Kako rekoh, Singapur možda jest malen, ali nudi puno sadržaja, i mogao bih ovdje komotno provesti tjedan dana – no iz nekoliko faktora odlučio sam već prije dolaska ostati samo 4 noći. Izmaglica je dosta kumovala toj odluci, tu je bila i predviđena skupoća (premda sam na kraju potrošio svega stotinjak dolara), kao i činjenica da mi u nastavku slijedi dosta dugo putovanje kroz Indoneziju, te bih htio s time krenuti što prije, kako mi se ne bi dogodilo da na kraju Božić slavim u Alice Springsu. Naravno, put od Istočnog Timora do Australije je i dalje nepoznanica.
Iz spomenutih sam razloga današnji dan odlučio posvetiti posjetu jednom od vanjskih singapurskih otoka. Naime, Singapur ne čini samo glavni otok, nego se država sastoji od čak 63 otoka. Bilo ih je još i više, ali mnogi su spojeni tijekom nasipavanja i širenja zemljišta. Izvorna površina države bila je 581,5 km2, danas je 719,1 km2. Otok o kojem ja govorim zove se Pulau Ubin, Otok granita, s obzirom da su se na otoku u prošlosti nalazili brojni kamenolomi granita. Zauzima površinu od 10,19 km2, a leži u Johorskom tjesnacu sjeveroistočno od glavnog otoka, te se na njega dolazi motornim brodićem iz singapurske četvrti Changi, koja je najpoznatija po tamošnjoj zračnoj luci (godinama proglašavanoj najboljom i najučinkovitijom na svijetu), ali zapravo obuhvaća i nekoliko stambenih naselja, park i plaže na krajnjem istoku glavnoga otoka. Changi je i mjesto zloglasnoga singapurskoga zatvora, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata bio logor u kojem su Japanci držali svoje zarobljenike, vršeći smaknuća na obližnjoj plaži; a kasnije je postao konačna stanica za mnoge švercere droge koji su uhvaćeni u tranzitiranju upravo preko aerodroma Changi, te su ovdje smaknuti. 2000. zatvor je premješten u novu zgradu odmah pored, a dotadašnja je zgrada srušena.
Do Changija idem autobusom, kojemu treba skoro sat i pol vožnje, budući da ide pokrajnjim ulicama i često staje. Naselja stambenih zgrada u ovim su dijelovima moderna, uredna, s dosta zelenila (zelenilo je jako važno u Singapuru i Lee Kuan Yew je inzistirao na očuvanju zelenih površina i sadnji novih parkova), podsjećaju me iz nekog razloga na Istru, tj. novije dijelove istarskih gradova. Čudna je ta percepcija veličine Singapura. Ako ga promatramo kao grad-državu, onda nam se subjektivno čini vrlo sitnim. Ako ga usporedimo s Međimurjem, onda odjednom nije baš TOLIKO malen, ipak je to 50 km s kraja na kraj otoka. I još 25 km u pravcu sjever-jug. Svakako je minijaturan s obzirom na važnost koju ima u svjetskoj ekonomiji, no postoji čak 19 svjetskih država površinom manjih od njega. S 5,5 milijuna stanovnika i gustoćom od 7 697 ljudi po kvadratnom kilometru, Singapur je druga najgušće naseljena država na svijetu (nakon Monaka) i treći najgušće naseljen politički entitet (tu Macau premoćno vodi s 21 900 ljudi na km2). Stvarna gustoća naseljenosti je još i veća, budući da su, kako rekoh, mnoga područja Singapura ostala nenaseljena, ili su čak i nenaseljiva.
Nakon sat i pol konačno pristižem na terminal Changi Village. Suprotno imenu, nije riječ o nikakvom seoskom okruženju, sve izgleda jednako urbano, jedino što je naselje malo odvojeno od susjednih naselja neizgrađenim pojasom. Inače, Singapur uredno mnoga zaokružena i samodovoljna stambena naselja računa kao zasebne gradove, čak i ako ne postoji neka jasna fizička granica između njih, pa tako broj gradova u državi iznosi oko 25. Na autobusnom terminalu u Changi Villageu nalazi se hawker centre, pa ću prvo dužnu pažnju posvetiti njemu. Za predjelo uzimam otak (mal. „mozak“), jelo slično ribljoj pašteti, koje se servira u bananinu listu, a naravno postoji i u ljutoj i blagoj verziji. Blagu su prodali, tako da me dopada ljuta. Potom obilazim štandove u potrazi za mee siamom, tjesteninom u slatko-kiselom umaku s dodatkom tamarinda, ali na svim je štandovima već prodana. Izgleda da je to hrana koja se jede za doručak. Nabrzinu uzimam jednu samosu s karijem, pa na kraju iz očaja još i nasi lemak s lignjom. Gledam jato golubova na susjednom stolu, koji se goste ostacima riže s tanjurâ. Ne bi to bilo ništa čudno da ovo nije Singapur, država koja toliko drži do higijenskih standarda u svim ostalim pogledima (naravno, zaboravio sam napomenuti da je ovdje i voda pitka, premda posve bezukusna, jer je gotovo pa destilirana – Singapur inače vodu dobiva iz Malezije, ima nešto svojih slatkovodnih rezervi, a pročišćava i otpadne vode). Dovršavam brže-bolje svoj obrok prije nego skuže da i ja imam rižu, za desert uzimam jednu pohanu bananu, pohani jam i putu piring (one rižine kolačiće s kokosom punjene palminim šećerom koje sam jeo u Malaki), a onda zaključujem da bi bilo dosta i da je vrijeme da malo razgledam Changi. Tu se međutim nema baš puno ni vidjeti, osim plaže na kojoj su nekad Japanci strijeljali zarobljenike, s koje danas možete promatrati kako brodovi plove Johorskim tjesnacem – a ako ste perverzni ili ne znate za bolje, ovdje se možete i kupati. Voda je i inače mutna i masna (ovo je još uvijek obala jednog od najprometnijih svjetskih plovnih putova), a uz ovakvo tmurno vrijeme izgleda otprilike kao jesen na Dunavu u Slavoniji. Samo čekam da lege dođu s idejom za fiš u Čingilingi čardi. Razmišljam kako sav novac i životni standard Singapura ne može platiti prirodnu ljepotu. Istina, novac koji ovdje zarade Singapurci mogu potrošiti na put do neke prirodne ljepote, ali nije to to. Tim više što zbog njihovog mentaliteta baš ni ne znaju uživati u odmoru na nekom predivnom mjestu. Pa onda je zapravo i bolje da nemaju ljepota, ne bi ih znali cijeniti. Rečenica „Ko ovo more platit?“ vjerojatno bi ostala konceptualno nejasna rođenom Singapurcu. Vidiš, trebao sam to spomenuti onom Kinezu na Penangu koji se divio tomu što radim, bilo bi fora čuti njegovo razmišljanje glede toga.
Budući da na plaži nemam što raditi, a ne moči mi se noge u Johorskom tjesnacu (zbog otvorenih žuljeva još bih si mogao nešto i inficirati), dok šetnja prema jugu nije baš neka opcija, jer je tamo aerodrom i mornarička baza, odlučujem se prijeći na Pulau Ubin. Do njega vožnja traje desetak minuta u drvenom brodiću koji prima 12 putnika. Brodići kreću kad se napune, a kako je nedjelja, to je stalno. Vožnja u jednom smjeru je 3 dolara. Pulau Ubin je otok na kojem bi se moglo provesti čitav dan, ne zato što osobito vrvi atrakcijama, nego je tih nekoliko zanimljivih mjesta dosta razbacano, a otok je dug kojih 4-5 kilometara. Glavno seoce, zapravo skupina od kojih dvadesetak kuća, smješteno je otprilike po sredini posjetivog dijela otoka (krajnji zapad je zabranjen za posjetitelje – vjerojatno je tamo nešto vojno), a glavna uslužna aktivnost jest iznajmljivanje bicikala, budući da je to najprikladnije prijevozno sredstvo za kretanje otokom. Ja sam odlučio propješačiti, i to relativno mali krug kad sam vidio na karti, iako sam hodao kojih kilometar i pol, svojevrsnom poučnom stazom koja na panoima objašnjava podatke o flori i fauni otoka. Unutrašnjost otoka je močvarna i teško prohodna, tako da ima nekoliko uskih grla kojima svi turisti moraju proći. Na otoku je nekoliko hramova posvećenih taoističkim bogovima (jedan je posvećen nekoj Njemici koja se ovdje utopila i potom je njezin duh navodno pomogao nekim ljudima, pa su ju počeli štovati), tu je i staza za mountain bike entuzijaste, čak je otvoren i jedan resort… No ljudi na Pulau Ubin dolaze prvenstveno radi opuštene atmosfere i mira i tišine koji nisu baš uobičajeni u Singapuru. Pulau Ubin je po svom izgledu i ritmu života sličniji nekom indonezijskom otoku, krovovi kuća prekriveni su limovima, psi lutalice leže po cesti… Kako sam ja imao još jednu stvar u vidu za obaviti, zadržao sam se na otoku svega oko sat vremena, zapalivši potom ponovno natrag na glavni otok.
To što sam htio obaviti tiče se zapravo ispravljanja štete nastale savjetom onog Indijca iz hostela u Johor Bahruu. Želio sam otići do prave legendarne singapursko-malezijske granice na nasipu koji spaja Singapur s centrom Johor Bahrua. Najlakši način za to izvesti jest otići metroom do stanice Kranji i potom još busom do same granice. Moram preći dobar dio države – otprilike kao da iz Goričana idem u Mursko Središće, ali zbog prometnih veza imam dva pravca, jedan preko Male Subotice, a drugi preko Zasadbrega, jer glavni istočno-zapadni pravac prolazi južnim dijelom Singapura, odakle se onda pruža polukružna linije koja dira sjevernu obalu. Odlučujem se ići preko Zasadbrega, tj. preko Jurong Easta. To znači da, kad se konačno autobusom dočepam metroa, moram ići 20 stanica, presjesti na drugu liniju, te onda njome ići još 5 stanica. Kada napokon stignem do Kranjija već je pošteno sumrak, oko pola 7 je, još moram ko za vraga čekati dvadesetak minuta da se pojavi jedna od čak triju autobusnih linija koje mi odgovaraju (efikasni singapurski javni prijevoz – naravno, na stanicama autobusa nema displeja koji pokazuju koliko do sljedećeg busa, gdje su oni od ZET-a…), a onda se napokon pojavljuje taman da stignem do granice s dovoljno dnevne svjetlosti da još uspijem uredno poslikati nasip. Singapurska granična kontrola je prije početka nasipa i posve je ograđena, usto što je naravno nemoguće vidjeti početak nasipa, jer se ispriječila zgrada graničnog prijelaza. Posvuda su znakovi zabrane fotografiranja i policajci. Po svemu sudeći, ništa od namjeravanog cilja. Mogu se jedino uredno vratiti autobusom koji ide natrag za Singapur. Ali ne mogu – dvije su prometne trake fizički odvojene i ja zapravo nemam alternativnog pravca nego ravno u zgradu granične kontrole. Dolazim na šalter i objašnjavam što sam u biti htio, shvatio da ne mogu i sad se samo želim vratiti. Granična službenica pokazuje razumijevanje za blesavog turista, ali ni ona ne zna kako sada izvesti točnu proceduru, jer ne smijem proći kroz izlazna vrata države bez pečata. Stoga nekomu telefonira, pa mi onda kaže da će me sprovesti službenim hodnikom na drugu stranu, odakle ću se onda spustiti na autobusnu stanicu. Dolazi drugi granični službenik, neki dostojanstveni Indijac, i pokazuje mi da pođem za njim. Tu je i još jedan naoružani čuvar. Iako me mogu odmah sprovesti kroz hodnik na drugu stranu graničnog prijelaza, vode me prvo kat više, u ured, gdje moraju evidentirati moje podatke. Čudna situacija, osjećam se kao da sam uhićen, a zapravo je samo posrijedi rješavanje nestandardne situacije. Čekam u uredu nekih desetak minuta, jedan me tip dolazi pitati tko sam, kako sam točno završio ovdje, zanima ga i točna ruta kojom sam putovao i broj autobusa kojim sam došao, jesam li sâm… Onda mi kaže da je sve u redu, da će mi sad vratiti putovnicu i mogu ići. Opet dolaze dva granična službenika koji me vraćaju u prizemlje, sada konačno na stranu dolazaka, između graničnog prijelaza i rendgenske kontrole. Uspio sam se dakle vratiti natrag u Singapur neobavljena posla. Da kojim slučajem imam više slobodnih stranica u putovnici, izišao bih iz zemlje, provezao se do JB-a i vratio, što onda. Ovako…drugom prilikom.
Ali spustivši se na autobusnu stanicu shvaćam da je ogromna repina, budući da hrpa ljudi iz Malezije stiže natrag u Singapur. Nedjelja je pa su valjda išli na izlet. Neki možda i u šoping, iako ti vjerojatno idu svojim automobilima. Srećom, autobusi idu prilično brzo, tako da sam stao već u drugi koji je došao za onaj red u kojem sam stajao (ima 4 reda, za 4 različite linije).
Planirao sam se vratiti doma oko 6, vratio sam se na kraju oko 8. I opet ništa od večernjeg izlaska u grad, to smo napravili samo prvu večer. Vedranu čak i odgovara navečer biti doma, odmoriti se, Ana i Alma su ove tri večeri bile vani pa on čuva Mašu (iako Maša ide jako rano spavati, kad sam pristigao u stan već je spavala, a netom je bilo prošlo 8). Sjedimo na balkonu i pijuckamo neko južnoafričko vino koje je Vedran donio iz Hrvatske (južnoafričko vino uvezeno u Hrvatsku i potom preneseno u Singapur), jer u Singapuru začudo nema kvalitetnih vina, a i ova nekvalitetna su preskupa. Kaže kako ponekad donosi ishitrene odluke i kako ga ne bi čudilo da već ove zime spakira kofere i vrati se u Hrvatsku, čak i prije nego što se ja vratim. S obzirom na radijus u kojem ovdje radi (2 sata leta do Jakarte, 4 do Hong Konga) isto tako može živjeti u Hrvatskoj ili negdje drugdje u Europi, putovati poslovno do Londona, Frankfurta ili Varšave, a pritom ne morati trpjeti neugodnosti poput ove izmaglice koja ovdje traje već 4 mjeseca (a predviđanja su da bi mogla potrajati i do Nove godine). Hvata ga nostalgija za Hrvatskom, shvaća razliku između koncepta „doma“ i „radnog mjesta“. Naposljetku, ni ne mora fizički živjeti u Hrvatskoj, no svakako je bolje kada znaš da ti je udaljena 2 sata leta, nego 12. A s poslom u Googleu doista ima lepezu mogućnosti gdje može raditi. Eto, i to je još jedan zorni primjer koncepta „Ko ovo more platit?“. Radno mjesto u jednoj od najvećih svjetskih kompanija, život u jednom od gradova koji su redovito u vrhu po kvaliteti života, činjenica da ima svoju obitelj sa sobom, sve je to sekundarno u usporedbi s činjenicom da su ti prijatelji i ostatak obitelji udaljeni 6 (a od ovog vikenda i 7) sati vremenske razlike, da si ovdje ne da bi uživao u životu nego da bi radio u nemilosrdnom korporativnom svijetu (jer čak i najbenevolentnija meritokracija je upravo meritokracija i od tebe se stalno traži da držiš razinu), da te pola godine guši uvozni dim… I onda čovjek poželi vratiti se doma, sjesti na balkon/obalu/klupu, što mu već paše…i jednostavno pustiti mozak neko vrijeme na pašu. Umjetnost fjake. Govorio sam već o tome kako vrijeme u životu najbrže prolazi kada ganjaš kontrolne točke, rokove, kada ti je život strukturiran… I ja to radim, čak i na ovom putu, kao da sam u taj mentalni okvir ušao negdje tamo u Kini, u želji da što prije završi ta naporna dionica, a onda sam ga zadržao i dalje, te mi sada put teče mnogo brže nego prva tri mjeseca.
A sutra bi mogao uslijediti početak još jedne naporne dionice. Vrijeme je za hvatanje ukoštac s najvećom muslimanskom državom svijeta…
Post je objavljen 26.10.2015. u 08:42 sati.