U hostelu sam ostao do podneva, čak i malo iza toga. Za prijevoz do Singapura sam još prethodnu večer pitao Briana smiju li vozači Ubera voziti preko granice, na što je on rekao da ne mogu, ali da mogu DO granice, pa onda sa singapurske strane nekoga pokupim. Nadam se da će internetska veza raditi, najudaljenija točka u Singapuru je možda kojih 20-ak km udaljena od Malezije, dakle bilo bi logično da je cijeli Singapur pokriven malezijskom mobilnom mrežom. Druga opcija je bila da odem do glavnog autobusnog kolodvora u JB-u, pa tamo uskočim u jedan od autobusa koji svakih deset minuta voze prema Singapuru. A onda mi je jedan Indijac u mom hostelu, koji tu stalno živi jer radi u JB-u, rekao da odmah pored šoping centra kraj hostela postoji autobusna stanica odakle bus vozi direktno u Singapur, za 5 ringgita. Nema presjedanja u gradu, samo sjednem i vozim se. Tako ću onda i učiniti. Međutim, postoji jedna kvaka, a to shvaćam tek kad sam sjeo u autobus i vidio kamo se uputio. Autobus naime ne ide na glavni granični prijelaz, onaj iz Johor Bahrua preko nasipa, nego ide na onaj zapadni, pored Legolanda. Tako će me iskrcati u predgrađu, kojih 20-ak km zapadnije od centra. Naravno, Indijcu nije palo na pamet razmišljati kao turist, ulazak u Singapur preko legendarnog nasipa je ipak atrakcija i nisam ju htio propustiti. Ništa, morat ću se vratiti jedan od ovih dana do graničnog prijelaza sa singapurske strane… Inače, budući da Vedran radi do pola 6, a njegova će supruga isto biti u gradu nekim poslom, dogovoreno je da dođem do njega na posao, pa ćemo onda kasnije otići do stana. Šaljem mu poruku s promijenjenim okolnostima, on mi objašnjava da nije problem, od mjesta gdje će me iskrcati bus trebao bi voziti MRT (metro) do samog centra, odakle imam manje od 10 minuta pješice do njegova ureda. Poslao mi je i točne koordinate na Googleovim Kartama, ne bi trebalo biti komplicirano.
Dolazimo na malezijsku granicu, ovaj je granični prijelaz prilično prazan, tako da nema predugog zadržavanja, a autobus vas čeka, samo pokažete kartu prilikom ponovnog ukrcavanja (osim ako vas ne zadrže predugo, onda ode pa čekate sljedeći – idu svakih 20-ak minuta). Desetak minuta kasnije smo na singapurskoj strani, gotovo svi putnici u busu su dnevni migranti, koji granicu obavljaju prilično brzo, samo pokažu osobnu iskaznicu i prođu. Ali ja moram na redovni granični pregled. O singapurskoj sam graničnoj kontroli čuo svašta, od toga koliko su rigorozni glede bilo čega što unosite u državu (ne smijete unijeti čak ni žvakaću gumu), do kazni koje vam odrežu ako vas ulove u prekršaju. Međutim, granični je službenik prilično ljubazan i kooperativan (kad je shvatio da nemam ulazni formular – na koji me nitko nije upozorio, a koji se dobiva kod ulaza u zgradu granične kontrole – samo je izvadio jedan ispod pulta i dao mi ga; pomogao mi je oko nekih nejasnih situacija, npr. trebao sam navesti adresu gdje ću odsjesti, našto sam mu iskreno rekao da ne znam, jer mi je Vedran dao samo adresu posla, budući da ne idem odmah k njemu doma, a službenik se nije bunio ako navedem adresu poslovne zgrade), čitava procedura traje možda koju minutu više zbog ispunjavanja formulara, kažem mu da ću biti u Singapuru nekih 5 dana, dobivam žig i sada krećem prema glavnom problematičnom dijelu, a to je skeniranje prtljage. Koje prolazi lakše nego što sam mislio, nisu me pitali čak ni za moj sprej za rane, kao onomad u Chengduu. Bez ikakvih poteškoća izlazim na singapurskoj strani granice i uviđam da sam izgubio malezijsku mrežu. Izgleda da Singapur ometa sve malezijske mobilne signale na području države. Kako sam ovdje 5 dana, nema smisla kupovati singapursku karticu, mislio sam se još šlepati na malezijsku, ali ovako ću se uglavnom oslanjati na wi-fi hotspotove, a čini mi se da imam još nešto novca za eventualno poslati koju poruku u roamingu. Moj je bus otišao, moram čekati sljedeći, a moram nekako Vedrana obavijestiti kad krenem, budući da će me on čekati pred zgradom (kaže da u zgradi radi toliko ljudi da nema šanse da ga dobijem jednostavno preko porte – zgrada ima nekih 35 katova, čini mi se). Bus se pojavljuje nakon skoro pola sata, već sam poludio čekajući u redu s ruksakom na leđima. Šaljem Vedranu SMS, srećom imam dovoljno sredstava da se pošalje, dogovaramo se za 1 sat pred njegovom zgradom (trebat će mi na kraju sat i pol dotamo).
Glavni otok države Singapur, nazvan inače na malajskome Pulau Ujung (Otok na kraju – jer je na kraju Malajskog poluotoka) lepezastog je oblika, dugačak u smjeru istok-zapad nekih 50 km, a u smjeru sjever-jug oko 25 km. Središte grada je otprilike na sredini južne obale, okrenuto Malačkom tjesnacu, iako je danas urbanizacija zahvatila većinu otoka. Na krajnjem zapadu prolazimo kraj tipičnih predgrađa u zapadnim gradovima – tu su razna skladišta, servisni centri, pokoji veliki šoping centar diskontnog tipa (dakle, ne mall namijenjen šetnji i šopingu, nego križanac skladišta i prodavaonice). Stižemo u Boon Lay, praktički prvo stambeno naselje na zapadu grada, koje me malo po urbanizmu podsjeća na Dugave (a i po smještaju na kraju grada). Inače, iako je Singapur država s jako razvijenim slobodnim tržištem i poduzetničkom klimom, svejedno ima jake mjere socijalne politike, pa tako, osim što je ključna industrija i infrastruktura u vlasništvu države, postoje i opsežni projekti socijalne stanogradnje. No pritom prednost imaju domaći heteroseksualni parovi. Ako ste stranac, samac ili homoseksualni par, vrlo ćete teško doći do stana u takvim državnim zgradama, nego ste prepušteni tržištu nekretnina, a tu su cijene astronomske. Usto postoji i etnički ključ, tj. nastoji se održati harmonija odnosa među različitim etničkim skupinama unutar neke zgrade kako bi se spriječila getoizacija, pa tako u zgradi Kinezi mogu dobiti samo ograničen broj stanova, Malajci isto tako, Tamili isto tako… Singapur inače ima 4 službena jezika, pri čemu je engleski prvi jezik države i jezik međuetničke komunikacije. Singapurski engleski ima karakterističnu prozodiju koja isprva zbunjuje nevično uho, a u kolokvijalnoj se komunikaciji u njega ubacuje mnoštvo riječi iz ostalih jezika, te tako nastaje Singlish (sličan Manglishu u Maleziji): „Eh, this Sunday you going cheong anot?“ (cheong je „zabava“, iz kineskog). Primijetite da su glagolska vremena prilično proizvoljna, tj. sve se govori u prezentu, s vremenskim odrednicama koje to onda dodatno lociraju u vremenu (tako je uostalom u malajskom). Jedna stvar koja je kulturološki zanimljiva: za Singapurce je izravno pitanje nepristojno, tako da oni nastoje ublažiti pitanje formulirajući ga kao izbor. No na taj način pitanje zvuči vrlo grubo za Europljane, jer ispada kao ultimatum. Dakle, „Do you want some coffee?“ je nepristojno za Singapurca, a „Would you like some coffee?“ posve izvan gramatičkih uzusa singapurskog engleskog. Pristojno pitanje će za Singapurca glasiti „You want coffee or not?“, što bi na Zapadu bila rečenica koju izgovara poprilično nadrkani konobar kojemu je već dosta gostovog premišljanja. Preostala tri službena jezika Singapura su naravno mandarinski, kao jezik komunikacije među različitim Kinezima, malajski i tamilski.
Autobus me ostavlja na stanici MRT-a, gdje ja sad prvo moram nabaviti singapurske dolare (na granici nije bilo mjenjačnice, pa se nisam mogao riješiti ringgita). Srećom, bankomat je odmah pored, pa tako dižem 300 dolara (malo manje od 1500 kn). I opet zemlja s istim likom na svim novčanicama – Stamfordom Rafflesom. Najmanji apoen koji mi daje jest 50 dolara. A meni za kartu trebaju 2 dolara. Odlazim u obližnji 7 Eleven da mi razmijene, usput kupujem mlijeko od banane. Vraćam se, kupujem kartu, potom ulazim na stanicu gdje me zaustavljaju dvije čuvarice, Indijke, koje žele pregledati moje torbe, ali nemaju nikakav skener, nego samo vizualno. Dajem im malu torbu, gledaju, pitaju me odakle sam, onda jedna bubne „Imate li stalnu dozvolu boravka u Singapuru?“. Pobogu, ženo, vidiš li ti kako izgledam? Dva ogromna ruksaka, kratke hlače, kapa, vijetnamski stožasti šešir – nije li očito da sam turist? I nakon što sam im to objasnio, one i dalje inzistiraju da im pokažem i veliki ruksak, koji ni ne skidam s leđa. Cijelo vrijeme to čine onom neumoljivom ljubaznošću i smješkanjem, zbog kojih službenu osobu ne možeš ni pošteno ispičkarati, s onim idiotskim „Mi samo radimo svoj posao.“ Uključi mozak. Vidiš da me očito inkomodiraš, vidiš da žurim na metro, vidiš da očito nisam sumnjiv. Napokon me puštaju. Naravno, na području metroa je zabranjeno jesti i piti, a ono što je posebno fascinantno jest što, iako je sve čisto i po podu nema nikakvog otpada, na cijeloj stanici nema nijedne kante za smeće. I kamo da ja sad bacim jedan papirić koji mi je ostao? Takva pitanja vas natjeraju da se zamislite. Kod nas imate mnogo postavljenih kanti za smeće, pa ljudi ipak bacaju smeće uokolo. Što Singapurci rade sa svojim sitnim otpadom? Trpaju ga u džepove? Pojedu ga?
Vlak dolazi, čist, uredan, klimatiziran, vozi me 13 stanica do Raffles Placea, odakle imam već spomenutih desetak minuta hoda do Vedranove zgrade. On me čeka ispred, za ulaz u zgradu mi treba neka propusnica na porti, onda idemo na 30. kat gdje počinju uredi Googlea, a nastavljaju se iduća tri kata. I tamo mi treba neka vrsta akreditacije da se zna komu spadam, to se sve printa po narudžbi, u roku od nekoliko sekundi dobivam zaklamanu akreditaciju sa svojim imenom i imenom svoga domaćina. Odlažem stvari, pa odlazimo dva kata više nešto pojesti u njihovu menzu. Uzimam neke wrapove s pilećim karijem, salatu i voće, juhu od buče sa školjkama i kruh s brusnicama. Imam sreće s vremenom, danas nema izmaglice, pa puca pogled uokolo, koliko je to moguće u šumi nebodera.
Vedran i ja smo išli zajedno u osnovnu školu, nakon čega su nam se obrazovni putevi razdvojili. Zadnji sam ga puta prije ovoga vidio ujesen 1993., kada nas je došao posjetiti u našoj srednjoj školi. Onda mi se prije nekoliko godina javio na Facebooku. U međuvremenu je završio Grafički fakultet, pa je potom radio za neke domaće internetske portale i potom prešao u hrvatsku ured Googlea, u odjel prodaje. I tako, malo pomalo, stigao je i poziv iz Singapura, gdje je ured za čitavu jugoistočnu Aziju, tj. pokrivaju područje od Vijetnama do Istočnog Timora. Bavio se i skijanjem, što je rezultiralo s nekoliko ozljeda zbog kojih bi, po vlastitim riječima, u Hrvatskoj mogao tražiti invalidninu. Dva diska kralježnice su mu otišla, nedavno je bio na operaciji koljena koje je nakon godina nepotpunog remonta počelo popuštati… Iz osnovne ga se škole sjećam kao poprilično bucmastog dječaka, danas se prepolovio, živi zdravo, bavi se sportom, trči, ide u teretanu, trudi se zdravo jesti (iako se također smatra foodiejem). U Singapuru je već godinu i osam mjeseci, a iako ima ugovor na neodređeno, nije siguran želi li ostati ovdje ili će se premjestiti u neku povoljniju zemlju. Ima obitelj, suprugu Anu koja je diplomirani psiholog, te kćerkicu Mašu, koja bi iduće godine trebala krenuti u prvi razred u Hrvatskoj, no u Singapuru već ide u školu. Maša je zapravo glavni razlog zbog kojega ne bi htio ostati dulje vrijeme u Singapuru, jer kaže kako ovo nije grad, a ni obrazovni sistem koji je pretjerano dobar za djecu. Singapurski obrazovni sistem dosta je pod utjecajem kineskog konfucijanskog sustava, gdje je mnogo važniji radoholizam i učenje napamet gomile faktografije, bez jasnog povezivanja. Ljudi postaju fah idioti koji baš nisu naviknuti rješavati problematične situacije, pa u životu nisu tolerantni na frustracije. Dobra stvar je jedino višejezičnost. Maša u školi uči na engleskom, a ima i mandarinski, tako da bi u tom slučaju već prije puberteta bila trojezična.
Vedran još ima jedan sastanak u 5 sati, nakon toga zove Uber i krećemo prema njegovom stanu. Uber u Singapuru također dobro funkcionira, jedini je problem što oko 6 svi kreću s posla, pa ga je teško ubosti. Mi smo imali sreće. Stan je kojih 10-ak minuta vožnje od centra, u unutrašnjosti otoka, na 33. katu zgrade, četverosoban. Budući da idući dan dolazi Anina sestrična, u stanu će biti malo gužve, no mene su smjestili u jednu manju sobu, stavili su mi madrac na pod, ne bunim se. Upoznajem i Anu i Mašu, Maša je mala brbljavica poprilično bujne mašte. Iako nije sramežljiva, svejedno ima onu dječju crtu da, kada se treba obratiti strancu, to čini preko treće osobe: „Tata, daj pitaj Krešu…“, a Krešo sjedi s druge strane stola. Vedran i ona su jako povezani, to se odmah vidi.
Stan inače ima i ostavu, za koju mi Vedran kaže da je to zapravo soba za sluškinju. Naravno, čak i u 21. st. mnogi Singapurci imaju sluškinje (obično Filipinke) koje, ako žive u stanu s njima, zarađuju oko 800 dolara mjesečno, a mjesto gdje žive je obična izba bez prozora. Vedran kaže da im je takva ideja od samog početka bila morbidna, pa su sobu za sluškinju prenamjenili u ropotarnicu.
Ostatak predvečerja provodim na balkonu orijentiranom na istok, uživajući u pogledu. Iako s desne strane ima ponešto nebodera, ravno se pruža pogled preko brze gradske ceste na obližnji stadion i bazen (zamisao je da svaki kvart ima po jedno plivalište, a dnevna karta je 1 dolar – u nekim stvarima Singapur uopće nije toliko skup), a malo bliže je i burmanski budistički hram. Nažalost nisam slikao, nadam se da će biti još koji dan bez izmaglice. Singapur inače ima poprilično ravnomjernu klimu, temperatura je stalno oko 30 stupnjeva, s dnevnim varijacijama, vlaga između 80 i 100%.
Navečer odlazimo do grada, do stanice MRT-a ima kojih desetak minuta hoda, a potom ćemo se odvesti do Lau Pa Sata (Stare tržnice), jednog od najpoznatijih hawker centrea u Singapuru, smještenog u staroj zgradi koje je 1894. dopremljena ovamo iz Glasgowa. Zgrada je nedavno obnovljena, ali zadržan je karakteristični tornjić s figurom sličnom dubrovačkim Zelencima, koja batićem lupa o zvona. Uzimamo nešto što se zove carrot cake, no niti je torta, niti je od mrkve. Zapravo je riječ o daikonu (japanskoj repi) koji se miješa s rižinim brašnom i vodom, te tako pretvara u nešto slično njokima, a onda se tomu dodaju jaja, češnjak, luk, katkada i čili, a može se jesti sa soja sosom ili bez. Usto uzimamo i mješavinu indijskih jela, ne pretjerano ljutih, a ja na štandu sa sokovima odabirem i cijeđeni sok od avokada i manga. Potom se upućujemo u Marina Bay, dio koji je 1970-ih sagrađen na nasipanom zemljištu, izmijenivši tako izvorni izgled obale i stvorivši mirnu uvalu (kasnije pregrađenu u danas slatkovodno jezero) oko koje su šetnice i ekskluzivne prodavaonice, a najpoznatija građevina je hotel Marina Bay Sands, koji se sastoji od tri nebodera, povezanih na vrhu metalnom strukturom koja liči na cepelin. Hotel, zajedno s obližnjim šoping centrom i kasinom, ostvaruje prihod u visini pola godišnjeg BDP-a Hrvatske. Ukupno ima 2561 sobu. Naravno, najveći se dio novca vrti u kasinu, koji ima 500 stolova i 1600 kockarskih mašina. U prizemlju šoping centra se nalazi kanal u kojem gondolijeri prevoze posjetitelje amo-tamo, sve u stilu vegaškog Venetiana. To ne čudi, jer je vlasnik hotelskog kompleksa američki Las Vegas Sands. U kompleksu su još muzej, dva kazališta, restorani, klizalište… Na krovu se nalazi „beskonačni bazen“, koji stvara iluziju da se voda prelijeva preko ruba zgrade. Iza hotela pruža se kompleks Gardens by the Bay, botanički vrt, kojim dominiraju visoke konstrukcije koje liče na okomito postavljene baterijske svjetiljke, a koje su zapravo postavljene uokolo okomito stratificirani vrtovi s drvećem i puzavicama. Među njima prolazi šetnica – primijetio sam da je u jugoistočnoj Aziji veliki turistički hit canopy walk, tj. šetnja među krošnjama.
Ovako noću, i bez izmaglice, grad doista izgleda svjetski. Vidjet ću kako će biti sutra danju, kada konačno uzimam svoju fotoopremu i krećem u izviđanje. Sada ćemo pozvati Uber i vratiti se u bazu na počinak…
Post je objavljen 23.10.2015. u 05:16 sati.