Svijest da imam slobodno jutro i poslijepodne omogućila mi je da malo dulje odspavam, spustim se na prilično jadan doručak – riža/rezanci sa sojinim klicama, nekoliko umaka (svi ljuti), putar (kojeg nije bilo u času dok sam došao) i čokoladne mrvice (!) za posuti po putru na tostu. I muhe koje lete okolo i slijeću na kruh. Indonezija. Nakon doručka odlazim u sobu i sjedam pisati. Plan je pisati do podneva, onda se odjaviti, ostaviti stvari na recepciji i otići u obilazak Pekanbarua, te se oko 7 vratiti u hotel i pričekati prijevoz. Poslao sam mejl u hotel u Bukittinggiju, objasnivši im da stižem kasno (ili rano, kako se uzme) i da se nadam da će biti nekoga tko će me dočekati na recepciji i pustiti u sobu. Odgovora nisam dobio.
Negdje oko pola 11 zvoni mi telefon u sobi. Javljam se, to je ona žena od jučer s recepcije, i čujem ju kako petlja, ne zna što bi mi rekla. Onda govori nekomu nešto na indonezijskom i potom se veza prekida. Nastavljam pisati, kad za kojih pola minute opet zvoni telefon. Ovaj put je uspjela nešto propentati, „What is your room number?“, onda je rekla „No, no“ shvativši da me očito pita glupost jer valjda zna koju je sobu nazvala, ali onda ponovno prtlja i opet na kraju prekine. Pa dobro, ženo, ako ne znaš jezik, onda ili nemoj zvati uopće, ili si barem pripremi unaprijed što ćeš reći i što bi ti druga osoba mogla odgovoriti. Ja sam u sobi, mogla si me upravo dići sa zahodske školjke! Treći put zvoni i sada se ja već prilično nabrušeno javljam, no ovaj je puta na telefonu tip koji zna engleski. On me pita jesam li ja onaj koji ide za Bukittinggi. Potvrđujem, on mi kaže da je uspio naći prijevoz koji ide u 2 sata. O, pa to je odlično, doći ću u Bukittinggi u normalno vrijeme i još možda vidim prelazak ekvatora. Spuštam se na recepciju, taj tip je čini mi se vlasnik hotela, izgleda malo čudno, kao da mu je desna strana lica paralizirana, a i na vratu ima neki ožiljak, kao da ga je netko očešao krisom ili nečim sličnim (možda su mu nešto štemali u vezi te paralize, tko zna), kaže mi da pođem s njim dogovoriti se s tipom koji je odgovoran za prijevoz. Prelazimo cestu, tamo je neki neodređeni poslovni prostor ispred kojeg dva tipa igraju šah, a jedan od njih, koji liči na križanca između Zdravka Čolića i glumca koji u Dinastiji igra Adama Carringtona, jest taj koji je odgovoran za prijevoz. Ukratko, ovaj kaže da možemo krenuti i ranije, ali ja kažem da ne možemo, ja bih onda iskoristio vrijeme odsad do 2 sata da malo razgledam Pekanbaru. Bit će brzinski, ali je izvedivo. Koliko vidim, ionako je većina atrakcija u radijusu od kojih kilometar od hotela. 2 je sasvim OK. Ovaj se slaže, ja još pitam cijenu. 150 000 rupija. Hm, onaj drugi je bio 110 000. Nije to velika razlika, 20 kn, ali svejedno. Nema veze, odgovara mi termin, platit ću tu cijenu, iako sam se možda trebao cjenkati. Vraćam se u sobu, još ću malo piskarati i potom malo prije podneva iznosim stvari iz sobe, ostavljam ih na recepciji i krećem u grad.
Pekanbaru ima oko 950 000 stanovnika i glavni je grad provincije Riau (koju ne treba brkati s provincijom Otočje Riau, kojoj pripadaju Batam i Bintan). Leži na obalama rijeke Siak, koja je plovna do grada, tako da je grad zapravo unutrašnja luka. Ime mu na indonezijskom znači znači Novo trgovište. Iako je pod imenom Senapelan postojao kao naselje od 17. st., tek je sultan Abdul Jalil Alamuddin Syah (1766-1780.) ovamo preselio prijestolnicu sultanata Siak iz Mempure. Iako se ovdje potom naselio velik broj trgovaca, sultanova nakana da grad postane glavnim trgovištem nije sasvim uspjela, te je stoga 1830. prijestolnica opet premještena u grad Siak Sri Indrapura, bliže moru (mi smo dan ranije prošli pored tog grada). 1784. grad je dobio današnje ime, također kao dio kampanje o promicanju njegove funkcije kao trgovišta. Ipak, za vrijeme nizozemske vlasti grad se razvio kao glavno središte industrije ugljena i kave. Kao i britanska vlast u Indiji i Malaji, nizozemska je vlast nominalno poštovala lokalne političke jedinice, pa je tako Siački sultanat postojao sve do uspostave Indonezije 1945., no zapravo je njegova vlast bila poprilično simbolična. 1930-ih godina u okolici grada je otkrivena nafta, što je doprinijelo ekonomskom uzletu Pekanbarua. Od 1942. do 1945. grad je bio pod japanskom okupacijom, a Japanci su pristupili izgradnji željezničke pruge koja je grad povezivala s obalom Malačkog tjesnaca i dalje na zapad, do mjesta Muaro. Priča o izgradnji ove pruge slična je onoj s Burmanskom prugom, iako mnogo manje poznata. Prugu je ovdje gradilo oko 6500 Nizozemaca i Britanaca (pri čemu su Nizozemci bili uglavnom iz miješanih nizozemsko-indonezijskih brakova, tzv. Indosi) i oko 100 000 Indonežana, uglavnom Javanaca. Život je prilikom izgradnje izgubila oko trećina bijelaca i preko polovice Indonežana. Pruga je puštena u promet 15. kolovoza 1945., dva tjedna prije kapitulacije Japana. Uglavnom se koristila za transport ratnih zarobljenika, a prestankom rata zarasla je u džunglu.
Nakon rata ekonomski je razvoj u grad privukao mnoge Minangkabaue, pripadnike etničke skupine koja živi u gorju provincije Zapadna Sumatra (upravo oko Bukittinggija), koji su brojčano nadmašili starosjedioce Malajce, te su s oko 38% najveća etnička skupina u gradu. Mnogi Minangkabaui druge i treće generacije u Pekanbaruu se danas smatraju Malajcima i govore indonezijskim. Naravno, gdje je biznis, tu su i Kinezi, pa tako grad ima i relativno veliku kinesku populaciju, koja čini oko 2,5% stanovništva. Pekanbaru je već godinama proglašavan najčišćim gradom u Indoneziji. S obzirom na stanje koje sam vidio po ulicama, ako je to najčišći grad, strah me i pomisliti kakvi su drugi… Ove godine u rujnu, u gradu je zbog izmaglice proglašeno izvanredno stanje, a dio stanovništva je čak morao biti evakuiran jer su nivoi koncentracije toksičnih čestica bili kritični.
Moja me šetnja vodi prvo do Velike džamije An-Nur, koja se nalazi jedan blok dalje od moga hotela. Džamija je vrlo impresivna, s jednom središnjom i četiri male pobočne kupole u uglovima, a pored se nalaze dva samostojeća minareta. Sagrađena je tijekom 60-ih godina 20. stoljeća. Nažalost, kako sam joj prišao sa stražnje strane, a toga nisam bio svjestan (budući da se i s te strane nalazi veliki ulaz), zaključio sam da je to to, no kasnije ću, gledajući druge slike na internetu, ustanoviti da je pravo pročelje s druge strane, a ispred njega je i veliki bazen s vodom. Zapravo, džamija stilom dosta nalikuje na Tadž Mahal. Prvi propust. Nastavljam potom dalje do središnje osne avenije koja se pruža gradom u smjeru sjever-jug, te se upućujem na sjever, gdje bi trebala biti druga važna džamija, Masjid Raya. Odlučivši krenuti na sjever, propustio sam zgradu središnje knjižnice Soeman, koja arhitektonski liči na otvorenu knjigu ili na stalak iz kojega se uči Kur'an. Drugi propust. No eto, barem ću vidjeti Masjid Raya. Do kojega, kada dođem, shvaćam da se upravo gradi. Ili preuređuje. Uglavnom, osim impresivne žutozlatne kupole, ostatak zidova je sive boje betona, a i ispred se upravo nalijeva nova deka i gradi nekakva druga konstrukcija. Pored džamije je nekakav grobni kompleks, a u kvartu ima i nekoliko škola, iz kojih odmah čujem „Hello, mister!“… Vraćam se na glavnu ulicu, izgleda da je to ta džamija. Ovo ne bih nazvao propustom, više promašajem. Dok tražim nešto na Google Kartama prilazi mi neki tinejdžer, staje do mene. „Hello, sir.“ Hello. „Where are you from?“ I tu mi stvarno pada roleta, i britko mu odgovaram „You're about 700th person who asks me that question, so, please, don't. Just don't.“ On zbunjeno stoji, vjerojatno me nije ni razumio. Ja se mičem nekoliko metara dalje i nastavljam pregledavati ono što sam tražio. Ne mogu više, nemam snage za to. Prvo, ulijećeš mi u osobni prostor. Drugo, pitaš me posve irelevantnu informaciju. Odvlačiš mi pažnju od onoga što radim i što mi je očito važno, da bi zadovoljio svoju osobnu znatiželju. Ne, to nije simpatično. Nakon 7 mjeseci puta, mogu kvalificirano reći da je to nekulturno. Što bi s tom informacijom da ju dobiješ? Je li ti stvarno potrebna? Postoje samo dvije moguće reakcije: „nemam pojma gdje je to“ i „aha, Hrvatska, Modrić/Rakitić/Mandžukić/Šuker/bilo koji drugi bezvezni napucavatelj lopte“. Obje sam reakcije vidio već masu puta, ne treba mi to. Niti tebi činim neku uslugu, a sebi ju pogotovo ne činim. Stoga, odjeb je lansiran…
Lutam još malo ulicama Pekanbarua, pored Pasar Bawaha (Donje tržnice), smještene u arhitektonski zanimljivoj zgradi, križancu socrealističke višekatnice i nekakve tradicionalne sumatranske kuće, potom prolazim uz rijeku, gdje su već gotovo pa slamovi, potleušice pokrivene limom, i vraćam se opet na Jalan Jenderal Sudirman, odakle ću prema sjeveru. Prošlo je već i 1 sat, morat ću prema hotelu. Hm, trebao sam ipak imati popodne na raspolaganju, pa onda natenane proanalizirati gdje je što… Još ću nabrzinu svratiti u jedan usputni šoping centar i u pekarnici uzeti tri krafna, posebno je zanimljiv jedan sa šaumom i ribanim sirom (koji je slan). Iako Pekanbaru nije Dilidžan, ja sam ga svojim odabirom rute i kratkoćom vremena pretvorio u njega.
U hotelu dobivam kartu za prijevoz i shvaćam da ranije nisam vratio ključ od sobe (sreća da je netko primijetio). U 2 sata stiže vozač, ukrcavam se opet u jedan od SUV-ova (izgleda da će svi traveli biti takvi), a na rastanku me tip iz hotela pita imam li za njega kakve kovanice svoje valute. Nemam, sve sam kune ostavio u Hrvatskoj, tako da mu mogu dati samo ostatak singapurskih dolara, cente koje mi u mjenjačnici nisu htjeli zamijeniti (mislim da je u pitanju bilo manje od dva dolara, možda sam mu dao previše, ali ionako me uvijek muče kovanice, ne znam kako ih se riješiti). Potom krećemo. Iako sam sâm u autu, to neće biti tako ostatak puta, budući da ćemo na još tri mjesta u Pekanbaruu pokupiti neke ljude (nekog mlađeg tipa, jednu curu u ranim dvadesetima i jednu ženu srednjih godina koja je čak znala nešto engleskoga, što je bilo dovoljno da me pita odakle sam. Ostala je bez informacije.), a još ćemo u nekom mjestu usput uzeti i neku stariju ženu koja je išla samo jedan kraći dio puta. Put je nominalno trebao trajati 5 sati, iako je trajao skoro 7 – prvo dok smo skupili sve ljude po gradu, a onda i zbog toga što je trebalo onu curu ostaviti negdje u nekom pokrajnjem selu koje izgleda kao da se cestom penjete na Okić ili tako negdje. Još je tu bilo i nekoliko servisnih stajanja za vozača, na kojima nisam uspio ubrati što je radio, a također i stajanje za ranu večeru, iza 6 sati, taman 10-ak km prije prelaska ekvatora, tako da je, premda bismo stigli do njega u sumrak da nismo stali, ovako već bio mrkli mrak u času kad smo ga prešli (u ovim krajevima smrkavanje je toliko brzo da nemate ono da sunce zađe, a vi još imate odsjaj na obzorju – ovdje imate suton i kad se izgube zadnji tragovi svjetla, u roku od 10 minuta je mračno kao usred noći). Rana večera je za mene bio satay u umaku s nečim što mi je ličilo na kockice krumpira, iako je vjerojatno posrijedi bila tapioka. I čaša vode koju neću popiti, jer ne znam odakle dolazi, a u Indoneziji voda nije baš pitka. Jest da smo sada već u planinama, ali opet…
Na ovom ću mjestu reći koju i o Sumatri. Sumatra je šesti najveći otok na svijetu (nakon Grenlanda, Nove Gvineje, Bornea, Madagaskara i Baffinove zemlje) i treći najveći u Indoneziji (najveći koji je čitavom površinom u Indoneziji, budući da Novu Gvineju dijele Indonezija i Papua Nova Gvineja, dok Borneo dijele Indonezija, Malezija i Brunej). Površinom je nešto veća od Švedske, a pruža se u smjeru sjeverozapad jugoistok, više-manje paralelno s Malajskim poluotokom, od kojega ju odvaja Malački tjesnac. Ukupna duljina otoka je 1790 km, a na najširem mjestu ima 435 km. Na sjeveru se nastavlja u Andamansko otočje, dok ju na jugoistoku Sundski tjesnac odvaja od Jave. Sa zapadne se strane u Indijskom oceanu nalazi nekoliko manjih otoka, dok su na istočnoj strani otočje Riau te veći otok Bangka. Zapadnom se obalom proteže gorje Bukit Barisan (Red brdâ), koje čini kičmu otoka, a sastoji se od niza aktivnih vulkana, od kojih je najviši Kerinci, s 3800 metara najviši vulkan u Indoneziji (ima viših planina, ali one nisu vulkani). Zahvaljujući Kerinciju, Sumatra je peti najviši otok na svijetu (nakon Nove Gvineje, Velikog otoka u Havajima, Bornea i Tajvana). Kerinci je zadnji puta erumpirao 2013., a i inače je dosta aktivan. Istočna je strana otoka niska i bogata rijekama i močvarama. Sumatra je geološki vrlo aktivna, budući da se osim vulkana duž zapadne obale pruža i rasjed između Indoaustralske i Euroazijske ploče, te su ovdje zabilježeni neki od najsnažnijih potresa u povijesti – samo u 21. st. Sumatra se četiri puta snažno tresla. Najpoznatiji (i najsnažniji) je potres iz 2004. (točno godinu dana nakon onoga u Bamu), kada se tresao Aceh, na krajnjem sjeveru, a cunami koji je nastao napravio je kaos diljem Indijskog oceana. Tri mjeseca kasnije dogodio se neznatno slabiji potres u moru zapadno od Sumatre. U rujnu 2007. tri su snažna potresa opet uzdrmala zapadnu obalu, nedaleko Bengkulua, no uz mnogo manje posljedice od onoga 3 godine ranije. 30. rujna 2009. potres je teško pogodio Padang, nanijevši veliku materijalnu štetu. Naposljetku, u listopadu 2010. opet se treslo zapadno od Bengkulua. Zadnjih 5 godina je mir, nadam se da će potrajati. Na otoku živi (ili, bolje rečeno nosi glavu u torbi) preko 50 milijuna stanovnika, a iako nije osobito gusto naseljena, svejedno je peti najnapučeniji otok svijeta (nakon Jave, Honshua, Velike Britanije i Luzona). Nekad je bila vrlo gusto prekrivena džunglom, ali u zadnjih 35 godina izgubila je oko 50% svojih prašuma, što ugrožava ekosistem bogat mnogim endemskim vrstama, kao što su sumatranski orangutan, sumatranski tigar i sumatranski nosorog. Ime otoka dolazi od sanskrtske riječi samudra, što znači „skupljanje voda“, a što je bilo ime kraljevstva na sjeveru otoka, tamo gdje se doista ujedinjuju vode Malačkog tjesnaca i Indijskog oceana. U prošlosti se otok zvao i Svarnadvipa (Otok zlata, zbog mnogih nalazišta zlata u brdima), te Lamri, prema kraljevstvu na području Aceha, koje je bilo mjesto prvog dodira arapskih trgovaca s Indonezijom i mjesto gdje je islam ušao u područje malajskog svijeta. Ne čudi zašto je Aceh i danas najkonzervativnija provincija u Indoneziji, i jedina u kojoj je pravo ustrojeno u potpunosti prema šerijatu. Prvo kraljevstvo za koje se sa sigurnošću zna da je vladalo Sumatrom, bila je Srividžaja, s centrom u današnjem Palembangu, od 7. do 11. st. Bila je riječ o budističkoj talasokraciji, koja je širila malajsku kulturu i jezik diljem indonezijskog arhipelaga (posijavši tako sjeme razloga zašto je danas službeni jezik Indonezije posebno standardizirana forma malajskoga, a ne brojem govornika nadmoćniji javanski). Moć Srividžaje opada u korist javanskih kraljevstava tijekom 11. st., a na sjevernoj se Sumatri pojavljuje nova sila – islam. U 13. st. vladar kraljevstva Samudra prihvatio je islam, a Samudru je kasnije odmijenio moćni sultanat Aceh koji je doduše poražen u sukobu s Portugalcima oko Malake, ali se uspio održati na Sumatri sve dok ga konačno nisu svladali Nizozemci nakon tridesetogodišnjeg rata okončanog 1903. Vjeruje se da su Aceh osnovali izbjeglice iz kraljevstva Čampa nakon što je ono u 15. st. palo pod Vijetnam (vidite kako se komadići jugoistočnoazijske povijesne slagalice pomalo slažu), a današnji ačeški jezik vrlo je blizak čamskomu. Aceh će inače od 1976. do 2005. voditi i gerilsku borbu za neovisnost (očito su kalibrirani na ratove od tridesetak godina), koji je zaključen mirovnim sporazumom kojim je indonezijska vlada Acehu dala autonomiju (a posljedica toga je već spomenuti šerijat).
Mnogi Sumatranci odigrali su ključnu ulogu u indonezijskom pokretu za neovisnost, pa su tako sa Sumatre porijeklom i Mohammad Hatta, prvi potpredsjednik Indonezije (rođen u Bukittinggiju) i Sutan Sjahrir, prvi premijer (rođen u Padang Panjangu). U administrativnom smislu danas je Sumatra podijeljena na 8 provincija: Aceh, Sjeverna Sumatra, Zapadna Sumatra, Riau, Jambi, Južna Sumatra, Bengkulu i Lampung. Najveći grad je Medan, u Sjevernoj Sumatri, ujedno i četvrti najveći grad Indonezije. Etnički je otok vrlo šarolik – na Sumatri se govore čak 52 jezika, svi iz malajsko-polinezijske grane. Sumatra je inače mjesto gdje se proizvodi i glavnina indonezijske kave, pa tako i famozni kopi luvak, za koji se nadam da ću ga imati prilike probati.
Nakon taljiganja od skoro 7 sati napokon oko 9 navečer stižem u Bukittinggi. Hotel je smješten u jednoj vili i iznutra je uređen gotovo muzejski. Tip na recepciji je neki klinac, mislim da nema ni 20 godina, ali engleski mu nije baš najsjajniji. Naplaćuje mi 665 000 rupija i kaže da je to cijena za jednu noć. Množi to s 2 na kalkulator (inače, na ovom sam putovanju u mnoštvu prilika naletio na situacije u kojima ljudi neke najjednostavnije računske operacije rade na kalkulator) i zaključuje da je to 1 330 000 rupija (nevjerojatno), ali ja imam samo 665 000, ostatak ću mu dati sutradan. Budući da sam izmoren putem, večeras neću van, smjestit ću se u sobu, koja je također starinska, galerijski namještaj, krevet s okvirom za baldahin (ali bez njega), psiha, komoda, stol i stolci…i kupaonica koja opet nema umivaonik. Je li to neki indonezijski stil unutrašnjeg uređenja? Zasad nemam baš neki uzorak, možda je to samo sumatranski ili minangkabauski, vidjet ću nakon još nekoliko smještajnih kapaciteta… Internet kao i obično šteka, ali nakon što sam tipa na recepciji zamolio da resetira modem, radi kao urica. Tako, sad ćemo otpočinuti, a sutra krećemo u izviđanje po Bukittingiju i okolici, nadam se da ovdje u brdima nema izmaglice, nisam mogao provjeriti budući da je noć…
Post je objavljen 29.10.2015. u 17:14 sati.