Kada danas gledate hi-tech megalopolis koji je Singapur, teško je pomisliti da je prije svega 200-tinjak godina ovo bila malarična močvara prepuna tigrova koji su obitavali u njenim mangrovama. Današnji je Singapur ipak kojih šezdesetak godina stariji od Kuala Lumpura, a na njegovom je mjestu i ranije postojalo naselje, koje je međutim potonulo u opskurnost nakon što su ga razorili Portugalci poslije osvajanje Malake. No krenimo redom. Područje Singapura bilo je poznato kineskim trgovcima još u 3. st., a oni su otok zvali Puluozhong, što je vjerojatno već spomenuto malajsko ime Pulau Ujong, Otok na kraju. Kraljevstvo Srividžaja sa Sumatre utemeljilo je u drugom stoljeću na otoku grad nazvan Temasek (Morski grad), u kojem se kasnije obreo i Paramesvara, legendarni osnivač Malake. Prema legendi, krajem 13. st. ovuda je plovio Sang Nila Utama, princ Palembanga, tadašnje prijestolnice Srividžaje. Obilazeći otoke i loveći životinje ugledao je jedan otok s dugačkom plažom od bijelog pijeska. Rekli su mu da je taj otok nazvan Temasek. Zaplovio je prema njemu, no putem ih je uhvatila oluja i brod je počeo tonuti. Naposljetku su, da spriječe potonuće, s broda počeli bacati sve teške stvari, pa je tako na kraju Sang Nila Utama bacio i svoju krunu, čime se oluja konačno smirila. Pristavši na otok, vidio je neobičnu životinju narančastog tijela, crne glave i bijele dlake na prsima. Budući da nije nikad vidio ništa slično, pitao je svoje drugove što je to, a oni su mu odgovorili da je to lav. Sang Nila Utama je zaključio da je to dobar znak, te je ovdje utemeljio grad koji je nazvao Singhapura, tj. na sanskrtu Lavlji grad. Legendarnom godinom osnutka smatra se 1323. Međutim, vjerojatnije je da je on zapravo već postojeći Tamasek preimenovao u Singhapuru, jer je to konzistentnije s ono malo povijesnih podataka koje imamo iz toga vremena. Isto je tako izvjesno da životinja o kojoj je riječ nije bio lav, budući da lavovi nisu nikada živjeli na području južne Malaje, nego da je po svoj prilici bila riječ o tigru – iako je malo vjerojatno da Sang Nila Utama ne bi znao prepoznati tigra, budući da je njih bilo u velikom broju na području jugoistočne Azije, uključujući i Sumatru. Neki stoga tvrde da je bila riječ o azijskoj zlatnoj mački, vrsti divlje mačke koja živi na čitavom području jugoistočne Azije. Kako god bilo, ime je ostalo, a i dan-danas je simbol Singapura merlion – „morski lav“, svojevrstan križanac lava i ribe (lavlja glava i tijelo, riblji rep), koji u sebi spaja dva imena grada. Najpoznatija skulptura merliona nalazi se u Marina Bayu, ispred hotela Fullerton i kroz svoja usta stalno izbacuje mlaz vode.
1613. Portugalci su spalili Temasek koji je tako idućih dvije stotine godina bio tek beznačajno seoce. A tada se pojavio prvi od dvojice ljudi koji su najzaslužniji za povijest Singapura kakav danas poznajemo. 1819. Sir Thomas Stamford Raffles, tada britanski kolonijalni službenik s Jave, dogovorio je sa sultanom od Johora najam zemljišta na južnoj strani singapurskog otoka, gdje je trebalo niknuti britansko kolonijalno naselje, važno kao trgovačka luka za transport kroz Malački tjesnac. Bilo je to vrijeme kada su Britanci trebali vratiti Malaku Nizozemcima (iako će ju kasnije dobiti natrag), pa su željeli imati sigurno vlastito uporište u Tjesnacu. Raffles je u Singapuru proveo svega dva puta po jednu godinu, a ubrzo po svom povratku u Veliku Britaniju je i umro, no njegove zasluge za Singapur su još i danas vidljive, budući da osnovni urbanistički plan još uvijek slijedi njegove zamisli, a Rafflesovo ime vas pozdravlja s hotela, šoping centara, ulica… 1824. Britanci su kupili čitav otok, koji je 2 godine kasnije ušao u sastav Tjesnačnih naselja, zajedno s povraćenom Malakom i Penangom. U to se doba Tjesnačnim naseljima upravljalo iz Indije. 1836. Singapur postaje sjedištem regionalne uprave, potisnuvši tako po važnosti Georgetown. Do 1860. naselje je već imalo 80 000 stanovnika, uglavnom Kineza, a bilo je glavna luka za izvoz malajskog kaučuka i kositra (singapurska luka je i dan-danas jedna od tri najveće na svijetu). 1867. Tjesnačna naselja postaju samostalnom krunskom kolonijom, a glavni grad Singapur nastavlja rasti. Nakon Prvog svjetskog rata Britanci odlučuju započeti s izgradnjom velike utvrde na otoku, koja je trebala biti glavno uporište britanskih snaga na Dalekom istoku. Zapovjednikom je 1935. imenovan Sir William George Shedden Dobbie, koji je glede rastuće militarizacije Japanaca upozorio da bi oni mogli napasti Singapur (što su Britanci i očekivali), ali sa sjevera, iz pravca Malaje (što nisu očekivali – vjerovalo se da će poslati mornaricu, s kojom bi se Britanci znali nositi). Dobbievo upozorenje obistinilo se 4 godine kasnije, kada su Japanci ušli u grad, pješice i na biciklima. Štoviše, mnogi povjesničari upravo pad Singapura smatraju prekretnicom britanske kolonijalne povijesti, jer je na taj način postalo jasno da Britanci nisu sposobni pružiti uvijek prikladnu zaštitu svojim kolonijama. Churchill je pad Singapura nazvao „najgorom katastrofom i najvećom kapitulacijom u britanskoj povijesti“, a u gradu je uslijedio masakr lokalnog kineskog stanovništva. Točna je brojka nepoznata, kreće se između 5 i 25 tisuća. Od studenog 1944. do svibnja 1945. Singapur je bio izložen intenzivnim savezničkim bombardiranjima, ali konačno su se Britanci u njega vratili tek kapitulacijom Japana. Nakon Drugog svjetskog rata sve su jači zahtjevi za samoupravom, tako da 1959. Singapur konačno dobiva unutrašnju samoupravu, iako ostaje pod britanskom upravom. Te 1959. godine na vlast je došla Stranka narodne akcije (PAP), koja otada vlada Singapurom sve do danas. Njezin osnivač, Lee Kuan Yew drugi je čovjek koji je oblikovao Singapur kakav poznajemo. I to silom prilika. Nakon što je 31. kolovoza 1963. postao dijelom Malezije, kao njezina najmanja država (Singapur je površinom malo manji od Međimurske županije), Singapur je vjerovao da je time riješio probleme koji su se ticali nedovoljnih prirodnih resursa, vodoopskrbe, tržišta i zemljišta. No etničke su tenzije dovele do toga da nepune dvije godine kasnije malajski dominiran federalni parlament napuca Singapur iz federacije. Lee Kuan Yew rasplakao se na televiziji objašnjavajući kako država postaje neovisnom, a potom je nestao na nekoliko mjeseci iz javnosti, povukavši se u kontemplaciju. Iako može zvučati neodgovorno, kada se ponovno pojavio u javnosti imao je rješenje, političko-ekonomsku filozofiju utemeljenu na striktnom konfucijanizmu, meritokraciji, sekularizmu i multietničnosti. Leeova vlast nad Singapurom može se najlakše opisati kao prosvijećeni apsolutizam, u kojem je uvedeno otvoreno tržište, sa striktnom državnom kontrolom u ključnoj industriji, s drakonskim kaznama za korupciju, a unutrašnja demokracija je u najboljem slučaju bila „vođena“. Sloboda mišljenja u Singapuru je u najmanju ruku ograničena, ljudska su prava također pod kontrolom države, ali to izgleda nije toliko problematično ako ste prozapadno orijentirana ekonomija. Iako, Singapur daje dosta materijala za razmišljanje je li demokracija i sloboda govora nužno uvijek najbolje rješenje ako se želi postići neki konkretan cilj. Da PAP nije Singapur držao u toliko čvrstom stisku ovih 50 godina, pitanje je bi li Singapur danas bio toliko ekonomski razvijen. Naravno, apsolutizam je u pravilu podložan zlorabljenju i jako je mali broj apsolutista koji su uspjeli pozitivno reformirati zemlju. No ako uzmemo u obzir da je Singapur čitavo vrijeme imao izbore, na kojima je PAP osvajao gotovo sve mandate, a ako isto tako pretpostavimo da izbori nisu bili namješteni (što bi kompromitiralo sve priče o meritokraciji i antikorupciji), onda je očito da je većina stanovnika podržavala ograničenje osobnih građanskih sloboda radi ekonomskog blagostanja.
Lee Kuan Yew povukao se sa svoje pozicije premijera 1989., ostavši u funkciji ministra savjetnika praktički do svoje smrti u ožujku ove godine. S vremenom je podrška PAP-u ipak opala – na posljednjim izborima 2011. osvojili su svega 60% mandata, najlošiji rezultat u povijesti. Poduzete su određene reforme na liniji kritika koje je upućivala oporba, tako da ćemo iduće godine vidjeti koliko su one bile uspješne, ili će PAP po prvi puta u povijesti izgubiti vlast, pogotovo sada kada je karizmatični vođa preminuo.
A moj je dan ujutro započeo smrknutim pogledom kroz prozor – izmaglica se vratila. Nisam žurio, Ana je spavala, Vedran je rano ujutro otišao na posao, tako da sam stigao natipkati tekst i oko pola 12 krenuti u grad. Odlazim MRT-om do Kolonijalnog distrikta, točnije do legendarnog hotela Raffles, koji je započeo kao desetak bungalova na obali mora (danas je udaljen od obale skoro kilometar – sve je to posljedica nasipavanja, jer je to jedini način da Singapur proširi svoj teritorij i možda čak i prestigne Međimursku županiju), a sedamdesetih je spašen od rušenja time što je proglašen nacionalnim spomenikom. U hotelsko predvorje se može ući – ako niste u kratkim hlačama i japankama. Ja dakle ne mogu, ali ću se prošetati kroz arkadu s prodavaonicama i unutrašnje dvorište gdje se nalazi kavana. U ovom je hotelu inače osmišljen koktel Singapore sling, koktel od gina, likera od višnje, soka od naranče, ananasa i limete, a neki još dodaju i Cointreau i Bénédictine.
Prolazim pored prostrane neogotičke katedrale Sv. Andrije, skrećući usput do armenske crkve Sv. Grgura Prosvjetitelja. Da, kao što u Penangu postoji Armenian Street, tako su i u Singapuru očito djelovali bogati armenski trgovci, pa je tako 1836. podignuta ova crkva, najstarija u Singapuru. Budući da je armenska zajednica u gradu u međuvremenu zamrla, od 1930-ih nema više svećenika koji bi obavljao obred, a crkvu povremeno koriste sirijski jakobiti i Kopti, kojih još ima u Singapuru.
Nastavljam pored Padanga, velike livade koja prvenstveno služi kao igralište za kriket, a u Drugom svjetskom ratu ovdje se održala parada prilikom predaje Japanaca. Uz Padang se nalazi nekadašnji Visoki sud, ogromna klasicistička zgradurina u kojoj je danas singapurska Nacionalna galerija. Prolazim pored stare zgrade parlamenta, Muzeja azijskih civilizacija, te dolazim na ušće Singapurske rijeke, mjesto gdje se po legendi iskrcao Sang Nila Utama, ali i gdje se 1819. sigurno iskrcao Raffles (još su napravljeni otisci njegovih stopala – slično kao s Gavrilom Principom). Dolazim do merliona, koji je naravno prepun turista koji ga slikaju iz svih mogućih kutova, pa je teško uloviti ga bez ljudi u kadru. Pomalo je već i vrijeme ručku, pa nastavljam prema Kineskoj četvrti, gdje se nalazi Maxwell Road Hawker Centre, možda i najpoznatiji u Singapuru. Vrijeme je sparno, izmaglica prilična, a navodno su vrijednosti kvalitete zraka iznad opasne razine. Začudo, ja ne osjećam ništa posebno. Uostalom, preživio sam Kinu i Lahore. Vedran doma ima masku, ali problem s maskama je da su a) rađene za azijatske gabarite, b) propuštaju sitne čestice. Tu je naravno i faktor c) zaboravio sam ju uzeti kad sam krenuo van.
Za ručak uzimam kineske valjuške, carrot cake, pisang goreng (pohanu bananu) i sok od soursopa (graviole), neobične bodljikave kruškolike biljke okusom slične kruški. Singapurska Kineska četvrt je lijepo uređena, možda i pretjerano ulickana za standarde kakve sam navikao u dosadašnjim zemljama. Vidjet ću kakva će biti Mala Indija. Ironično, najstariji indijski hram u Singapuru (koji se jasno zove Sri Mariamman, kao i 80% dosadašnjih hinduističkih hramova na putu) nalazi se usred Kineske četvrti. Malo dalje je i džamija. Ima naravno i kineskih hramova, posebno je arhitektonski dominantan Hram Buddhinog zuba, koji navodno čuva jedan od Buddhinih očnjaka (iako se stomatolozi baš ne slažu s tom tvrdnjom), a ja isti nisam uspio pronaći unutar hrama (nije baš obilježeno gdje se nalazi glavna atrakcija i raison d'ętre čitavog hrama). „You want the tooth? You can't handle the tooth!“
Budući da nisam navraćao u nikakve muzeje, uglavnom sam čitav dan (OK, 6 sati) šetao ulicama središta grada i upijao kozmopolitsku atmosferu (OK, i smog). U metrou do grada (odnosno, u Singapore Mass Rapid Transportu – skraćeno SMRT, još vas na displeju dočeka natpis „Welcome onboard SMRT“) stajao sam pored nekog lokalnog Dalmatinca, koji je pričao na mobitel s nekim drugim Hrvatom također u Singapuru – pronicljivo sam to zaključio budući da je pričao na hrvatskome, a tema su bili planovi za idući tjedan ovdje u gradu (a i inače nije izgledao kao turist). Kod hrama Sri Mariamman naletio sam na dvije ženske od kojih je jedna rekla drugoj „Stani tu pored da te slikam.“ Ne znam je li jezik bio B, C ili S, ali su ove definitivno bile turistice.
I tako, pomalo je došlo vrijeme da ja, moje izranjavane noge (još se privikavaju na japanke, pa ima žuljeva) i bolna leđa (čini mi se da mi se ukliještio ishijalni živac) krenemo natrag do Vista Appartmentsa. Vedran mi je ostavio karticu kojom mogu ući u zgradu i u stan, što mi je pomoglo budući da nikoga nije bilo doma. Ana je otišla po svoju sestričnu, pa su završile negdje u gradu, a Vedran se s Mašom pojavio tek oko 9 navečer. Malo ljenčarenja, slušanja Stojedinice preko neta, a potom se Vedran povlači na spavanje, a i ja ću ubrzo, svladava me umor. Stavio sam rublje na pranje, konačno mašina s toplom vodom, na 90°. Vrijeme je da istjeram svu onu zaglavljenu prljavštinu iz dosadašnjih 6,5 mjeseci puta…
Post je objavljen 24.10.2015. u 05:37 sati.