Danas sam se u ponudi odlučio za hainanski doručak (Hainan je onaj veliki otok ispred obale južne Kine), zaintrigiran u čemu je caka. Ništa posebno – mekokuhano jaje i tost s pekmezom, sličan onomu iz Ipoha. Odjavljujem se oko 15 do 12, molim tipa na recepciji da mi naruči taksi do kolodvora, jer je najbrži put iz Klanga do Kuala Lumpura prigradskim vlakom, treba oko 80 minuta do stanice najbliže Mirinom stanu. Taksi me ovaj put košta 15 ringgita, po mojoj procjeni s obzirom na udaljenost to bi odgovaralo poštenoj cijeni. Karta za vlak pak košta 3,80 ringgita. Vlak je čist, uredan, liči na metro (tj. sjedala su postavljena sučelice), a među stvarima koje su zabranjene u vlaku navedeno je i „nedolično ponašanje“, prikazano siluetom para koji se ljubi. Ne znam što je sve za njih nedolično ponašanje, spada li ovamo i zagrljaj ili držanje za ruku? Slično kao i u teheranskom metrou, i ovdje postoje specijalizirana kola samo za žene, no za razliku od Teherana ovdje su u sredini kompozicije. Među zabranama međutim nema jedne koja se često javlja u ovim krajevima – prijevoz duriana. I ne samo prijevoz, čak sam u hostelu u Bangkoku eksplicitno na frižideru vidio naljepnicu „No durians“. Jadan durian, svugdje ga proganjaju, a on samo želi mirno smrdjeti.
Iz vlaka se ne može osobito dobro vidjeti gradove kroz koje prolazimo, budući da je koridor željezničke pruge položen izvan glavnog naseljenog područja, premda je čitavo područje od Klanga do Kuala Lumpura urbanizirano, i to uglavnom planski sagrađenim novim gradovima. Uz već spomenuti Shah Alam, tu su i Petaling Jaya i Subang Jaya. A onda polako ulazimo i u sâm Kuala Lumpur. Prolazimo i preko čuvenog glavnog kolodvora, čija je zgrada slična onoj u Ipohu (poslikat ću ju ovih dana), te nakon još dvije stanice izlazim na stanici Putra. Miro je napomenuo da se stanica nalazi odmah pored njegove zgrade. Malo sam uranio, pa ga čekam kojih 20-ak minuta (klasičan problem obrnute proporcionalnosti kašnjenja i udaljenosti koju netko treba prevaliti do mjesta susreta) promatrajući okolinu. Ne vidi se osobito mnogo, pruga je stisnuta među neboderima i još se nalazi u nekakvom usjeku. Konačno pristiže i Miro, njegova zgrada doista jest odmah s druge strane pruge, mastodont u obliku trokuta, pri čemu je svaki vrh zgrade zasebni sektor, s 34 kata (ako se ne varam). Zgrada je inače građena kao hotel, i to apartmanski hotel, a dio apartmanâ su jednostavno odlučili prodati kao stanove. Naravno, takvu megalomansku gradnju mogu raditi samo Kinezi. Hodnici su široki oko 2,5 metra, možete se po njima voziti motociklom. Mirov stan je na 30. katu, ima po mojoj procjeni nekih 45 kvadrata, jedna velika dnevna soba s dijelom za kuhinju, spavaća soba i kupaonica. Ima i vešmašinu, ali naravno s hladnom vodom. Srećom, u zgradi postoji praonica, koja pere u toploj vodi, tako da ću jedan od idućih dana odnijeti rublje na pošteno pranje.
Ja ću se prvo otuširati, budući da me samo taj kratki put od Klanga do Kuala Lumpura pošteno ispreznojio (danas je opet oblačno i izmaglica, iako prema Mirovim riječima to nije ništa u usporedbi s onime kako je bilo u rujnu, kada je vidljivost na mahove bila 5 metara), a potom ćemo prodivaniti uz pivu dok Miro skuha ručak – juhu od buče i svojevrsnu salatu od tempeha, povrća koje meni liči na radič, cherry rajčicâ i aceta balsamica, posutu ribanim parmezanom. Dašak Mediterana u Maleziji. Već mi je najavio da idući dan idemo k još jednom Hrvatu, iz Kaštel Sućurca, koji radi brudet, vjerojatno kao feštu jer je prije par tjedana po drugi put postao ocem. Usto je Miro složio i plan gdje sve trebam jesti dok sam ovdje. Volim kada ljudi prepoznaju moje potrebe. :D Naravno, primarna stvar koju moram srediti jest indonezijska viza, namjeravam se i obrijati (ovdje mi on preporuča neki salon s ludim Indijcima), a ne bi bilo zgorega naći i mjesto gdje ću očistiti leću fotoaparata. Međutim, pojavljuje se problem u vezi indonezijske vize (zašto bi bilo jednostavno, ako može komplicirano). Iz nekog razloga, Indonezija više ne izdaje 60-dnevne turističke vize u veleposlanstvu u Kuala Lumpuru, a čini se ni u Singapuru. Jedino mjesto u Maleziji gdje se još može dobiti 60-dnevna viza je konzulat u Penangu. Koji sam očito profulao, jer tu informaciju nisam saznao na vrijeme. Naravno, 30-dnevna viza mi za Indoneziju neće dostajati, moguće ju je produljiti, no taj postupak je muka Isukrstova, jer traje čak 9 dana (i to ako je sve u redu), zahtijeva da imate osobu koja će jamčiti za vas (čak i za turističku vizu), te morate ići u odgovarajući ured u 3-4 navrata. Da stvar bude bizarnija, svi formulari za takvu proceduru su na indonezijskom, pa vam netko mora pomoći oko ispunjavanja (ili se možete sami pomoći Google Prevoditeljem), a službenici znaju zaboraviti napomenuti za pojedine dokumente koji su vam potrebni. A svaka greška dodatno produljuje proces. Nimalo me ne privlači ideja da negdje dreždim 9 dana samo radi vize, pa makar to bio i Bali. Preostaje mi još mogućnost vize po dolasku, koja se može dobiti i u slučaju ulaska brodom, ta isto vrijedi 30 dana, a za njeno produljivanje nije potreban jamac niti je proces toliko dug i kompliciran – ali navodno traže dokaz o nastavku putovanja. Opet. A ja ću iz zemlje izaći autobusom iz Kupanga za Dili. Ukratko, ponovno sam u komplikacijama, srećom da mi neće trebati ta stranica u putovnici za istočnotimorsku vizu. Kakogod bilo, u ponedjeljak ću otići u veleposlanstvo, pitati postoji li ikakva šansa da dobijem 60-dnevnu vizu, a ako ne, koliko je važno postojanje dokaza o nastavku puta prilikom prijave za vizu po dolasku.
Nakon ručka i Miro i ja smo malo prilegli, njega još malo drži jet lag, a mene jednostavno umor od nedovoljne naspavanosti. Čak sam mislio malo otići van, prošetati se kvartom (do centra imam oko pola sata pješice), ali me od toga odgovorila grmljavina i pljusak koji su uslijedili. Stoga sam zadrijemao na kauču i probudio se kojih 3 sata kasnije. Već se spustila noć, kada smo se uputili na zadnji kat zgrade, gdje se nalazi mondeni restoran s pogledom na panoramu grada – i otvoreni bazen. Da, voda smrdi po kloru, bazen je plitak i u njemu vlada poprilična gužva, ali osjećaj plivanja na 34. katu, s pogledom na noćnu panoramu Kuala Lumpura je poseban. Nisam ponio fotoaparat, slikat ću drugom prilikom. Pored toga je i sauna, uspio sam izdržati unutra malo dulje od 5 minuta – u zemlji poput Malezije, gdje je već klima dovoljna za besplatnu saunu, ovo je stvarno mučenje. Premda, moram priznati da nikad ranije nisam ni bio u pravoj parnoj sauni, samo u infracrvenoj. Osjećaj je nestvaran, zrak je toliko vruć da imate osjećaj da ga uopće nema smisla udisati, a vlaga mi toliko grize oči da sam morao neprestano žmirkati. Ali po izlasku doista osjećam kako mi krv bolje kola. Još jedno uvaljivanje u bazen, potom Miro ide po još jednu rundu u saunu, a ja ću sjesti pored bazena i promatrati ekipu. I dogodilo se – prvi puta vidim Malajke bez hidžaba. Dosta pomaže to što su u bazenu. Inače, budući da su vlasnici Kinezi, nisu baš jako blagonakloni prema Malajcima (tenzije se osjećaju, pogotovo nakon što je ovoga ljeta došlo do nemira između dviju etničkih skupina, o čemu mi je Miro danas popodne pričao, a ja ću time završiti današnji tekst), no očito je da im ne mogu zabraniti dolazak. Ima naravno i Kineskinjâ, neke se samo slikaju pored bazena, a jedna se slika U bazenu, sa selfie-štapom. Promatram ju – prvo je bila na jednom kraju bazena, potom je izašla van, prehodala do drugog kraja, opet ušla unutra (cijelo vrijeme su joj mobitel i štap u ruci), da bi naposljetku izašla iz bazena i opalila još nekoliko slika vani. Čovjek se zapita – je li moguće da ti ljudi idu na bazen samo zato da bi to mogli podijeliti na društvenim mrežama? Je li moguće da ljudi putuju do Novog Zelanda samo zato da bi o tome mogli pisati na društvenim mrežama? Je li moguće da se ljudi vjenčaju samo da bi mogli promijeniti status veze na društvenim mrežama?
Namjeravali smo još popiti pivu u restoranu, ali imaju neku rezervaciju, pa su nas otkantali. Spuštamo se stoga na 4. kat, gdje se nalazi dućan, ali i praonica, dvorana za skvoš i još neki sadržaji (4. kat je inače zadnji kat do kojega je pristup u zgradu slobodan, dalje imate portira kojemu se morate javiti), kupujemo 4 pive (za 45 ringgita), te se vraćamo u stan, gdje ćemo večerati (prava mediteranska večera – kruh s tapenadom, sir i pršut, moj prvi od polaska na put) i potom još pogledati jedan film. Pravi obilazak Kuala Lumpura započinje sutra…
A sada da ukratko opišem taj događaj od pred kojih mjesec i pol. Naime, Maleziju u zadnje vrijeme potresa veliki skandal koji uključuje aktualnog premijera Najiba Razaka i državni investicijski fond 1Malaysia Development Berhad (1MDB). 1MDB je osnovan 2009. na Razakovu inicijativu, ali je u 6 godina poslovanja uspio nagomilati 42 milijarde ringgita dugova, uslijed čega je čitava malezijska ekonomija počela slabjeti, ringgit je počeo padati, a vlada odgovorila kresanjem nekih subvencija. Početkom srpnja ove godine Wall Street Journal objavio je vijest da je na Razakov račun izvršen transfer 2,6 milijarde ringgita iz 1MDB-a. Razak je to odmah opovrgnuo i priprijetio tužbom, na što je list objavio i dokaze o izvršenoj transakciji. Pozivi za Razakovom ostavkom postali su sve glasniji, a kritizirali su ga čak i neki ministri iz njegovog kabineta, koji su potom smijenjeni. Početkom kolovoza objavljeno je izvješće Malezijske antikorupcijske komisije po kojem je Razak čist, a novci o kojima je riječ su donacija od Saudijske Arabije, kao zahvala Maleziji u borbi protiv ISIL-a. No ako su posrijedi donacije, zašto su uplaćene izravno Razaku na privatni račun, a ne na račun njegove stranke UMNO (stranke koja vlada Malezijom od neovisnosti), ili čak u državni proračun? To su pitanje povukli i neki u samoj stranci, a Razak je arogantno odgovorio da više cijeni lojalnost nego pametnjakoviće. Potkraj kolovoza održan je veliki prosvjedni skup pokreta Bersih („čisti“), koji se inače bori za poštene i transparentne izbore. Iako Bersih ima pristaše u svim etničkim skupinama u Maleziji, UMNO demagoški to želi prikazati prvenstveno kao prokinesku rabotu, koja na taj način želi razbiti etničku homogenost Malajaca i uvrijediti malajski ponos. Pripadnici Bersiha i njihovi pristaše na prosvjedima nose žute majice. Slično situaciji iz 1969., no srećom bez istog ishoda (zasad), UMNO je dva tjedna kasnije organizirao (iako ga nije službeno podržao – prema njima je to sve spontano) veliki marš podrške vladi. Demonstranti, skupljeni uglavnom iz provincije, hodali su odjeveni u crvene majice, rutom sličnoj onoj iz 1969., uzvikujući kako je ovo islamska zemlja, kako su Malajci punopravni vlasnici te zemlje i kako Bersih vrijeđa malajski ponos. Kakva veličanstvena glupost i ispranost mozga. Demonstranti napadaju čovjeka od slame, razmahujući se nacionalističkim parolama o malajskom ponosu, a oni isti koji su ih na to potaknuli zavlače im ruku u džep. U svjetlu skorašnjih izbora u Hrvatskoj, čovjek se zapita neke stvari… U zemlji u kojoj mnogo više Malajaca nego Kineza ovisi o državnom proračunu, ovakav razvoj situacije (krah investicijskog fonda i posljedično srozavanje ekonomije) ide na štetu upravo tih Malajaca. Dok oni grleno podržavaju vladu i puna su im usta malajskog ponosa, ne mogu se oteti dojmu da se oni ponose svojom vlastitom glupošću. No kulminacija čitavoga prosvjeda bio je trenutak kada su demonstranti izvukli fašniku sličnu lutku, odjevenu u žutu majicu, i sasjekli ju noževima, mačevima, satarama… I tu je ono što je dotada bilo samo glupo, postalo i opasno. Jer, UMNO je zadnjih godina počeo jako gubiti podršku, čak i među Malajcima. Očajnička mjera kojom se služe da zadrže vlast jest sve veće koketiranje s nacionalizmom. A u zemlji toliko etnički različitoj kao što je Malezija, podržavanje nacionalističke agende siguran je put u građanski rat. S obzirom na količinu idiota koji su sredinom rujna marširali Kuala Lumpurom, u slučaju izbijanja rata posljedice bi bile krvave, a moguće i dalekosežne, pogotovo ako bi se Kina aktivnije uključila u zaštitu malajskih Kineza. I po tome se vidi koliko je Malezija iznutra krhka i koliko ovisi o gospodarskom prosperitetu. A taj počiva uglavnom na leđima Kineza, koji proizvode većinu malezijskog dohotka. Razvoj situacije si mogu vrlo plastično zamisliti: uslijed korumpirane vlade dolazi do slabljenja ekonomije i ringgita, cijene rastu, uvode se mjere štednje, vlada upire prstom u Kineze, koji ne samo da su Malajcima oteli sve poslove nego još ni ne proizvode dovoljno i sabotiraju državnu ekonomiju, kreću napadi na Kineze, Kinezi se počinju iseljavati, malezijska ekonomija doživljava kolaps, time kivnost prema Kinezima postaje još veća („upropastili su nam zemlju“), nasilje raste…i jednog dana više nema Kineza u Maleziji. Pa će dobiti etnički homogeniju državu, ali s totalno upropaštenom ekonomijom i gomilom ljudi nesposobnih da ju pokrenu. I opet, neke sličnosti su zastrašujuće, iako su motivi i izvedba drugačiji…
Vrijeme je da ovo privedem kraju. Laku noć!
Post je objavljen 11.10.2015. u 04:02 sati.