Iako nisam krenuo udarno, ipak je bilo sasvim dovoljno vremena za razgledati sve zanimljivosti ove povijesne luke. Naravno, moglo se vidjeti i više, no dio je uskratila izmaglica koja je ponovno zavladala. Žilava je to beštija, čini mi se da još uvijek nije gotovo s njom…
U hotelu imaju nekoliko opcija doručka, ja uzimam portugalski păo con tomate, svojevrsne bruschette od uzduž prerezane polovice baguettea, premazane umakom od paradajza i maslinovim uljem. Nestvarno je to jesti ovdje, ali kada se uzme u obzir utjecaj Portugalaca u povijesti grada, to i ne čudi previše. Usto još uzimam sok od limunske trave i kavu, te na kraju krećem u grad oko pola 12.
Malaka je potpuna suprotnost Kuala Lumpuru. Dražesni kolonijalni gradić s poviješću 500 godina duljom od kualalumpurske, i s kolonijalnom arhitekturom sličnom penanškoj, ali ipak malo raznolikijom, jedno je od omiljenih turističkih odredišta u Maleziji. Malaka danas ima oko pola milijuna stanovnika, leži na ušću istoimene rijeke u istoimeni tjesnac, a prema legendi osnovao ju je Paramesvara, hinduistički kralj sa Sumatre, koji je neko vrijeme živio u Temaseku (današnjem Singapuru), gdje je prilikom borbi za vlast ubio tamošnjeg kralja kojega su postavili Sijamci, koji su u to vrijeme pod svojim utjecajem držali Malajski poluotok. Paramesvara je u strahu od osvete pobjegao na zapadnu obalu Malajskog poluotoka, te je stigavši na obalu nedaleko ušća današnje rijeke Malake svjedočio neobičnoj sceni: lovački psi njegove pratnje napali su jednog patuljastog jelena (vrstu životinje koja živi samo u ovim krajevima, inače manju od psa), a on se uspio obraniti gurnuvši pse u rijeku. Paramesvara je to shvatio kao dobar znak i odlučio ovdje utemeljiti grad, nazvan po drvetu pod kojim se u tom času odmarao. Tradicionalno se godinom osnivanja Malake smatra 1396. S obzirom na povoljnu lokaciju na glavnom plovnom putu između Istoka i Zapada, kao i na otvorenost grada za strane trgovce, Malaka je ubrzo postala multietničkim gradom, s brojnim arapskim, perzijskim, indijskim i kineskim trgovcima. Bojeći se napada Sijamaca i kraljevstva Madžapahit s Jave, Paramesvara je sklopio ugovor o zaštiti s Kinom, kojom je u to vrijeme vladala dinastija Ming. Velik broj muslimanskih trgovaca ojačao je položaj islama, a ubrzo je i sâm Paramesvara prešao na islam, uzeo titulu sultana i promijenio ime u Iskandar Šah. Malački će sultanat postojati oko stotinu godina i smatra se prvom pravom malajskom državom (iako je i to poprilično dvojbeno, s obzirom na etničku šarolikost). Malaku su zvali „Venecijom Istoka“, pri čemu ovdje nije bila riječ o urbanizmu, nego o bogatstvu (to je vrijeme u kojem je Mletačka Republika bila najbogatija država na svijetu zbog toga što je držala trgovinu začinima s Europom). To je zaintrigiralo Portugalce, koji su već imali nekoliko uspostavljenih kolonija u Indiji, te su oni poslali delegaciju u posjet malačkom sultanu. No Tamili u Malaki upozorili su sultana na loš tretman koji su Portugalci prakticirali prema muslimanima u Indiji, a kako je portugalski izaslanik Diogo Lopes de Sequeira usto povrijedio nekoliko islamskih običaja (nije se izuo prilikom ulaska u sultanovu palaču, obratio se sultanu pokazujući na njega prstom), sultan ga je otjerao, zarobivši i ubivši pritom nekoliko njegovih vojnika. Portugalci su se nato pojavili s mornaricom i osvojili grad tijekom jednog dana u kolovozu 1511. Portugalci su u gradu sagradili novu jaču tvrđavu, nazvanu A Famosa, na brežuljku na lijevoj obali rijeke Malake, iskoristivši kao materijal nišane s muslimanskih mezara, kamenje iz srušenih džamija i sl. Ujedno su uveli veći porez za kineske trgovce, kao i ograničenja za njihovu kupovinu zemlje. To je loše odjeknulo u Kini, koja je za osvetu počinila nekoliko masakara tamošnjih portugalskih trgovaca. Tijekom 16. st. portugalska Malaka bila je stalno pod ugrozom susjednih sultanata Johora i, posebice, Aceha, što je završilo tek kada je portugalska mornarica porazila ačešku i tako uništila sultanat. No uklanjanje Aceha išlo je na ruku moćnoj Nizozemskoj istočnoindijskoj kompaniji, koja je onda u suradnji s Johorom 1641. natjerala Portugalce na predaju. Nizozemci su se zauzvrat obvezali ne napadati druge malajske države, što i nije bilo teško, budući da je primarni nizozemski interes ležao u Molučkim otocima i Javi, a Malaka im je bila važna kao mjesto prekrcaja robe i strateške kontrole Malačkog tjesnaca. Nizozemci su urbano definirali grad kakav danas znamo, sagradivši gradsku vijećnicu (Stadthuys), po uzoru na vijećnicu nizozemskog grada Hoorna, zatim toranj sa satom, Kristovu crkvu i sl. Nizozemska je vlast potrajala sve do pada Nizozemske pod Napoleona, početkom 19. st. Tada je Malaka stavljena pod britansku upravu, iako je formalno vraćena Nizozemcima 1818., da bi službeno prešla Britancima 1825., kada je uključena u sastav Tjesnačnih naselja. Tijekom Drugog svjetskog rata, točnije 1942., Malaku su okupirali Japanci, ali kako su se Britanci brzo povukli iz grada, nije došlo do većih razaranja. Japanci su mnoge stanovnike grada angažirali na izgradnji svoje Pruge smrti za Burmu. 1945. Japanci se predaju, a Malaka dijeli sudbinu ostatka Malaje i Malezije (jako puno riječi s „mal-“). 2008. povijesna je jezgra, zajedno s georgetownskom, upisana na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Inače, s godinama je došlo do velikog otimanja zemlje moru (ipak je ovo bio nizozemski grad), tako da je povijesna tvrđava, tj. brdo na kojem se nalazila, nekoć iznad samog ušća rijeke Malake, danas smještena nekih 600-tinjak metara od obale.
Uloga Malake kao trgovačkog središta rezultirala je i nastankom nekoliko etničkih skupina specifičnih za Malaku (iako se neke od njih mogu naći i u Penangu i Singapuru). Najznačajnije takva skupina su Peranakani (dosl. „potomci“ – riječ peranakan se može odnositi zapravo i na sve ostale miješane populacije u Malaki) ili Baba-Nyonye (prema honorifičnim nazivima za muškarca i ženu), potomci brakova kineskih trgovaca i Malajki. Naime, kineski su trgovci u Malaku uglavnom dolazili sami, bez obitelji, te bi ovdje s godinama zaradili dosta, ali ih je portugalski zakon sprečavao da kupe zemljište i pokrenu vlastiti privatni posao. Stoga su se ženili Malajkama, došavši na taj način do zemljišta. Rezultat je bio nastanak miješane sino-malajske kulture, a kasnije se ta društvena skupina nastojala održati isključivom endogamijom. Kako su brakovi ionako u to vrijeme bili dogovarani, to nije bilo teško. Baba-Nyonye su po vjeri budisti ili taoisti (iako ima i muslimana, pa čak i kršćana), jezik im je malajski s mnogo posuđenica iz hokkienskog kineskog (tzv. Baba malajski), a kuhinja i tradicionalna odjeća prikazuju mješavinu dviju kultura. Osim Baba-Nyonya, postoje i Chittyji (mješanci Indijaca, ponajprije Tamila, i Malajki), kao i Kristanzi (od cristăo „kršćanin“), mješanci Portugalaca i Malajki. Ove dvije potonje skupine su mnogo manjebrojne od Baba-Nyonya, kojih danas u Maleziji, Indoneziji i Singapuru, prema procjenama, ima i do 8 milijuna.
Moja šetnja me vodi prvo do središnjeg trga na obali rijeke, gdje je smješten toranj sa satom, nekadašnja gradska vijećnica, Kristova crkva i još nekoliko trgovačkih zgrada, sve u karakterističnoj tamnocrvenoj boji. Prva destinacija za koju se danas odlučujem jest Muzej peranakanske kulture, smješten u staroj kući jednog od peranakanskih trgovaca, sagrađenoj 1896. Kuća su zapravo tri paralelne kuće spojene zajedničkim pročeljem (nizozemski stil gradnje uskih i dubokih kuća), a unutra nažalost nije dopušteno fotografiranje. Vodič je duhovit tip, Malajac (pitao sam ga na kraju pripada li i on Baba-Nyonyama, pa je rekao da samo radi za njih), koji nam vrlo studiozno objašnjava običaje života Baba-Nyonya, umjetničke utjecaje na unutrašnju arhitekturu… Kako to obično biva, iako je muškarac bio taj koji je donosio kruh u kuću svojim poslovnim aktivnostima (koje su sukcesivno povijesno vezane uz „tri zlata“ – crno zlato, tj. začine; bijelo zlato, tj. kaučuk; te u današnje vrijeme narančasto zlato, tj. palmino ulje), kuću je čuvala žena i to je bilo njezino carstvo – uostalom, on je ovisio o njoj budući da je zahvaljujući njoj i došao do zemljišta za sagraditi kuću. Podovi i mnogi zidni ukrasi izrađeni su od tikovog drveta, često s intarzijama od sedefa. Namještaj prikazuje i utjecaj viktorijanskog stila, a tu su i venecijanska ogledala, kineske slikarije na staklu, kineski i engleski porculan, britanski parfemi i alkoholna pića (dvije neotvorene boce Henessyja iz 1830-ih), ventilator na kerozinski pogon (! – struja je uvedena tek 1930-ih). Postoje obiteljske fotografije obitelji Chan, koja je još uvijek vlasnik kuće (mislim da je trenutno riječ o četvrtoj generaciji te obitelji koja živi u Malaki), na kojima se vidi raskošna odjeća kojom su Nyonye pokazivale svoj socijalni status i bogatstvo. Zanimljiv je sustav motrenja – naime, kako je prizemni dio kuće uvučen, u podu prvoga kata nalazila se pomična pločica kroz koju je bilo moguće promotriti tko je pred vratima, a da nije trebalo silaziti u prizemlje. Eksponati prikazuju i tradicionalnu svadbenu odjeću, opremu za proslavu obiteljskih svečanosti, tu je naravno i hram posvećen umrlim precima… Obilazak kuće traje oko sat vremena i doista je šteta da ne dopuštaju fotografiranje (čak ni krišom nije moguće, jer su svugdje kamere), jer bi bilo lakše dočarati o čemu pričam.
Ulice u Kineskoj četvrti odražavaju nekadašnju socijalnu segregaciju. Najbliža moru se nekad zvala Heerenstraat (Gospodska ulica, danas Jalan Tun Tan Cheng Lock), i tu su uglavnom živjeli bogati trgovci, prvenstveno Europljani. Iza toga je Jonkerstraat (Kramarska ulica, danas Jalan Hang Jebat – čita se naravno „džebat“, da netko ne bi pomislio), gdje se danas održava večernja tržnica, a nekad je bila mjesto života sitnih trgovaca i obrtnika. Iza toga je pomalo orvelovski nazvana Harmoniestraat (Ulica sklada, danas Jalan Tokong), nazvana tako zato što je tamo živio azijatski šljam, sa svim šarenilom njihovih etniciteta i vjera. Na Harmoniestraatu se danas nalazi i najstarija džamija u Malaki, Masjid Kampung Kling, budistički hram Cheng Hoon Teng i hinduistički hram Sri Pojjatha Vinajagar Moorthi (malajsko ime ulice danas i znači „Ulica hramova“).
Bliži se dva sata, pa prelazim prema Stadthuysu i penjem se na brdo iza nje, na kojem se danas nalazi crkva Sv. Pavla. Sagrađena u 16. st., bila je mjesto prve škole u Malaki, pod vodstvom isusovačkog misionara svetog Franje Ksaverskog. Odavde je sv. Franjo otišao na svoje misionarsko putovanje po Kini i Japanu, gdje je kasnije i umro, a tijelo mu je jedno kraće vrijeme bilo privremeno i pokopano u crkvi, prije nego je konačno preseljeno u Gou. Crkva je danas ruševna, budući da su Nizozemci svoju glavnu crkvu sagradili preko puta vijećnice, pa više nisu marili za ovu, a Britanci su ju kasnije koristili kao spremište baruta. U crkvi se nalazi dosta starih portugalskih i nizozemskih grobova, čije nadgrobne ploče su poredane uz zidove.
U pola 3 stižem na vođenu turu na engleskom jeziku u Stadthuysu. Vodič je Indijac imenom Lingam (da, zove se kao Šivino spolovilo), a turu u početku činim samo ja, kasnije se još priključio jedan Japanac. Sagrađena 1650., to je vjerojatno najstarija sačuvana nizozemska zgrada na Dalekom istoku, u kojoj se u vrijeme nizozemske uprave nalazio ured guvernera i njegova zamjenika, a danas je ovdje Povijesni i etnografski muzej. Na dosta poučan način prikazana je povijest Malake od uspostave sultanata sve do japanske okupacije, a etnografske zbirke posvećene su različitim etničkim zajednicama u gradu (između ostaloga i Baba-Nyonyama, tako da ću barem ovdje nešto poslikati). Unutra se nalazi i replika tradicionalne malajske kuće, nekoliko ribarskih čamaca, a posebno mi je zanimljiv jedan od nadgrobnih kamenova s natpisom na – armenskom. Znam da u Penangu postoji Armenian Street, ali općenito mi je teško bilo povezati Armence s Malajom.
Nakon izlaska iz Stadthuysa obilazim brdo na kojem se nekoć nalazila tvrđava, a u čijem se podnožju danas nižu razni muzeji, između ostaloga i muzej poštanskih maraka, muzej UMNO-a (stranke koja čvrsto drži vlast u Maleziji još od 1957.), a tu su i jedina preostala očuvana vrata nekadašnje tvrđave. I tvrđavu su dokrajčili Britanci, kojima se nije dalo održavati ju, a ova su vrata, Porta de Santiago, spašena samo zahvaljujući intervenciji Stamforda Rafflesa, utemeljitelja Singapura i zaljubljenika u povijest. Pored Porte de Santiago nalazi se replika nekadašnjeg sultanovog dvora, sagrađena 1984. Stil izgradnje je tradicionalni sumatranski, no ja ga prepoznajem kao stil kojega sam se nagledao na watovima u Tajlandu i Kambodži. Samo što ovdje nema repova nagâ, nego su završetci greda malo deblji. Ali nesumnjivo je sumatranska arhitektura, vjerojatno preko kraljevstva Srividžaja, utjecala na stil tajskih watova.
Vraćam se prema centru kroz noviji dio grada, koji je već na dijelu nasipanom tijekom kasnijih stoljeća, pored tornja Taming Sari, koji na sebi ima rotacijsku platformu-vidikovac, ali od koje trenutno u ovim vremenskim uvjetima nema koristi. Tu je i Pomorski muzej, smješten u replici portugalske karake Flor do Mar, koja je potonula 1511. sjeverno od Sumatre, prevozeći bogat tovar iz netom osvojene Malake u Gou. Prema procjenama, to je najbogatiji brodolom ikad, budući da je brod prevozio 200-tinjak škrinja punih dragog kamenja. Lokacija brodoloma se znade, no nije pristupačna, s obzirom da se oko njene kontrole spore Malezija i Indonezija.
Radno vrijeme restoranâ u Malaki je dvokratno, a još je i nedjelja, tako da malo lutam dok konačno ne nađem nešto gdje ću pojesti ručeru, budući da je već skoro 5 popodne. Naravno, pikiram restorane s Nyonya hranom (Baba je ovdje izostavljen budući da su, kako sam rekao, rodne uloge bile strogo podijeljene). Taman nakon što sam nabasao na još jedan zatvoreni restoran iz preporuke, nasuprot njemu vidim maleni restoran sličan kubanskom paladaru (obiteljski restorani koji se obično nalaze unutar stanova), koji naravno nudi Nyonya hranu (njonjsku?). Cijene su više od onih na ulici, naravno, ali još uvijek prilično pristupačne. Opis jelâ ne postoji, tako da se moram oslanjati na internet i pretragu po imenima jela. Trudim se odabrati nešto što nije ljuto, ali to je ovdje rijetkost. Uzimam Nyonya laksu za predjelo, jede mi se nešto jušno, a potom za glavno jelo ayam buah keluak, piletinu kuhanu u bujonu s dodatkom nekog lokalnog orašastog ploda gorkastog okusa, sličnog crnim maslinama. Jelo se jede s rižom, s kojom se onda miješa saft i izdubena unutrašnjost tog oraha, crna masa koja podsjeća na nekakav kolomaz, ali ukusna – kao crni rižoto. Jedino što je piletina i opet s kostima. Uz to sok od limete sa zrnjem ječma. Desert ću potražiti drugdje.
Šetnja pored jednog bara osvješćuje mi još jednu stvar. Unutra naime sjedi mlađa Malajka i pjeva, uz glazbenu pratnju, i to nekakvu stvar od Jamiroquaija ili Maroon 5, ili ne znam više koje od tih grupa. Istovremeno je odjevena kao i ostale Malajke, s maramom na glavi. Sjećate se i one koju sam vidio u Klangu, s nikabom, ali koja je bila odjevena i ponašala se posve mladalački. I to je ono što zbunjuje – mi čim vidimo ženu s maramom (osim u Iranu, gdje znamo da je to posljedica zakona, a ne osobne želje) očekujemo odmah da je riječ o konzervativnoj muslimanki koja se s prijezirom odnosi prema zapadnjačkim kulturnim vrednotama, koja poštuje svoga čovjeka i priprema se za ulogu majke obitelji. Ovakvi slučajevi (OK, ona s nikabom je ipak malo preekstremna) ukazuju na činjenicu da je marama danas postala sredstvo etničkog identiteta, ono čime netko naglašava svoju „malajskost“, „bumiputrenost“ (unatoč tomu što je to uglavnom razvidno već iz fenotipa), a jedan od glavnih preduvjeta za ostvarivanje toga jest i pripadnost islamu. Premda nije toliko striktno kao u Iranu, gdje je konverzija s islama kažnjiva smrću, ako ste Malajac koji konvertira s islama, vi gubite pravo na malajski etnicitet i sve povlastice koje on u ovoj državi nosi. A ako ne nosite maramu, mnogo je lakše dovesti taj vaš identitet u pitanje, tj. morali biste na drugi način dokazivati muslimanstvo (ne znam kako ga dokazuju muškarci, nadam se ne pokazivanjem da nemaju prepucija). Ovako se pokrijete i mirni ste. Moram priznati da ovdje ima dosta nagađanja, a kako ja nisam razgovarao s nijednom Malajkom, to ne mogu potvrditi ili opovrgnuti. Oportunizma svakako ima – Miro je pričao o svojoj kolegici s posla koja je početkom svojih tridesetih naglo „otkrila“ islam, počela se pokrivati, jer je odjednom shvatila da se mora udati, a navodno je u mlađim danima imala poprilično frivolnu reputaciju. Kako bi tu reputaciju zamaglila (iako su ljudi i dalje pričali) pretvorila se u uzornu muslimanku. Ironija je htjela da nađe dečka Švicarca, koji nije musliman (mi smo zaključili da je možda švicarski Albanac, pa je iz imena mislila da je musliman, a on nije vjernik). Bilo bi zanimljivo pratiti hoće li sada i dalje izigravati veliku vjernicu ili će to s vremenom ublažiti, pogotovo ako se odseli u Švicarsku (a znamo da tamo nema baš puno džamija)…
Za desert uzimam nešto poput millefoglie s durianom, potom stajem opet kod onog starog sa sokovima, ovaj puta uzimam balzamsku krušku, što je zapravo gorka tikvica (ono od čega sam jeo juhu na Penangu), što mi on preporučuje da je dobro pomiješati sa sokom od krastavaca (krasno, još jedno povrće koje ne volim), ali to zaslađuje onim sitnim šljivama koje se obično usoljuju. Okus mi se ne sviđa, ali hajde, zdravo je i prirodno, pa ću ga ispiti. Potom se odlazim odmoriti u sobu prije večernjeg programa, koji je krstarenje rijekom Malakom. Na Lingamovu preporuku odlučio sam ići navečer, atraktivnije je. Brod polazi s pristaništa nedaleko Pomorskog muzeja, a čitava plovidba traje kojih 45 minuta. Iako je pogled lijep, nažalost sam sjedio u sredini čamca, tako da nisam baš mogao previše fotografirati. Da imam selfie-štap možda bih mogao… Rijeka vijuga među nizovima atraktivnih kuća, tzv. shophouses, tradicionalnih kineskih kuća u ovim krajevima, gdje su u prizemlju bili lokali, a na katovima stanovi. Uz rijeku je napravljena i osvijetljena promenada. Potom ju zamjenjuju modernije zgrade, tu je i jedan zabavni park, a potom stižemo do Kampung Mortena, tradicionalnog malajskog sela, nekad nedaleko Malake, danas odavno uklopljenog u grad. Danas je atrakcija zahvaljujući tradicionalnim očuvanim malajskim kućama (onakvima čiju sam repliku vidio u Stadthuysu), sagrađenim na stupovima. Meni međutim izgleda kao apartmansko naselje sagrađeno od jednoličnih modernih imitacija. Možda je to dojam noću iz daljine, da sam se prošetao dotamo imao bih priliku promotriti ga ozbiljnije. Da, da nisam onaj dan putovao 7 sati do Malake, imao bih više vremena…
Nakon povratka s plovidbe još ću se malo provrzmati po Jonkerstraatu i večernjoj tržnici, kupiti putu piring, kolačiće od parenog rižinog brašna s kokosom, punjene palminim šećerom koji postaje žitak tijekom parenja (vrlo ukusno i mirišljavo, jedino ih je teško jesti dok su još vrući), a potom za oproštaj još jednom navraćam do svog prijatelja sa sokovima, ovaj puta se odlučivši za guavu. Iako je i guava bez šećera dosta „travnatog“ okusa, bolja je od onog užasa ranije, tako da zadovoljno odlazim u sobu. Ostavljam još mogućnost kasne večere u restoranu specijaliziranom za satay (malajske ražnjiće) na početku moje ulice, moram konačno kušati taj specijalitet, ali kada se smjestim u sobu i krenem sređivati slike, umor me sve više preuzima, neka vrag nosi i satay, pokušat ću ga sutra ručati prije polaska za Muar. A sada spuštam zavjesu…
Post je objavljen 19.10.2015. u 15:12 sati.