Kao što već ranije rekoh u nekoliko navrata (pitali su me na Facebooku pa sam odgovorila, a na blogu me nitko ništa nije pitao, ali sam svejedno rekla) – čitanje mi u posljednje vrijeme nešto ne ide tečno, možda iz razloga prezasićenosti, možda zato što je vrijeme da mi se događa napokon život (lažem, život mi se stalno događa, ali sad je nešto posebno intenzivno), možda mi je mozak odjednom postao glup pa ne mogu shvatiti niti najosnovniju fabulu... u svakom slučaju, u ovakvoj situaciji bila sam se prisiljena okrenuti literaturi iz perolake kategorije.
Kad me snađe takvo zlo, ja se obično obratim ženi koja je kroz trideset i više godina apsolvirala perolaku literaturu – mojoj majci. Ako možete zamisliti kućnu biblioteku iz koje ispadaju vrijedni primjerci petparačkog štiva iz pera Danielle Steel, Nore Roberts ili Susan Elisabeth Phillips, to je kućna biblioteka moje mame. Zato, kad sam tražila nešto bedasto za čitanje, nešto što se može pročitati s pola mozga, uputila sam se upravo prema njezinim policama.
Tako sam i došla do romana iz naslova: „Neshvatljiva logika srca“ autorice Priye Basil upravo je ono što biste očekivali od romana koji nosi takvo ime – priča je to o ljubavi koja premošćuje granice desetljeća, religijskih i društvenih ponora i ogromne geografske udaljenosti.
Na početku radnje, u središtu se nalazi dvoje aktera: Lina je studentica prava i ortodoksno odgajana muslimanka, podrijetlom iz Birminghama, a Anil je student arhitekture iz Nairobija, čiji su roditelji Sikhi, ali koji nije vjernik; susreću se u multikulturalnom i društveno neutralnom području Londona. I zaljubljuju se, dakako, iako uviđaju da su njihove obitelji, njihove vjere (ili nedostatak istih) i njihovi prijatelji, protiv njihove veze.
No nisu samo religijske razlike one koje sprječavaju Linu da se uda za nemuslimana; njezina je obitelj skromna i poštena, njegova bogata i utjecajna, premrežena poznanstvima i nezakonitim potezima; ona je najstarija od triju kćeri, on je razmaženi sin jedinac, odrastao u izobilju i navikao dobiti sve što poželi; njezino je kretanje ograničeno njezinim rodom i religijom kojoj pripada, on je slobodan u svemu što poduzima – takvu ljubav doista je teško održati na duge staze i zaobići sve prepreke koje im stoje na putu.
Stoga nije čudo da Anil, kao poznati arhitekt, čeka Linu u jednom londonskom kafiću – susret je zakazan nakon niza godina tijekom kojih se nisu vidjeli niti komunicirali; Lina želi Anilu pokazati jedno pismo iz prošlosti, koje će ga možda natjerati da porazmisli o obnovi ljubavi.
U paralelnoj fabuli, koja se odvija 1968. godine, imamo priliku čitati pisma jedne povrijeđene žene, nemuslimanke koju je ostavio njezin izabranik, musliman, zbog vjerskih i društvenih razlika. Ova pripovjedna nit istovremeno predstavlja kontrast između tadašnjeg i današnjeg svijeta, ali i podsjeća da se običaji i tradicije u društvu vrlo sporo mijenjaju (osobito ako ljudi ustraju u tome da slušaju svoje roditelje).
Ovaj sam roman zapravo prilično dugo gnjavila za jedno tako lagano i pitko štivo (mislim da ovim postom nisam učinila uslugu budućem nevoljnom čitatelju koji će se ozlojediti lošim, kičastim stilom i predvidljivim jezičnim figurama), vjerojatno zato što već spomenuti stil nije dao dovoljno mogućnosti da se čitatelj uživi u radnju, pa na kraju balade ostaje mlak i neuvjerljiv okus u ustima. No za kišna poslijepodneva koja slijede – mogli biste i gore proći (mogli biste proći i puno bolje, ali to ostavljam za neke druge, sretnije postove).
Post je objavljen 20.05.2015. u 09:14 sati.