Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

subota, 30.05.2015.

Velika Algoritmova dobrotvorna akcija za djecu i mlade

Dobila sam putem maila informaciju, pa prosljeđujem svim zainteresiranim dobročiniteljima: hrvatska izdavačka kuća Algoritam u suradnji s uličnim festivalom Cest is d'Best i zagrebačkim ljetnim festivalom Ljeto na Štrosu, organizira veliku dobrotvornu akciju za pomoć domovima za nezbrinutu djecu.

Na štandovima Algoritma postavljenima:

• na Zrinjevcu od 03.06.-10.06.2015. godine u sklopu festivala Cest is d'Best, kao i
• na Strossmayerovom šetalištu od 12.06.-19.06.2015. godine u sklopu Ljeta na Štrosu,

mame, tate, bake, djedovi, ujne i stričevi – možete za sebe i svoje mališane kupiti knjigu, a drugi primjerak knjige istog naslova Algoritam daruje domovima za nezbrinutu djecu u Zagrebu. U knjizi koju darujete zajedno s Algoritmom, možete napisati i posvetu, jer tada dar zaista dobiva na značenju.

(ovu obavijest ponovit ću na blogu još i 02.06.2015. godine i 11.06.2015. godine kako vam ne bi promaklo)

Oznake: algoritam, dobrotvorna akcija, djeca i mladi, domovi za nezbrinutu djecu, Zagreb

30.05.2015. u 08:39 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 28.05.2015.

Sedam godina vjernosti (blogu)

Prvi post na ovom blogu napisala sam i objavila 27. svibnja 2008. godine u 21:44 sati. Dakle, prije punih sedam godina. Taj se post zvao: „Zašto otvarati još jedan u moru blogova?“

(za podsjećanje, ovdje donosim taj tekst ponovno)

„I zašto baš ovakav, u zemlji u kojoj više od pedeset posto ljudi nije u posljednjih godinu dana pročitalo ništa više od dnevnih novina i titlova ispod omiljene telenovele? Zašto kad će klinci ionako i dalje lektire skidati s neta, a knjige iz knjižnica više neće niti posuđivati?

Zato što pouzdano znam da nas postoji još - ludih čitatelja koji gutaju sve čega se domognu, ili onih manje ludih koji čitaju pomno probrano štivo, onih kojima knjige ispunjavaju prostore od poda do stropa u stambenom prostoru i onih koji su učestali gosti knjižnica. Neki od nas to obožavaju: ovo bi želio biti možda ne utjecajan ili trendseterski blog, ovo bi trebao biti blog za one koji traže što bi čitali i onih koji bi htjeli podijeliti ono što su već čitali, a silno ih se dojmilo.

Otvaram još jedan u moru blogova zato što me čitanje veseli, zato što prvo čitam, a tek onda pišem, zato što iz knjiga nisam ništa naučila, kao što kaže Miro Gavran, ali treba čitati knjige da bi se to spoznalo. Otvaram još jedan blog zato što želim zapišati svoj teritorij i raditi na tome da knjiga (p)ostane ono što bi trebala biti: didaktičko sredstvo, izvor zabave i zadovoljstva i jedna nezamjenjiva strast.“


Zanimljivo je kako se u sedam godina ništa nije promijenilo, možda je čak postalo i gore: više od pedeset posto Hrvata i dalje ne čita niti minimum od jedne knjige godišnje, klinci i dalje lektire prepisuju s interneta... osim što mislim da knjižnice daju sve od sebe da postanu mjesto susreta, druženja i učenja (ovdje upućujem veliki pljesak knjižnicama kojih sam imala prilike biti članica ili dočuti za njihov rad: osječka Gradska i sveučilišna knjižnica (GISKO), koprivnička Gradska knjižnica „Fran Galović“ i među knjižnicama Grada Zagreba – Knjižnica „Ivana Brlić-Mažuranić“ u Folnegovićevom naselju i Dječja knjižnica „Marin Držić“ na Aveniji Marina Držića).

Upravo iz knjižnice „Ivana Brlić-Mažuranić“, u kojoj funkcionira čak tri knjižna kluba za odrasle (ako se u međuvremenu taj broj nije promijenio), doznajem da nas još uvijek ima – ludih i manje ludih čitatelja koji smo voljni dijeliti svoje dojmove o knjigama koje su nas oduševile, i o onima koje su nas smorile. Čitanje me još uvijek veseli, još uvijek volim pisati blog: taj osjećaj ispunjenja nakon objavljenog posta još uvijek nagrađuje.

Stoga ne čude moje statistike: ovo je 883. post koji objavljujem, prosjek postova mi je 2.4 po tjednu, odnosno 10.4 po mjesecu. To znači da sam u proteklih sedam godina pročitala i pisala o otprilike osamstotinjak knjiga razne tematike: od beletristike, uključujući tu krimiće, ljubiće, SF i fantasy, lijepe književnosti, stručne literature, priručnika, publicistike i slično. Ne zaboravimo i otprilike stotinjak postova u kojima sam vas uputila na druge sadržaje na internetu koji su bili povezani s knjigama, čitanjem ili obrazovanjem.

Najviše sam postova napisala u prosincu 2008. godine (25 postova), a najmanje u listopadu 2012. godine (1 post) – nakon tog izljeva kreativnosti u prosincu shvatila sam da nije dobro objavljivati previše jer treba dati priliku da se postovi i pročitaju i iskomentiraju. Što se tiče listopada 2012. godine, stvar je također prilično jasna: oni koji me znaju, znaju da sam u studenom te godine polagala jedan prilično opak stručni ispit, i tada nije bilo vremena za čitanje bilo čega osim skripti i zakona.

Osim toga, najveći broj neaktivnih dana između postova trajao je 52 dana, ukupni broj dana bez postova je 1682, statistike također kažu da najčešće pišem navečer (u razdoblju od 16 – 22 sata) ili rano poslijepodne (od 14 – 16 sati). Ukupno sam napisala 88.244 riječi u svim postovima, odnosno prosječno 101 riječ po postu, što pripada u skupinu kratkih postova (manje od 250 riječi po postu).

Za svoje postove, do trenutka pisanja ovog teksta dobila sam ukupno 4.294 komentara, što čini prosjek od 4.9 komentara po postu (to je uobičajena statistika i nje se držim već nekoliko godina), time da je najveći broj komentara na jedan post iznosio 88 komentara, ali sam imala i 91 post bez ijednog komentara. Jesam li podbacila u tome da pokrenem polemiku oko knjiga i čitanja – vjerojatno jesam. No isto tako vjerujem da to nije (samo) zbog nedostatka truda ili kreativnosti, već i zbog bloga kao medija, koji je u Hrvatskoj izgubio na popularnosti pojavom društvenih mreža, ali i zbog teme, koja nije privlačna većini Hrvata i Hrvatica.

Moj blog, kaže blog-editor, postoji 85 mjeseci i 3 dana. Counter, za koji vjerujem da nije točan, kaže da ga je u razdoblju od postavljanja countera, posjetilo 135.755 posjetitelja. O toj brojci ne mogu niti spekulirati.

Za kraj ovog teksta, imam dojam da bih trebala reći nešto o budućnosti knjiga, čitanja i uloge ovog bloga u cjelokupnoj blogosferi i društvu oko nas. No razmišljajući o tome, shvatila sam da su se moje ambicije glede knjiga i čitanja, barem zasad, u cijelosti iscrpile u tome da čitam jer volim čitati i da laičkim jezikom pišem o knjigama jer volim svoje dojmove dijeliti s onima koji također vole čitati i razmišljati o knjigama. Nikad nisam niti sanjala o tome da ću, kao neki drugi blogeri koji su se probili iz (neslužbene) blogosfere u (službeni) svijet mainstream književne industrije, možda objaviti svoje ukoričene zbirke recenzija, postati urednik ili uopće na bilo koji način zarađivati od onoga što volim (pri čemu ne osuđujem niti ne kritiziram one koji jesu – mislim da nema veće nagrade nego kad čovjek može ostvariti egzistenciju od onoga što voli – taj čovjek neće raditi ni dana u svom životu, kao što izreka kaže). Pisanje ovog bloga je hobi, amaterski pothvat u kojemu uživam i koji veseli mene, a nadam se i druge – u posljednjih sedam godina, a vjerujem, i u bližoj budućnosti, bit ću sasvim zadovoljna da to i nastavi biti.

Oznake: obljetnica, Knjige i knjižnice, čitanje, recenzije knjiga, statistika

28.05.2015. u 19:17 • 16 KomentaraPrint#

srijeda, 27.05.2015.

Jo Nesbo: "Leopard"

Nakon nekoliko tjedana čitanja posve drugih naslova, vratila sam se Nesbou i osmom romanu iz njegova serijala o detektivu Harryu Holeu pod naslovom „Leopard“.

Zaključak koji sam izvukla iz iskustva čitanja ovog romana može biti dvojak:

a) ili tjedni odmora od istovjetne literature čine čuda za čitateljski apetit; ili

b) „Leopard“ je jedan od boljih romana iz serijala.

U ovom nastavku, Harry Hole je prisilno vraćen iz Hong Konga, u kojemu je nakon gubitka Rakel i Olega iz svog života, kontinuirano podlijegao čarima zabranjenih supstanci, radi saznanja da je norveški glavni grad Oslo ponovno postao poprištem krvavih ubojstava koja je počinio nepoznati, psihopatski serijski ubojica, nepoznatim oružjem, iz nepoznatih razloga.

Osim što je pitanje motiva i načina ostalo posve nerasvijetljeno, istraga ovih ubojstava nalazi se na mrtvoj točki i zbog političkih igara između dvaju velikih državnih rivala: Kriminalističkog odjela, koji vodi Harryev šef, Gunnar Hagen, i Kriposa, posebne jedinice za borbu protiv najtežih zločina, na čijem se čelu nalazi ambiciozni Mikael Bellman. U uvjetima rezanja troškova i prijetnji oduzimanjem ovlasti, učinkovitost policijskih snaga znatno pati, zbog čega je Hagen odlučio poslati detektivku Kaju Solness u potragu za Harryem kao jedinim norveškim policajcem koji se ikad susreo sa serijskim ubojicom na svom terenu.

Ipak, Harrya neće biti lako motivirati na povratak, pa je jedino što je prevagnulo u njegovoj odluci, činjenica da je njegov otac Olav Hole teško bolestan i da mu ne preostaje puno vremena.

Demoni s kojima će se Harry boriti u ovom nastavku nisu samo demoni tuđe psihopatske okrutnosti, koristoljublja i mračne obiteljske prošlosti, već i osobni demoni koji ga iz nastavka u nastavak serijala vode u sve veću opčinjenost auto-destrukcijom.

Kao što sam već rekla na početku, „Leopard“ mi je, iako se radi već o osmom nastavku serijala, izrazito išao u tek, ne radi se niti o najkraćem naslovu u serijalu, a čitala sam ga brže nego „Žohare“ i „Šišmiše“, tako da ovaj nastavak mogu preporučiti svim ljubiteljima trilera, sve i ako nisu Nesbovi najveći fanovi.

(u međuvremenu, bacila sam se na čitanje „Fantoma“, tako da ćete uskoro moći saznati i dojmove o tom nastavku serijala)

Oznake: jo nesbo, leopard, harry hole, serijski ubojice

27.05.2015. u 22:00 • 6 KomentaraPrint#

subota, 23.05.2015.

Timur Vermes: "Opet on"

„Ljeto 2011. godine. Adolf Hitler budi se na pustoj ledini u Berlinu. Nema rata, ni partije, ni Eve. U Berlinu vlada mir, pohode ga tisuće stranaca, a politiku zemlje vodi Angela Merkel. Šezdeset šest godina nakon svoje navodne smrti ovaj se povijesni lik zatekao u današnjem dobu, gdje započinje novu karijeru.

Ova knjiga o putovanju Adolfa Hitlera s puste ledine u središtu Berlina, preko kioska i turske čistionice, pa do njemačke televizije, predstavlja užitak koji čitatelje ostavlja bez daha; ona je jednako toliko pakosna koliko i perfidna, jer čitatelj samoga sebe zatekne kako se sve manje smije Hitleru. On se počinje smijati zajedno s njim. Smijati se skupa s Hitlerom – je li to u redu? Je li to uopće dopušteno?

Otkrijte sami u senzacionalnom njemačkom bestseleru koji je uzdrmao javnost i potaknuo brojne polemike.“


(tekst s korica)

Moram priznati da je mene najviše uplašilo ne to što sam se do kraja knjige počela smijati zajedno s Hitlerom, već što sam se počela slagati s njim. Zapanjujuće.

No krenimo ispočetka: doista je tako kao što korice tvrde – Adolf Hitler se probudio na travi na dječjem igralištu u jednom berlinskom kvartu, dana 30. kolovoza 2011. godine, bez sjećanja na to kako je tamo dospio i što je uopće radio od 1945. godine do tadašnjeg trenutka. Odmah kreće prema najbližem kiosku, gdje ga na njegovu sreću zamjenjuju za glumca-imitatora, čija karijera na televiziji biva brzo lansirana u zvijezde nakon što ga spare s emisijom komičara turskog podrijetla. Hitler, s druge strane, televiziju vidi kao izvanrednu priliku za obnovu svoje politike i za drugi pokušaj za svjetsku dominaciju.

Autor se humoristički poigrao s mnogim aspektima ovakve nemoguće situacije, od kojih ne valja zaboraviti već niti činjenicu da je čovjek u dobi od sto dvadeset godina, koji je šezdeset proteklih godina spavao, začuđen brojnim prednostima modernog svijeta, od „interneca“ i mobilnih telefona, do pojave kako dokone gospođe skupljaju ekskremente iza svojih kućnih ljubimaca.

Isto tako, kroz oči jedne takve povijesne ličnosti, vrijedilo je vidjeti i kako njemačka dnevna politika izgleda danas ili kakve se sve zakulisne igre igraju kroz medije, pa ih je autor vrlo vješto usporedio s onima kakve je u svoje vrijeme igrao Hitler – činjenica da se tako dobro snašao definitivno govori o ideološkoj ostavštini kakvoj se u tim društvenim područjima nismo nadali.

S jednom stvari se autor ipak nije niti pokušavao šaliti, što je vrlo vjerojatno i polučilo status bestselera koju je roman zaslužio u Njemačkoj i Europi, a to su Židovi i holokaust. Time se autor bavio uzgredno i ovlaš, što je vjerojatno i najbolje, jer dok se možemo šaliti s Hitlerom i njegovom povijesnom ulogom, meni je uopće teško i šaliti se na račun Židova. Kao što je autor i sam nekoliko puta rekao: „Židovi su vrlo ozbiljna stvar.“

Kako god bilo, parodizacija Hitlera kroz popularnu kulturu je postala notorna stvar – vjerojatno neću pogriješiti ako spomenem web-strip Hipster Hitler – ali je ovaj pokušaj, svojim blagim, gotovo skandinavskim tipom humora, ispao prilično zanimljiv, pitak i čitljiv. Nećete požaliti ako ga uzmete u ruke.

Oznake: timur vermes, opet on, adolf hitler, Njemačka, nacizam, hipster hitler

23.05.2015. u 17:51 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 20.05.2015.

Priya Basil: "Neshvatljiva logika srca"

Kao što već ranije rekoh u nekoliko navrata (pitali su me na Facebooku pa sam odgovorila, a na blogu me nitko ništa nije pitao, ali sam svejedno rekla) – čitanje mi u posljednje vrijeme nešto ne ide tečno, možda iz razloga prezasićenosti, možda zato što je vrijeme da mi se događa napokon život (lažem, život mi se stalno događa, ali sad je nešto posebno intenzivno), možda mi je mozak odjednom postao glup pa ne mogu shvatiti niti najosnovniju fabulu... u svakom slučaju, u ovakvoj situaciji bila sam se prisiljena okrenuti literaturi iz perolake kategorije.

Kad me snađe takvo zlo, ja se obično obratim ženi koja je kroz trideset i više godina apsolvirala perolaku literaturu – mojoj majci. Ako možete zamisliti kućnu biblioteku iz koje ispadaju vrijedni primjerci petparačkog štiva iz pera Danielle Steel, Nore Roberts ili Susan Elisabeth Phillips, to je kućna biblioteka moje mame. Zato, kad sam tražila nešto bedasto za čitanje, nešto što se može pročitati s pola mozga, uputila sam se upravo prema njezinim policama.

Tako sam i došla do romana iz naslova: „Neshvatljiva logika srca“ autorice Priye Basil upravo je ono što biste očekivali od romana koji nosi takvo ime – priča je to o ljubavi koja premošćuje granice desetljeća, religijskih i društvenih ponora i ogromne geografske udaljenosti.

Na početku radnje, u središtu se nalazi dvoje aktera: Lina je studentica prava i ortodoksno odgajana muslimanka, podrijetlom iz Birminghama, a Anil je student arhitekture iz Nairobija, čiji su roditelji Sikhi, ali koji nije vjernik; susreću se u multikulturalnom i društveno neutralnom području Londona. I zaljubljuju se, dakako, iako uviđaju da su njihove obitelji, njihove vjere (ili nedostatak istih) i njihovi prijatelji, protiv njihove veze.

No nisu samo religijske razlike one koje sprječavaju Linu da se uda za nemuslimana; njezina je obitelj skromna i poštena, njegova bogata i utjecajna, premrežena poznanstvima i nezakonitim potezima; ona je najstarija od triju kćeri, on je razmaženi sin jedinac, odrastao u izobilju i navikao dobiti sve što poželi; njezino je kretanje ograničeno njezinim rodom i religijom kojoj pripada, on je slobodan u svemu što poduzima – takvu ljubav doista je teško održati na duge staze i zaobići sve prepreke koje im stoje na putu.

Stoga nije čudo da Anil, kao poznati arhitekt, čeka Linu u jednom londonskom kafiću – susret je zakazan nakon niza godina tijekom kojih se nisu vidjeli niti komunicirali; Lina želi Anilu pokazati jedno pismo iz prošlosti, koje će ga možda natjerati da porazmisli o obnovi ljubavi.

U paralelnoj fabuli, koja se odvija 1968. godine, imamo priliku čitati pisma jedne povrijeđene žene, nemuslimanke koju je ostavio njezin izabranik, musliman, zbog vjerskih i društvenih razlika. Ova pripovjedna nit istovremeno predstavlja kontrast između tadašnjeg i današnjeg svijeta, ali i podsjeća da se običaji i tradicije u društvu vrlo sporo mijenjaju (osobito ako ljudi ustraju u tome da slušaju svoje roditelje).

Ovaj sam roman zapravo prilično dugo gnjavila za jedno tako lagano i pitko štivo (mislim da ovim postom nisam učinila uslugu budućem nevoljnom čitatelju koji će se ozlojediti lošim, kičastim stilom i predvidljivim jezičnim figurama), vjerojatno zato što već spomenuti stil nije dao dovoljno mogućnosti da se čitatelj uživi u radnju, pa na kraju balade ostaje mlak i neuvjerljiv okus u ustima. No za kišna poslijepodneva koja slijede – mogli biste i gore proći (mogli biste proći i puno bolje, ali to ostavljam za neke druge, sretnije postove).

Oznake: priya basil, neshvatljiva logika srca, beletristika, ljubavni romani, danielle steel, nora roberts, susan elisabeth phillips

20.05.2015. u 09:14 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.05.2015.

Mala crna knjižica za žene u biznisu

(Tekst je izvorno objavljen kao blog unos na mom LinkedIn profilu)

Prije nekoliko dana sam pročitala priručnik autorice Cathie Black, pod naslovom „Mala crna haljina“, koja je podnaslovljena kao „Početnica za sve žene koje žele napredovati u životu i na poslu“.

Daleko od toga da me ne oduševljava kako svaki Amerikanac i/ili Amerikanka koji uspije u životu osjeti neodoljiv poriv da o tome napiše knjigu, dijeleći savjete šakom i kapom, ali morala sam ustanoviti da sam za sebe pronašla vrlo malo praktičnih savjeta oko uspjeha u životu i poslu.

Ipak, ova knjiga ima praktičnu vrijednost u jednom slučaju: ako želite postići uspjeh penjući se korporativnom ljestvicom u svijetu medija, ovo je knjiga za vas. Naime, Cathie Black je predsjednica uprave Hearst Magazines, jednog od najvećih svjetskih izdavača tiskanih mjesečnika (između ostalih, njihova izdanja obuhvaćaju Cosmopolitan, Esquire, Harper's Bazaar, O(prah) Magazine itd.), a časopis Fortune sedamnaest godina zaredom ju je proglašavao jednom od najmoćnijih poslovnih žena u Americi, a dva puta je bila i na Forbesovoj listi sto najmoćnijih žena svijeta.

U knjizi ona opisuje svoj poslovni put kroz nekoliko važnih osobina koje smatra da žene koje namjeravaju uspjeti u životu i poslu moraju imati: to su poduzetnost, sklonost preuzimanju rizika, uspješno svladavanje straha, upravljanje ljudima, moć, strast i stav. Knjiga, osim što obiluje njezinim uspomenama o radu u medijima, obiluje i studijama slučaja o započinjanju O(prah) Magazinea, Cosmopolitana i sličnih tiskovina, a autorica daje i pregled životnog stila koji smatra da je uspjela postići, koji ona naziva „životom od 360R“, a koji sam ja shvatila kao potpunu integraciju privatnog i poslovnog života u jednu jedinstvenu cjelinu: kao žena, možeš imati sve, ali vjerojatno ne u isto vrijeme (tako je ona prvo gradila karijeru u dvadesetima i tridesetima, a onda se udala nakon četrdesete i posvojila djecu u četrdesetima i pedesetima). U rubrici „Crno i bijelo“, autorica nudi niz savjeta za upravljanje ljudima, razgovore za posao, održavanje sastanaka i slično.

Druga zanimljivost vezana uz ovu knjigu jest da govori o iskustvima žene koja je radila i uspinjala se u hijerarhiji američkih multinacionalnih kompanija u vrijeme dok to za žene nije bilo lako, a u velikom broju slučajeva niti moguće. S tim u svezi je posebno zanimljiv njezin rad za časopis Ms. koji je vodila Gloria Steinem, i koji se deklarirao kao feministički mjesečnik. To je za autoricu bilo razdoblje vrlo posvećene političke borbe za oglašivače koji su odlučno odbijali reklamirati se u časopisu feminističkog predznaka.

Dakle, ako ste žena u dvadesetima i ako želite ostvariti karijeru u korporaciji ili multinacionalnoj kompaniji, a ne znate odakle biste počeli, preporučujem vam da počnete od početnice koju je za vas napisala Cathie Black, jer kao što svaka žena koja drži do sebe zna – ne možete pogriješiti s malom crnom haljinom.

Oznake: cathie black, mala crna haljina, žene, karijera, poduzetništvo, mediji, PR

17.05.2015. u 10:25 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.05.2015.

(Usmena) preporuka zlata vrijedi!

(Tekst je izvorno objavljen kao blog unos na mom LinkedIn profilu , a spominje i knjigu "Usmena preporuka" autora Andya Sernovitza koju sam nedavno čitala)

Djelatnost kojom se želim baviti je specifična, osobito u pogledu marketinga i stvaranja pristupa klijentima, jer su uobičajene marketinške tehnike zabranjene i njihova se primjena ograničava. No sve i da to nije slučaj, kao buduća poduzetnica-početnica, vjerojatno neću imati budžet za marketing kakav imaju veliki igrači na tržištu.

I općenito, na izdatke za marketing se danas gleda podozrivo, jer uobičajeni načini promocije, poput televizijskih, radijskih ili novinskih oglasa, oglasa upućenih putem jumbo-plakata ili letaka, ne daju mjerljive rezultate i nije moguće pratiti njihovu učinkovitost. Zato se sve više poduzetnika okreće gerilskim vrstama marketinga putem interneta, osobito putem društvenih mreža ili putem content (sadržajnog?) marketinga.

No prije sedam-osam godina, dok sam još radila u prodaji, imala sam prilike sudjelovati na team-buildingu koji je za nas prodajne savjetnike organizirala naša kompanija, gdje je predavač Erik Vos držao predavanje o preporukama kao najmoćnijem alatu koji stoji na raspolaganju prodajnom predstavniku kod sklapanja poslova i otvaranju daljnjih područja.

(više o Eriku Vosu na njegovoj web-stranici OVDJE.)

Naime, Erik Vos je predlagao meni i mojim kolegama da bismo kod svakog poslovnog sastanka trebali zamoliti potencijalnog klijenta ili sugovornika da nas preporuči za daljnje poslove, ili da nama preporuči tko bi mogao biti zainteresiran za naš proizvod ili uslugu kako bismo mogli ostvariti daljnje kontakte pozivajući se na preporučitelja. Ovakav pristup potencijalnim klijentima ne košta ništa, te je mjerljiv, jer iz njega vidimo ne samo tko je zadovoljan našom poslovnom interakcijom, već i koliko su ljudi voljni i spremni dati preporuku, a i iz broja danih preporuka možemo izračunati koliko smo susreta ostvarili, te koliko smo poslova sklopili iz tih susreta.

No marketing usmenom preporukom ima više svojih zagovaratelja, jedan od njih je i Andy Sernovitz, profesor na američkom sveučilištu Northwestern, koji drži predavanja na temu usmene preporuke i internet-poduzetništva, i čija je knjiga „Usmena preporuka“ prevedena i objavljena 2013. godine u izdanju Naklade Ljevak.

U toj knjizi, Andy Sernovitz tvrdi da internet već bruji od usmenih preporuka i da se o vašem proizvodu ili usluzi već razgovara; najčešće razgovaraju zadovoljni ili nezadovoljni korisnici (dobar primjer toga su recenzije proizvoda na Amazonu, eBayu ili na forumima), nešto rjeđe profesionalni recenzenti proizvoda ili blogeri. Kako god bilo, razgovor o vama je već u tijeku, a na vama je da se u taj razgovor uključite. Naime, i sama iz vlastitog iskustva znam da sam u posljednjih šest mjeseci putem preporuke od obitelji, prijatelja ili putem interneta od privatnih korisnika tražila informacije o: liječniku, stomatologu, televizoru, osiguravajućoj kući i bankarskim uslugama; o proizvodima široke potrošnje da i ne govorim, preporuke za dobar detergent za rublje ili catering su gotovo svakodnevna stvar.

Autor nadalje preporučuje da kompanija odredi jednu odgovornu osobu koja će pratiti razgovore o vašem proizvodu ili usluzi, da kreirate blog na kojemu ćete promovirati teme vrijedne razgovora o vašem proizvodu (o kojima bi vaši govornici mogli razgovarati i dijeliti sadržaje), da učinite nešto lijepo ili neočekivano što će oduševiti vaše govornike i time ih natjerate da vas još više preporučuju (posebne VIP-ponude, fan-klubovi, pokloni, druženja i slično), te da (ono od čega brojne strane, pa i hrvatske kompanije zaziru) oformite fantastičnu korisničku podršku – s obzirom da je to rijetkost, svaka kompanija koja se zna ispričati te brzo i učinkovito uspijeva riješiti probleme klijenata, doživjet će nevjerojatno oduševljenje i preporuku.

Posebna praktična vrijednost ove knjige sastoji se u brojnim radnim listovima i materijalima za popunjavanje koje možete iskoristiti dok razmišljate kako bi vaš proizvod na što bolji način mogao primijeniti marketing usmenom preporukom.

Ipak, o usmenoj preporuci, koja čini svojevrsni hibrid između marketinškog i networking-alata, može se reći još i puno više nego što su to učinili Sernovitz i Vos, a posebno više nego što sam rekla ja, pa temu preporučujem onima koji žele znati više.

Oznake: andy sernovitz, usmena preporuka, erik vos, preporuke, marketing, networking

14.05.2015. u 18:04 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.05.2015.

Zašto banke ne žele imati informirane klijente

(Tekst je izvorno objavljen kao LinkedIn blog unos na mom profilu)

Za početak svoje edukacije o pokretanju vlastitog posla, krenula sam od nečega laganog: pročitala sam priručnik za osobne financije autora Stribora Erege pod naslovom „Što banke ne žele da znate“, objavljen u izdanju Profila 2009. godine.

Iako su neke spoznaje iz ovog priručnika malo zastarjele s obzirom na zamah ekonomske krize, razvoj financijskih instrumenata i općenitu promjenu prilika, ipak smatram da se radi o knjizi koju bi trebali pročitati svi osamnaestogodišnjaci prije nego što otvore tekući račun, ispune pristupnicu za kreditnu karticu ili nedajbože predaju zahtjev za sklapanje ugovora o kreditu.

Možda se među pripadnicima profesionalne javnosti može činiti da je pojava ovakve knjige na hrvatskom tržištu posve nepotrebna, posebno zato jer nam se čini da svi znamo razliku između financijskog i operativnog leasinga, između debitne, kreditne i revolving kartice, ili između a vista i oročene štednje, ali prvi i zasad jedini hrvatski doktorat na temu financijske pismenosti, autorice dr. sc. Dajane Cvrlje s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ukazuje da je više od 40 posto ispitanika u Hrvatskoj financijski potpuno nepismeno ili nepismeno, što je svakako alarmantan podatak, imajući u vidu već spomenutu ekonomsku krizu i pad standarda koji je pogodio građane. Više o ovoj temi možete saznati na LINKU.

Ni meni koja se s ovim pojmovima u poslu svakodnevno susrećem, nije bilo naodmet ponoviti pojmove iz područja bankarstva, investicija, osiguranja, planiranja mirovine i sličnog. Ipak, dvije sitne zamjerke na knjigu imam – jednu upućenu autoru, a drugu upućenu bankama.

Što se tiče autora, iz njegove biografije je vidljivo da je radio u bankarstvu i da se specijalizirao za područje investiranja kroz investicijske fondove. Stoga su njegovi savjeti o investiranju obojeni tim iskustvom, pa bih ih ja, da sam na vašem mjestu, uzela sa zrncem soli, pogotovo zbog činjenice da su se od 2009. godine globalne ekonomske prilike itekako izmijenile.

Druga stvar koju sam primijetila, a koja zapravo predstavlja općedruštveni komentar, jest istinitost naslova knjige: što banke ne žele da znamo. Naime, da sam ja poslovna banka, ja ne bih skrivala od svog klijenta razliku između operativnog i financijskog leasinga, između debitne i kreditne kartice ili između potrošačkog i stambenog kredita; učinila bih sve što mogu da moj klijent što bolje razumije rizike u koje se upušta ulazeći u pravne poslove sa mnom, jer samo na taj način mogu ostvariti razinu povjerenja koja je potrebna da moj klijent može osjećati sigurnost u poslovanju sa mnom i biti moja ravnopravna ugovorna strana – takav klijent će mi se rado vraćati i opušteno poslovati sa mnom. U ovoj konkretnoj situaciji, u kojoj se kao klijenti osjećamo izmanipulirano i izvarano, jedini način na koji pristajemo na bankarske usluge je zbog životne primoranosti ili nevjerojatnog pritiska bankovnih službenika.

Zato mislim da bi banke trebale željeti da znamo – pravovremeno i potpuno informiranje klijenta trebala bi biti prvenstvena zadaća poslovnih banaka.

Oznake: stribor erega, što banke ne žele da znate, financijska pismenost

07.05.2015. u 15:43 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 05.05.2015.

Jo Nesbo: "Snjegović"

Danas ću govoriti o još jednoj knjizi iz serijala norveškog autora Joa Nesboa o detektivu Harryu Holeu, a onda ćemo napraviti malu pauzu od Harrya i Nesboa, za neke druge naslove koji mi dođu pod ruku.

„Snjegović“ je sedmi roman u serijalu, a meni se čini da se radi o naslovu koji je doživio najveću popularnost među hrvatskim čitateljima, ili je barem doživio najviše medijske promocije, vjerojatno i stoga što je predstavljen na Interliberu 2013. godine.

U središtu je radnje ponovno detektiv Harry Hole, sada pojačan i društvom kolegice iz bergenske policije, Katrine Bratt. Naime, Harry je u Oslu poznat kao jedini policajac koji je ikad rješavao slučaj serijskog ubojice (to se događalo u prvoj knjizi iz serijala, „Šišmiš“, koja se, ako se sjećate, događa na australskom tlu) i ima FBI-jevu obuku za rješavanje takvih predmeta. Nije stoga čudo da mu je anonimno poslano pismo u kojemu ga zagonetni pošiljatelj poziva da se uključi u igru pronalaska počinitelja, graditelja snjegovića. Kad ovo pismo bude poduprto i nestankom Birte Becker, supruge i majke, pa zatim Sylvie Ottersen i te nakon ubojstava drugih žrtava, uz koje nestanke i ubojstva su uvijek pronađeni snjegovići, anonimno pismo se neće činiti kao još jedna slučajnost.

A tek kad se u sve upletu nasljedne bolesti i mračne obiteljske tajne, napetosti u ovom romanu definitivno ne nedostaje, pa vidim zbog čega su milijuni čitatelja diljem svijeta učinili Joa Nesboa planetarno popularnim.

Preporučujem, po zanimljivosti odmah iza „Spasitelja“, ili pokraj njega.

Oznake: jo nesbo, snjegović, harry hole

05.05.2015. u 16:30 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.05.2015.

Jo Nesbo: „Spasitelj“

Dobro je da nakon dvije pročitane knjige Joa Nesboa, nisam sasvim odustala od njega, jer bih propustila triler zbog kojega bi mi, nakon dvije pomalo mlake knjige, definitivno bilo žao. Naime, roman „Spasitelj“, šesti po redu roman u serijalu o detektivu Harryu Holeu, bio je pravo osvježenje za umorne oči fanatične ljubiteljice krimića.

Nakon dvije knjige iz inozemstva (radnja prvog romana iz serijala odvija se u Australiji, a radnja drugog romana u Tajlandu), te tri koje sam preskočila (te tri: „Crvendać“, „Nemeza“ i „Đavolja zvijezda“, od kojih za prve dvije mogu tvrditi da su prije nekoliko godina kao prve bile objavljene u Hrvatskoj), Harry Hole se konačno vraća u Oslo, ponovno se ne trijezni sve dok se ne dočepa novog slučaja; što, kako znamo, i neće morati dugo čekati.

Naime, u predbožićno vrijeme, usred gomile ljudi koji slušaju koncert u organizaciji Vojske spasa, humanitarne vjerske organizacije koja raspolaže brojnim ljudstvom i sredstvima, jedan vojnik Vojske spasa, po imenu Robert Karlssen, biva ubijen iz neposredne blizine metkom u čelo. Iako se na ulicama nalazi gomila očevidaca, počinitelja i njegovo kretanje nakon zločina nitko ne uspijeva izvan svake sumnje identificirati.

U paralelnoj fabuli, čitamo o Malom spasitelju, dječaku-ratniku koji je sam vlastoručno uništio dvanaest tenkova u ratom razorenom Vukovaru, i za kojega postoji priča da ga se, nakon što su vukovarske izbjeglice smještene diljem Hrvatske, može unajmiti u zagrebačkom hotelu Internacional. Osim toga, pratimo radnju očima ubojice, zatim očima brata ubijenog Roberta Karlssena, kao i još nekih aktera u romanu, a na Harryu Holeu je da u turbulentnom razdoblju nakon smjene obožavanog šefa Bjornea Mullera i drugih kadrovskih promjena u krim-odjelu, spoji točkice između događaja koji naizgled nemaju nikakve veze.

Ovaj roman iz serijala, recimo, uopće nije bio loš: čitao se brzo, bio je pitak od početka do kraja, a nije naodmet i to što je imao neke vrlo zanimljive detalje o kojima nikad ranije nisam ništa čula, poput hiperelastičnih mišića (nažalost, hiperprodukcija lakog štiva je prouzročila to da se gotovo svaki motiv i svaki pristup temi već odavno izlizao, pa je prava sreća kad čovjek uspije pronaći i nešto što će ga iznenaditi u žanrovskoj literaturi). Dakako, dopuštam da je moguće da mi se roman posebno svidio i stoga što se dio fabule odvija i u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu i Vukovaru, pa se radi o posebnoj geografskoj bliskosti i buđenju osjećaja nacionalnog ponosa (koliko me pozornost služila, čini mi se da Nesbo nije radio greške u činjenicama, ali ne bi mi smetalo da me pažljiviji čitatelj i opovrgne).

Stoga, ne odustajem još od Nesboa, upravo sam počela čitati njegov roman „Snjegović“ koji je, ako se dobro sjećam, bio jako popularan tijekom zime 2013/2014., odmah nakon što je izašao. Dojmove javljam.

Oznake: jo nesbo, spasitelj, harry hole

03.05.2015. u 17:25 • 2 KomentaraPrint#

petak, 01.05.2015.

Jo Nesbo: "Žohari"

Sretan praznik rada svima koji slave (iako se po ovom šugavom vremenu niti ne isplati provoditi vrijeme vani). Ako ste, kao ja, zarobljeni u svoja četiri zida, pročitajte nešto o zadnjim naslovima koje sam držala u rukama u posljednje vrijeme.

„Žohari“ norveškog pisca bestselera, Joa Nesboa, drugi je roman u serijalu o Harryu Holeu, detektivu koji je ovog pisca učinio besmrtnim u očima milijuna zadovoljnih obožavatelja. Tematski, ovaj se roman izvrsno nastavlja na ranije spomenutog „Šišmiša“, prvi roman iz serijala, jer nas iz Australije, Nesbo u „Žoharima“ vodi u egzotični Tajland i njegov glavni grad Bangkok. To čini iz istog razloga iz kojega nas je odveo u Sydney: jer je u jednom jeftinom hotelu, pronađeno tijelo norveškog državljanina (u konkretnom slučaju, to nije zvijezda norveških sapunica, već veleposlanik Norveške u Tajlandu). Kako je nešto ranije u Bangkoku razotkriven pedofilski lanac u kojemu su sudjelovali i norveški državljani, stvar je izrazito osjetljiva, tim više što je tijelo nasilno umorenog veleposlanika pronašla maloljetna prostitutka. Upravo zbog potrebe da se stvar obavi što tiše, u međunarodnu kriminalističku suradnju nije poslan mnogobrojni tim specijalnih istražitelja, već usamljeni Harry Hole, detektiv iz Osla.

Ipak, iako se na prvu loptu čini da je zločin povezan s kriminalnim miljeom, dječjom prostitucijom i go-go barovima, Harry vrlo brzo otkriva da je za rješenje slučaja ipak potrebno pratiti trag novca.

S obzirom da je roman „Žohari“ prilično sličan, po atmosferi i po radnji, svojem prethodniku, romanu „Šišmiš“, prilikom čitanja sam imala snažan osjećaj već viđenoga. To me nije spriječilo da pročitam i treći njegov roman kojega sam se dohvatila, što je donekle promijenilo moje mišljenje o tom autoru i njegovoj žici za literarnu inovativnost, no o tome više u sljedećem postu.

Oznake: jo nesbo, žohari, harry hole

01.05.2015. u 17:23 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se