Ustajem u 5.20, a za svaki slučaj ovi s recepcije su me odlučili i probuditi telefonom. Odgovoran hotel, vjetrovi Singapura pušu i dovdje. Očekujem nekakvu improvizaciju za doručak, možda lunch paket, ali već je postavljen čitav švedski stol. Kao što sam rekao, odgovoran hotel. Doručak je u miješanom indonezijsko-zapadnom stilu (zapravo, azijsko-zapadnom, budući da se u svim ovim zemljama jednako za doručak jede tjestenina, riža, stvari koje bismo mi inače jeli tek otpodneva). Nakon doručka još trk u sobu spakirati onih par stvari koje sam bio izvadio za tu jednu noć i potom odjava. Taksist je već ovdje, plaćam vožnju unaprijed na recepciji, recepcionar mi još uspijeva tutnuti nekakav papir na kojem trebam ocijeniti zadovoljstvo uslugom… Primjećujem da mi vožnju od prethodnog dana nisu naplatili. Je li ono bila osobna usluga ili su jednostavno zaboravili, ne znam. Čini mi se da je Icha napomenula kako ću platiti ujutro na recepciji, ali ne znam je li mislila na jučerašnju ili jutrošnju vožnju. Kakogod, Batam je oko 6 ujutro već poprilično užurban (već je svanulo), no ipak smo u pristaništu prije pola 7. Terminal izgleda već uobičajeno kaotično – odmah nasuprot parkiralištu je niz šaltera pojedinih agencija, a ispred skoro svakoga stoji po jedan čovjek koji izvikuje destinaciju i mami potencijalne putnike. Ono što sam prvi puta vidio u Albaniji s autobusima i furgonima (minibusevima) praktički je lajtmotiv po Istoku, razlika je jedino u količini decibela koju proizvode mamitelji. Dolazim na isti šalter kao i jučer, pokazujem kartu, daju mi ukrcajnu propusnicu i pokazuju kuda dalje. A to podrazumijeva odlazak na još neki šalter gdje moram uplatiti osiguranje ili tako neki trošak od 4000 rupija, 2,10 kn, nije bogznašto ali moglo je biti uključeno u cijenu karte. Rendgenski sken prtljage i mogu na pristan, ovaj puta mnogo skromniji od onog singapurskog. No prijevozno je sredstvo i opet hidrogliser – nekako si uvijek u predodžbi brodova koji plove među indonezijskim otocima zamišljam nekakve hrđave kante koje su odavno trebale završiti u rezalištu, no i oni se moderniziraju. Zapravo ne volim taj kolonijalistički stav po kojem nerazvijene zemlje moraju ostati do srži nerazvijene, a ne samo nekoliko desetljeća nerazvijenije od bogatih zemalja, ali očito nas i nesvjesno oblikuju vijesti koje smo gledali i čitali u djetinjstvu. A onda pomislim da bi s razvojem zemlje trebao doći i otvoreniji um njenih stanovnika, bolje znanje stranih jezika itsl., pa se uvijek razočaram.
Prtljaga ide u bunker u potpalublju, ja idem na gornji od dvaju katova hidroglisera. Putnički je prostor posve zatvoren, ne možete biti na palubi i promatrati krajolik – a ni nemate što promatrati, zbog jednoličnog sivila svuda uokolo. Isplovljavamo tek oko 7.20, po redu plovidbe je trebalo biti u 7.15, ali nikako ne u 7. Mogao sam spavati do 6…
Plovidba do Tanjung Butona trajat će oko 6 sati, a za to ću vrijeme ja uglavnom kunjati i pokušavati gledati neki od 4 filma koji su se prikazivali. Prvi je bio Čovjek za željeznim šakama 2, drugi neki kineski (titlovan na indonezijski), treći Jurski svijet, četvrti neki malezijski, titlovan na engleski. Zapravo sam jedino Jurski svijet donekle popratio. Prije Tanjung Butona pristajemo još tri puta na nekim manjim otocima usput – po onome što vidim kroz izmaglicu, krajolik je tipično indonezijski: mangrove na samoj obali, mjesto s nekoliko desetaka kuća prekrivenih limom, najbolja i najveća građevina u mjestu je naravno džamija… Kroz putnički salon prolaze stalno prodavači hrane, uzvikujući najčešće Nasi goreng, nasi goreng! Prodaju i neke njihove grickalice, nisam istraživao o čemu je riječ.
Pristigavši u Tanjung Buton nastaje opći muving na brodu koji se vrlo sporo prazni, djelomično i zato što je pristan već zauzet novim putnicima koji će se istim brodom uputiti na Batam. Još usput iskrcavaju i prtljagu, koju potom kolicima vuku nekamo. Ja se nadam da netko vodi računa i o mojoj prtljazi, te da će me isto tako preusmjeriti na autobus za Pekanbaru (jer ja imam kartu za autobus u kompletu s brodskom kartom). Kad sam se napokon iskobeljao, ne vidim nigdje svoju torbu. Mislim si jesu li ju već odvezli onim kolicima i taman se želim uputiti dalje na obalu kada čujem da me netko zove. Tako je, jedan tip upravo dovlači moj ruksak, a ja zanijemim od užasa. Vuče ga tako da čitava težina visi na desnoj naramenici. Pa jebeni idiote, zar ne vidiš da ruksak na vrhu ima traku specifično namijenjenu nošenju ili vučenju? Naravno da je improvizacija iz Singapura popustila, nadao sam se da će izdržati barem do nekog od gradova gdje ću biti dvije noći, da mogu u miru pronaći nekoga za popravak… Onaj dio koji se držao do Singapura drži se i dalje, barem nešto. Ali odsada što manje davanja ruksaka drugima da njime barataju, dok to konačno ne popravim kako Bog zapovijeda.
Izlazim na obalu gdje je totalni kaos. Stotine ljudi koji ulaze u autobuse, taksisti…a nigdje autobusa. Odnosno, postoje nekakva tri autobusa malo dalje, ali su prazni i zaključani, a oko njih nema putnika. Naravno da taksisti imaju svoju agendu i da me žele voziti do Pekanbarua tvrdeći da nema autobusa. Ako ga nema, za što ja onda imam kartu? Sad je glavni problem kako ovdje od ljudi koji me pitaju kamo trebam prepoznati one koji mi iskreno žele pomoći i one koji žele iskoristiti moju nepovoljnu situaciju. Naposljetku mi neki momak kojemu sam pokazao autobusnu kartu (ime agencije s karte ne vidim nigdje uokolo) pokazuje na ured Dumai Expressa, agencije koja je bila odgovorna za moj brodski prijevoz dovdje. I doista, tamo čini se znaju kamo me trebaju usmjeriti, iako ne vladaju baš engleskim. Točno je da busa nema, nego ću do Pekanbarua ići dijeljenim taksijem, ali trošak vožnje je pokriven kartom. Dijeljeni taksi je zapravo poprilično prostrani Toyotin SUV, pretvoren međutim u svojevrsni nanobus s tri reda sjedala, u koji nas stane 6 ljudi s vozačem, sve naše torbe i još neke kutije koje ovaj vozi za Pekanbaru.
Ovdje bi trebalo razjasniti različite vrste prijevoznih sredstava po Indoneziji, barem one koje imaju lokalna imena, budući da bi bilo suludo objašnjavati što su vlak, autobus, avion ili brod (premda, ne sumnjam da bi to ponekad trebalo objasniti Indonežanima, kada se uzme u obzir što sve oni znaju podrazumijevati pod time). Ovo čime se mi vozimo zove se travel (izgovaraju ga „trafel“ – ipak je ovo bila nizozemska kolonija), tj. međugradski minibus (ako smo vrlo benevolentni glede termina „minibus“). Po gradovima postoji ojek (što je dobri stari mototaksi), becak (ciklorikša), opelet (trokolica) i bemo (gradski minibus). Postoji i bendi (zaprežna kola), no mislim da to neću koristiti.
Po polasku iz kaotične luke u Tanjung Butonu (koja je zapravo samo izolirano pristanište, nema tu naselja, osim eventualno nekih industrijskih postrojenja) cesta uglavnom drži ravnu liniju u unutrašnjost. Naš vozač međutim ne drži ravnu liniju, budući da je prvih par kilometara asfalt u prilično lošem stanju, pa mora izbjegavati rupe. Istočni dio Sumatre je ravnica, glavna planinska os teče zapadnom obalom, tamo dolazi do trenja Indoaustralske i Euroazijske ploče, tamo su vulkani i tamo su potresi. A ja ću tamo provesti nekih tjedan dana. Brrrr… No danas i sutra sam još miran, Pekanbaru je u ravnici. A kako bih se osjećao kao da sam u domaćim ravničarskim krajevima, vidljivost je svega nekoliko stotina metara. Vrijeme je tmurno, depresivno, a još sam govorio kako ću biti veseo kada u Hrvatskoj zavlada jesen, a ja se budem sunčao u Indoneziji. No eto prilike da kažem ponešto i o tom problemu čije posljedice ja snosim već skoro mjesec dana, a o kojem se u Europi jako malo zna.
Tzv. Jugoistočnoazijska izmaglica (Southeast Asian haze) naziv je za fenomen koji se svake godine tijekom sušne sezone pojavljuje na velikom području jugoistočne Azije, pri čemu su najugroženije zemlje Malezija, Singapur, jug Tajlanda, Brunej, dio Filipina i naravno Indonezija, iz koje sve i potječe. Fenomen se pojavljuje periodično od sedamdesetih godina, no zadnjih je godina poprimio alarmantne razmjere, pri čemu je ove godine najgore, budući da je izmaglica počela već u srpnju, a mogla bi trajati do siječnja. Uzrok su ljudskom rukom uzrokovani požari, i to prvenstveno u provincijama Južna Sumatra i Riau, te na indonezijskom dijelu Bornea (Kalimantan). Šume se pale radi čišćenja zemljišta, koje je na taj način brže (i jeftinije – do 40 puta) od postupne sječe stabala, a razlog čišćenja zemljišta jest stvaranje nasada uljnih palmi. Šteta je pritom mnogostruka: od samog zagađenja koje nastaje požarom, oslobađanja ugljičnog dioksida i smanjivanja količine kisika koju proizvode šume, a životni vijek uljne palme je samo 25 godina, što znači da nakon toga cijeli proces ide isponova. Čitav postupak je naravno ilegalan, a indonezijski korumpirani političari prave se Toše, te se paljenja odvijaju čak i u nacionalnim parkovima. Kontrola vatre je vrlo teška iz dvaju razloga – Indonezija naime nema kanadere, već samo helikoptere koji mogu izbaciti pokoju bačvu vode na požar, a osim toga, zemljište na kojem se većina tih šuma nalazi sastoji se od treseta, na kojem i ugašeni požar zapravo nije ugašen, jer treset nastavlja tinjati te je moguće kasnije razgorijevanje požara ili njegovo buknuće na nekom drugom mjestu. Malezija i Singapur već godinama vrše pritisak na Indoneziju da stvari stavi pod kontrolu, čak su joj ponudili i svoje resurse u borbi protiv požara, no sve završava u međusobnom prepucavanju, budući da je većina kompanija koje nabavljaju palmino ulje s tako stvorenih plantaža zapravo u malezijskom vlasništvu. Također, Indonezija odbija ponuđenu pomoć kako onda ne bi te zemlje prisvojile zasluge (!). Usto, svojedobno je Jusuf Kalla, indonezijski potpredsjednik, izjavio „Ako Malezija nije zahvalna za čisti zrak koji inače dobiva iz naših sumatranskih šuma, zašto bi se sada Indonezija trebala ispričavati zbog ovoga“. Ukratko, uz ovakvu političku garnituru, bojim se da se jugoistočnoj Aziji crno piše. Vatra inače ugrožava i rezervate s velikom populacijom borneanskih orangutana, toliko da je prije nekoliko godina skupina aktivista Greenpeacea odjevena u orangutane zasjela na londonsku upravnu zgradu Unilevera (jedne od kompanija koja je najveći svjetski potrošač palminog ulja) s transparentima „Dove, stop destroying my rainforest!“ (Dove je jedna od najpoznatijih Unileverovih marki – glavno da imaju kampanje o „prirodnoj ljepoti“, što se očito ne odnosi i na ljepotu prirode). Štete od izmaglice su ogromne – od već spomenute ekološke, tu je i zdravstvena šteta (mnogi ljudi zbog nekvalitetnog zraka i dišnih problema moraju tražiti liječničku pomoć, a da ne govorimo o troškovima bolovanja), prometna (mnogi se aerodromi zatvaraju zbog smanjene vidljivosti, a vidjeli smo da to utječe i na plovidbu), kao i šteta u pogledu proizvodnje hrane (izmaglica šteti usjevima, ribarske flote ne mogu isploviti…). Klasičan primjer podivljalog kapitalizma i trke za profitom koja na drugom kraju spektra uzrokuje gubitke. Zapravo, vjerojatno su u ukupnoj ekonomskoj bilanci kombinirani gubitci veći od individualnog profita pojedine kompanije – ali koga briga? Bit će za Ferrari… Vlasnik najveće indonezijske tvornice palmina ulja doživio je prije nekoliko godina obrat i sada aktivno radi na pošumljavanju, premda mi se i to čini tek kao PR potez, nakon što je pritisak javnosti postao toliko jak da je počeo gubiti poslove (Unilever je i sâm obećao da više neće nabavljati palmino ulje s neprovjerenih, tj. ilegalnih plantaža, ali ga izgleda nabavljaju od poddobavljača, koji nisu toliko skrupulozni). Za one koji žele znati više, preporučam dokumentarac Godine opasnog življenja s Harrisonom Fordom, koji istražuje uzroke izmaglice i intervjuira mnoge indonezijske političke dužnosnike, između ostaloga ministra šumarstva i samog predsjednika, pri čemu ga je ministar šumarstva poprilično nadmoćno otpilio kada ga je ovaj suočio s neugodnim činjenicama, a kasnije još tvrdio kako Ford „nije pokazao poštovanje“, vjerojatno zato što je povisio glas kada je ovaj počeo sipati floskule o tome kako je Indonezija država u razvoju i kako se od nje ne može očekivati ista mjerila kao i od zapadnih zemalja. Makroekonomski taj stav ima donekle opravdanja, ali stav „svaki novac je dobar novac, a nama novac treba“ u konačnici je doveo do toga da je danas Indonezija druga u svijetu nakon Brazila po broju uništenih prašuma, a po stopi uništavanja je čak izbila na prvo mjesto. Do novca se može doći i drugim putem, ovo ugrožava ekološku ravnotežu planeta.
Cesta se u međuvremenu popravila, pa započinje brža vožnja. Kako sam ja na suvozačkom sjedalu, imam priliku pratiti vožnju iz prve ruke. O indonezijskim cestama i vozačima sam čuo jako loše stvari, no zasada vožnja ne izlazi iz azijskog prosjeka, a čak su i ceste tu negdje. Čitavim putem nas prati naftovod – Pekanbaru je grad nafte, koja je otkrivena 1930-ih, a zahvaljujući njoj je i grad s najvećim BDP-om po glavi stanovnika u Indoneziji. Naftovodi su spojeni s lukama na istočnoj obali Sumatre, gdje se nalaze rafinerije i tankerski terminali.
Na indonezijskim cestama, kako će se utvrditi, putokazi su jako rijetke biljke, a ploče s udaljenostima još i rjeđe. No po nekoj mojoj procjeni, udaljenost od Tanjung Butona do Pekanbarua je oko 120 km. Naravno da smo imali stanku za ručak i da sam u nedostatku vremena za analizu menija odabrao nasi goreng. Kako ga nisu imali, poslužio je i mee goreng. Ali definitivno ne želim boravak u Indoneziji svesti na prženu rižu i prženu tjesteninu. Morat ću se malo bolje uhvatiti ukoštac s menijima i proučiti pojedine stavke. Već je padanška kuhinja navodno čuvena… U nastavku puta konačno izlazimo na Transsumatransku magistralu, koja prolazi duž čitavog otoka, od Bandar Lampunga do Banda Aceha, a zapravo je u lošijem stanju od svih pokrajnjih cesta. Vjerojatno se zbog većeg intenziteta prometa brže haba, a iz istog ju razloga ne stignu opsežno popraviti, nego ju samo krpaju. Napokon, negdje nakon 4 popodne stižemo u Pekanbaru. Preko 9 sati puta od Batama, a na karti Indonezije to je tek koračić. Em što je ovo ogromna zemlja, em što je povezanost jako loša. Auto me vozi skroz do hotela, kad sam mu rekao, odmah je znao, nije ovo Kina (inače, ne znam jesam li to spomenuo, ali hoteli u Kini doista imaju različita imena za domaće i za strance, tako da vam nitko neće znati objasniti gdje je hotel čak i ako zna za njega, jer ga zna pod drugim imenom. Dodajte tu još činjenicu da ime hotela može biti ispisano samo kineskim pismom i eto još jedne potvrde kineskog autizma.). U hotelu na recepciji žena govori engleski, ne briljira, ali dovoljno je dobar da se bez problema možemo sporazumjeti. Obavljam prijavu, kopiraju mi putovnicu, ispunio sam prijavni list, dobio ključ…ali nikako da mi vrate putovnicu, koja je u sobi iza, gdje je kopirka. Već mi prolaze kroz glavu razni crni scenariji, pa pitam gdje mi je pasoš, našto žena odlazi u tu istu sobu i zatvara vrata, te je nema oko minutu (ili mi se tako činilo). Hotelski pomoćnik je već spreman odnijeti moje stvari u sobu, čak je nabavio i kolica za ruksake, ali ovi nikako da iznesu tu putovnicu. Napokon izlazi žena s recepcije i kaže da ne mogu naći moj ulazni žig u putovnici. Naime, kako mi je indonezijska viza nasuprot vijetnamske, službenik je dan ranije u Batamu prvo okrenuo sljedeću stranicu, pa kad je vidio njenu djevičansku bjelinu žig ipak lupio na prethodnu, ispod kambodžanskih žigova. Da, teško ga je naći, ali onda pitaj vlasnika putovnice gdje je, umjesto da ga nasumce tražiš u sobi iza zatvorenih vrata.
Napokon dolazimo u sobu (naravno da me tip pitao odakle sam, i znade za Hrvatsku, spomenuo je Rakitića – ne znam što je gore, kad ne znaju za tvoju zemlju ili kad znaju za nju samo zahvaljujući nogometašima; u biti znam što je gore od obojega – sámo pitanje odakle sam), i onda još jedan blesavi primjer uslužnosti koji komplicira – tip mi pali klimu (što je još OK, ali mogu to i sâm, dapače, želim si sâm poštelati temperaturu jer je ova redovito na 18, a to je smrzavica) i televizor (što je nepotrebno, jer sam tek stigao i sigurno neću sada gledati televiziju – u biti, ni u jednoj sobi s TV-om u kojoj sam odsjeo nisam gledao televiziju, nisam ih čak ni palio da provjerim ima li ikakvog programa). Potom me ostavlja, a ja ulazim u kupaonicu – i ostajem totalnu zbunjen. U kupaonici je WC, tuš (doduše nema tuš kabine, nego je cijela kupaonica tuš kabina) – ali nema umivaonika. To još nisam nigdje doživio, čak su i sobe s etažnom kupaonicom znale imati umivaonik u sobi, ali ovo je stvarno bizarno. Ispod tuša iz zida strši slavina, negdje na oko pola metra visine od poda, i zapravo ona glumi umivaonik. Dakle, soba ima king size krevet, klimu, televizor, čajnik (da, ni na to se mislim nisam osvrnuo – u ovim zemljama većina soba ima čajnik i šalice, katkada i vrećice čaja), vlastitu kupaonicu – ali zube i ruke si moram prati zgrbljen pred kupaoničkim zidom.
Dok sam se osvježio shvaćam da se vani spustio pljusak. Nadam se da će kiša barem malo osvježiti zrak i rastjerati izmaglicu. No taj se pljusak oduljuje, tako da na kraju izlazim iz sobe tek oko pola 9, kada više ne mogu čekati, sve će mi se zatvoriti. Hotel je smješten gotovo odmah uz glavnu ulicu (Jalan Jenderal Sudirman), gdje bi trebalo biti hrane. I ima je, no ja prelazim na drugu stranu ulice i nehotice promašujem štandove s hranom. Naravno, turistički će vam vodiči reći kako su stanovnici Pekanbarua izuzetno prijateljski raspoloženi, što u prijevodu znači jako puno “Hello, mister! Where are you from?“ Žao mi je da nisam brojao ta pitanja od početka puta, koliko sam ih stotina puta već čuo. Jednom tipu jučer sam u prolazu čak i odgovorio, da bih nakon toga odmakao dalje i čuo kako ovaj za mnom viče „Are you a Muslim?“ Putovati je prekrasno, ali ovakvi susreti s nasumičnim ljudima na ulici ozbiljno poljuljaju vašu vjeru u čovječanstvo. Imam osjećaj da 99% ljudi u ovim zemljama misli kako je sjajan način za započeti razgovor sa strancem pitati ga odakle je. A ima i masa drugih, npr. pitati ga kako mu se sviđa (ubaci ime zemlje), što misli o (ubaci odgovarajuću povijesnu osobu)… Evo, da sam ja voljan započeti razgovor sa strancem u Hrvatskoj, pitao bih ga što misli o Titu. Ili banu Jelačiću. Kako to mislite niste čuli za bana Jelačića? Dolazite u neku zemlju a ne znate ništa o njenoj povijesti? Ali nažalost bih dao ruku u vatru da bi istih onih 99% Indonežana koji ne znaju započeti razgovor drugačije nego pitanjem odakle sam ostalo zabezeknuto kada bi shvatili da ja znam tko je Sukarno. I da ga još ne brkam sa Suhartom. Nažalost, istina je i da je ogromna većina turista neinformirana i uglavnom želi takvom i ostati. Ja sam u tome atipičan. A atipičan sam i po tome što nakon sedamstotog ponavljanja pitanja odakle sam ne odgovaram smireno po sedamstoti put da sam iz Hrvatske, nego želim drugoj osobi jasno dati do znanja da je postavila krivo pitanje. Naravno da iz perspektive te osobe ispadam sumanut, ali kako pomiriti činjenicu da više NE ŽELIM čuti to pitanje, i činjenicu da želim izlaziti u javnost gdje su ljudi predvidljivo znatiželjni?
Uglavnom, kako nisam uspio naći ništa prihvatljivo, večerao sam u KFC-u, za sasvim prihvatljivih 45 000 rupija za cijeli meni. Potom sam se vratio u hotel gdje je započeo šou. Naime, ja sam odlučio ostati u Pekanbaruu samo jednu noć i ne maljati vraga na zid s tom izmaglicom, tako da bih sutradan krenuo za Bukittinggi. Zanima me kada točno idu busevi i koliko traje vožnja. No one žene od ranije više nema, a ova koja je sada tamo samo natuca engleski. Nakon što sam joj postavio pitanje, a ona mi ne znala odgovoriti, odlazi nekamo, pretpostavljam po nekoga tko zna engleski. Doista, vraća se s nekim tipom, ali razgovaraju nešto međusobno, ne obaziru se na mene. Ja sjedam prekoputa recepcije i čekam da se nešto dogodi. Napokon me tip pita „Yes, sir, how can I help you?“ Objašnjavam mu što trebam i pitam koliko sati treba do Bukittinggija, našto mi on odgovara da bus ide u devet sati. OK, ali koliko mu treba DO tamo? On ne kuži pitanje. Aha, tu smo. Englisch ist schlecht, ja? Napokon mu uspijem nekako objasniti što me zanima, pa doznam da treba oko 5 sati. Dobro, a ima li neki kasniji bus, ovaj u 9 mi je preran, želim i vidjeti štogod od grada? On opet ne kuži. „Is there a later bus?“ „Later…“ Zbunjeno izgovara tu riječ i jasno je kao dan da ju ne razumije. Pokušavam s Google Prevoditeljem, ali nakon što kontrolno prevedem prijevod natrag na engleski rečenica mi zvuči totalno nemušto, tako da zaključujem da je možda već i malajski prijevod loš. Stoga čekam. Loptica je u njegovom polju. On zove nekog tipa koji zna engleski. Redovito kad mi daju takve osobe s njima komuniciram na neki vrlo slabi telefon, oni govore tiho i nikad im nije jasno što hoću. Ovom sam uspio reći da samo želim da prevede ovom tipu da me zanima kasniji bus. A onda se pojavljuje deus ex portis – naime, kroz vrata je ušao neki mlađi tip koji prema vlastitim riječima zna malo engleski, ali mu je znanje ipak puno solidnije od dvojca na recepciji. Ja mu izlažem u čemu je stvar, ispada da nema drugog busa osim toga u 9 ujutro. Kažem mu da mi je to prerano i da bih želio vidjeti nešto grada prije nego odem. Tu on pokušava s uobičajenim argumentom lokalaca „Ali u Pekanbaruu se nema što vidjeti!“. To ću ja prosuditi, već nedaleko hotela je jedna velika džamija. Naposljetku se u razgovoru pojavljuje i to da postoji travel u 8 navečer. OK, koliko njemu treba? Pa oko 6 sati. To znači da bih u Bukittinggi stigao u 2 ujutro. Ovaj to mora provjeriti brojeći na prste. Da, tako je. Pa bit će otvorena recepcija u nekom hotelu, sigurno. Ne znam, ovo je Indonezija, ne bih se kladio. Provjeravam na internetu, nalazim jedan hotel koji ima recepciju koja radi 24 sata, može, kažem da ću onda ići na taj travel u 8. Cijena je 110 000 rupija. Oko 57 kn za 6-satnu vožnju. Neće biti udobna, ali sve ću stići. Jedino što ću ekvator prijeći noću, šteta. Ali opet, sumnjam da imaju oznaku na magistralnoj cesti. Zahvaljujem svima koji su pomogli, uz tog tipa koji je koliko-toliko znao engleski skupilo se i nekoliko košarkaša – naime, te je noći u hotelu spavala nekakva košarkaška ekipa (tj. dvije – muška i ženska) koja valjda ovdje igra neku utakmicu. Košarkaši ne znaju baš jezik, ali imaju želju pomoći. Ili im je to atrakcija. U svakom slučaju, ujutro ću natipkati svoje, u podne se odjaviti iz sobe, potom popodne razgledati grad i biti u hotelu oko pola 8 da me ovi pokupe. Stvari se ipak na kraju nekako srede. Sada se povlačim…
Post je objavljen 28.10.2015. u 16:10 sati.