„Ljeto 2011. godine. Adolf Hitler budi se na pustoj ledini u Berlinu. Nema rata, ni partije, ni Eve. U Berlinu vlada mir, pohode ga tisuće stranaca, a politiku zemlje vodi Angela Merkel. Šezdeset šest godina nakon svoje navodne smrti ovaj se povijesni lik zatekao u današnjem dobu, gdje započinje novu karijeru.
Ova knjiga o putovanju Adolfa Hitlera s puste ledine u središtu Berlina, preko kioska i turske čistionice, pa do njemačke televizije, predstavlja užitak koji čitatelje ostavlja bez daha; ona je jednako toliko pakosna koliko i perfidna, jer čitatelj samoga sebe zatekne kako se sve manje smije Hitleru. On se počinje smijati zajedno s njim. Smijati se skupa s Hitlerom – je li to u redu? Je li to uopće dopušteno?
Otkrijte sami u senzacionalnom njemačkom bestseleru koji je uzdrmao javnost i potaknuo brojne polemike.“
(tekst s korica)
Moram priznati da je mene najviše uplašilo ne to što sam se do kraja knjige počela smijati zajedno s Hitlerom, već što sam se počela slagati s njim. Zapanjujuće.
No krenimo ispočetka: doista je tako kao što korice tvrde – Adolf Hitler se probudio na travi na dječjem igralištu u jednom berlinskom kvartu, dana 30. kolovoza 2011. godine, bez sjećanja na to kako je tamo dospio i što je uopće radio od 1945. godine do tadašnjeg trenutka. Odmah kreće prema najbližem kiosku, gdje ga na njegovu sreću zamjenjuju za glumca-imitatora, čija karijera na televiziji biva brzo lansirana u zvijezde nakon što ga spare s emisijom komičara turskog podrijetla. Hitler, s druge strane, televiziju vidi kao izvanrednu priliku za obnovu svoje politike i za drugi pokušaj za svjetsku dominaciju.
Autor se humoristički poigrao s mnogim aspektima ovakve nemoguće situacije, od kojih ne valja zaboraviti već niti činjenicu da je čovjek u dobi od sto dvadeset godina, koji je šezdeset proteklih godina spavao, začuđen brojnim prednostima modernog svijeta, od „interneca“ i mobilnih telefona, do pojave kako dokone gospođe skupljaju ekskremente iza svojih kućnih ljubimaca.
Isto tako, kroz oči jedne takve povijesne ličnosti, vrijedilo je vidjeti i kako njemačka dnevna politika izgleda danas ili kakve se sve zakulisne igre igraju kroz medije, pa ih je autor vrlo vješto usporedio s onima kakve je u svoje vrijeme igrao Hitler – činjenica da se tako dobro snašao definitivno govori o ideološkoj ostavštini kakvoj se u tim društvenim područjima nismo nadali.
S jednom stvari se autor ipak nije niti pokušavao šaliti, što je vrlo vjerojatno i polučilo status bestselera koju je roman zaslužio u Njemačkoj i Europi, a to su Židovi i holokaust. Time se autor bavio uzgredno i ovlaš, što je vjerojatno i najbolje, jer dok se možemo šaliti s Hitlerom i njegovom povijesnom ulogom, meni je uopće teško i šaliti se na račun Židova. Kao što je autor i sam nekoliko puta rekao: „Židovi su vrlo ozbiljna stvar.“
Kako god bilo, parodizacija Hitlera kroz popularnu kulturu je postala notorna stvar – vjerojatno neću pogriješiti ako spomenem web-strip Hipster Hitler – ali je ovaj pokušaj, svojim blagim, gotovo skandinavskim tipom humora, ispao prilično zanimljiv, pitak i čitljiv. Nećete požaliti ako ga uzmete u ruke.