Ustao sam oko 9, obavio doručak (začudo, prilično dobar s obzirom na sve ostalo u ovom gostinjcu – ipak su oni prvenstveno kafić/slastičarnica). Dobio sam nekoliko malih trokut-sendviča s povrćem i majonezom, te jednu kuglicu svojevrsne kompaktne krumpir salate s lukom i – grožđicama. Uopće nije loše, kolikogod čudno zvučalo.
Doznajem da je odjava u 1 sat, tako da imam vremena još oko 3 sata da to sve u miru razgledam, Taiping nije toliko ogroman da se to ne bi dalo. Još je i nedjelja. Prvo odlazim do jezera u parku, koje se nalazi nedaleko moga smještaja, a nastalo je na mjestu bivših površinskih kopova kositra, koje su kasnije ispunili vodom. Jezero ima nekoliko otoka, povezanih slikovitim mostićima, tu su i paviljoni za sjedenje, na jednoj se strani nalazi i zoološki vrt (naravno, prvi u Maleziji – zar ste sumnjali?), a izmaglica koja se vuče svuda uokolo daje jesenski dojam čitavom krajoliku. Eto, mogu sada iz solidarnosti osjetiti kako je u Hrvatskoj, barem što se tiče jutarnjih magli – jedino što je ova magla topla i cjelodnevna. Šećem uokolo jezera, usput opažajući nekoliko zanimljivih murala – mural solidarnosti s narodom Gaze i dva murala posvećena nesretnim avionima Malaysian Airlinesa koji su nastradali 2014. Inače, kad smo već kod muralâ, u Maleziji (točnije, u Georgetownu) živi i malezijski odgovor na Banksyja, umjetnik grafiter Ernest Zacharevič, porijeklom Litavac (odnosno, vjerojatnije litavski židov), koji je svojim muralima, koji su zapravo kombinacija zidnog slikarstva i instalacija, uresio nekoliko gradova diljem Malezije. Prošao sam pored jednog njegovog djela u Georgetownu, ali nisam obraćao pažnju i nisam poznavao kontekst. Nadoknadit ću to u Ipohu.
Nakon šetnje oko jezera krećem natrag prema gradu. Raster gradskih ulica je poprilično pravilan, većinom se sijeku pod pravim kutom, iako je razmak među blokovima nejednak. Prvo zastajem u onom food courtu koji mi se sinoć činio sablasno praznim, sada je posve drugačija priča, sve je otvoreno i užurbano, pa mi treba vremena da pronađem štand koji tražim. Inače, nerijetko su food courtovi raspoređeni po etničkim kuhinjama – Malajci imaju svoje, Kinezi svoje (Indijci se obično krpaju uz Malajce), a i kad su zajedno, postoje odvojeni sektori s kineskim i malajskim štandovima. Uzimam Penang laksu, rekao sam da mi je promakla u Penangu pa sam se poveselio mogućnosti da ju ipak kušam. Kada stavim prvi zalogaj u usta, shvaćam da to možda i nije bila najpametnija ideja – naime, prilično je ljuta, toliko da se zagrcnem od ljutine, pa mi se onda to još širi i kroz nos. Sâm sastav je sličan onoj laksi iz Penanga (koja nije bila Penang laksa :D ), jedino što je tu još i tvrdo kuhano jaje. I malo više čilija. Razblažujem to sokom od jabuke i cendolom, prije no što ću krenuti dalje u šetnju. Želja mi je vidjeti gradski željeznički kolodvor, najstariji u Maleziji, no kada napokon dođem do njega, osjećaj je potpuno razočaranje, budući da je izvorna zgrada poprilično skromna, izgleda pomalo kao longhouse (dugačke kuće u kojima žive gotovo svi članovi nekoga plemena, uobičajene na Borneu, ali i u drugim dijelovima svijeta). Ako je to uopće izvorna zgrada, ako ona nije stradala u nekoj nesreći, a ovo je kasniji provizorij. Prolazim nakon toga i pored impresivne zgrade St. George's Institutiona, pomalo se vraćajući u svoj smještaj, već je pola 1, treba se spremiti. U međuvremenu shvaćam da su opet zatvorili kafić (naravno, nedjelja je, valjda rade samo do podneva), tako da i opet moram na stražnja vrata. Srećom da sada znam proceduru: lokot, zasun, onaj pleh…a vrata se i dalje ne miču. Pa dobro, koji je ovo vrag? Ovi su ležerno otišli doma, valjda računaju da im mogu ostaviti ključ negdje usput, a to što ja uopće ne mogu u kuću, nikom ništa. I opet mrdam i domišljam se neko vrijeme, sve dok se i opet ne pojavi neki susjed (ovoga je puta čini mi se drugi – nisam ih previše zagledao, bio sam koncentriran na vrata) i nakon par sekundi mrdanja skuži u čemu je problem. Naime, i taj dio na koji ide lokot jest također zasun, i to poprilično čvrsto uguran, tako da ga je teško izvući. Dva zasuna, pa onda još onaj pleh i lokot – a time su tek otvorena prva vrata, jer nakon toga slijede još jedna, a ta se otvaraju prislanjanjem čipa u privjesku na senzor. I onda ste tek u stražnjem predvorju, odakle možete samo u sobe. Ako želite u kafić, tu su još jedna vrata s lokotom. Stvar je dodatno besmislena što je s prednje, glavne strane, ogroman stakleni izlog koji je dovoljno razbiti i već ste u kafiću. Ali zapravo to i nije toliko bez vraga, jer s prednje strane bi provala teže prošla neopaženo, ipak je to glavna ulica i tu ima prometa. Zašto se ja uopće time opterećujem? Vjerojatno zato što njihov protuprovalni sistem najviše inkomodira goste, pogotovo onoga koji plaća deluxe sobu. Odlazim pokupiti prnje, pazeći da se na spuštanju ne strovalim niz usko i strmo stepenište zajedno s ruksakom. Frakture bi bile neizbježne, a možda i nešto gore. Po dolasku u prizemlje shvaćam da se ženska iz kafića u međuvremenu pojavila, vjerojatno samo da preuzme ključ. Neka, barem sam savladao otvaranje stražnjih vrata za slučaj da ikada ponovno dođem u Taiping i odsjednem u njihovoj deluxe sobi. A mislim da mogu s popriličnom sigurnošću reći da se nijedno od dvoga neće dogoditi. Ah da, jesam li napomenuo i da je lokot dodatno zeznut, tako da ne možete izvući ključ iz njega, osim ako ga milimetarskom preciznošću ne namjestite u pravilan položaj?
Autobusni je kolodvor ovoga puta blizu, lokalni bus za Kuala Kangsar izgleda kao nekadašnji stari Dubrava autobusi na lokalnim linijama u Hrvatskoj, vožnja traje oko sat vremena, a kada je upalio motor prvo sam mislio da je netko u obližnjoj ulici bacio bombu, onda sam shvatio da je to praskanje iz njegovog auspuha.
Kolodvor u Kuala Kangsaru izgleda vrlo slično taipinškomu, ako se netko sjeća starog autobusnog kolodvora u Samoboru, to je taj đir. Prvo moram negdje odložiti ruksake, budući da mi je Kuala Kangsar samo prolazna stanica, kasnije nastavljam za Ipoh. Bit ću ovdje oko dva sata, računam da mi je to dovoljno za vidjeti sve zanimljivo u ovom gradu. Ali sada prvo moram naći mjesto gdje će mi primiti stvari. Garderobe naravno nema, trebao bih u ured neke agencije. Dosta ih je zatvoreno (nedjelja je), a isto tako bi bilo najbolje ostaviti ga u uredu agencije koja vozi u Ipoh, tako da od njih mogu onda nabaviti i kartu. Dodatni je problem da većina takvih agencija ima daljinske međugradske buseve, kod kojih „Ipoh“ znači „međugradski kolodvor u Ipohu“, a taj je još mnogo dalji od onoga u Taipingu (15-ak km od centra). Treba mi dakle lokalni bus između Kuala Kangsara i Ipoha, taj će me ostaviti u središtu grada. Nalazim agenciju odgovornu za njih (mislim da se jednostavno zove Perak Transport ili tako nekako), unutra sjede tri Indijca i slušaju neki tehno, poprilično glasno. I ne, ne dopuštaju mi da ostavim stvari kod njih. OK, mogu razumjeti strah od toga da je možda unutra bomba, u Maleziji može biti islamizma, a ja opet imam bradurinu, ali razumijevanje njihove strane mi neće ukloniti stvari s leđa. Odlazim do druge agencije, tamo je jedna cura, isto Indijka, kojoj objašnjavam situaciju i vjerojatno moj šarm pali, pristaje da ostavim stvari kod njih premda to čak nije agencija koja prodaje karte za Ipoh – dapače, ona mi velikodušno pokazuje gdje kasnije mogu kupiti kartu koja mi treba. Čisto mi bude žao što će ju eksploziv iz moga ruksaka dignuti u zrak…
Rasterećen krećem u udarnu rutu po Kuala Kangsaru. Nevelik je to gradić, ali su znamenitosti dosta razvučene. Danas ima oko 40 000 stanovnika i još je uvijek prijestolnica Peraka (primjer gdje se „prijestolnica“ i „glavni grad“ razlikuju – perački sultan i dalje stoluje u Kuala Kangsaru, iako je administrativni glavni grad danas Ipoh). Smješten je, kao što mu i ime kaže, na ušću (malajska riječ kuala znači „ušće“ i česta je u toponimima po Malaji), ali ne postoji rijeka Kangsar, nego se vjeruje da je to od kurang sa (101), aluzija na mnoštvo bujica i vodotokâ koji se u kišnoj sezoni ovdje slijevaju u rijeku Perak. Prva sultanova palača bila je sagrađena potkraj 19. st. na samoj obali rijeke, što je bio poprilično glup potez, budući da su česte poplave ugrožavale njezin opstanak. Stoga je 1933. dovršena nova palača, Istana Iskandariah, u perzijskom stilu s dosta utjecaja art decoa. Palača je smještena u prostranom vrtu na brežuljku Bukit Chandan, ali ju je nažalost vrlo teško fotografirati, budući da ju se niotkuda ne može obuhvatiti u cijelosti (osim naravno iz samog vrta, ali tamo se ne može ući).
Sve do 1876. Kuala Kangsar je bio i glavni grad Peraka, no prosperitet kositrenih rudnika u Taipingu, kao i potreba da se ondje smire zajapureni Kinezi, dovela je do seljenja administracije u Taiping. 1897. u Kuala Kangsaru su se sastali vladari Peraka, Selangora, Negeri Sembilana i Pahanga na prvom Vijeću vladarâ (Durbar), gdje je utemeljeno načelo malajske federalnosti. Naime, Malezija i dan-danas ima neobičan sistem vlasti naslijeđen iz toga razdoblja. Po svom državnom uređenju, Malezija je monarhija, i to izborna monarhija – jedina danas u svijetu, uz Vatikan. Na čelu države nalazi se Yang di-Pertuan Agong – uvjetno rečeno „kralj“, premda malajski pojam prevodimo kao „onaj koji je učinjen glavnim vođom“ – što je izborna funkcija za koju konkuriraju vladari 9 od 13 saveznih država Malezije. Mandat traje 5 godina, a funkcionira na principu rotacije – vladar neke od država ne može ponovno biti izabran na funkciju dok se ne izredaju vladari svih 8 ostalih država. To znači maksimalno 40 godina, što u praksi rezultira time da su male šanse da ista osoba bude dvaput na funkciji, no to se ipak dogodilo – trenutni Yang di-Pertuan Agong je Tuanku Abdul Halim Muadzam Shah, sultan Kedaha, koji je već bio na toj funkciji od 1970. do 1975. Izvorni redoslijed država išao je po principu senioriteta vladara u prvom Durbaru nakon neovisnosti – no danas je svejedno zadržan, iako su trenutni vladari možda drugačije starosti u odnosu na tadašnje. I sada dolazimo do zaključka da Malezija onda uopće nije izborna monarhija, budući da su članovi Durbara na tim pozicijama zahvaljujući dinastičkom nasljedstvu u svojim vlastitim državama (s izuzetkom Negeri Sembilana, gdje doista biraju vladara), a kada dođu u Durbar onda im redoslijed vlasti diktira već unaprijed oformljen raspored rotacije pojedinih država (slično npr. jugoslavenskom kolektivnom predsjedništvu).
Kuala Kangsar je ujedno i mjesto gdje je posađeno prvo drvo kaučukovca u Maleziji, koje postoji još i danas (nažalost, nije baš jasno označeno). Inače je Malezija danas najveći svjetski proizvođač kaučuka i gume. 1905. ovdje je osnovan i Malajski koledž, prva škola internatskog tipa u Maleziji, katkada nazivana i „Etonom istoka“. Isprva namijenjena prvenstveno malajskoj aristokratskoj eliti, škola je demokratizirana 1947., no i danas ima vrlo rigorozan sustav prijema, usto što prima samo dječake (iako su tijekom 110 godina postojanja škole istu završile i dvije djevojke). Inače, jedan od profesora na koledžu tijekom pedesetih bio je i Anthony Burgess, britanski književnik i autor Paklene naranče. Predavao je engleski i povijest.
Moja šetnja od autobusnog kolodvora vodi na sjever, pored Koledža, pa sve do željezničke stanice, mnogo reprezentativnije od taipinške, zatim prema rijeci Perak, točnije Mostu sultana Abdula JaIila, pa na jug, pored tornja sa satom (taj dio grada me iz nekog razloga podsjeća na središte nekog istarskog gradića) i na obližnje brdo Bukit Chandan, gdje se nalazi već spomenuta sultanova palača, ali i spektakularna džamija Ubudiah, sagrađena između 1913. i 1917. kao zavjet Idrisa Murshidula Adzama Shaha I. Ibni Almarhuma Raje Bendahare Alanga Iskandara Teje, 28. peračkog sultana, koji se oporavio od teške bolesti (nažalost, umro je prije dovršenja izgradnje). Izgradnjom je rukovodio Arthur Benison Hubback, arhitekt zaslužan za mnoga remek djela po Malaji, kao što su kolodvori u Ipohu i Kuala Lumpuru. Prilikom izgradnje korišten je talijanski mramor čiji je jedan dio uništen prilikom tučnjave dvaju sultanovih slonova (!). Sagrađena u indo-saracenskom stilu, džamija je okrugla oblika, s 4 minareta i ogromnom središnjom zlatnom kupolom. Pored nje se nalazi i kraljevski mauzolej Peraka. Naravno, budući da ne smijem u kratkim hlačama u džamiju, pojavljuje se jedan tip i daje mi neku halju, poput dugačkog kaputa (nije dišdaša, jer se kopča s prednje strane), kako ne bih pred Allaha neuljudan. Iako izgleda impresivno izvana, iznutra je prilično mala, upravo zbog okruglog oblika središnje molitvene prostorije.
Nakon što sam još pokušavao neko vrijeme uloviti najbolji kut za uslikati sultanovu palaču, krećem natrag prema kolodvoru. Potrajalo je i više od 2 sata. Sve je u redu, nitko mi nije dirao stvari, odlazim ponovno do onih tipova koji slušaju tehno, kažem da bih kupio kartu, oni mi poluzainteresirano pokazuju na autobus koji stoji na peronu, rekavši mi da se tamo kupuju karte. Koja je onda njihova svrha, ne znam. Možda prodaju karte kada nema busa na peronu. Autobus je gradskog tipa, iako vožnja do Ipoha traje kojih sat i pol. Karta je ovaj puta 6 ringgita, što je poprilično skupo kada se usporedi s drugim kartama, kao i uvjetima vožnje. Dolazim u Ipoh koji ću detaljnije opisati sutradan, no ono što vidim mi se sviđa. Nekoliko impresivnih građevina sam prošao već u dolasku do hostela, glavna ulica je opet u kolonadama, tu je i već spomenuta monumentalna zgrada kolodvora… Hostel izgleda uredno – barem recepcija, soba već manje. Na recepciji, pored uobičajenog popisa zabrana koji uključuje i zabranu duriana, vidim po prvi puta i zabranu unošenja mangostina. Da, one mrlje znaju biti nesnosne… Moja soba je trokrevetni dormitorij, jedan je krevet već zauzet, kasnije ću utvrditi nekim mlađim Kinezom, dok će drugi krevet ubrzo zauzeti neki tip, također Kinez, od 50+ godina, koji izgleda poput nekog klošara. Taj se odmah izvalio i zaspao, te naravno počeo hrkati. Budući da sam ja morao neko vrijeme još biti u sobi, bio mi je poprilično naporan. Zanimljivo je da sam jedino u Velikoj Britaniji našao starosno ograničenje u hostelima – i to na preko 35 godina. Drugdje ako i postoji, onda se odnosi na djecu mlađu od 7 godina. To što stariji ljudi većinom hrču i što time cijeli dormitorij drže kao taoce, nikom ništa. Jedan nas je takav terorizirao svojedobno u Chişinăuu u Moldaviji, hrkao je kao nilski konj. Ako plaćam dormitorij onda trebam biti spreman na smanjenu komociju – ali to je još uvijek DORMItorij, što znači da barem imam pravo na spavanje.
Navečer sam izišao nešto pojesti, pronašavši prilično pusti grad. Srećom, na jednom mjestu nalazim food court – zapravo se to u Maleziji, Singapuru i Indoneziji zove hawker centre, pri čemu su hawkers ulični prodavači svega i svačega – a iako se ubrzo zatvara, pa više nemaju popiu, vidim da barem imaju asam laksu. Dvije lakse u jednom danu. I premda sam dan ranije pohvalio kako u Maleziji svi vladaju engleskim, sada nalijećem na prodavačicu s kojom to nije slučaj. Ne smijem se očito opustiti ni trenutka. Srećom, uspijevamo se sporazumjeti i ja ponovno dobivam zdjelicu juhe od čije ću ljutine šmrcati. Nikako da naučim… Ovaj sam puta imao priliku sâm si staviti neke stvari u zdjelicu, pa sam vidio koliko su „čiste“ zdjelice zapravo čiste. Naime, jednako kao i rublje, oni i posuđe peru u hladnoj vodi, što znači da mast ostaje na rubovima. Ali budući da u ovih 6 mjeseci (i to točno danas!) nisam imao nikakvih značajnijih probavnih problema izuzev onog proljeva u Lahoreu (povremeno me potjera u nekoliko navrata zaredom, ali nikad to nije ništa drastično), očito je ta sva priča oko čistoće prenapuhana. Ili ja imam čelični želudac.
Za desert još uzimam pohani durian i neku kremu od jaja s đumbirom, a potom se vraćam u sobu u kojoj je onaj tip u međuvremenu čvrsto zaspao i više ne hrče (da, osim što je hrkao, prije je i zijevao uz glasno uzdisanje – to mi posebno ide na živce, kao da se želi reći „pogledajte koliko sam umoran“, a to može biti i metoda pasivne agresije; zapravo mi je možda ranije htio time poručiti da ugasim svjetlo u pola 9 navečer, kako bi on mogao spavati), no kad ja upalim svjetlo i krećem uploadati slike, opet se počinje vrpoljiti i komešati. Treći cimer je nekamo otišao, ja sam sâm s ovom daveži. Naposljetku sam i ja gotov, ušuškavam se…ali sad se on budi, treba na WC. A kako sam ja ugasio svjetlo, u sobi je mračno kao u rogu (zapravo nije, jer ipak nazirem njegove konture i bauljanje). U želji da mu pomognem da još ne padne preko nečega, palim svoje malo svjetlo za čitanje iznad kreveta, što njega totalno prepada. :D Pokazujem mu da ode na WC, obavlja svoje, vraća se, gasim svjetlo i napokon tonemo u san. Trećeg cimera nisam čuo kad se vratio, čuo sam samo kada se ujutro spremao na odlazak. Možda je i prespavao negdje drugdje, to i nije tako glupa ideja…
Post je objavljen 05.10.2015. u 06:46 sati.