj predviđeni program, taman u času kada se počelo razvedravati i vidljivost postala dovoljna da bi se isplatio posjet Penanškom brdu, najvišem vrhu otoka koji, osim što je dobar vidikovac, ima i blagotvorniju klimu od Georgetowna. To je nažalost jedna od stvari koja se u Georgetownu teško izbjegava – vlaga je konstantna, a pravo sušno doba godine ne postoji. I još sam ja došao na prijelazu iz rujna u listopad, dva najvlažnija mjeseca godine…
Malajsko ime Penanga je Pulau Pinang, tj. otok areca oraha (to je orašasti plod – zapravo vrsta šuplje koštice – koji se često žvače zajedno s lišćem betela, pa ga se katkada pogrešno naziva i betelovim orahom, riječ je o blagom stimulansu koji zbog mnoštva alkaloida može uzrokovati kancerogene promjene u ustima, a njegovo dugotrajno uživanje se očituje u crvenilu zuba i sline), a bio je dugo u vlasti sultanata Kedah, sve dok se na njemu 1786. nije iskrcala britanska posada predvođena kapetanom Francisom Lightom i prisvojila otok u ime britanske krune. Kako to ipak ne bi bila tek drska pljačka teritorija, formalno su pristali plaćati godišnji najam kedaškom sultanu. Zauzvrat su se Britanci obvezali štititi Kedah od napada Sijamaca i Burmanaca. Penang je zakratko bio preimenovan u Otok Princa od Walesa, ali to ime nije nikad bilo šire prihvaćeno. Bio je to inače prvi britanski posjed u jugoistočnoj Aziji (zanimljivo je da su i Britanci i Francuzi na Aziju krenuli tek kad su dobili po nosu u Americi). Glavnim upraviteljem Penanga postao je Charles Cornwallis (onaj isti koji je potpisao konačnu predaju za Britance u Američkom ratu za nezavisnost) koji nije ništa znao o tajnoj klauzuli o zaštiti Kedaha koju je dogovorio Light. Sultan od Kedaha se osjetio izdanim i pokušao 1790. vratiti otok, ali je to završilo pobjedom Britanaca i povećanjem godišnjeg najma. Nakon toga Penang postaje slobodnom lukom i na taj način preuzima promet od obližnjih nizozemskih luka na Sumatri. U to vrijeme obranu otoka koordinira još jedna slavna ličnost – Arthur Wellesley, kasniji Vojvoda od Wellingtona, koji će se istaknuti u napoleonskim ratovima. Tada je kupljen i teritorij na malajskom kopnu nasuprot otoku, koji će biti nazvan Provincijom Wellesley, a godišnji je najam povećan. Zanimljivo je da savezna država Penang i dan-danas plaća 18 800 ringgita godišnje sultanu od Kedaha.
1826. Penang postaje glavnim gradom novoosnovane vlade Tjesnačnih naselja, tada samo proširenja Britanske Indije. 1837. tu je čast izgubio u korist Singapura, koji se zbog svojeg boljeg geografskog položaja mnogo brže razvijao. Britanci su Penang odlučili razviti kao alternativu nizozemskim Molučkim otocima u pogledu trgovine mirodijama. Osim toga izvozio se opijum, areca orah, riža i kositar. U početku su Britanci na otok doseljavali stanovništvo iz južne Indije, prvenstveno Tamile, a kasnije, s razvitkom trgovine, ovamo se naseljava sve veći broj Kineza. Čitavo vrijeme stanovništvo Penanga ovisilo je i o kažnjenicima iz Indije, koji su obavljali ono što bismo danas nazvali društveno korisnim radom, uglavnom angažirani oko infrastrukturnih radova koji su poduzimani radi poboljšanja zdravstvenih uvjeta (isušivanje močvara, gradnja kanalizacije…). Velik broj Kineza u Penangu odigrao je ulogu i u borbi kineskih republikanaca za rušenje dinastije Qing – Sun Jatsen je često boravio u gradu, a 1910. je ovdje održana i konferencija na kojoj je odlučeno konačno pokretanje revolucije kojom će se srušiti carska vlast.
Tijekom Prvog svjetskog rata kod Penanga se u listopadu 1914. odvila kratkotrajna bitka u kojoj je njemačka krstarica Emden potopila rusku krstaricu Žemčug i francuski razarač Mousquet. Dotična krstarica je oko mjesec dana pustošila po istočnom dijelu Indijskog oceana, pritom, osim dvaju potopljenih brodova, zarobivši njih još 20, sve dok se početkom studenog nije nasukala tijekom bitke za otočje Cocos. 19. prosinca 1941. Penang su zauzeli Japanci, koji su u gradu počinili nekoliko masakara lokalnih Kineza, a otok je ujedno bio i baza za njemačke podmornice u Indijskom oceanu. Pretkraj rata otok je stradao u teškom bombardiranju Saveznika, pri čemu je oštećen i lokalni arhiv, a nestali su mnogi dokumenti važni za penanšku povijest. Britanci se na Penang vraćaju 1945., no već 1948. nastaje Malajska Federacija u koju ulaze i dotadašnja Tjesnačna naselja. Kako je neovisnost Malaje postajala sve izvjesnijom, u Penangu se javio snažan secesionistički pokret koji su predvodili lokalni Kinezi i Indijci, uplašeni mogućnošću da u novoj državi postanu manjinom. No Britancima je bilo svejedno – kada bi pregrmjeli da ostaju bez neke kolonije, nikad ih nisu zanimali budući međuetnički odnosi u novonastalim državama. Penang je 1957. postao dijelom neovisne Malaje, a 1963. saveznom državom Malezije. 1969. grad je izgubio svoj status slobodne luke, ali je nekako u isto vrijeme ekonomija doživjela novi uzlet otvaranjem velikog kompleksa elektronske industrije u Bayan Lepasu, na jugoistoku otoka. 2001. opozvan je zakon kojim se onemogućavalo vlasnicima zgrada u Georgetownu proizvoljno podizanje cijena najma, što je zatim rezultiralo odseljavanjem mnogih obitelji koje su generacijama živjele u pojedinim kućama, njihovim propadanjem, te rušenjem i izgradnjom modernih stambenih i poslovnih zgrada u staroj jezgri (slobodno tržište, jej). Budući da je Georgetownu ozbiljno prijetila devastacija, grad je 2008. uvršten na UNESCO-v popis svjetske baštine čime je daljnje urbanističko divljanje ograničeno. Prema definiciji UNESCO-a, Georgetown ima „jedinstven arhitektonski i kulturalni krajolik bez usporedbe igdje u južnoj i jugoistočnoj Aziji“. I doista, šetajući ulicama Georgetowna prolazite pored džamija, budističkih, taoističkih i hinduističkih hramova, katoličkih i anglikanskih crkava, tu je i židovsko groblje (iako danas židova više uopće nema), a i imena ulica odražavaju nekadašnje etničko šarenilo: postoje Sijamska, Burmanska, Ačeška, ali čak i Armenska ulica. Na sjeveroistočnom se rubu Georgetowna nalazi i utvrda Cornwallis, danas nažalost tek skup zidina uokolo velikog parka, u koji se svejedno naplaćuje ulaz. Nisam ulazio. Jedna – zapravo, možda i jedina – dobra stvar kolonijalnog nasljeđa upravo je arhitektura i multikulturalnost ovakvih naselja. Daleko od toga da branim kolonijalizam, no bez njega Penang bi vjerojatno ostao tek osamljena otočna kasaba, ili bi izgledao kao mnogi high-tech moderni gradovi današnje Malezije.
A multikulturalnost se očituje i u već spomenutoj kuhinji. Za gablec/ručak odlučio sam se na mee goreng, pržene rezance kojima se dodaju razni mesni dodaci, začini, luk, paradajz, jaja i neizbježni čili, pogotovo ako ga kao ja jedete kod Indijaca. Za desert uzimam cendol, jelo koje se može opisati kao nešto između sladoleda i pudinga. Glavni je sastojak mrvljeni led preliven kokosovim mlijekom, s dodatkom palminog šećera i posebnih gumastih rezanaca od rižina brašna, obojanih u zeleno prirodnom bojom (od graška ili palme Pandanus), a može se dodati još crveni grah, kukuruz i slični dodaci. Kasnije tijekom dana probao sam i sok od muškatnog oraščića – ne, nema halucinogeno djelovanje ako se netko zapitao, zapravo je vrlo osvježavajućeg okusa – dok sam za večeru, uz juhu od gorke buče (koja mi je promakla u Vijetnamu) uzeo još i lor mee, rezance s plodovima mora i tvrdo kuhanim jajetom, prelivene gustim tamnim umakom od octa, soja sosa, tamarinda i začina. I sok od longana. Toliko mnogo bogatstva okusa, toliko malo vremena u Maleziji. Srećom, malajska se kuhinja velikim dijelom nastavlja i u Indoneziju, tako da nije toliko kritično. Iako je Malezija muslimanska zemlja, svinjetinu je moguće nabaviti, upravo zahvaljujući Kinezima. Nije da mi to puno znači, ionako ju ne jedem…
Zanimljiva lokacija na koju sam nabasao u svojoj šetnji Georgetownom jest i mačji kafić. Nekoliko takvih postoji u Japanu, a otvorili su ga svojedobno i u Beču. Riječ je o kafiću u kojem možete vrijeme provesti gladeći mačke budući da je dokazano da njihovo predenje umanjuje stres. Jedini je problem što od 7 raspoloživih mačaka u kafiću nijedna u to vrijeme baš nije bila raspoložena za maženje i predenje, jer su sve spavale. A ni kafić nije baš jeftin – minimalna konzumacija je 15 ringgita, za što na drugim lokacijama možete dobiti pošteni obrok, a ovdje sam dobio dvije hrenovke umotane u pečeno jaje.
Preostali dan u Penangu pokušat ću iskoristiti za obilazak sjeverne obale otoka, tamo se nalazi nekoliko plaža, čini mi se da mi je Penang jedina prilika u Maleziji da se okupam u koliko-toliko čistom moru, kada krenem južnije, uz obale Malačkog tjesnaca, bojim se da mogu zaboraviti na čistoću. A i u Singapuru isto tako. Naravno, još trebam kušati asam laksu i popiu prije nego što napustim Penang… Stvar s penanškom kuhinjom je da čak i ono čega ima u ostatku Malezije, ovdje je drugačije, bogatije, razrađenije. Još da se pokaže sunce, pa da uživaju i ostala osjetila… No već i po ovome što sam dosada vidio (a i vi na slikama), mislim da mogu Penang preporučiti svakomu tko se zatekne u ovim krajevima.

komentiraj (0) * ispiši * #

44 za 36

četvrtak , 01.10.2015.

Kad sam se uputio na ovaj put, bio sam svjestan dvaju dana kada neću biti u krugu obitelji i prijatelja – Božića i svoga rođendana, što je za osobu koja voli dobivati poklone poprilično odricanje. :D No s obzirom na to da već 6 mjeseci putujem i ostvarujem ono o čemu mnogi sanjaju, nemam se prava žaliti – to je moj poklon samom sebi ne samo za ovogodišnji rođendan i Božić, nego i za mnoge prošle i buduće.
Slučajno se tako dogodilo da sam na dan kad sam napunio 36 godina ušao u 44. zemlju u životu, što je još uvijek malo ako usporedimo s Pieterom, ali svejedno impresivna brojka. Često sam putujući po ovim zemljama razmišljao koliko je nešto što je nama u Europi normalno – putovati preko granice – ovdje zapravo rijetkost, pogotovo ako je riječ o susjednim zemljama. Kineze ćete vidjeti da putuju u Europu, ali nećete ih baš puno vidjeti u Vijetnamu, Laosu, Burmi… Vijetnamci i Tajlanđani gotovo uopće ne putuju u inozemstvo, eventualno oni koji imaju nekog posla. Dok vjerojatno najprosječniji Hrvat mlađe generacije u životu posjeti barem 3-4 strane zemlje: ode u šoping u BiH, Sloveniju ili Mađarsku, i ode na maturalno putovanje u Češku, Austriju, Slovačku ili možda Španjolsku.
Kako sam rano zaspao, tako sam se i probudio još i prije svitanja, ali budući da i dalje nisam imao što raditi opet sam zaspao, što je rezultiralo onim problemom da sam se idući puta probudio umorniji nego ranije. U međuvremenu je svanulo, još smo uvijek u južnom Tajlandu, iako vanjski krajolik izgleda kao da smo negdje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ne vide se čak ni palme koje bi nas geografski locirale u trope. Negdje iza 9 sati stižemo u Hat Jai, pruga kao i uvijek u Indokini prolazi neposredno između kuća uz prugu. Prisjećam se kako su kod nas u Bibinju lokalni stanovnici digli frku i tražili izmještanje pruge jer im smetaju vlakovi koji prolaze kroz mjesto, a sami su izgradili kuće gotovo u profilu pruge. Ovdje postoji suživot čovjeka i željeznice, zna se tko ima prednost, ako želiš živjeti pored pruge to je tvoj odabir, nitko nije dovoljno bahat da zbog toga traži da se željeznica izmješta zato što se on ovamo naselio. Doduše, kuće uz prugu u Indokini su obično nekakve potleušice od metalnih ploča, tu živi gradska sirotinja koja očito nema dovoljno bahatosti da bi izgurala željeznicu sa svoga Lebensrauma.
Hat Jai je kojih 40 km od granice. Vrijeme je ustati, pospremiti posteljinu i stvari, sklopiti sjedala i pripremiti se na graničnu kontrolu. Ujedno kroz vlak prolazi tip koji mijenja novac. Budući da nisam potrošio svoje bahte, možda je bolje da ih zamijenim. Malezijska se valuta zove ringgit, a 1 kn vrijedi 0,6 ringita (60 sena – i ovo „sen“ nije prema stotom dijelu japanskog jena, nego od „cent“). Dakle, 3 kn su 2 ringgita. Lako se preračunava – cijenu u ringgitima prepoloviš i onda tu polovicu dodaš na postojeći iznos, i to je iznos u kunama. Za 200 bahta dobivam 22 ringgita, što je relativno loše, trebalo bih dobiti oko 25. Ali i to je bolje nego ostati s bahtima.
Granica se nalazi u mjestu Padang Besar (Veliko polje), a tom prilikom svi moramo napustiti vlak zajedno sa stvarima, kako bismo obavili graničnu kontrolu koja je integrirana, oba su granična prijelaza u istoj zgradi. Budući da smo službeno već na malezijskom teritoriju, prvi je jezik svugdje malajski, a to konačno znači opet latinicu, koja će odsada pa nadalje biti jedino pismo na mom putu (nalazit ću još natpise na drugim pismima, ali svi preostali službeni jezici pišu se latinicom – OK, kineski i tamilski u Singapuru ne, ali koncentrirat ću se na engleski i malajski). Malajski jezik pripada u malajsko-polinezijske jezike, a osim što je službeni u Maleziji i Bruneju, poslužio je i kao osnovica za stvaranje indonezijskoga, koji je danas prema malajskome u odnosu kao hindi prema urduu ili standardni hrvatski prema standardnom srpskom. Radi se o jeziku prilično jednostavne strukture, a kako su Malajci muslimani, postoji velik broj posuđenica iz arapskoga, kao i iz engleskoga (kolonijalno nasljeđe – ovo potonje će u indonezijskome biti zamijenjeno posuđenicama iz nizozemskoga).
Gledam na zidu plakat, kazna za pušenje u zgradi je 10 000 ringgita ili dvije godine zatvora ili oboje. Napokon zemlja po mojoj mjeri. Tako je i u Singapuru, samo je vjerojatno novčana kazna još malo viša, a tamo to zahvaća i žvakanje kaugume u javnosti i pljuvanje po cesti. To je već ipak previše. Izlazak iz Tajlanda prolazi glatko, već sam u vlaku ispunio izlaznu karticu, tako da me još samo fotografiraju i to je to. Malezijski ulaz isto tako ide glatko, samo što ovdje skeniraju kažiprste (što je ipak bolje od Kambodže gdje su mi i na ulazu i na izlazu skenirali svih 10 prstiju – zamišljam si paranoičare koji se gnušaju davanja bilo kakvih osobnih podataka kako sada izbacuju Kambodžu sa svojih itinerera). Dobivam ulazni žig na istu stranicu gdje su i tajlandski žigovi, ostajem na 5 slobodnih stranica, ali to sada više i nije toliko bitno nakon što sam utvrdio da mi treba još samo jedna viza. Potom ide pregled prtljage, i tu se malo prepadnem, što ako mi je netko krišom uvalio nešto u prtljagu dok sam spavao? Zemlja koja šalje na dvije godine u zatvor za zapaljenu cigaretu, a nije ukinula smrtnu kaznu – zbrojite dva i dva što onda rade za drogu. Srećom prtljaga prolazi glatko i to je to, granica prijeđene nevjerojatnom lakoćom, možemo natrag u vlak. Odmah nakon polaska primjećujem razliku u standardu dviju država. Južni je Tajland podosta siromašniji od središnjeg dijela zemlje pa je razlika još uočljivija, ali Malezija je ispred čak i u odnosu na središnji Tajland. Pruga je utegnuta kao po špagi (u Tajlandu nas je pošteno zaljuljalo par puta), kolodvori sređeni poput naših novouređenih na Ličkoj pruzi, vlak juri barem 120 čak i na uskotračnoj pruzi… U jednom času se pojavljuje tip iz osoblja koji me pita želim li doručak. Je li papa katolik? Za 11 ringita dobivam 8 malih trokutastih sendviča s ribljom paštetom, čips, dvije šnite tosta, pekmez, bananu i čaj. Čisto pristojno.
Do Butterwortha nam treba kojih sat i pol vožnje. Malezija je sat vremena ispred Tajlanda i ostatka Indokine, u istoj vremenskoj zoni kao i Kina. Tako će biti i u Singapuru, a potom ću se opet u zapadnoj Indoneziji vratiti sat unazad. Krajolik odmah nakon granice podsjeća malo na dio uokolo Ninh Binha u Vijetnamu, osamljena uska brda zaobljenih vrhova strše iz okolne ravnice. Butterworth je lučki gradić i ne puno više od transportnog čvorišta države Penang, najgušće naseljene savezne države Malezije, koja obuhvaća istoimeni otok i nasuprotno mu kopno. Penang je bio jedan od triju tzv. Tjesnačnih naselja (Straits settlements) koja su priključena Malaji nakon dekolonizacije, zajedno s Malakom i Singapurom. U doba trgovine s Dalekim istokom Penang je bio važna postaja prije plovidbe kroz uski i često opasni Malački tjesnac, u kojem su znali vrebati gusari. Danas je Penang jedina malezijska savezna država u kojoj Kinezi tvore većinu, a njezina dražesna prijestolnica Georgetown diči se kolonijalnim arhitektonskim nasljeđem i zajedno s Malakom uvrštena je na UNESCO-v popis svjetske baštine. Od željezničkog kolodvora u Butterworthu nathodnikom dolazim do trajektne luke, odakle ima kojih 20-ak minuta plovidbe do Georgetowna. Penang je inače s kopnom povezan i dvama mostovima malo južnije, no iz nekog razloga dosta automobila i dalje koristi ovu rutu. Prvi puta u životu vidim Indijski ocean, i nemam baš razloga biti oduševljen. Posvuda vlada gusta magla, tolika da se ne vidi otok Penang s kopna, a udaljenost je kojih 2 km. Ne znam ima li to veze s općenitim vremenskim uvjetima, ili su to sve posljedice masovnih požara za raskrčivanje šuma koji se zadnjih tjedana događaju na Sumatri i Borneu. U Singapuru je navodno kritično. Svakako ne bih htio da mi boravak u Maleziji protekne u magli, sudeći po onome što znam o Maleziji, naročito o njenoj hrani, ova zemlja bi mi mogla kotirati visoko na listi.
Trajekt me iskrcava u pristaništu (dvije engleske posuđenice u malajskom za tu rečenicu su feri i jeti), odakle imam desetak minuta hoda do moga hostela, smještenog u ulici Love Lane. Porijeklo imena jest u tome da su ovamo znali navraćati mornari na malo topline i zadovoljenja nagona. Danas je ta ulica epicentar jeftinog smještaja u Georgetownu. Moj je hostel u jednoj od kolonijalnih zgrada, uređenoj u pomalo rohbau stilu (zidovi i podovi su ostavljeni od golog betona, što mi se čini da pojačava vlagu, koja je i inače poprilično neizdržljiva). Osoblje u hostelu pripada indijskoj etničkoj zajednici, iako ne bih rekao da su Tamili, nekako su mi presvijetli za njih (Tamili su kožom gotovo posve crni). Etničke sastavnice Malezije opisat ću u nekom od idućih postova. Nakon prijave u hostel, tuša, internetskih obaveza, konačno krećem obaviti osnovne radnje po dolasku u neku državu – nabavku SIM kartice i nabavku veće količine novca. Dižem 1500 ringgita (više od toga mi bankomat ne može dati odjednom), kupujem karticu i krećem prema jednoj od večernjih tržnica kojih ima diljem Georgetowna, no nekako se baš poklopilo da je ona najautentičnija ujedno i smještena najdalje, uz obalnu promenadu daleko na zapadu Georgetowna. Iako Georgetown izgleda maleno, pogotovo u uskim uličicama u centru, riječ je o gradu veličine Zagreba, a većina stanovnika živi u predgrađima punim visokih zgradurina. Ni sâm otok Penang nije prevelik – s površinom od oko 295 km2 velik je otprilike kao Hvar, ali je kompaktnijeg oblika – recimo kao manja verzija Brača. Sâm Georgetown je proglašen najugodnijim gradom za život u Maleziji i osmim najugodnijim u Aziji. Nadam se samo da mi ostatak zemlje neće zbog toga pokvariti pozitivan dojam. Nakon nekoliko mjeseci budizma, ponovno čujem mujezine kako pozivaju na molitvu – sada će me islam pratiti još oko dva mjeseca, sve tamo do istočne Indonezije.
Penang je gastronomska prijestolnica Malezije i u nekoliko je navrata bio proglašavan i gradom s najboljom uličnom hranom u Aziji. Fuzija kineske, malajske i indijske kuhinje, s ponešto europskih elemenata, dala je eksplozivnu mješavinu koja je uza sve to i vrlo cjenovno pristupačna – prvo jelo za koje sam se sinoć odlučio, char koay teow, rižini rezanci s morskim plodovima, pačjim jajetom i neizbježnim čilijem, koštalo me 10,5 kn. Na porcijama se ne štedi. Potom sam uzeo rojak (da, čita se „rođak“ :D, a znači „mješavina“) salatu od voća i povrća, koja ovdje u Penangu obuhvaća krastavce, guavu, ananas, mladi mango, javansku jabuku (maleni plod grimizne boje koji liči na vrlo malene kruške), zelenu jabuku, pržene komade lignje i gusti preljev od tamarinda, soje i meda. Usto i nekoliko vrlo dobrih voćnih sokova, kao što je onaj od limete s usoljenom šljivom (često stavljaju usoljene šljive u sokove, zanimljiva okusna kombinacija), ili pak od šećerne trske. Jedan od sokova su mi servirali u plastičnoj vrećici, sličnoj onoj u kojoj vam daju ribu kad ju kupite u prodavaonici kućnih ljubimaca – sok i led se pomiješaju u toj vrećici, koja se stegne gumicom, ugurate slamku i užitak može početi.
Penang obećava, noćni život je također zanimljiv, s mnoštvom kafića i čajana, tako da vjerujem da ću preostala dva dana ovdje uživati u povijesti, hrani i ugodnoj atmosferi. Još da se magla raziđe…

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.