Postoje tako gradovi u svijetu koji su uglavnom definirani time što se nalaze s druge strane granice u odnosu na neki značajniji, veći, bogatiji grad. Takvi gradovi na neki način parazitiraju na svojim sretnijim susjedima, bilo tako da u sebe uvlače sve one negativnosti koje iz nekih razloga nisu dobrodošle u onom drugom gradu, bilo da jašu na valu uspjeha toga drugog grada i na kraju i sami dođu u bolji položaj u odnosu na druge gradove u svojoj državi. Primjer ovoga drugoga bio bi kineski Shenzhen, koji je s vremenom profitirao od blizine Hong Konga, postavši jednom od prvih Dengovih Specijalnih ekonomskih zona, te je danas jedan od industrijski, ali i turistički najrazvijenijih gradova u Kini. Često su takvi gradovi – barem ako je granica dovoljno propusna – jeftinije smještajne alternative svojim bogatijim susjedima, pa je tako i Shenzhen, premda skuplji od većine kineskih gradova, svejedno mnogo jeftiniji od Hong Konga.
Primjer one prve skupine gradova, gospoda Hydei, bili bi npr. meksički gradovi uz granicu s SAD-om (Tijuana, Nuevo Laredo, Ciudad Juárez), sklon sam ovdje uvrstiti i Bosanski Brod…ali bogme i Johor Bahru. Nakon što je Singapur postao neovisnom državom i započeo svoj streloviti ekonomski razvitak, Johor Bahru je postao utočištem za sve aktivnosti koje drakonski singapurski zakoni nisu dopuštali. Johor Bahru je bilo mjesto u kojem se moglo bančiti, otići na prostitutke, u koje se dolazilo u jeftiniju kupovinu – a vjerojatno se ovamo dolazilo i žvakati žvakaću gumu i pljuvati na cesti, budući da su singapurski zakoni i u tom pogledu neumoljivi. Durian je nažalost ostao proganjan u oba grada.
Najjužniji grad Malajskog poluotoka i kontinentalne Euroazije ima samo oko pola milijuna stanovnika u svojim službenim administrativnim granicama, iako se ta brojka penje i do 2 milijuna u čitavoj aglomeraciji (službeno ni ja nisam smješten u Johor Bahruu, nego u Skudaiju, zapadno od JB-a). 1866. postao je glavnim gradom sultanata Johor, nakon što se prijestolnica ovamo preselila iz Teluk Blangaha na susjednom otoku na kojem je danas Singapur (tada ograničen samo na britansko naselje na južnoj strani otoka). Budući da je područje grada bilo uglavnom džungla s tek jednim ribarskim selom, Tanjung Puteri, Daeng Ibrahim, osnivač modernog JB-a, ovamo je pozvao koloniste iz Kine i s Jave. Kinezi su zasadili plantaže papra, a Javanci su izgradili sustav kanala za navodnjavanje i posadili kokosove palme. Grad je svoj urbanistički razvoj započeo za vrijeme Daengovog sina, već spomenutog sultana Abu Bakara, kada je sagrađena sultanova palača (danas Kraljevski muzej Johora) i glavna državna džamija Johora (nazvana po sultanu), inače slična muarskoj džamiji Sultana Ibrahima s obzirom na kombinaciju islamskog i viktorijanskog arhitektonskog stila. Lokacija džamije je također spektakularna – smještena na brežuljku orijentiranom prema jugu, s nje se pogled pruža na Johorski tjesnac i Singapur u daljini, pogled koji u 21. stoljeću izgleda atraktivnije nego krajem 19. st., ali koji 21. listopada 2015. izgleda loše zbog izmaglice koja ga remeti. Iako Johor nikada nije formalno izgubio neovisnost u korist Britanaca (tj. bio je jedan od 5 neovisnih malajskih sultanata), svejedno je od 1904. imao glavnog britanskog savjetnika, s ovlastima sličnim onima koje su imali namjesnici u onim državama koje su se stavile pod britanski protektorat. 1909. do Johor Bahrua je stigla željeznička pruga, a 1923. je sagrađen nasip kojim su cesta i željeznička pruga sprovedene preko Johorskog tjesnaca do Singapura. Ujedno je nasip prepolovio Johorski tjesnac i onemogućio njegovu plovnu, ali i ekološku prohodnost. Malezija je kasnije razmišljala o izgradnji mosta, no Singapur se s time nije složio. Onda je bio prijedlog o izgradnji mosta samo preko malezijske strane tjesnaca, ali od toga se odustalo zbog nedostatka novca. Danas osim ovog nasipa postoji još jedna cestovna veza Malezije i Singapura, na samom zapadu Singapura, tzv. Druga poveznica.
U međuraću je razvoj Johor Bahrua bio stabilan, ali relativno spor. Britanski su savjetnici sve više preuzimali ulogu u unutrašnjoj politici. U siječnju 1942. stižu Japanci, a Johor Bahru je posljednji grad u Maleziji koji pada pod njihovu okupaciju, te ga potom koriste kao uporište za napad na Singapur. Britanci se povlače i dižu u zrak nasip, no Japanci strpljivo čekaju i popravljaju nasip, te nakon mjesec dana bez većih problema osvajaju i Singapur. Japanci su za svoj glavni stožer u gradu koristili sultanovu palaču, znajući da ju Britanci neće napasti jer bi na taj način pogoršali svoje odnose s Johorom. Nakon rata Johor Bahru postaje središtem malajskog nacionalizma, te je upravo ovdje 11. svibnja 1946. osnovana Ujedinjena malajska nacionalna organizacija (UMNO), stranka koja će idućih već skoro 70 godina drmati Malezijom. Od neovisnosti naovamo, Johor Bahru je ekonomski drugi najbrže rastući grad u Maleziji (prvi je naravno Kuala Lumpur), poznat i kao središte elektroničke industrije. Dio je tzv. Malajsko-singapursko-indonezijskog trokuta rasta (SIJORI – od Singapur, Johor, Riau; ili Tringapore), a mnogi Singapurci čak i žive ovdje, budući da su troškovi života znatno niži. Johor Bahru je prvi grad u Maleziji koji promiče gospodarstvo s niskom emisijom ugljika. No prije svega desetak godina, grad je još uvijek bio prljav i zapušten, a patio je i od visoke stope kriminala. Čak i danas postoji navodno velika opasnost od kradljivaca na motociklima, kanalizacijski odvodni kanali su tek nedavno pokriveni, a i danas se nešto kopa u samom centru, što liči na kanalizacijski kolektor. Centar grada je relativno malen i poprilično neugledan, nešto zgrada iz prve polovice 20. st. nad kojima se uzdižu moderni neboderi, indikator recentnog ekonomskog buma. Ironično, grad izgleda uređeniji izvan centra, u centru baš imate dojam najobičnije vratarnice Singapura, jer je gotovo posred centra postavljen veliki carinsko-karantenski kompleks, nadvožnjakom spojen s nasipom preko tjesnaca. Postoje veliki planovi kojima bi grad do 2025. trebao biti preuređen u nešto slično svom bogatijem susjedu, vidjet ćemo. Inače, u okolici grada nalazi se nekoliko zanimljivih rekreacijskih područja, a tu je i malezijski Legoland, otvoren u rujnu 2012. Nažalost bio mi je previše za samo jedan puni dan koliko sam ovdje, tim više jer je na posve drugu stranu od one na koju sam išao. Ali to je ujedno odgovor na pitanje Vedrana, mog singapurskog domaćina – „što imaš za raditi 2 noći u JB-u?“ Legoland je dobra solucija, no nažalost, čini se da ću morati još jednom navratiti. Iako zapravo ne moram ići u JB radi toga – dovoljno je otići u Singapur (a za njega se nadam da ću ga još kojiput vidjeti), pa onda Drugom poveznicom prijeći do Legolanda.
Oko 1 sat uzimam Uber do grada. Vozač, Malajac zvan Mus, govori engleski s jakim naglaskom, vrlo nerazumljivo. A htio bi se razgovarati. To je napredak od silnih vozača dosada koji nisu uopće znali engleski, ali small talk s osobom za koju mi je potrebna izuzetna koncentracija kako bih ju razumio nije baš najugodnija opcija. Ostavlja me na Dataran Bandaraya Johr Bahru (Gradskom trgu JB-a), koji bi trebao biti novi glavni gradski trg kojih 3 km zapadnije od starog središta, ali trenutno je tek obična travnata površina s tornjem sa satom i nogometnim igralištem. Uokolo prolazi nekoliko brzih cesta, a nije baš ni najbolje povezan s ostatkom grada. Mislim da ovdje treba još puno posla dok se to urbanistički uklopi. Nastavljam šetnju obalnom cestom, ali to nije nikakva romantična promenada – brza gradska cesta koja je od mora odvojena gradilištem, tako da ne vidite baš dobro ni Singapur (nije da se ima puno za vidjeti, izmaglica ne omogućava pogled na više od najbližeg dijela singapurskog otoka). Prolazim pored bolnice Sultanije Amine, najveće u državi Johor i najstarije u gradu, osnovane 1882. Iza nje je zgrada Šerijatskog suda – pomalo je nestvarno da to postoji, budući da se riječ „šerijat“ na Zapadu obično povezuje s kaznama poput odsijecanja ruku, kamenovanja i slično; no riječ „šari'ah“ jednostavno znači „zakon“, te, premda se doista osnovne postavke šerijata nalaze u Kur'anu i hadisima, točnu provedbu kazne i njeno prilagođavanje potrebama suvremenog društva određuje fikh, tj. disciplina islamskog prava koja se bavi tumačenjem zakona. U Maleziji se šerijatsko pravo odnosi isključivo na muslimane, a sudovi mogu odlučivati samo u slučaju privatnih sporova (islamsko pravo inače ne poznaje instituciju „pravne osobe“), dok presude mogu biti maksimalno tri godine zatvora, 5000 ringgita (i inače su iznosi globa u Maleziji smiješno niski) ili šest udaraca šibom (ali ipak imaju takvu kaznu).
Nakon već spomenute džamije Sultana Abu Bakara, prolazim i pored nekadašnje sultanove palače, smještene u ogromnom vrtu koji je danas gradski botanički vrt, te tako pomalo ulazim u centar grada. A isti je zapravo indijska četvrt kojom dominira neobična modernistička džamija. Tu je još i jedan hinduistički hram i jedna sikhska gurdvara. Glavna ulica u centru, koja nosi ime po Wong Ah Fooku, bogatom kineskom građevinskom poduzetniku koji je imao važnu ulogu u ranoj izgradnji Johor Bahrua, sada je veliko gradilište (rekoh već, ne znam kopaju li za kanalizaciju ili za javni prijevoz ili pa nešto treće), koje samo još dodatno doprinosi neuglednosti centra. Odlazim u obližnji šoping centar, nazvan Johor Bahru City Square, gdje se nalazi Old Town White Coffee, jedan od kafića iz malezijske franšize koja je potekla iz Ipoha, a servira tradicionalnu ipošku „bijelu“ kavu, rađenu od zrnja prženog u margarinu od palmina ulja, s dodatkom kondenziranog mlijeka. Smatra se lokalnom specijalitetom, pa da probam, kad sam ju već propustio u Ipohu. Nakon toga se uspinjem na food court na zadnjem katu, zapravo krovnoj terasi s pogledom na grad, gdje konačno dolazim u priliku kušati satay. Kako rekoh, riječ je o tradicionalnim ražnjićima, u mom slučaju od piletine, mariniranim u kurkumi, koji se serviraju s umakom od kikirikija, kriškama luka i svježeg krastavca, te ketupatom, tradicionalnom rižinom torticom kuhanom u „torbici“ od palminog lista. Nije loše, ali nije ni bogznakako fantastično. Ražnjići ostaju ražnjići, iako je umak dobar, slatkasto ljut. Za desert uzimam puding od saga s mangom. Sago je vrsta brašna koja se dobiva od jednog drveta iz porodice cikasa (često pogrešno nazvanog sago-palmom), a oblikuje se u male kuglice slične perlicama od tapioke, koje se onda miješaju s mlijekom (pravim ili sojinim). Nakon ručka pokušavam doprijeti prema nasipu koji spaja grad sa Singapurom, bezuspješno. Gradilište me priječi, tako da mogu samo baciti pogled iz daljine, između različitih objekata koji smetaju, na singapursku stranu graničnog prijelaza. Da vidimo čega još uopće ima vrijednoga za vidjeti u gradu? Rimokatolička crkva Bezgrešnog začeća, koju nisam uspio naći; stari kineski hram Roufo, u kojem je pet gradskih kineskih skupina – Kantonci, Hainanci, Hakke, Hokkienci i Teochewi – štovalo svoje bogove, a dok sam ja došao do njega već se zatvorio; te naposljetku hinduistički hram Arulmigu Sri Rajakaliamman, koji se reklamira kao „prvi stakleni hram na svijetu“. Naravno, samo su zidovi iznutra prekriveni ukrasima od brušenog stakla, nije riječ o hramu-stakleniku. Sagrađen je 1996., a čak mi se i sviđa mnogo više od dosadašnjih hinduističkih hramova. U unutrašnjosti su postavljeni kipovi nekoliko proroka, između ostalih i Isusa Krista i Majke Tereze. Na stropu je nekoliko velikih kristalnih lustera, a u sklopu hrama je i menza s indijskim jelima, koja međutim ne radi u trenutku moga posjeta. Fotografiranje se naplaćuje, ali su mi ionako zaračunali 10 ringgita ulaznicu, pa se sad mogu razmahati. A onda me tip iz osoblja želi fotografirati. Dajem mu aparat, očekujući da će okinuti dvije slike i šlus. Ali on me želi slikati na 5-6 lokacija unutar hrama i svugdje okinuti po 2-3 slike, što je već krajnje neracionalno. Na kraju mu moram eksplicitno reći da bi sad bilo dosta.
Lagano već pada sumrak na grad, a ja se vraćam kroz indijsku četvrt, dok se s Masjid India ori večernji ezan. Inače, kako sam sada svega 1 stupanj sjeverno od ekvatora, to znači da se ovdje smrkava izuzetno brzo, mrak padne u roku od deset minuta. Isto tako vam je sunce u podne točno iznad glave, a ne na jugu, kao što smo navikli mi u umjerenom pojasu (i zbog čega je u nekim jezicima prisutna srodnost riječi za „jug“ i „podne“: poljski południe, mađarski dél, talijanski meridio – doduše, prvenstveno u pridjevu meridionale…). Nakon što prođem južnu obratnicu bit će mi sve izraženije na sjeveru, prostor između obratnica je zapravo prostor unutar kojega se sunce kreće i barem dvaput godišnje njegove zrake okomito upadaju na bilo koju točku unutar toga pojasa. Kako smo prošli jesenski ekvinocij, sunce je sada zapravo malo južnije od ekvatora, i nastavit će se prividno gibati prema jugu sve do zimskog solsticija (ljetnog na južnoj polutci), 21. prosinca. Naravno, to su sve stvari koje ljudi nabiflaju u osnovnoj školi, ali nemaju pravu svijest o implikacijama naučenog – i ja sam tek 20-ak godina kasnije shvatio da je onima na južnoj polutci sunce zapravo na sjeveru. A nisam bio loš iz zemljopisa, dapače.
Mrak znači da je i vrijeme za povratak u moje predgrađe. I opet ću naručiti Uber, vozač je Brian, rekao bih da je Malajac. Ni njemu baš izgovor engleskoga nije divan, no pričljiv je. Uvijek sve kreće s pitanjem odakle sam, i uvijek svi misle da sam netom došao u Maleziju i obično misle da ovdje radim. U Maleziji ideja turističkog putovanja baš nije najbolje ukorijenjena. Još kad im kažem da sam na višemjesečnom neplaćenom godišnjem, obično dobijem odmahivanje glavom u nevjerici i zaključak kako oni to ne bi mogli, s obzirom na radne uvjete i troškove. Inače, većini vozača Ubera to je tek posao na dio radnog vremena, svi oni imaju svoj redovni posao, a budžet dopunjavaju taksiranjem. Očito su troškovi života u Maleziji ipak u nesrazmjeru s plaćama. Ili ljudi žele jednostavno imati više. No Maležani jednostavno ni ne shvaćaju neke stvari, jer žive u drugačijem okruženju. Mene je tako Brian jučer pitao tko mi plaća stanarinu dok ja putujem, i ostao poprilično začuđen kad sam mu spomenuo da u Hrvatskoj prvo dosta ljudi i u svojim tridesetima još živi s roditeljima jer nemaju novca za svoj stan, kao i da se u Hrvatskoj još uvijek preferira kupnja, a ne najam stana. Malo smo prodivanili i o hrani, on je spomenuo kako mnogi stranci koje vozi ima problema s malezijskom hranom i kako ne mogu jesti uličnu hranu. Čudaci. Iako sam zapravo sretan što to mogu i što uglavnom nemam nikakvih probavnih problema na putovanjima.
A kad smo već kod hrane, obećao sam si prethodni dan da ću otići u jedan od korejskih restorana u kvartu na večeru, pa to i činim. Uzimam dak galbi, komadiće piletine bez kosti, koji se zajedno sa slatkim krumpirom, rižinim kolačićima, ljutikom, kupusom i malo čilija peku u velikoj plitkoj otvorenoj tavi na sredini stola, a konobar vam to sve pred vama miješa lopaticom. Priprema traje kojih desetak minuta, dobijete kimči, luk, češnjak, fermentirani tofu i listove salate u koje to zamatate, ja sam još dodao sir i udon rezance…nije loše, no još me drži ručak. No sve u svemu, čini mi se da je korejska kuhinja malo zanemarena u odnosu na kinesku i japansku, trebat ću to malo pomnije proučiti. Inače, dak galbi znači „pileća rebrica“, ali unutra ne samo da nema rebrica, nema ni kosti. Nije da se bunim, s obzirom na to koliko sam kosti istrijebio iz jelâ zadnjih nekoliko mjeseci…
Doista, jedan dan je bio sasvim dovoljan za Johor Bahru, a sutra je konačno vrijeme za Lavlji grad i 45. državu u životu…
Post je objavljen 22.10.2015. u 11:51 sati.