Hotelski doručak nudi izbor između engleskog, američkog (koji je engleski + grah) i različitih varijanata azijskih doručaka. U svemu tome mi je engleski izgledao najprivlačnije, no s obzirom na cijenu sobe očekivao sam barem švedski stol, ali čini se da to u ovim zemljama nije popularno. Oko 1 sat krećem u grad. Do središta grada imam kojih 4 km hoda, s tim da se susrećem s čestim problemom u modernim malezijskim gradovima. Za razliku od gradova poput Ipoha ili Taipinga, noviji urbanistički planovi rađeni su gotovo isključivo za automobilski promet, tako da ceste nemaju nogostupa – a da stvar bude gora, ni javni gradski prijevoz nije osobito dobro organiziran. Moj put do centra grada uključuje tako hodanje uz rub prometne ceste, slične zagrebačkom Autoputu, eventualno po travnjaku pored, ali ni to nije osobito preporučljivo, budući da je travnjak neravan, ima skrivenih rupa u kojima si mogu uganuti nogu, a ima i nekakvih armatura koje povremeno vire i mogu me ozlijediti. Ukratko, do centra grada mi treba preko sat vremena, pri čemu je na početku još OK, prolazim kroz obližnje naselje i opet prisustvujem jednom sprovodu, tj. pogrebnoj svečanosti. Lijes stoji na nekoj vrsti odra prije nego će ga transportirati do groblja ili krematorija, a uzvanici obilaze oko toga lijesa u krugu. Ali to nije dostojanstveni tronuti obilazak pri kojem bi skrušeno odavali počast preminuloj osobi, nego brzo hodaju, gotovo da trče, pritom uopće ne obraćajući pažnju na lijes u sredini. U trenutku kad sam naišao hodali su u smjeru kazaljke na satu, potom su u jednom času promijenili smjer. Zanimljivo je, ali znam da nije pristojno buljiti, pa stajem malo podalje i pokušavam nešto uslikati kamerom, ali pitanje je koliko će se išta vidjeti. Postoji i glazbena podloga, koja je mnogo življa od one u Kambodži, iako i ovdje postoji ritam gongova. U početku su se čuli i nekakvi puhački instrumenti, potom su utihnuli i ostala je samo pratnja gongova na to užurbano obilaženje. Izgleda malo sumanuto, kao da su se ushodali i sad ne znaju što bi.
Vrijeme je oblačnjikavo, a dok hodam prema gradu sve se više smrkava. Izvjestan je pljusak. On počinje taman u trenutku dok sam došao do ulaska u centar grada i skrenuo u pogrešnom smjeru, tako da me tjera da stanem i, dok čekam da prestane, pogledam kartu. Srećom, ne traje dugo, možda 5 vrlo intenzivnih minuta, potom još malo sipi, ali i to prestaje. Krećem prema jugu, preko rijeke Klang, kako bih pronašao tvrđavu Radže Mahadija, koja bi danas trebala biti jedna od istaknutih znamenitosti. Most preko rijeke s jedne je strane posve natkriven nadstrešnicom, što ukazuje na učestalost kiše u ovom području (a u sušnoj sezoni vjerojatno štiti od sunca). Stižem do Male Indije, četvrti nastanjene uglavnom Tamilima, s južne strane mosta i tada ponovno počinje pljusak, mnogo ozbiljniji od prethodnoga. Sklanjam se u jednu kolonadu i gledam količinu vode koja se slijeva s neba. Takav se pljusak u Hrvatskoj događa možda jednom u desetak godina i izaziva poplave, slivnici ne mogu gutati vodu, ona prodire u podrume…ovdje je to gotovo pa svakodnevica, pa je infrastruktura odvodnje mnogo kapacitetnija, a vjerojatno se slivnici ni ne dospiju zakrčiti zemljom i drugim smetovima, budući da redovito bivaju pročišćavani novim bujicama („gospođo, pa ni trava ne raste na autoputu“). Isprva je samo lijevalo, onda je počelo i grmjeti, sve bliže, dok nije kulminiralo udarom groma u jednu od kuća s druge strane ceste (možda i u električni stup, ne znam, vidio sam samo bljesak i momentalnu eksploziju, kao da je roknula bomba, a potom je u lokalu iza mojih leđa nestalo struje – vratila se za minutu-dvije, dakle samo je valjda izbacilo osigurač – a na nekoliko okolnih automobila su počeli pištati alarmi). Bilo je to prvi puta da sam osobno svjedočio udaru groma, a iako stojim pod krovom, pitam se može li me grom udariti samo zato što u ruci držim mobitel, tj. može li mobitel privući elektricitet. Čak i da ga spremim u džep, to ništa ne bi pomoglo ako je tomu stvarno tako. Sto mu gromova…
Kiša prestaje nakon nekih pola sata divljanja (zapravo je taj udar groma bila kulminacija, kao da se nakon toga počela smirivati, Perun je postigao što je htio), a ja još čekam dok ne prijeđe u rominjanje. Ulicom već lagano prolaze pješaci, a ja svjedočim zanimljivom prizoru. Prolazi jedan par, Malajci od kojih, pa rekao bih 20-ak godina. Ona je pokrivena, ali ne hidžabom, već nikabom (marama za glavu koja ostavlja samo prorez za oči). Ostatak odjeće bih joj mogao opisati kao „mladalački čedan“, nosi neke traperice i malo dulju majicu koja joj dopire do ispod stražnjice. Međutim, po njihovom međusobnom govoru tijela, očito je da su par, eventualno brat i sestra, te taj prisan odnos pokazuju u javnosti. Naime, kada god bih dosada viđao žene u nikabima (obično kao supruge nekakvih Arapa ili konzervativnih muslimana u Bosni), one su redovito pokorno hodale pokraj ili čak iza svojih muževa, u pomalo „drvenom dostojanstvu“, kao da su imovina koje ovi vodaju sa sobom (a zapravo po njihovom shvaćanju to i jesu). Ova djevojka ovdje hoda poprilično prpošno, smije se (čujem, ne vidim) i hoda ispred frajera. U jednom času moraju zaobići jednu od lokvi na pločniku, te ona bez pardona prva prima njega za ruku, navigirajući ga oko lokve… Ni po čemu se ne ponaša kao imovina, da nema nikab pomislio bih „normalni moderni urbani par“. I onda me to opet potakne na razmišljanje o tome koliko tu ima stvarne opresije, a koliko je to osobni izbor. Takvu sam raspravu vodio nekoliko puta i uvijek kada iznesem početni stav dobijem prijeki pogled ili barem čuđenje. OK, moj se stav obično odnosi na Bliski istok i Tursku. Naime, u nekoliko sam navrata od žena koje su bile u Turskoj ili arapskim zemljama čuo kako su doživjele prilično neugodan tretman od tamošnjih muškaraca, u vidu neugodnog buljenja, dobacivanja, stava kako su strankinje lake samo zato što su možda ljubazne… I onda ja obično kažem kako sam tek posjetivši zemlje toga kulturnog kruga shvatio da se mnoge žene tamo pokrivaju zato što im je to zaštita od takvog maltretiranja. Ne, nije točno da su muškarci u tim zemljama takvi zato što su žene pokrivene, pa ih ne mogu vidjeti i onda su seksualno ugroženi. To je jednostavno dio muškoga mentaliteta i kulture mačizma u tim zemljama, što se vidi npr. u Italiji, Španjolskoj, te zemljama Latinske Amerike, gdje žene hodaju mnogo laganije obučene (pogotovo na Kubi, s obzirom na njihovu klimu), a muškarcima to svejedno nije prepreka za dobacivanja. Samo što recimo Talijani ili Španjolci to zapakiraju u šarm latin lovera, pa to mnogim ženama bude prihvatljivije i laskavije od nekog Turčina koji samo bulji i oblizuje se. Ideja o „oslobađanju oprimiranih arapskih žena“ koje će jednoga dana samo zbaciti hidžab bila bi, u ovim okolnostima, medvjeđa usluga. Prvo je nužno poraditi na problemu mačizma i muškog nepoštivanja granice spram žena, potom će hidžabi sami početi nestajati. Uostalom, žene su se kroz povijest pokrivale i u judeokršćanskim društvima, čak to čine i danas u konzervativnijim sredinama – no kako je sve veći broj zapadnih liberalnih muškaraca počeo prihvaćati žene kao ravnopravne, tako je i potreba za pokrivanjem nestajala. Naravno, postoji i problem eksplicitnog propisivanja hidžaba od strane religijskih autoriteta i to je već za raspravu, tek kažem da je mnogim feministicama danas bogohulna sama pomisao da je za neke žene hidžab možda tek manje zlo s obzirom na to u kakvoj kulturi žive.
A ja konačno krećem u pošteniji obilazak Klanga. Kiša ne samo da je prestala, pojavilo se i plavetnilo na nebu, mogao bi biti sunčan dan, čak drugi zaredom u Maleziji. Izgleda da stvari ipak idu nabolje, a nadam se da je ova kišurina padala i na Sumatri i ugasila barem pokoji požar. Osim ako udar groma nije negdje potpalio novi…
Klang (katkada po starom pravopisu i Kelang) ima oko 750 000 stanovnika i kraljevski je grad države Selangor (ali ne i glavni – opet imamo shizofrenu situaciju, glavni grad je Shah Alam, udaljen kojih desetak km istočno od Klanga). Nalazi se u dolini istoimene rijeke, nedaleko njenog utoka u Malački prolaz – danas je praktički spojen s Pelabuhan Klangom (Port Klangom), lučkim gradom na obali, inače jednom od najprometnijih svjetskih kontejnerskih luka. Grad se kao naselje spominje još od 11. st., a ostao je u malajskim rukama i nakon pada Malake u portugalske ruke. Sve do osnivanja selangorskog sultanata u 18. st. pripadao je Johoru. I Klang je svoj procvat doživio zahvaljujući kositru, tijekom 19. st. Od 1867. do 1874. oko Klanga i doline rijeke Klang vodio se rat između Radže Mahadija i Radže Abdullaha, koji je na kraju završio pobjedom Abdullahova sina Ismaila i njegova vojskovođe Tengku Kudina. Premda je zbog rata izgubio položaj kraljevskoga grada, Klang nije izgubio na ekonomskoj važnosti, a osim kositra glavni izvozni proizvodi postali su i kaučuk i kava. 1901. započinje izgradnja Port Swettenhama (danas Port Klang), a 1903. prijestolnica se vraća ovamo. Od 1875. do 1880. u gradu je stolovao i britanski kolonijalni namjesnik, sve do njegova preseljenja u obližnji Kuala Lumpur. Danas je Klang tipični grad moderne Malezije, s dosta high tech industrije, a većinsko stanovništvo u gradu su Malajci. Sâm grad ne obiluje osobito znamenitostima, dovoljno za provesti jedan dan u njemu, od čega pola prođe na navigiranje njegovim cestama neprikladnim za pješake. Vjerojatno najveća atrakcija je Istana Alam Shah, sultanova palača, smještena u prostranom parku na brežuljku južno od rijeke. Za razliku od one u Kuala Kangsaru, ova se barem lakše vidi s ceste, a i izgleda mi monumentalnije. Ja sam se prvo odlučio otići vidjeti tvrđavu Radže Mahadija, što je prilično pompozan naziv, budući da je od tvrđave danas ostao tek ulazni portal i vide se mjesta gdje su nekad bile zidine. Unutra se nalazi omanji park, a poveći dio tvrđave zauzela je gradska vijećnica Klanga, koja je sagrađena negdje 60-ih ili 70-ih i izgleda kao neki ružni neboder, nimalo monumentalno. Vizuru obale rijeke Klang obilježava Kraljevska gradska džamija, sagrađena 2009., a osim toga impresivna je i Indijska džamija koja naravno dominira Malom Indijom svojom tirkiznom kupolom i četirma minaretima. Tu je i kineski hram Kuan Im Teng, Hram božice milosti (Kuan Yin na mandarinskom), sagrađen 1892. Naposljetku, u duhu potpunog ekumenizma, tu je i katolička crkva Gospe Lurdske, sagrađena 1928. u neogotičkom stilu. Njoj nasuprot nalazi se spomenik u obliku krisa, javansko-malajskog bodeža karakteristične vijugave oštrice, podignut 1985. za 25. obljetnicu vladavine sultana Salahuddina Abdul Aziza Shaha Al-Haj Ibni Al-Marhuma Sultana Hisamuddina Alam Shaha Al-Haja (ne, naravno da nisam zapamtio ime). Kris je odabran zato što simbolizira moć, snagu i jedinstvo (ovo posljednje mi nije baš jasno – kako bodež, kojemu je zadaća da siječe, može simbolizirati jedinstvo?). Čelično-aluminijski spomenik preseljen je na rečeno mjesto prošle godine, budući da je izgradnja nadvožnjaka nedaleko njegove prethodne lokacije blokirala pogled na njega iz daljine.
U obilasku grada nisam ručao, a kako je već prošlo 5 sati, mislim da ću otići na ručeru, i to u onaj šoping centar nedaleko moga hotela. Ima tamo nekoliko zgodnih restorana, jest da su skuplji od hawker centrea, ali, koliko sam shvatio, u Klangu ni nema nečeg takvog. U Klangu danas baš ne postoji ni pravi centar grada, Mala Indija je možda najbliže tomu. Inače, lokalni specijalitet je bak kut teh, doslovce „meso, kost, čaj“, a zapravo je riječ o svinjskim rebarcima koja se satima kuhaju u gustom bujonu od začina. „Čaj“ u nazivu odnosi se na prilog, oolong čaj, koji se pije kako bi otopio velike količine masti u rečenom jelu. Nažalost, bojim se da ćete biti uskraćeni za izravni opis toga jela, nije mi nimalo apetitlih.
Od centra uzimam taksi, 15 ringgita, otkrivam da se u rečenom šoping centru najbolji restorani nalaze na katu i odabirem jedan koji poslužuje nyonya kuhinju. Nyonya je naziv za ženu u kulturi Peranakana, što su Kinezi Malajskog poluotoka (ali oni koji su tamo živjeli stoljećima, ne plod britanskog naseljavanja) koji su prihvatili malajsku kulturu i običaje, stvorivši tako miješanu kinesko-malajsku kulturu. Riječ peranakan u malajskome znači „potomak“, a sami Peranakani sebe nazivaju baba-nyonya, što su riječi za muškarca i ženu. Njihov jezik je malajski s dosta hokkienskih posuđenica, ali danas uzmiče pred standardnim malajskim ili pak hokkienskim kineskim. Kuhinja im je uglavnom malajska. Uzimam opet nasi lemak i konačno dobivam onaj kuhan kako spada, u kokosovu mlijeku, s čili-sosom, piletinom, prženim inćunima i kikirikijem; zatim rojak, a za desert ais kacang, lokalni desert od mrvljenog leda, crvenog graha i raznih drugih dodataka po želji (kukuruz, žele agar-agara, oni rezanci iz cendola…). Čitava bakanalija košta 27 ringgita (da, rekoh da je skuplje), ali time sam konačno uspio probati pravi nasi lemak.
Navečer u hotelu provjeravam je li Miro stigao u Kuala Lumpur (trebao je doći danas), on potvrđuje, vidimo se dakle u subotu. Veselim se obilasku Kuala Lumpura u gotovo pa domaćem društvu. Malo su me ovi malezijski gradovi počeli umarati. A i vrijeme se poboljšava…
Post je objavljen 09.10.2015. u 07:48 sati.