Prvi post na ovom blogu napisala sam i objavila 27. svibnja 2008. godine u 21:44 sati. Dakle, prije punih sedam godina. Taj se post zvao: „Zašto otvarati još jedan u moru blogova?“
(za podsjećanje, ovdje donosim taj tekst ponovno)
„I zašto baš ovakav, u zemlji u kojoj više od pedeset posto ljudi nije u posljednjih godinu dana pročitalo ništa više od dnevnih novina i titlova ispod omiljene telenovele? Zašto kad će klinci ionako i dalje lektire skidati s neta, a knjige iz knjižnica više neće niti posuđivati?
Zato što pouzdano znam da nas postoji još - ludih čitatelja koji gutaju sve čega se domognu, ili onih manje ludih koji čitaju pomno probrano štivo, onih kojima knjige ispunjavaju prostore od poda do stropa u stambenom prostoru i onih koji su učestali gosti knjižnica. Neki od nas to obožavaju: ovo bi želio biti možda ne utjecajan ili trendseterski blog, ovo bi trebao biti blog za one koji traže što bi čitali i onih koji bi htjeli podijeliti ono što su već čitali, a silno ih se dojmilo.
Otvaram još jedan u moru blogova zato što me čitanje veseli, zato što prvo čitam, a tek onda pišem, zato što iz knjiga nisam ništa naučila, kao što kaže Miro Gavran, ali treba čitati knjige da bi se to spoznalo. Otvaram još jedan blog zato što želim zapišati svoj teritorij i raditi na tome da knjiga (p)ostane ono što bi trebala biti: didaktičko sredstvo, izvor zabave i zadovoljstva i jedna nezamjenjiva strast.“
Zanimljivo je kako se u sedam godina ništa nije promijenilo, možda je čak postalo i gore: više od pedeset posto Hrvata i dalje ne čita niti minimum od jedne knjige godišnje, klinci i dalje lektire prepisuju s interneta... osim što mislim da knjižnice daju sve od sebe da postanu mjesto susreta, druženja i učenja (ovdje upućujem veliki pljesak knjižnicama kojih sam imala prilike biti članica ili dočuti za njihov rad: osječka Gradska i sveučilišna knjižnica (GISKO), koprivnička Gradska knjižnica „Fran Galović“ i među knjižnicama Grada Zagreba – Knjižnica „Ivana Brlić-Mažuranić“ u Folnegovićevom naselju i Dječja knjižnica „Marin Držić“ na Aveniji Marina Držića).
Upravo iz knjižnice „Ivana Brlić-Mažuranić“, u kojoj funkcionira čak tri knjižna kluba za odrasle (ako se u međuvremenu taj broj nije promijenio), doznajem da nas još uvijek ima – ludih i manje ludih čitatelja koji smo voljni dijeliti svoje dojmove o knjigama koje su nas oduševile, i o onima koje su nas smorile. Čitanje me još uvijek veseli, još uvijek volim pisati blog: taj osjećaj ispunjenja nakon objavljenog posta još uvijek nagrađuje.
Stoga ne čude moje statistike: ovo je 883. post koji objavljujem, prosjek postova mi je 2.4 po tjednu, odnosno 10.4 po mjesecu. To znači da sam u proteklih sedam godina pročitala i pisala o otprilike osamstotinjak knjiga razne tematike: od beletristike, uključujući tu krimiće, ljubiće, SF i fantasy, lijepe književnosti, stručne literature, priručnika, publicistike i slično. Ne zaboravimo i otprilike stotinjak postova u kojima sam vas uputila na druge sadržaje na internetu koji su bili povezani s knjigama, čitanjem ili obrazovanjem.
Najviše sam postova napisala u prosincu 2008. godine (25 postova), a najmanje u listopadu 2012. godine (1 post) – nakon tog izljeva kreativnosti u prosincu shvatila sam da nije dobro objavljivati previše jer treba dati priliku da se postovi i pročitaju i iskomentiraju. Što se tiče listopada 2012. godine, stvar je također prilično jasna: oni koji me znaju, znaju da sam u studenom te godine polagala jedan prilično opak stručni ispit, i tada nije bilo vremena za čitanje bilo čega osim skripti i zakona.
Osim toga, najveći broj neaktivnih dana između postova trajao je 52 dana, ukupni broj dana bez postova je 1682, statistike također kažu da najčešće pišem navečer (u razdoblju od 16 – 22 sata) ili rano poslijepodne (od 14 – 16 sati). Ukupno sam napisala 88.244 riječi u svim postovima, odnosno prosječno 101 riječ po postu, što pripada u skupinu kratkih postova (manje od 250 riječi po postu).
Za svoje postove, do trenutka pisanja ovog teksta dobila sam ukupno 4.294 komentara, što čini prosjek od 4.9 komentara po postu (to je uobičajena statistika i nje se držim već nekoliko godina), time da je najveći broj komentara na jedan post iznosio 88 komentara, ali sam imala i 91 post bez ijednog komentara. Jesam li podbacila u tome da pokrenem polemiku oko knjiga i čitanja – vjerojatno jesam. No isto tako vjerujem da to nije (samo) zbog nedostatka truda ili kreativnosti, već i zbog bloga kao medija, koji je u Hrvatskoj izgubio na popularnosti pojavom društvenih mreža, ali i zbog teme, koja nije privlačna većini Hrvata i Hrvatica.
Moj blog, kaže blog-editor, postoji 85 mjeseci i 3 dana. Counter, za koji vjerujem da nije točan, kaže da ga je u razdoblju od postavljanja countera, posjetilo 135.755 posjetitelja. O toj brojci ne mogu niti spekulirati.
Za kraj ovog teksta, imam dojam da bih trebala reći nešto o budućnosti knjiga, čitanja i uloge ovog bloga u cjelokupnoj blogosferi i društvu oko nas. No razmišljajući o tome, shvatila sam da su se moje ambicije glede knjiga i čitanja, barem zasad, u cijelosti iscrpile u tome da čitam jer volim čitati i da laičkim jezikom pišem o knjigama jer volim svoje dojmove dijeliti s onima koji također vole čitati i razmišljati o knjigama. Nikad nisam niti sanjala o tome da ću, kao neki drugi blogeri koji su se probili iz (neslužbene) blogosfere u (službeni) svijet mainstream književne industrije, možda objaviti svoje ukoričene zbirke recenzija, postati urednik ili uopće na bilo koji način zarađivati od onoga što volim (pri čemu ne osuđujem niti ne kritiziram one koji jesu – mislim da nema veće nagrade nego kad čovjek može ostvariti egzistenciju od onoga što voli – taj čovjek neće raditi ni dana u svom životu, kao što izreka kaže). Pisanje ovog bloga je hobi, amaterski pothvat u kojemu uživam i koji veseli mene, a nadam se i druge – u posljednjih sedam godina, a vjerujem, i u bližoj budućnosti, bit ću sasvim zadovoljna da to i nastavi biti.