Valjalo je dakle napustiti ljupki Penang i krenuti put juga. Unatoč razvedravanju u petak, subota je opet osvanula mutna, jesenska, ali dok su jesenske magle onakve cmocave (kako bi rekao jedan dragi znanac), ove malezijske, šumskopožarske, sparne su, kao da je netko prekrio zemlju teškim gunjem. Čovjek se još veseli kiši, jer ona em rashlađuje, em malo raščišćuje maglu. A ja kao naručeno krećem u najkišniji grad na Malajskom poluotoku.
Od Butterwortha do Taipinga ima oko dva sata vožnje, a cijena je smiješnih 8,5 ringgita – manje od 13 kn. Autobus je poput iranskoga V. I. P.-a – tri sjedala u redu, spuštaju se do 45°, imaju čak i podmetač za noge… Malezija bi mi lako mogla kotirati visoko na listi, samo kad bih ju uspio vidjeti. Teoretski sam mogao i vlakom, ali postoje samo dva vlaka dnevno i oba su bila popunjena, barem prema informacijama na netu, nije mi baš bilo usput da odem provjeriti unaprijed na kolodvor. Na bus doduše moram čekati sat vremena, a i činjenica da je Malezija ipak u Aziji očituje se time što ne postoji centralizirana prodaja karata, nego prvo morate pronaći agenciju koja je odgovorna za vas. Čudno je to s komunikacijom u Maleziji – iako dosta natpisa jest na engleskome, ovi manje važni su svi na malajskome. I onda, poučeni iskustvima iz dosadašnjih zemalja, kao i nedostatkom engleskoga na natpisima, ne očekujete da svi – ali doista svi, čak i piljari – znaju engleski. Usporedimo to s Pakistanom, koji je imao sličnu povijest, a gdje je engleski rijetka biljka među običnim ljudima. Malezijski obrazovni sustav mnogo je kvalitetniji, i unatoč činjenici da se međuetnička komunikacija odvija na malajskom, važnost engleskoga je neupitna. Nadam se samo da to nije iznimka u Penangu i razvijenijim gradovima, iako moram priznati da je moja ruta takva da me ni ne odvodi u pretjerane zabiti.
Po dolasku u Taiping suočen sam s onime što mi je već bilo poznato – autobusni se kolodvor nalazi oko 5,5 km udaljen od centra, u predgrađu Kamuntingu. Nisam siguran postoji li ikakav javni prijevoz, na internetu te informacije nema. Taksisti su pak lešinari koji bi mi bili spremni oteti 20-30 ringgita i naravno da neće uključivati taksimetar. Odlučujem se malo izvidjeti uokolo, pronaći neko stajalište gradskog autobusa ili pak zahaltati na ulici neki benevolentniji taksi – a na kraju krajeva, mogu i početi hodati, pa usput naći taksi. To i činim, upisujem rutu u Google karte na mobitelu i krećem hodati. Prema izračunu, bilo bi to oko sat vremena hoda. Nadam se da neću morati skroz hodati, da će se pojaviti koji taksi… Nakon što sam presjekao kroz nekoliko mirnijih ulica, izlazim na glavnu cestu prema gradu, koja je dugačka oko 2 km. No na krivoj sam strani, pa ne mogu zaustavljati taksije koji idu u mom smjeru. Naposljetku prelazim na drugu stranu, ali sada nigdje nema taksija. I tu počinjem osjećati posljedice „gunja“. Znojim se, ruksaci mi se urezuju u ramena, na mahove bih plakao od muke, ali hodam, udaljenost koja se smanjuje daje mi još snage. Povremeno se stanem odmoriti, na jednoj benzinskoj kupujem bocu vode i neki sok od ličija, da ne dehidriram. Razmišljam koliki su to napori za moj organizam i hoće li se to odraziti na mojoj štitnjači. Nikad nisam imao nikakvih problema takve vrste, ali nikad se nisam ovoliko naprezao. Igram li se sa svojim zdravljem?
Naposljetku sam doista prehodao svih 5,5 kilometara do svoga smještaja, pompozno opisanoga kao „guesthouse“, iako je riječ zapravo o kafiću u kojem se iznajmljuje nekoliko soba. A te sobe su na katu. Prvo mi žena na recepciji/pultu naplaćuje cijenu sobe, koja je prilično skupih 72 ringgita. Na računu piše da je soba „deluxe“. Prvo, u skladu s tradicijom u ovim zemljama, moram skinuti cipele – s ruksakom na leđima, nisam lud da ga skidam za tih par sekundi. Onda se treba uspeti uz prvi niz poprilično strmih stepenica, koje su ipak još uvijek stepenice. Drugi pak niz liči na ljestve. Napokon dolazim u hodničić u samom potkrovlju, koje je pregrađeno s nekoliko ploča lesonita tako da tvori dvije sobe, a moja deluxe soba je zapravo madrac za dvije osobe na podu, u prostoriji s dvostrukim padom krova (dakle, na dvije strane), što znači da se može uspravno stajati jedino na ulazu u sobu – a tamo je pak krovna greda i na nju ovješena lampa. Ah da, kupaonica je na katu ispod, a WC skroz u prizemlju. Zamislite kad vam se usred noći pripiša (ili nešto još gore), a onda morate juriti niz dva niza vrlo strmih stepenica do olakšanja. I to košta 110 kn. U zemlji u kojoj dva sata vožnje u autobusu koji je gotovo pa luksuzniji od ove sobe koštaju 13 kn. Pitam se onda kakve su sobe koje nisu deluxe.
Suvišno je i govoriti da internet u sobi gotovo da i ne radi, a na katu niže kako kada. Srećom da ovdje ostajem samo jednu noć. Nakon što sam se otuširao i obavio internet (čekajući da se unormali) već se spustio sumrak. Svejedno ću u večernji obilazak Taipinga. Vidio sam već ponešto hodajući dovdje, ali to su bila predgrađa, a i nije da mi je baš bilo do razgledanja, bio sam usmjeren na cilj. Iako je Taiping dakle na glasu kao vrlo kišovit grad, kiša nije padala ni popodne, ni navečer, ni noću, ni čitav drugi dan. S jedne je strane to bilo dobro, jer sam mogao mirno razgledati grad, ali kiša bi barem malo rastjerala maglu. Inače, od kiše se vrlo lako skloniti u neku od kolonada kojima grad obiluje (utvrdit ću da je to obilježje kolonijalnog stila u Maleziji – ulice su redovito uokvirene nizovima arkada kroz koje se može prolaziti neovisno o tome kakvo vrijeme upravo divlja nad gradom. One pružaju zaštitu i od sunca i od pljuskova.
Taiping je ime kineskog porijekla koje znači otprilike nešto poput „veliki mir“. Tako se inače zvala i ona država koju je htio osnovati Hong Xiuquan, tip koji je zabrijao da je mlađi brat Isusa Krista i poveo veliki ustanak u Kini sredinom 19 st., što je jedan od najkrvavijih građanskih ratova u povijesti. Ovaj grad nema veze s time, iako ima veze s Kinezima. Taiping ima oko 220 000 stanovnika i drugi je najveći grad savezne države Perak (u koju sam u međuvremenu prešao), a od 1876. do 1937. je bio i njezin glavni grad. Razvoj grada započeo je naglo u 19. st. kada su ovdje pronađena bogata nalazišta kositra, što je privuklo velik broj useljenika, i to poglavito Kineza. Ubrzo su se izdvojile dvije velike skupine kineskih naseljenika – „Pet udruga“ koju su činili uglavnom Hakka Kinezi (mnogi od njih, ironično, pobjegli iz Kine pred Taipinškim ustankom), te „Četiri udruge“, koju su činili uglavnom kantonski Kinezi. Ove su se dvije skupine počele međusobno boriti oko prava na rudarenje, te je to rezultiralo čak četirma lokalnim ratovima na području Taipinga, sve dok Britanci nisu uletjeli i smirili situaciju. Tako je grad, koji se dotada zvao Klian Pauh (Rudnik manga), dobio današnje ime.
Taiping je po mnogo stvari bio prvi u Maleziji (neki tvrde da je riječ o brojci 33). Radi transporta kositra sagrađena je pruga od Taipinga do Port Welda (danas Kuala Sepetang), prva željeznička pruga u Maleziji. Prvi je vlak krenuo 1. lipnja 1885. U gradu je otvoren i najstariji muzej u Maleziji, Muzej države Perak. Tu je bila osnovana i prva policijska jedinica, izgrađena prva anglikanska crkva, itd. Postoji i galerija posvećena prvim stvarima u Taipingu, iako je ja nažalost nisam pronašao. 1915. u gradu su Britanci otvorili ekskluzivnu mušku srednju školu, St. George's Institution, koja djeluje i danas (sada ju financira malezijska vlada). Ta nije bila prva. :D
Budući da se ubrzo smračilo, nije bilo neke koristi od tumaranja uokolo s fotoaparatom, pa sam se tako koncentrirao na ono najvažnije – hranu. Taiping je poznat po nekoliko večernjih tržnica, iako su ovdje zapravo više u pitanju dnevne – navečer je dosta štandova bilo zatvoreno. Ovaj puta na rasporedu je bio nasi lemak, neslužbeno nacionalno jelo Malezije. Već znate da je nasi riža, a ovo je riža koja se kuha u kokosovu mlijeku s listovima pandana (tropske biljke šiljastih listova), a potom se dodaju različiti dodaci u vidu mesa, povrća, jaja, tofua… Katkada se zamota u list banane, a tradicionalno se to jelo jelo za doručak, premda je danas obrok za bilo koji dio dana. Nažalost, čini mi se da je riža koju sam ja dobio bila obična riža kuhana na pari, jedino sam si mogao sâm birati dodatke. Poslije toga uzimam čaj od jedne vrste šljive (ova bar nije usoljena) i kolače od jama, koji nisu slatki, nego su servirani s nekim slatko-ljutim umakom, a temeljni im je okus neutralan, poput okusa krumpirovog tijesta (jam je uostalom u ovim krajevima ekvivalent krumpiru u Europi). Isto je tako zanimljivo da vas za ove voćne čajeve uvijek pitaju želite li hladni ili topli, ako kažete da želite hladni, dobit ćete opet topli, ali s gomilom leda u njemu.
Budući da je Taiping noću dosta miran grad, a i kako sam umoran od klipsanja s ruksacima, povlačim se u svoj golubinjak. Ali prije toga trebam savladati stražnja vrata, jer se kafić u međuvremenu zatvorio, a vlasnici otišli kući. Vrata imaju lokot i zasun – ali se ne otvaraju čak ni nakon što otključam lokot i povučem zasun. Mrdam oko vrata nekoliko minuta, sve dok jedan od susjeda, koji je primijetio kako se mučim, ne dolazi u pomoć, ali ni on ne uspijeva skužiti u čemu je caka dok naposljetku ne ustvrdimo banalnu stvar – ja sam maknuo lokot, ali je onaj komad pleha s rupom koji se natiče na ušicu oko koje ide lokot (to bi također bio zasun, valjda) i dalje ostao nataknut, i blokirao pokušaj otvaranja vrata. Zahvaljujem se susjedu, osjećajući se kao idiot, te potom odlazim u svoje odaje. Kako je internet loš, a slika imam svega nekoliko, stavit ću ih idući dan u objedinjeni album.
Sutra barem ne moram ići do onog međugradskog kolodvora, autobus koji mi treba polazi s lokalnog kolodvora, par stotina metara od moga smještaja. Ali svejedno se ne smijem opustiti, sutra imam i međustanicu…
Post je objavljen 04.10.2015. u 14:49 sati.