Kad sam se uputio na ovaj put, bio sam svjestan dvaju dana kada neću biti u krugu obitelji i prijatelja – Božića i svoga rođendana, što je za osobu koja voli dobivati poklone poprilično odricanje. :D No s obzirom na to da već 6 mjeseci putujem i ostvarujem ono o čemu mnogi sanjaju, nemam se prava žaliti – to je moj poklon samom sebi ne samo za ovogodišnji rođendan i Božić, nego i za mnoge prošle i buduće.
Slučajno se tako dogodilo da sam na dan kad sam napunio 36 godina ušao u 44. zemlju u životu, što je još uvijek malo ako usporedimo s Pieterom, ali svejedno impresivna brojka. Često sam putujući po ovim zemljama razmišljao koliko je nešto što je nama u Europi normalno – putovati preko granice – ovdje zapravo rijetkost, pogotovo ako je riječ o susjednim zemljama. Kineze ćete vidjeti da putuju u Europu, ali nećete ih baš puno vidjeti u Vijetnamu, Laosu, Burmi… Vijetnamci i Tajlanđani gotovo uopće ne putuju u inozemstvo, eventualno oni koji imaju nekog posla. Dok vjerojatno najprosječniji Hrvat mlađe generacije u životu posjeti barem 3-4 strane zemlje: ode u šoping u BiH, Sloveniju ili Mađarsku, i ode na maturalno putovanje u Češku, Austriju, Slovačku ili možda Španjolsku.
Kako sam rano zaspao, tako sam se i probudio još i prije svitanja, ali budući da i dalje nisam imao što raditi opet sam zaspao, što je rezultiralo onim problemom da sam se idući puta probudio umorniji nego ranije. U međuvremenu je svanulo, još smo uvijek u južnom Tajlandu, iako vanjski krajolik izgleda kao da smo negdje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ne vide se čak ni palme koje bi nas geografski locirale u trope. Negdje iza 9 sati stižemo u Hat Jai, pruga kao i uvijek u Indokini prolazi neposredno između kuća uz prugu. Prisjećam se kako su kod nas u Bibinju lokalni stanovnici digli frku i tražili izmještanje pruge jer im smetaju vlakovi koji prolaze kroz mjesto, a sami su izgradili kuće gotovo u profilu pruge. Ovdje postoji suživot čovjeka i željeznice, zna se tko ima prednost, ako želiš živjeti pored pruge to je tvoj odabir, nitko nije dovoljno bahat da zbog toga traži da se željeznica izmješta zato što se on ovamo naselio. Doduše, kuće uz prugu u Indokini su obično nekakve potleušice od metalnih ploča, tu živi gradska sirotinja koja očito nema dovoljno bahatosti da bi izgurala željeznicu sa svoga Lebensrauma.
Hat Jai je kojih 40 km od granice. Vrijeme je ustati, pospremiti posteljinu i stvari, sklopiti sjedala i pripremiti se na graničnu kontrolu. Ujedno kroz vlak prolazi tip koji mijenja novac. Budući da nisam potrošio svoje bahte, možda je bolje da ih zamijenim. Malezijska se valuta zove ringgit, a 1 kn vrijedi 0,6 ringita (60 sena – i ovo „sen“ nije prema stotom dijelu japanskog jena, nego od „cent“). Dakle, 3 kn su 2 ringgita. Lako se preračunava – cijenu u ringgitima prepoloviš i onda tu polovicu dodaš na postojeći iznos, i to je iznos u kunama. Za 200 bahta dobivam 22 ringgita, što je relativno loše, trebalo bih dobiti oko 25. Ali i to je bolje nego ostati s bahtima.
Granica se nalazi u mjestu Padang Besar (Veliko polje), a tom prilikom svi moramo napustiti vlak zajedno sa stvarima, kako bismo obavili graničnu kontrolu koja je integrirana, oba su granična prijelaza u istoj zgradi. Budući da smo službeno već na malezijskom teritoriju, prvi je jezik svugdje malajski, a to konačno znači opet latinicu, koja će odsada pa nadalje biti jedino pismo na mom putu (nalazit ću još natpise na drugim pismima, ali svi preostali službeni jezici pišu se latinicom – OK, kineski i tamilski u Singapuru ne, ali koncentrirat ću se na engleski i malajski). Malajski jezik pripada u malajsko-polinezijske jezike, a osim što je službeni u Maleziji i Bruneju, poslužio je i kao osnovica za stvaranje indonezijskoga, koji je danas prema malajskome u odnosu kao hindi prema urduu ili standardni hrvatski prema standardnom srpskom. Radi se o jeziku prilično jednostavne strukture, a kako su Malajci muslimani, postoji velik broj posuđenica iz arapskoga, kao i iz engleskoga (kolonijalno nasljeđe – ovo potonje će u indonezijskome biti zamijenjeno posuđenicama iz nizozemskoga).
Gledam na zidu plakat, kazna za pušenje u zgradi je 10 000 ringgita ili dvije godine zatvora ili oboje. Napokon zemlja po mojoj mjeri. Tako je i u Singapuru, samo je vjerojatno novčana kazna još malo viša, a tamo to zahvaća i žvakanje kaugume u javnosti i pljuvanje po cesti. To je već ipak previše. Izlazak iz Tajlanda prolazi glatko, već sam u vlaku ispunio izlaznu karticu, tako da me još samo fotografiraju i to je to. Malezijski ulaz isto tako ide glatko, samo što ovdje skeniraju kažiprste (što je ipak bolje od Kambodže gdje su mi i na ulazu i na izlazu skenirali svih 10 prstiju – zamišljam si paranoičare koji se gnušaju davanja bilo kakvih osobnih podataka kako sada izbacuju Kambodžu sa svojih itinerera). Dobivam ulazni žig na istu stranicu gdje su i tajlandski žigovi, ostajem na 5 slobodnih stranica, ali to sada više i nije toliko bitno nakon što sam utvrdio da mi treba još samo jedna viza. Potom ide pregled prtljage, i tu se malo prepadnem, što ako mi je netko krišom uvalio nešto u prtljagu dok sam spavao? Zemlja koja šalje na dvije godine u zatvor za zapaljenu cigaretu, a nije ukinula smrtnu kaznu – zbrojite dva i dva što onda rade za drogu. Srećom prtljaga prolazi glatko i to je to, granica prijeđene nevjerojatnom lakoćom, možemo natrag u vlak. Odmah nakon polaska primjećujem razliku u standardu dviju država. Južni je Tajland podosta siromašniji od središnjeg dijela zemlje pa je razlika još uočljivija, ali Malezija je ispred čak i u odnosu na središnji Tajland. Pruga je utegnuta kao po špagi (u Tajlandu nas je pošteno zaljuljalo par puta), kolodvori sređeni poput naših novouređenih na Ličkoj pruzi, vlak juri barem 120 čak i na uskotračnoj pruzi… U jednom času se pojavljuje tip iz osoblja koji me pita želim li doručak. Je li papa katolik? Za 11 ringita dobivam 8 malih trokutastih sendviča s ribljom paštetom, čips, dvije šnite tosta, pekmez, bananu i čaj. Čisto pristojno.
Do Butterwortha nam treba kojih sat i pol vožnje. Malezija je sat vremena ispred Tajlanda i ostatka Indokine, u istoj vremenskoj zoni kao i Kina. Tako će biti i u Singapuru, a potom ću se opet u zapadnoj Indoneziji vratiti sat unazad. Krajolik odmah nakon granice podsjeća malo na dio uokolo Ninh Binha u Vijetnamu, osamljena uska brda zaobljenih vrhova strše iz okolne ravnice. Butterworth je lučki gradić i ne puno više od transportnog čvorišta države Penang, najgušće naseljene savezne države Malezije, koja obuhvaća istoimeni otok i nasuprotno mu kopno. Penang je bio jedan od triju tzv. Tjesnačnih naselja (Straits settlements) koja su priključena Malaji nakon dekolonizacije, zajedno s Malakom i Singapurom. U doba trgovine s Dalekim istokom Penang je bio važna postaja prije plovidbe kroz uski i često opasni Malački tjesnac, u kojem su znali vrebati gusari. Danas je Penang jedina malezijska savezna država u kojoj Kinezi tvore većinu, a njezina dražesna prijestolnica Georgetown diči se kolonijalnim arhitektonskim nasljeđem i zajedno s Malakom uvrštena je na UNESCO-v popis svjetske baštine. Od željezničkog kolodvora u Butterworthu nathodnikom dolazim do trajektne luke, odakle ima kojih 20-ak minuta plovidbe do Georgetowna. Penang je inače s kopnom povezan i dvama mostovima malo južnije, no iz nekog razloga dosta automobila i dalje koristi ovu rutu. Prvi puta u životu vidim Indijski ocean, i nemam baš razloga biti oduševljen. Posvuda vlada gusta magla, tolika da se ne vidi otok Penang s kopna, a udaljenost je kojih 2 km. Ne znam ima li to veze s općenitim vremenskim uvjetima, ili su to sve posljedice masovnih požara za raskrčivanje šuma koji se zadnjih tjedana događaju na Sumatri i Borneu. U Singapuru je navodno kritično. Svakako ne bih htio da mi boravak u Maleziji protekne u magli, sudeći po onome što znam o Maleziji, naročito o njenoj hrani, ova zemlja bi mi mogla kotirati visoko na listi.
Trajekt me iskrcava u pristaništu (dvije engleske posuđenice u malajskom za tu rečenicu su feri i jeti), odakle imam desetak minuta hoda do moga hostela, smještenog u ulici Love Lane. Porijeklo imena jest u tome da su ovamo znali navraćati mornari na malo topline i zadovoljenja nagona. Danas je ta ulica epicentar jeftinog smještaja u Georgetownu. Moj je hostel u jednoj od kolonijalnih zgrada, uređenoj u pomalo rohbau stilu (zidovi i podovi su ostavljeni od golog betona, što mi se čini da pojačava vlagu, koja je i inače poprilično neizdržljiva). Osoblje u hostelu pripada indijskoj etničkoj zajednici, iako ne bih rekao da su Tamili, nekako su mi presvijetli za njih (Tamili su kožom gotovo posve crni). Etničke sastavnice Malezije opisat ću u nekom od idućih postova. Nakon prijave u hostel, tuša, internetskih obaveza, konačno krećem obaviti osnovne radnje po dolasku u neku državu – nabavku SIM kartice i nabavku veće količine novca. Dižem 1500 ringgita (više od toga mi bankomat ne može dati odjednom), kupujem karticu i krećem prema jednoj od večernjih tržnica kojih ima diljem Georgetowna, no nekako se baš poklopilo da je ona najautentičnija ujedno i smještena najdalje, uz obalnu promenadu daleko na zapadu Georgetowna. Iako Georgetown izgleda maleno, pogotovo u uskim uličicama u centru, riječ je o gradu veličine Zagreba, a većina stanovnika živi u predgrađima punim visokih zgradurina. Ni sâm otok Penang nije prevelik – s površinom od oko 295 km2 velik je otprilike kao Hvar, ali je kompaktnijeg oblika – recimo kao manja verzija Brača. Sâm Georgetown je proglašen najugodnijim gradom za život u Maleziji i osmim najugodnijim u Aziji. Nadam se samo da mi ostatak zemlje neće zbog toga pokvariti pozitivan dojam. Nakon nekoliko mjeseci budizma, ponovno čujem mujezine kako pozivaju na molitvu – sada će me islam pratiti još oko dva mjeseca, sve tamo do istočne Indonezije.
Penang je gastronomska prijestolnica Malezije i u nekoliko je navrata bio proglašavan i gradom s najboljom uličnom hranom u Aziji. Fuzija kineske, malajske i indijske kuhinje, s ponešto europskih elemenata, dala je eksplozivnu mješavinu koja je uza sve to i vrlo cjenovno pristupačna – prvo jelo za koje sam se sinoć odlučio, char koay teow, rižini rezanci s morskim plodovima, pačjim jajetom i neizbježnim čilijem, koštalo me 10,5 kn. Na porcijama se ne štedi. Potom sam uzeo rojak (da, čita se „rođak“ :D, a znači „mješavina“) salatu od voća i povrća, koja ovdje u Penangu obuhvaća krastavce, guavu, ananas, mladi mango, javansku jabuku (maleni plod grimizne boje koji liči na vrlo malene kruške), zelenu jabuku, pržene komade lignje i gusti preljev od tamarinda, soje i meda. Usto i nekoliko vrlo dobrih voćnih sokova, kao što je onaj od limete s usoljenom šljivom (često stavljaju usoljene šljive u sokove, zanimljiva okusna kombinacija), ili pak od šećerne trske. Jedan od sokova su mi servirali u plastičnoj vrećici, sličnoj onoj u kojoj vam daju ribu kad ju kupite u prodavaonici kućnih ljubimaca – sok i led se pomiješaju u toj vrećici, koja se stegne gumicom, ugurate slamku i užitak može početi.
Penang obećava, noćni život je također zanimljiv, s mnoštvom kafića i čajana, tako da vjerujem da ću preostala dva dana ovdje uživati u povijesti, hrani i ugodnoj atmosferi. Još da se magla raziđe…
Post je objavljen 01.10.2015. u 06:14 sati.