Vedran je rano ujutro otišao na posao, tako da smo se oprostili još prethodne večeri, Alma je također već u pola 11 morala biti na Changiju na preuzimanju dužnosti, pa sam u stanu zatekao samo Anu i Mašu. Pakiram opranu odjeću, oprao sam ukupno tri ture ovdje, no čak i u toploj vodi na 90° neke su mrlje ostale. Ne znam kako i zašto, čini mi se da ću se time morati detaljno pozabaviti tek kada dođem u Hrvatsku.
Brodovi iz Singapura za indonezijske otoke Batam i Bintan u arhipelagu Riau plove redovno s nekoliko lokacija, iako ponajviše iz središta grada nasuprot otoku Sentosa, još jednom igralištu Singapuraca, koji je sav pretvoren u zabavni park. Dotamo ću metroom uz jedno presjedanje. Dan je i opet maglovit, sreća barem da sam prvi dan otprilike vidio kako to može izgledati bez izmaglice, ili barem uz vrlo slabu izmaglicu. Vedran kaže da se za vedrih dana s njegova balkona vide tri države – nešto što sam dosad doživio samo u Piranu. Sad sam ujedno skužio i ironiju – četiri dana u Singapuru, kod čovjeka koji se zove Vedran, uglavnom vrijeme nije bilo vedro.
U metrou primjećujem neobičnu stvar u odnosu na prethodne dane – poprilično je prazan. Trenutno je oko pola 11 i svi su već na poslu, pa nema špice. Vikendom, pa i u petak, gužve su bile mnogo veće. U petak popodne sam čak morao propustiti jedan metro jer nisam mogao ući. Žao mi je jedino što nisam preko vikenda otišao do središnje poslovne četvrti, navodno je sablasno prazna. Pristižem na stanicu Harbourfront, izlazak iz metroa je, kao i na većini stanica u središnjem Singapuru, kroz šoping centar, strelice me jasno usmjeravaju do pristaništa (sve je integrirano, uopće ne morate izlaziti na ulicu). Kupujem kartu, na šalteru je i popis država koje mogu dobiti vizu po dolasku, tu je uredno navedena Hrvatska, ažurniji su od ambasade u Kuala Lumpuru. Daljnja procedura liči na aerodromsku: prtljaga se odlaže na šalteru, potom slijedi granični prijelaz i silazak na niži nivo, gdje su privezani hidrogliseri za Indoneziju (iako svugdje piše „ferry“, nijedan nije trajekt – zbog konfiguracije pristaništa to ovdje ne bi ni bilo moguće, vjerojatno se ukrcaj vozila obavlja negdje drugdje). Tu vidim kako se jedan od službenika nateže s mojim ruksakom, pa mu kažem da ću ga preuzeti, pokazujući mu potvrdu o predanoj prtljazi. Kad sam ga predavao, opet je bio na vagi – 20,9 kg. Kao da je lakši nego u Kuala Lumpuru. Vjerojatno zbog oprane prljavštine.
Iako po voznom redu trebamo krenuti u 11.50, krećemo deset minuta ranije – s obzirom da se kupovina karata zatvara 15 minuta prije polaska, znali su da više nema nikoga tko treba ući. Plovimo uokolo Sentose i potom preko Singapurskog tjesnaca, koji odvaja Singapur od otočja Riau, smještenog sjeveroistočno od Sumatre, tvoreći svojevrsni most između Malajskog poluotoka i Indonezije. Premda je riječ o 20-ak km udaljenosti, Batam se ne vidi. Magla je toliko gusta da je ovoga vikenda morao čak biti prekinut brodski promet prema Indoneziji. Iz magle samo izranjaju konture brodova koji usidreni čekaju uplovljavanje u Singapur ili pak plove prema dalekoistočnim lukama. Ogromni tankeri, kontejneraši, brodovi za rasute terete… Plovidba traje 50-ak minuta. Pristajemo na Batamu, otoku koji je indonezijski ekvivalent Johor Bahua, još jedno mjesto koje profitira od neposredne blizine Singapura. Rapidna industrijalizacija donijela je ovamo bolji standard života nego u okolnim regijama, ali i burni noćni život, budući da je Batam mjesto kamo Singapurci idu partijati, mnogo više nego u Johor Bahru. Batam je relativno velik otok (ne naravno za indonezijske okvire, a i manji je od susjednog Bintana), površine 715 km2 (dakle samo mrvicu manji od Singapura), a mostovi ga spajaju s obližnjim otocima Rempangom i Galangom. S oko milijun stanovnika, Batam se smatra sedmim najvećim gradom u Indoneziji (nakon Jakarte, Surabaye, Bandunga, Medana, Makassara i Palembanga), a njegovo je stanovništvo prikupljeno ovamo iz cijele Indonezije (i kao i uvijek, najbrojniji su Javanci, čak i u ovom većinski malajskom području). Glavno naselje smješteno je na sjevernoj strani otoka, a zove se jednostavno Batam, katkada i Harbourbay, te je praktički srastao sa susjednom Nagoyom (ne onom iz Japana), gdje se odvija većina noćnog života (posebice u dijelu nazvano Kampung Bule, tj. Selo Zapadnjaka – bule je riječ kojom Indonežani zovu bijelce, moram još ispitati je li pejorativna kao laowai ili neutralna kao farang). Glavna trajektna luka za ostatak Indonezije jest u Sekupangu, na sjeverozapadu otoka. Tako će moj plovidbeni put kroz Indoneziju zapravo trajati od Sekupanga do Kupanga. Hidrogliser međutim pristaje u Harbourbayu, a hotel koji sam rezervirao nalazi se desetak minuta hoda od pristana. No prvo granična kontrola. Moram im skrenuti pažnju da već imam vizu, što onda uzrokuje čuđenje, jer „znate, Hrvatska vam ne treba vizu unaprijed“. A ja sam se još bojao da neće biti informirani… Objašnjavam tipu da imam vizu za 60 dana, da mi to viza po dolasku ne bi pokrila, kima glavom začuđeno „60 dana! Dakle, dugo ćete biti ovdje!“ Da, idem sve do Timora. „Do Timora! Aha!“ Na susjednom šalteru je izgleda isto neki Europljanin koji traži vizu po dolasku, no službenici su zbunjeni njegovim pasošem. Meni je grb nekako poznat. Službenik s drugog šaltera pokazuje ovom mojem da provjeri može li on dobiti vizu po dolasku, pa shvaćam da je pasoš iz Crne Gore. Iskreno, ne znam je li Crnogorcima omogućena viza po dolasku, ja sam svoj posao obavio i odlazim, Crnogorac još ostaje na šalteru.
Izlazim iz zgrade i odmah me zove nekoliko taksista. Već sam zaboravio kakav to davež može biti. Ignoriram ih i nastavljam pješice prema hotelu. Prvi dojam relativno dobar. Očekivao sam neurednije ulice, ovo je kao da sam u Maleziji. No kada izađem na glavnu cestu stvari postaju malo indonezičnije. Pločnika nema, cesta je raskopana, a broj motocikala je opet u azijskom prosjeku. I žene opet sjede postrance na motociklima.
Hotel nalazim nakon malo lutanja, nov, skockan, prilično odudara od okoline. Osoblje znade engleski, nakon što su me Malezija i Singapur razmazili, sada se moram lagano naviknuti na to da će engleski opet biti rijetka biljka, a izgovor kojekakav. Smještam se u sobu te se tamo odmaram idućih nekoliko sati, umoran sam još od noćas, Batam je poprilično neugledan, puka stanica za prenoćiti, obaviti druge stvari vezane uz prvi dolazak u neku zemlju (nabaviti novce i SIM karticu) i otići dalje. Negdje oko 4 sata se spuštam na recepciju i raspitujem se za prijevoz sutradan do Pekanbarua. Nisam bio sasvim siguran što mogu očekivati, Pekanbaru je u rujnu bio kritično, čak je dio grada bio evakuiran zbog dima, zato još uvijek stoje upozorenja protiv putovanja u grad. No ja moram tim putem ako se želim dokopati zapadne obale Sumatre. Jedino je pitanje hoću li skratiti boravak u njemu. Trajekt postoji, polazi u 7 ujutro iz Sekupanga, a ja bih morao rezervirati kartu i to tako da osobno dođem u agenciju, jer trebaju vidjeti moj pasoš. Kako ću dotamo? Pa taksijem. Ženska na recepciji, koja mi je prvo tražila informaciju o vremenu isplovljavanja trajekta, nije ju uspjela naći, no onda se pojavila nekakva koordinatorica, mlađa poslovna žena (teško mi je procijeniti godine, možda je u tridesetima, možda već u četrdesetima), koja mi daje sve potrebne informacije i još mi prvo daje vizitku, ako dođe do problema da ju nazovem, ali nakon što sam joj rekao da a) nemam novca za taksi i kartu, b) nemam SIM karticu, odlučuje mi se pridružiti do Sekupanga i tamo mi pomoći oko onoga što treba (budući da osoblje u agenciji možda čak ni ne vlada engleskim). Žena je nesumnjivo Indonežanka, ali se zove Icha Miyori, iz čega zaključujem da se udala za Japanca. Krećemo u grad, prvo idemo do mjenjačnice, gdje ću promijeniti svojih 240 singapurskih dolara i dobiti preko 2 i pol milijuna indonezijskih rupija. Da, nakon ringgita su prestale zemlje koje imaju originalna imena za valute, sada opet nakon Pakistana imam rupiju, a onda slijede opet tri dolara. 1 kuna je inače 1983 rupije, što znači da će opet biti puno nula, kao s dongima i rialima. Ujedno konačno dobivam novčanice koje imaju različitu osobu na svakoj od njih. Bilo je doduše nešto slično u Kambodži, iako su se tamo vrtili Sihanouk i Sihamoni, s time da sam još riele rijetko rabio, a dolari opet nisu njihova prava valuta pa to ne treba računati… Nastavljamo potom cestom iz grada, treba nam kojih pola sata do Sekupanga, predvečerje je i gužva je na cestama. Kada ću morati ujutro krenuti da bih stigao… Icha obavlja kupovinu karte za mene, cijena je 360 000 rupija, brod plovi do mjesta zvanog Tanjung Buton, na obali Sumatre, odakle je organiziran prijevoz autobusom do Pekanbarua. Polazak u 7, predviđeni dolazak oko 5 popodne. Da, to je nažalost na Sumatri konstanta – nije toliko puno vremena potrebno za plovidbu, koliko za prijevoz po otoku, jer su ceste loše, a željeznice nema (osim na jugu, između Palembanga i Bandar Lampunga). Moram biti u pristaništu već u pola 7, a hotelski doručak počinje u 6. No ako će mi trebati 20-ak minuta do ovamo (računam da će promet biti rjeđi) svejedno neću stići doručkovati. Icha mi predlaže da zatražim rani doručak, već u pola 6. Može, to će ona srediti kad se vratimo u hotel. No sada još idemo nabaviti SIM karticu, u Harbourbayu, u jednom šoping centru koji je orijentiran gotovo isključivo na elektroniku. I na zlato. Zlatarnice uglavnom drže Kinezi. Baš čudno. Inače, Icha mi je prvo dala neku svoju karticu viška, ali ta nema ništa uključeno, morao bih posebno tražiti svaku uslugu (ponajprije internet), pa se onda odlučujem ipak kupiti vlastitu. Za 85 000 rupija (oko 43 kn) postajem vlasnik indonezijskog broja s mjesečnim paketom od 4,5 GB. Tko će to potrošiti… No posebno je zanimljiva ugradnja SIM kartice. Naime, ovi nemaju automatski podešenu veličinu SIM kartice na mikro, nego jedan od prodavača pomoću peroreza kljaštri karticu normalne veličine na mikrodimenziju. Te divne metode improvizacije… Naposljetku je sve podešeno, plaćam i na odlasku kažem prodavačici terima kasih („hvala“), na što se Icha začudi kako ja to znam. Uvijek me iznova zapanji ta ljudska osobina da se čude ako boravkom u nekoj zemlji pokupite nekoliko najosnovnijih fraza na njihovom jeziku. A onda vam se u drugoj prilici obrate na svom jeziku uopće ne pretpostavljajući da ih nećete razumjeti. Naravno, ne rade to isti ljudi, ali zanimljiva je ta percepcija stranaca ili kao instant poliglota, ili kao totalnih teflona za koje se ne prima ništa od jezika s kojim su suočeni. Jednom davno sam nešto kratko bio učio indonezijski, bio sam sada u Maleziji, a i riječ je o laganom jeziku, ne vidim zašto bi toliko bilo čudno da znam reći „hvala“. Nije da sam rekao „Želim obljubiti vaše putene usne.“ ili nešto slično.
Vraćamo se u hotel, gdje ću ja još malo proboraviti u sobi, rezervirati smještaj u Pekanbaruu, potom izaći u grad u potragu za nekom hranom, ali kako se nisam previše udaljavao od hotela, a u blizini baš nema puno izbora osim nekih prčvarnica, vraćam se u hotelski restoran i jedem mee goreng za 30 000 rupija, te za desert pisang goreng (pohanu bananu) i usto bocu Bintanga (Zvijezde), najpoznatijeg indonezijskog lagera, čiji je simbol velika crvena zvijezda na etiketi. Prava komunjarska piva. :D
Noćni život Batama me ne zanima, pogotovo jer se dižem u 5.20 (a i sumnjam da bi me inače zanimali barovi u kojima se Indonežanke nude bogatim turistima), stoga ću se vratiti u sobu i sunovratiti u krevet. Bit će ovakvih mjesta po Indoneziji, u kojima ću zastati tek radi čekanja na prijevoz, ali nadam se što manje. Malezija je vjerujem iscrpila moju dozu Dilidžanâ na ovom putu.
Post je objavljen 27.10.2015. u 14:14 sati.