Miro me ujutro dočekao neugodnom viješću. Naime, on je smetnuo s uma, a ja to jednostavno nisam pratio, no 14. listopada, dan kada sam ja trebao ići predati zahtjev u Penang, jest državni praznik i u Maleziji i u Indoneziji – 1. muharrama, tj. islamska Nova godina, 1437. I tako je izvjesno da će konzulat biti zatvoren. Time ostajem dan više u Kuala Lumpuru, u četvrtak se normalno radi (neće valjda spajati srijedu s vikendom), pa ću onda čini se tek u subotu nastaviti s putom u Malaku. Srećom, u Kuala Lumpuru barem imam za raditi više stvari nego u recimo Rawalpindiju, pa mi to čekanje oko vize ne pada toliko teško.
Tek nakon podneva sam krenuo u grad, prvo otišavši zamijeniti kartu za Butterworth za 24 sata kasnije. Iako postoje autobusi koji idu direktno preko mosta na Penang, tamošnji autobusni kolodvor smješten je poprilično daleko od Georgetowna, autobusi do grada su rijetki, taksisti naravno deru, a kako ću ja doći tamo oko pol 5 ujutro, bolje mi je pričekati trajekt sat vremena i dovesti se za 1,5 ringgita u centar Georgetowna. Ne sjećam se jesam li ikada mijenjao kartu u Hrvatskoj za autobus istog prijevoznika drugi dan, no mislim da je takva zamjena kod nas besplatna – praktički vraćate mjesto i uzimate novo za drugi dan. No u Maleziji to naplaćuju 50% pune cijene karte. Polagano ulazim u zadnju stotinu ringgita koje imam. Inače, ukupni predviđeni budžet za Maleziju bio mi je oko 4500 ringgita, u prvom sam navratu podigao 1500 i to mi je trajalo 2 tjedna. Mislim da će mi još 1000 biti sasvim dovoljno za ostatak boravka. Hrana je jeftina, međugradski prijevoz je jeftin, nisam plaćao puno ulaznica… Kad smo već kod hrane, prethodnoga sam se dana izvagao na vagi u stanu, prvi puta otkako sam krenuo na put. 86 kila. Toliko sam otprilike imao i prilikom polaska na put.
Kako sam nakon zamjene karte ostao u centru grada, shvatio sam da jednostavno ovdje više nemam ničeg zanimljivog za obići, sve je negdje na rubovima centra ili još dalje. Proveo sam kojih sat vremena tražeći bankomat, odmarajući se u šoping centru od iscrpljujuće klime vani (bankomat naposljetku nisam našao), a onda sam se uputio monorailom do Istana Negare, Državne palače, što je do 2011. bila službena rezidencija Yang di-Pertuan Agonga, a danas je Kraljevski muzej. No do nje nije moguće jednostavno došetati, budući da se nalazi u kompleksu okruženom autocestama, tako da sam i od toga morao odustati, tim više jer se već bližilo vrijeme zatvaranja (nije me zanimao toliko muzej, koliko sama palača, ali eto). 2011. inaugurirana je nova palača, koja se nalazi u sjevernom dijelu grada i također se zove Istana Negara, ali ona mi je ovoga puta bila predaleko.
Vožnja kualalumpurskim monorailom moja je prva vožnja u tom neobičnom prijevoznom sredstvu i ne mogu se ne zapitati koja je točno njegova svrha. Da, naravno, riječ je o još jednoj brzoj prometnoj poveznici, no kola su relativno maloga kapaciteta, udobnost nije baš osobita, a i brzina šepa u odnosu na laki metro. To bi se trebalo riješiti upravo ove godine, jer stižu nova kola koja će zamijeniti stara vozila, u upotrebi od 2003., kada je sustav izgrađen. Ukupan trošak izgradnje bio je 1,18 milijardi ringgita, a dio troškova financirali su i sponzori – svaka od 11 stanica na trasi povezana je s nekim sponzorom, obično tvrtkom koja svoje sjedište ima u neposrednoj blizini te stanice. S obzirom da je tvrtka koja je izvorno upravljala monorailom završila u dugovima, danas je njime upravlja državna firma Prasarana. Cijena vožnje na monorailu je skuplja nego na lakom metrou, pa i to doprinosi pitanju generalne isplativosti. Ono što je mene kao željezničkog entuzijasta zanimalo i zbunjivalo, bio je sustav promjene kolosijeka na kraju linije. Naime, monorail praktički „jaše“ na širokoj betonskoj traverzi, krećući se kotačima po traci na njenom širem donjem kraju. Jedna varijanta promjene kolosijeka je jednostavno polukružna okretnica na kraju, tj. u tom bi slučaju čitava dionica bila jedan kontinuirani zatvoreni sistem, a sva vozila na trasi morala bi cijelo vrijeme biti na pruzi (tj. ne bi bilo depoa, nego bi se za popravke vjerojatno trebalo fizički dizalicom ukloniti vozilo s pruge). To svakako nije praktično, a alternativa mi se pokazuje kada stignem do završne stanice. Naime, tamo se obje pruge spajaju u svojevrsni Y, a na račvištu postoji skretnica – za razliku od ostatka pruge, taj dio nije betonski već ogromna metalna greda koja se može pomicati. I tako se onda – naravno, mnogo sporije od obične željezničke skretnice – obavlja promjena kolosijeka. Ujedno takav sistem u budućnosti omogućuje širenje mreže monoraila, premda su u Kuala Lumpuru od toga izgleda odustali.
Na kraju pruge monoraila je naravno šoping centar, kao i novi glavni željeznički kolodvor KL Sentral. Ovaj šoping centar srećom ima nešto što se kod nas smatra normalnim, ali ovdje uglavnom nedostaje – plan. U ostalim centrima gdje sam bio, kolikogod oni bili veliki, nemate nikakav orijentacijski plan gdje su pojedine prodavaonice, bankomati, WC-i (čak nemate ni WC na svakom katu). Malajska ergonomija, rekao bi Miro cinično, iako su investitori izgradnje većine šoping centara Kinezi. Malajska ergonomija vam recimo znači da se napravi monumentalno predvorje, iz kojega onda ulazite na pokretne stepenice kapaciteta jednog čovjeka po širini, te koje su još usto skrivene iza nekog stupa, jer arhitekt i građevinar nisu bili na istoj valnoj duljini.
Po povratku kući, pokušavam izvesti manevar sličan jučerašnjem, šmugnuti mimo 4. kata bez prijave. Ovoga puta doznajem mnogu neugodniju stvar – ako vam se vrata zatvore dok ste u liftu, više ih ne možete otvoriti pritiskom na gumb za otvaranje vrata, što znači da ovisite o tuđem pozivu. Taj je doduše stigao, ali samo do 9. kata. Kako mi ideja penjanja još 21 kat stepenicama nije bila najprivlačnija, pokušavam se vratiti na 4. kat, ali više ni to ne mogu. Vrata su se zatvorila i sad mogu čekati. Napokon lift kreće, dolazi na 4. kat, ali se vrata ne otvaraju. Ovo je već lagano za paniku, mogao bih probati oponašati onog klinca iz susjednog stana dan ranije. Napokon stišćem jednostavno gumb za 4. kat i to otvara vrata. Obavljam prijavu kod portira, koji nije Malajac, već Nepalac – naime, u gospodarskom sustavu Malezije, svaka imigrantska nacija ima svoju nišu: portiri su Nepalci, smetlari Indonežani, kuhari Vijetnamci, bauštelci Bangladešani, sobarice i dadilje Filipinke… Uostalom, pa i domaće nacije su segregirane: uhljebi su Malajci, pokretači gospodarstva Kinezi, socijalni slučajevi Indijci…
Večernji program jest konačno realizacija dogovora otprije par dana – pozvani smo u goste k Bošku i njegovoj supruzi Ani, mladom bračnom paru iz Kaštela, koji ovdje žive već nekoliko godina. Boško radi s naftom, što se vidi i po ponešto boljoj lokaciji smještaja (možda nekoliko stotina metara od Petronasovih tornjeva), veličini stana (po mojoj slobodnoj procjeni 200-tinjak kvadrata), kao i činjenici da mu stan plaća firma (Miro je sâm morao naći svoj stan – prvih nekoliko tjedana u KL-u živio je u jednom hotelu koji naplaćuje sobe po satu, činjenica zbog koje se njegov šef, kada je to saznao, osjećao prilično neugodno). Naravno sustav osiguranja u zgradi je također mnogo stroži – portir odlazi s vama do stana u koji idete, onda portir shvati da je krenuo krivim liftom i našao se u drugom krilu zgrade, pa ne može proći u odgovarajuće krilo jer nema karticu za propuštanje, pa zdvojno zove kolegu na voki-toki, pa se oni tako zgledavaju, sve dok konačno iza tih „nepropusnih“ vrata ne izađe Boško i pusti nas unutra. :D
Boško i Ana su friško postali drugi puta roditelji male Korine, sin Lukas ima 4 godine i bez pardona mi nakon upoznavanja kaže kako imam smiješno ime. :D U stanu s interneta svira radio Yammat. Nestvarno zvuči nakon 6 mjeseci čuti hrvatsku radiostanicu. Sjećam se kako je Chris još u Kašgaru pričao da mu je bio nevjerojatan osjećaj kada se prvi puta s višemjesečnog puta vratio u Kanadu i shvatio da ljudi oko njega na ulici svi govore jezikom koji razumije. A on je govornik engleskoga.
I večera je gotovo pa domaća – pršut (prokrijumčaren iz Hrvatske), rikola (domaći malajski uzgoj!), sir (čini se neki parmezan), biftek, kuskus (OK, taj je uljez)… Uza sve to Miro je donio i bocu bračkog plavca. Raspravljamo o tome kako je u Maleziji teško otići na poslovni ručak s pripadnicima različitih etničkih skupina, jer Malajci ne jedu svinjetinu niti piju alkohol, Indijci ne jedu govedinu (a možda su i vegetarijanci)… Sva sreća da su Indijci dovoljno siromašni da su male šanse da završe u visokim poslovnim krugovima. Inače, Malajci ne samo da ne jedu svinjetinu, ako ju slučajno kupite u dućanu i dođete na blagajnu, a blagajnik je Malajac, on će zvati nekog drugog da vam to naplati, jer ne smiju dirati svinjetinu. Alkohol će još i primiti (s dva prsta, vjerojatno), ali krme ni slučajno. Boško priča o nekim svojim kolegama koji tako trolaju po supermarketima i stavljaju svinjetinu na policu s drugim mesom, što onda zahtijeva posebnu akciju raskuživanja rečene police ogađene haram mesom. Ne znam je li komičnija ideja da ozbiljni poslovni ljudi nemaju pametnijeg posla od premještanja mesa ili sve one naknadne radnje. Podsjeća me na scenu iz Crne guje s glumcima i Macbethom. Poštujem nečije vjerske osjećaje, ali ovo nije eshatološko pitanje. Uostalom, znamo da je jedan od Allahovih epiteta „milosrdni“, pa tako sumnjam da će se netko samo zbog dodira s mrtvom svinjom strovaliti s onog mostića u džehennem. Uostalom, ima mnogo važnijih međuljudskih pitanja na kojima mnogi pravovjerni padaju…
Večera završava palačinkama s Nutellom i nekoliko pekmeza po želji. Ja si stavljam miješano Nutellu i marmeladu od naranče, što je kombinacija koja oduševljava Miru kao novo otkriće. Još je idućeg jutra bio pod dojmom izvrsnosti. Lukas i Korina odlaze na spavanje, a mi još neko vrijeme razgovaramo, sada uz čileanski cabernet sauvignon, prije no što nam se prikrade ponoć. Sutra jest praznik, ne trebamo rano ustati, ali prijevoz do doma (Uber) bi mogao ubrzo postati slabo dostupan. A obični taksisti imaju noćnu tarifu. Povlačimo se stoga, uz dogovor da u petak (moj zadnji dan u KL-u) svi zajedno odemo u talijanski restoran u jednom od Petronasovih tornjeva. Inače ulaznica za vidikovac na zadnjem katu košta nekih 85 ringgita, mora se kupiti unaprijed i još imaš točno određenu vremensku nišu u kojoj možeš biti – iskreno, malo mi se gadi takav osjećaj bivanja na nekoj turističkoj atrakciji, gdje te ganjaju kao stoku da što brže to obaviš, iako sam svjestan da je to nužnost. No ako idemo u restoran (koji čak i nije toliko skup), onda imamo besplatan pristup – ne vidikovcu, ali s obzirom da je restoran negdje na 57. katu, mislim da će pogled biti sasvim zadovoljavajuć.
Eto, dan nije bio bogat atrakcijama, što ne znači da nije bio bogat. :)
Post je objavljen 14.10.2015. u 06:15 sati.