Žoharov blog
31.10.2010., nedjelja
Halloween Zagreb Open
|
U sklopu priprema za veliko orijentacijsko natjecanje u Veneciji, Zakonita i Najmanja su bile na natjecanju u Karlovcu, a ovaj weekend je natjecanje na Bundeku. U Karlovcu je bila utrka u gradu, a na Bundeku u gradskom parku, pa će to biti dobra priprema za gradsku utrku u Veneciji. U 14 sati je počela dječja utrka. Najmanja je prijavljena u kategoriju Ž10. To je za djecu od 10 godina. Najmanja ima manje od toga, ali, eto, tako joj je "pao grah". Istodobno smo Zakonita i ja volontirali u organizaciji dječje utrke. Bijasmo u startnom prostoru, gdje smo djeci davali karte i kratko im objašnjavali što im je činiti. Prvo mi je bilo nejasno što trebam govoriti, ali sam brzo shvatio i počeo uživati u tome. To mi je pomoglo da bolje shvatim proceduru u startnom prostoru. Čak smo i Najmanju poslali u trku i s radošću je ispratili pogledom, dok je trčala i dok joj se kosa vijorila na vjetru. Nešto kasnije Najmanja dolazi u startni prostor. Zadihana, ali vesela. Oko vrata joj je finisher medalja. Sva djeca koja završe utrku dobijaju medalje i to djeluje vrlo poticajno na njih. Najmanjoj je to veliki poticaj. Do kraja natjecanja se mota blizu nas. Kasnije odlazimo u birtiju i okrepljujemo se toplim napicima i "brzom hranom". Slučajno se nalazimo u prostoru za proglašenje pobjednika i čujemo da prozivaju Najmanju. Osvojila je drugo mjesto u skupini Ž10 i srebrnu medalju. Medalja je veća od finisherske i to joj je jako bitno i dodatno je sretna. Zakonita i ja smo prijavljeni za noćnu utrku. Jučer smo imali pripreme na Medvednici od 28 km, pa će ovo biti "peace of cake". Zapravo nam ovo dođe kao rastrčavanje. No, nije sve tako rekreativno. Ova trka ima tzv. masovni start. Što je masovni start? Krećemo svi zajedno, pa najbrži prvi cvika, a drugi čekaju u redu, kao jučer na Medvednici? Što je "one man relay"? Sam sebi dodajem štafetu nakon jednog kruga orijentacijskog trčanja? Ima dosta pitanja, a malo odgovora. Određeno uzbuđenje postoji, ali i određena smirenost. Znam da ću vidjeti i snaći se. Prije utrke, par riječi o karti. Na karti piše na koje se područje odnosi (Zagreb - Bundek), namjeni karte (Karta za orijentacijsko trčanje), mjerilu 1:5.000, ekvidistanci (E=2,5m), a to je visinska razlika između dvije izohipse, također je vidljiva oznaka sjevera, legenda, opisi kontrola (to je tablica na gornjoj desnoj strani te natjecateljska staza (otisnuta crvenom ili ljubičastom bojom. Trokut označava početak, krugovi kontrolne točke, a brojevi pored njih broj kontrolne točke i pored broj na "cvikalici", odnosno perforatoru. Još da napomenem da je karta objavljena uz odobrenje organizatora.  Mrak je pao. Čeone lampice su upaljene. Moja kategorija starta prva. Nastupam u M21. To označava da sam Muško i da sam malo stariji od 21 godine. Korektno, tako se i osjećam. Stojimo u liniji. Organizator nas proziva i svakom dijeli kartu. Kartu ne smijemo gledati, nego odlazimo u red i spuštamo ju na tlo, tako da ne vidimo stazu. Nakon što su karte podijeljene, još par kratkih uputa i utrka starta. Uzimam kartu, kratko se orijentiram i trčim s većinom trkača te gledam tko je ispred mene. Na karti je zelenom linijom označeno moje kretanje. Sa startne pozicije krećem na NE (sjevero-istok, oznake ću stavljati po engleskom sustavu), te dolazim blizu ceste, ali ne trčim po njoj, nego po travi jer je bila dobro ugažena. Na KT1 je mala gužva, ali su natjecatelji vješti i brzo perforiraju svoj natjecateljski karton i odlaze dalje. Ja sam nešto sporiji, jer puno puta provjeravam broj na karti, pa na perforatoru, pa na natjecateljskom kartonu, nakon toga pažljivo stavljam karton u perforator i brižno bušim rupe. Kod mene to sve traje dugo, pa me na kontrolama drugi natjecatelji prestižu, a ja ih onda pokušavam prestići u trkačkom dijelu. Do KT2 brzo dolazim, a nakon nje se odlučujem ići pored ceste. Na tom putu dolazim do perforatora koji nisu moji, pa produžujem dalje. Ostale kontrole obilazim u prilično pravilnoj putanji, po azimutu, iako kompas nisam uopće koristio. Na putu između KT8, KT9 i KT10 koristim puteljke. Već nakon KT3 sam stekao sigurnost. Vidljivost je dobra. Vidim i druge trkače, pa i to pomaže. Javna rasvjeta označava puteljke, a njih koristim kao "zaustavnu točku". Iako oko mene ima i drugih trkača, koristim vlastitu inteligenciju i ne obazirem se na njih. Korekcije radim po vidljivosti, a ne po kompasu. Biram po kojoj stazi idem. Nekada kratim preko trave, nekada koristim staze. Između KT10 i KT11 pazim da ne idem preblizu jezera, od KT11 do KT12 koristim staze. Do KT 13 također koristim stazu, a ne kratim po šljunku. Nakon toga ulazim u dobro osvijetljen ciljni prostor i s laganom zbunjenošću gledam što dalje. Trebao mi je trenutak da shvatim da su brojevi obješeni preko špage zapravo karte za drugi krug. Zanimljivo rješenje. Najmanja me bodri u ciljnom prostoru. Distance: 3.160m Time: 18:05 Avg pace: 5:44 min/km  Ulazim u drugi krug. One man relay je zapravo štafeta u kojoj trčim sam. Jedino sam zamjenio kartu. Od KT14 do KT15 koristim djelomično stazu, da bih izbjegao "močvarno" zemljište. Nakon toga djelomično po azimutu (KT15 do KT16), a djelomično po cesti (KT16-KT17-KT18). Između KT18 i KT19 se vidi malo odstupanje od optimalne linije. Nisam najbolje ocijenio vijuganje staze, a i nije baš lako čitati kartu i trčati po mraku, uz sjaj čeone lampice i odbljesak s karte. Nakon toga slijedi par dobrih pravocrtnih kretanja. Od KT21 do KT22 koristim staze kao zaustavne elemente. Stazu koristim i između KT 25 i KT 26. Kao što sam na početku opisao, imao sam velike gubitke vremena na perforiranju natjecateljskog kartona i na silnim provjerama, da krivo ne cvikam karton, bilo s krivim perforatorom ili na krivom mjestu na kartonu. Bijah prestizan na tim mjestima, pa sam kasnije to nadoknađivao trčanjem. Tako me je Karlo G. pratio jedno vrijeme, pa me je na zadnjoj kontroli prestigao. Vjerojatno sam mu smetao većim dijelom drugog kruga. Na zadnjoj KT me je prestigao i Nenad L., no nije bilo štete za mene, obzirom da su obojica iz druge kategorije. Većom sigurnošću na kontrolnim točkama bi mogao dosta smanjiti prolazno vrijeme na ovako kratkim utrkama. Distance: 2.830m Time: 17:05 Avg pace: 6:03 min/km Cijela utrka: Distance: 5.990 m Time: 35:10 Avg pace: 5:52 Avg HR: 161 Max HR: 176 Iz prosječnog pulsa se vidi da je to bila utrka visokog intenziteta za mene. Završetak utrke donosi i olakšanje. Vjerujem u dobar rezultat, štogod mi to značilo u tom trenutku. S nestrpljenjem isčekujemo rezultate. Razgovaramo s drugim natjecateljima i skupljamo iskustva za Veneciju. Ja osvajam 8. mjesto u konkurenciji od 14 natjecatelja i time sam prilično zadovoljan, obzirom da mi je ovo drugo natjecanje. Zakonita je sretna i očekuje odličan plasman. Na naše veliko iznenađenje prva (1.) je u kategoriji Ž35 (W35), što je za Žene iznad 35 godina (iz čega se da zaključiti da je starija od mene, obzirom da sam ja u M21  ). Zlatna u konkurenciji od 7 natjecateljica, te kao najbrža vještica dobija metlu. Pomela je konkurenciju.  Rezultati: Rezultati |
- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.10.2010., subota
Medo Halloween Night Trekk 2010
... je 7. kolo Treking lige Joška Božića 2010. Prijavio sam se za Planinarsku kategoriju, iako mnogi od mene očekuju Ultru, jednostavno mi se ne da toliko trčati. Čudna izjava za nekoga tko je otrčao 4 maratona ove godine! Shemoon (aka mali mišić) je najavio da će planinarska kategorija imati 17 km, no, ja sam po karti izračunao 22,5km i to bez dodatnih kontrolnih točaka. Posebnost ovog trekinga su bile dodatne kontrolne točke, koje se može i ne mora obilaziti, a donose dodatne bodove, što je također novost, barem za mene. Prilikom ucrtavanja dodatnih kontrolnih točaka sam se odlučio za one koje su blizu obavezne staze i obaveznih točaka, jer sam pazio na duljinu staze i time limit. Nisam točno znao koliko će nam trebati za obići stazu i koliko ćemo se gubiti, no pričekajmo kraj utrke i rezultate, pa diskutirajmo onda o mojim procjenama. Start Na startu se okupila velika skupina trekkera. Organizator spominje 200 pari cipela. Nakon uvodne riječi i nestrpljenja natjecatelja, već spomenuti Shemoon (aka Šimun) objavljuje početak utrke. Nametnuo sam se, bez imalo srama, kao vođa manje grupe trekera, koju čine Jasmina P., Maja P., Zakonita i Boris P.. Krećemo suprotno od tunela, po cesti. Ovaj puta nismo startali trčeći, nego hodom, pa kasnije laganim trkom.  Raspelo na makadamu, staza 57A (A50). Ubrzo dolazimo (15 min) do Raspela na makadamu, staza 57A (A50). Tu je velika gužva, te čekamo u redu za upisati tajnu riječ. Slijedi manji povratak do staze koja kreće u šumu. Uskoro primjećujem prve nepravilnosti na karti, kod Gračeca, gdje se račvaju putevi 55 i 57. Kao što možete vidjeti na gornjoj slici, oznaka 1 predstavlja ucrtani put, a oznaka 2 put kojim smo mi išli. Čak i ako postoji put 1, tada sasvim sigurno put broj 2, kojim sam prošao, nije ucrtan. Uspješno rješavamo orijentacijske nedoumice i dolazimo na pravi put. Uz to, nema planinarskih oznaka na stazi. Tu nas sustižu Mile i Marija M., s kojima ćemo se sresti još puno puta tijekom ove noći. Dolazimo na put prije raskrižja, na Vodice. Na moje veliko iznenađenje, tu je puno natjecatelja, svi su oni uz lakši tempo stigli prije mene. Čudim se, ali prihvaćam situaciju i prestižem ih pomalo. KT1 Kraj makadama, početak staza 55 i 55a, poslije potoka Na KT1 čekamo. Gužva je velika. Ljudi prepisuju. Razmišljam kako bi rješenje s naljepnicama bilo brže i efikasnije. Čekamo par minuta i kreće "Put u nebo". Povremeno čekam svoje društvo, u međuvremenu prestižem druge natjecatelje i besramno uživam u snazi i kondiciji.  Na KT1 je po mom mjerenju (bez dodatnih kontrola) trebalo biti 3 km, a sada imamo prijeđenih već 4 km. Bit će ova utrka duža od izračunatih 22,5 km. Na kraju uspona čekam svoju grupu i krećemo dalje.Lipje - Lovačka čeka kraj puta (više liči na šumsku vlaku) (E100) Lipje je blizu, te odlučujem da pokupimo bodove na toj dodatnoj kontroli. Do ovog mjesta gubim Jasminu. Bitno je da ju nismo ostavili samu u mraku. Na ovoj kontroli opet čekamo i gubimo pokoju minutu.  Vrh Brestovac (u nekim kartama Cer), 862m (F100) Vrh Cer nam je također uz put, pa odlazimo i tamo skupiti bodove. Na karti opet nepravilnosti (označeno brojem 3), ali to nije čudno, obzirom da šumarija probija trasu za autoput Cer - Tusti vrh. Došli smo po stazi koja nije ucrtana. Na Ceru gubimo više minuta u čekanju, jer je duhoviti Shemoon napisao tajnu riječ na ćirilici, pa dio natjecatelja precrtava sliku, umjesto da prepišu. Možda će na slijedećoj kontroli biti slika psa u kućici. Ili kuće s cvjetićem. Na samom vrhu puše vjetar, pa koristim čekanje i odjevam šuškavac. KT 2 Bolnica Brestovac Mrak se spušta. Dotrčavamo do bivše bolnice Brestovac. U sumrak bolnica izgleda uzbudljivo (eng. thrilling). Skuplja se veća količina trekera koji trče oko bolnice i unutar bolnice, dok se napokon ne začuje pobjedonosno "Evo je!". Utrčavamo u bolnicu. Čekam u redu. Stavljam čeonu lampicu. Perifernim vidom primjećujem pokret s moje desne strane. Okrećem glavu. Kroz prozor ili rupu u zidu primjećujem u drugoj prostoriji tihi prolazak duha. Licem mi se razlijeva osmijeh. Svoju radost pokušavam podijeliti s drugima, ali ne znam jel me netko prati u tim mislima ili svi vade svoje kartone da upišu kontrolu, pa na kraju okrećem glavu i tek onda, sa zakašnjenjem osjećam ježenje na potiljku. Divno! Svaka pohvala duhu-plašilu, odlično odrađen posao. Problem je što je naišao na nezahvalnu publiku, koja trči po mraku i koju je teško preplašiti. Ili možda plašila imaju svoje zanimljive priče? Nadam se da je imao uspješna plašenja i da je uživao. Napokon dolazim na red i nakon upisa slijedi povratak prema HPD-ovom putu. To je staza koju koristimo na Zimskoj ligi Puntijarka, kad idemo Nordic Walking varijantom. Put je poznat. Prije Sljemenskog Janka osjećam neku "prisutnost". Uskoro pred mene iskače još jedno plašilo, no, bez imalo straha ili iznenađenja ga pozdravljam s jednakim "Buuu!". Nastavljam dalje i par koraka iza toga primjećujem još dva plašila, ali ih ne odajem, želim da i moja pratnja doživi pokoje iznenađenje. KT 3 Sljeme vrh, na gelenderu i terasi restorana Vidikovac Dobri, stari Gelender. Utrka bi osim pridjeva Halloween mogla imati i pridjev Gužva. Na Gelenderu opet gužva, čekam za prepisivanje tajne riječi. Opet vjetar. Prati nas po Crvenom spustu. Osim vjetra, smeta i klizanje, te zapinjanje u busene trave. Preskačemo kanale za odvod vode sa staze. Iza mene divan pogled na spust po kojem se spuštaju i druge lampice. Pitao sam se nekoliko puta, kako noćas izgleda Medvednica, gledana iz Zagreba ili Zagorja s mnoštvom lampica u mraku. Spust je strm i puno ga je zabavnije prijeći na skijama. Na kraju spusta dolazimo do bazena. Tu ja imam malo drugačije viđenje staze, pa krećemo na lijevo, ali ubrzo shvaćam da je to "slijepa ulica". Vraćamo se na desno i preko gradilišta dolazimo do asfaltirane ceste. Cestom nailazimo na natjecatelje iz suprotnog smjera. Blizu Oštrice se nalazi zavoj, a od tamo dolazi jako svjetlo, pomislio sam da dolazi automobil. Ne, samo veća skupina trekera, od kojih neki imaju lampe jake kao "far od FAPa".  KT 4 Lugarnica Oštrica Dolazimo na Oštricu, ali ne nalazimo kontrolu, djelomično zbog nečitanja detaljnih uputa, a nisam ni vidio makadam. Dolaze Mile i Marija M. s još par ljudi, nalazimo kontrolu i odlučujemo se vratiti po stazi 41, a ne po asfaltu. Ne znam jel to dobra odluka, no svakako je bilo uzbudljivo, uska stazica, koja nakon par kilometara nestaje. Postoji oznaka na mladom stablu i korak dalje je provalija s potokom (na slici označeno brojem 4). Išli smo obilaziti tu strminu jer smo vidjeli ogradu za koju smo mislili da je od ceste, no to je ograda od skijališta. Na savladavanju uzbrdice je bilo više uništenih štapova. Nakon skijališta (Crvenog spusta), nastavljamo po stazi 41. Ja bih trčao, ali me skupina slabo prati. Odlučujemo se da čuvamo snagu, ima još više od pola staze. Kilometri prolaze te napokon dolazimo blizu P.D. Grafičar. rudnik Zrinski (T175) Gubimo vrijeme jer idemo do Grafičara, prateći putokaz, no nakon toga shvaćamo da je rudnik Zrinski (T175) u smjeru od kuda smo došli. Vraćamo se do rudnika, tu nas ponovo zaskaču strašila. Strategija im nije bila dobra, iskakanje su trebali zamjeniti nečim drugačijim. Ne kritiziram, nego mislim da je moglo biti jezivije. Ponavljam, tko će preplašiti noćne šumske trkače? crkvica Sv. Jakob (Z125) Vraćamo se do Grafičara, vanjske slavine (pipe) su zatvorili da ne popucaju cijevi zbog niskih temperatura, pa i o tome treba voditi računa, kad se ide na zimske trekinge, te smo vodu natočili u samom domu uz čavrljanje s gostioničarem. Krećemo cestom prema crkvici Sv. Jakob (Z125). Tu "osvajamo" još nekoliko bodova i rastajemo se od M. i M. M. Tu procjenjujem da imamo dovoljno vremena da pokupimo još koju veću kontrolu. P.D. Risnjak (V150) Nastavljamo cestom do P.D. Risnjak (V150), nije daleko, staza je dobro označena. Na cesti susrećemo Vladu i Antu, s kojima smo bili na stazi 41. Trčimo i brzo dolazimo do Risnjaka. Nakon P.D. Risnjak imamo kratko vijećanje o tome treba li ići do Graffove kopanje ili prema Medvedgradu, no dolazi natjecatelj iz smjera Grajfove kopanje i savjetuje nas da ne idemo tamo. Vraćamo se po stazi 11. Vodim. U jednom trenutku nailazimo na zbunjujuće znakove. Na jednom stablu je oznaka planinarskog puta, broj 11 i strelica u desno. Malo niže, na samom križanju je planinarska oznaka i strelica u lijevo. Dolazi do kratke rasprave, u kojoj napominjem da svako ima pravo na svoj put, a da ja krećem na lijevo. Tako odlučuju i svi drugi. Reklo bi se da sada već imam karizmu.  Trčimo po lijepoj nizbrdici. Tu ima mjesta za lijepe zasjede strašila, ali njih nema.   KT 5 Medvedgrad Kontrola je na križanju, što nam je uštedjelo napor uspona na sam Medvedgrad. Tu dobijamo naputak za KT 8. Trebalo je popamtiti ime, prezime, polje, redove, informaciju koju treba zapisati, no, sada nas je šestero, pa uspijevamo. Krećemo se cestom, pa nastavljamo stazom 11 kroz šumu do Šestinskog Lagvića. To mi je poznata staza, pa brzo prolazimo. Nakon toga cestarimo do groblja.KT 8 Šestinsko groblje Tu se brzo orijentiramo, ali i susrećemo M. i M. M. Brzo dolazimo do groba i zapisujemo podatke. Gledamo na sat te odlučujemo otići na Gornje Prekrižje. Slijedi cesta i uzbrdica. Susrećemo druge natjecatelje, ali oni hodaju. Mi trčimo. Ipak smo uštedjeli energiju na stazi 41. Po putu nas nude s čajem. Previše sam nabrijan u ovom trenutku i samo zahvaljujem na ljubaznosti. Gornje Prekrižje br. 24, kontrola u vrtnoj kućici (X100) Trčimo po cesti. Gledamo kućne brojeve. Uskoro dolazi broj 24. Ulazimo u dvorište i krećemo prema sjenici (vrtnoj kućici). Tamo svjetle svijeće. Raspravljamo trebamo li posjetiti Šimunov frižider (hrv. hladnjak). Prepisujemo tajnu riječ, te gledamo na sat koliko nam je minuta ostalo. Odlučujemo da nam se ne isplati ići na Kraljevački potok (W100), nego odlučujemo otići na cilj. Velika je vjerojatnost da bi izgubili više od 10 minuta na odlazak, dolazak i traženje, pa nam se taj izlet ne isplati. Obzirom da su neki od nas, računajući mene, bili na Urban Challenge-u, znamo da postoji prečica kroz dvorište na drugu stranu, te koristimo to znanje i trčimo prema Mlinarici. Cilj U cilj dolazimo nakon 5 sati i 51 minutu te pretrčanih 27,9 km, što daje prosjek od 12:34 min/km. Muški dio ekipe (Boris i ja) dijeli 31. mjesto, od 83 rangirana i 130 prijavljenih. Veliki postotak (36%) DNF. Da smo za jedan (1) bod bolji, bili bi dva mjesta bolji, a da smo došli 3 minute ranije, bili bi za još dva mjesta bolje plasirani. Ovo pišem da pojasnim koliko je utrka bila uzbudljiva, iako to tada nismo znali. Ženski dio ekipe (Maja i Zakonita) dijele 9. mjesto, od 30 rangirane i 62 prijavljene natjecateljice. Čak 52% nije završilo utrku uspješno. Da smo uspjeli osvojiti bod više ili recimo doći jednu minutu ranije, cure bi bile na 5. mjestu. Nakon ove kratke statistike, vraćamo se na događaje u Mlinarici. Nakon kratkog odmora i nešto dužeg čekanja, nervozni konobar nam donosi odličan grah s kobasicom i crno Velebitsko. Velebitsko po cijeni od 15 kuna, što je nešto manje od 2 EUR, a s tom cijenom bi u Beču napravio čudo.  A sada opet mali povratak na statistiku. Više puta tijekom utrke sam se sjetio Kravoja (aka cowy otkriva ameriku), dok sam forsirao svoje partnere i pomislio kakav bi mi pridjev dao, a u skladu s njegovom klasifikacijom. Bi li me nazvao genijalcem, debilčinom, debilom, frajerom, idiotom, kretenčinom, zaletavačem, trijatlonastični tip (koji ne može završiti half IM), triatlonko ili jednostavno standardno debilni forser? Da sam ih malo, ali samo malo više forsirao, mogli bi imati bolje pozicije. S druge strane, pamte se samo pobjednici, pa možemo reći da je totalno trivijalno jesmo li 30. ili 10. ili 5. A kada već spominjem pobjednike, puno čestitka svima koji su uspješno završili utrku, a posebno Sljemenskom GeMpardu kojemu ovo puno znači, a njegova radost je i naša radost. Kada samo kod pozdrava, želja i čestitki, čestitam i Šimunu, na novoj, zanimljivoj ideji i uspješno organiziranoj utrci s puno novih trekera. Izvještaj Sljemenskog GeMparda Karta utrke Opis kontrolnih točaka Rezultati: Rezultati Galerije: Vesna H. Chicar |
- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.10.2010., utorak
Oprema - Asics Gel Cumulus 12
 U Ljubljani, prije maratona sam kupio nove tenisice za duge treninge i utrke. Stare Asics Gel Nimbus 10 su već dosta potrošene, iza njih je više od 1.000 km, a i uspio sam doseći već spominjanu ekonomsku iskoristivost od 0,1 EUR/km. Nove Asics Gel Cumulus 12 imaju slabiju amortizaciju od Nimbusica i prodavač me je upozorio da ću više osjećati podlogu na mišićima, što znaći povratni udar koje su Nimbusice amortizirale, ali i da bi zbog slabije amortizacije trebale biti brže, jer bolje prenose snagu na podlogu. Objašnjenje bi teško prošlo kod fizičara, no, želim isprobati, osjetiti, pa znati za budućnost. Vidjet ćemo slijedeće sezone na stazi!  Dodatni tekstovi za zabavu: Razumjeti pronaciju Asics Gel Cumulus 12 Asics Gel Nimbus |
- 23:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #
25.10.2010., ponedjeljak
Oprema - Asics Gel Sky Speed
 U Ljubljani, prije maratona sam bio na expo-u. Ljetos sam kupio Woolf Firewoolf tenisice i sada im je potplat prilično poderan i vrijeme je za nabavu novog modela za slijedeću sezonu. Firewoolfice su dostigle svoju ekonomsku isplativost, a to je približno 0,1 EUR/km. Taj omjer cijene po kilometru sam uspio postići i kod svojih prvih ozbiljnih trkačkih tenisica New Balance M736SO. Kod off-road ili trail modela ne uspijevam postići taj omjer, pa tako kod već rashodovanih Salomonki XA PRO 3D taj odnos je 0,2 EUR/km, a kod New Balance M783 će taj odnos biti postignut negdje na proljeće, iako su već sada u lošem stanju. Stare Firewoolfice zamjenjujem s novim Asics Gel Sky Speed. Koristit ću ih za kratke utrke i kratke treninge. Amortizacija im je slabija, ali to pridonosi boljoj iskoristivosti snage koju trkač koristi. To bi bilo objašnjenje prodavača. Još par riječi o ovom modelu: GEL- DS SKY SPEED |
- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.10.2010., nedjelja
15. Ljubljanski maraton
|
Za Ljubljanu smo krenuli u rano jutro s autobusom u organizaciji AK Sljeme. Na granici je bilo mnogo autobusa koji su čekali, no, vodstvo kluba je uspjelo dogovoriti da idemo "preko reda", da bi stigli na vrijeme. Put do Ljubljane je prošao relativno brzo, pogotovo uz fine sandwiche i sokove. Nakon izlaska iz autobusa smo grupno krenuli prema šatoru gdje je trebalo podignuti starter vrečice, koje uključuju startni broj i chip. U samom šatoru je i expo, odnosno prodajna izložba sa značajnim popustom od 30%. Shopping Tu sam se ja malo "zaigrao". Sve je počelo s razgledavanjem, a onda je došao prodavač i došli smo do dva modela koja bi mi trebala. Tijekom tog procesa sam odradio i mjerenje na pokretnoj traci. Nisam se mogao odlučiti koji model želim, pa sam kupio oba. O samim tenisicama kasnije, u nekom drugom postu.Pregrijavanje Nakon kupovine pogledavam na sat i shvaćam da je do starta ostalo samo pola sata. Počinje nimalo lagano zagrijavanje, odnosno trčanje prema startnom području, jer se tamo negdje nalazio šator si.mobila gdje me je čekao moj startni broj i chip. Šator nije bio na istom mjestu kao prošle godine, pa sam ga tražio u širem području, ali ga nisam našao. Bilo je mnogo ljudi i nisam vidio gdje je šator, pa odlučujem otići do autobusa, tamo ostaviti kupljene tenisice i preobući se. Naravno, odlazak i povratak su bili u pravom natjecateljskom ritmu i uz dosta nervoze i napetosti. Vjerovao sam da će sve biti u redu, ali napetost je postojala. Dotrčao sam nazad do startnog područja, ali dolazak do sponzorskih šatora je bio kompliciran zbog ograda i mnoštva ljudi. Išao sam okolo cijelog kvarta. Dolazim u šator, ali hostese ne znaju gdje je moja vrečica s natjecateljskim brojem i chipom. Nervozno pretražujem šator, no srećom, uskoro dolazi Tanja iz organizacije i dodjeljuje mi moj broj. Slijedi optrčavanje nekoliko zgrada i dolazak na mjesto za start, tek par sekundi prije nego se mnoštvo ljudi na tom mjestu pokrenulo. Krenuo sam prema startnoj liniji, ne samo zagrijan, nego oznojen, zadihan i pomalo iscrpljen. Start Utrka od nekoliko tisuća trkača počinje gužvom koja traje kilometrima, no najkritičniji je prvi kilometar gdje je i prosječna brzina niska. Nakon prvog kilometra ubrzavam obilazeći sporije trkače. To utjeće na tempo. Promjene brzine su česte, malo usporavanja, pa jačeg ubrzavanja da bi što prije obišao one koji me smetaju. U toj gužvi nailazim na Sandru F. i njenog prijatelja, no ubrzo ih ostavljam. Unatoč pozitivnom iskustvu, sa Zagrebačkog maratona i ležernom pristupu uz druženje s trkačima, sada se u meni raspiruje žar natjecateljskog duha i krećem u utrku. Pratile su me misli da je Zagreb bio dugački trening i da sam sada spreman za bolji rezultat. Također, još uvijek gori želja da popravim rezultat na maratonu ove godine, a ovo je posljednji maraton ove godine u mom planu. Sve u meni je željelo pravu utrku, dokazivanje spremnosti, pobjedu. Pretjećem dosta trkača, pa u nekom trenutku vidim ispred sebe i Zlatka Z., no ne uspijevam ga dostići. Nešto kasnije, oko 9. km nailazim na Churu, poznatu Sljemensku neman, no kratko ga pozdravljam i nastavljam dalje.  Pacemaker 3:45 Negdje na 10. km dostižem dvojicu pacemakera s oznakama 03:45. Odlučujem im se pridružiti. Ako postignem 03:45, to će me zadovoljiti za ovu godinu. Ne treba juriti ispred njih i previše se potrošiti. Ako ću se osjećati dobro, uvijek stignem pojačati u zadnjih par kilometra. Povremeno sam osjećao da bih mogao trčati brže, povremeno sam osjećao da ubrzavamo. To je pokazivao i moj sat, no ostao sam u skupini, bilo je lakše prepustiti brigu o tempu nekom iskusnijem. Primjetio sam da tempo varira od 04:50 min/km do 05:30 min/km. Velike su to razlike, a sporiji kilometri nisu nužno uključivali okrijepe. Pogled na grafove jasno prikazuje oscilacije, a kada to usporedim sa Zagrebom, postajem svjestan da sam sam mogao bolje držati ritam. U grupi je bio i Gordan Z., koji se kasnije isto žalio na loš "pacemaking". Uz takve promjene i povremeno prejaki tempo za moje mogućnosti dolazimo do okrijepe na 28. kilometru. Nakon okrijepe mi skupina odmiče, a ja osjećam da su mi noge postale krute i više ih ne uspijevam dohvatiti, a par kilometara kasnije ih gubim iz vidnog polja. Na 29. kilometru nailazim na svog kolegu i Vipnetovog trkača Berislava C. Kratko se družimo, no kako je on u krizi, lagano ga prestižem uz sudbonosni pozdrav "Vidimo se". Uopće nisam imao iluzije da će se to dogoditi u cilju. Moj tempo je padao iz kilometra u kilometar i bio sam uvjeren da će me dostići. Na 30. kilometru me počinju prestizati drugi trkači, što do tada i nije bio čest slučaj. Na 31. kilometru me dostiže i prestiže Berislav C. Bijah iznenađen da se je to tako brzo dogodilo. On se očigledno oporavio, a meni počinju dugi kilometri. Do 25. kilometra su mi kilometarske oznake brzo prolazile, a nakon 30. kilometra svaki kilometar kao da ima 2.000 metara. Počinje unutarnja borba, sjećanja da mi se ovo već dogodilo. Predbacujem si ovako neodgovoran odnos prema utrci, počevši od nedovoljnog odmora od samo dva tjedna između dva maratona, pa preko predugačkog shoppinga i posljedične pregrijanosti i zamora, do lošeg tempiranja i praćenja pacemakera koji je očito prebrz za mene.  Završnica U zadnjim, dugim kilometrima postajem jedan od mnogobrojnih maratonaca koji povremeno hoda. Nakon odlično (za moje pojmove) odrađenog Zagreba, bez hodanja, sada hodam. Neugodno mi je, ali moram odmoriti. Noge su krute. Teško mi je pregibati koljena. Guram sam sebe i trčim do okrijepe. Pijem u laganom hodu, pa se ponovo trudim pokrenuti i trčati. Zadnji kilometri se približavaju. Sjećam se gužve u prvom krugu, prisjećam se da sam negdje na ovom mjestu u prvom krugu pretekao *.*micku iz dežele*.*, sjećam se kako sam bio pun snage. Sjećam se naježenosti kad sam prolazio 21. kilometar i gromoglasnog navijanja ljubljančana. Sjećam se praznine kada sam ušao u drugi krug, iako sam bio u skupini koja se nadala rezultatu 03:45. Prvi krug (polumaraton) sam pretrčao za 01:51, što je očito prebrzo za mene. U Zagrebu sam prvi krug odradio za 01:54. Razlika je samo 3 minute u prvom krugu, a u drugom doživljavam zbog toga pravu krizu. Sjećam se Jankovih riječi od prošle godine: "5 sec/km brže u prvom krugu može značiti i do 1 min/km u drugom krugu." i tako je i bilo. 36. i 39. km sam trčao više od 7 min/km, a od 32. km su mi prosjeci bili veći od 6 min/km. Kredit je došao na naplatu, a kamate pojele svaku zalihu. U tim mislima dolazim do zadnjeg kilometra. Uspjevam produžiti korak i ubrzati. Još je ostalo nešto snage. Navijanje također pozitivno utjeće. Ulazim u cilj. Gotovo! Dosta za ovu godinu. Zahvale i ostalo Na grafovima možete vidjeti da sam Zagrebački maraton otrčao stabilnije. Možete vidjeti i oscilacije dok sam bio s pacemakerima od 10. do 29. kilometra. Ovom prilikom zahvaljujem svom slovenskom sponzoru si.mobil-u, te posebno Tanji koja mi je sačuvala pivo i sandwiche, baš kao i prošle godine, od mojih kolega, koji su stvarno dobri za stolom.  Slijedi povratak u bus i Zagreb. Još bih podjelio s vama jednu zanimljivost. Mnogobrojni polumaratonci i maratonci trče puste kilometre, ali silazak i uspon po stepenicama im je smješan. Još jedna zanimljivost je da mi je ovo drugi maraton s vremenom od 03:56. Sada postoje dvije skupine (grupacije) vremena (03:53 i 03:56). Distance: 42.195 m Time: 3:56:06 Avg HR: 154 Max HR: 177 Avg pace: 05:36 min/km Prošlogodišnji: 14. Ljubljanski maraton Jankov osvrt na 15. Ljubljanski maraton Rezultati: Rezultati Rezultati maraton Galerije: Galerija službena |
- 23:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
21.10.2010., četvrtak
Bečki treninzi - bičuj me
|
Živim u stranoj zemlji, slušam stranu glazbu, govorim strane jezike. Smatram to potpuno normalnim. Takozvana integracija. U tom procesu integracije, posjećujući lokalne klubove, sam naišao na jednu stranu stvar/pjesmu, koja mi je nekako postala bliska. Iskazuje oblik mazohizma, a mazohizam mi je trenutno vrlo blizak. Svaki odlazak na trčanje je patnja u kojoj uživam. A kako treninzi? Hvala na pitanju, uživam.  Danas sam "odradio" trening od 5 km. Osjećao sam se lagano i poletno (05:42 min/km), a uspio sam napraviti i negative split (5:51 vs 5:33). Pripisujem to ugljikohidratima. Danas sam nakon tri dana počeo jesti ugljikohidrate. Na Hauptallee je bilo totalno čudno. Puno trkača, a što je najčudnije bili su u skupinama. Jedna velika skupina je radila vježbe. Skakutanje na jednoj nozi, na drugoj nozi, na obje noge. Bilo je par većih skupina. Neke mješane, neke samo muške, neke samo ženske. Jedna skupina od 5 muškaraca je radila kratke sprinteve. Vedro vrijeme i sunce su utjecali na moje raspoloženje. Na pozitivno raspoloženje je utjecalo i mnoštvo trkača oko mene. Osjećaj osamljenosti se smanjio, što me je podsjetilo da sam ipak čovjek. Čovjek je društveno biće i ta društvena strana se probila do površine. |
- 21:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.10.2010., utorak
Bečki treninzi - zemlja za nas
|
Dobro vam jutro i dobrodošli u jubilarni 200. post. Nestrpljivi slušaći ovog bloga neka gornji spot odvrte na 01:30. Tko bi rekao da vrijeme tako brzo prolazi, ali iza nas je već (skoro) tri godine druženja na ovom blogu. Ovime ne najavljujem nikakav rastanak, promjena se već dogodila, fizički sam otišao, no duhovno još uvijek lutam Medvedničkim šumama. "Čujem vrati se, čujem ostani, čujem vrati se,..." Tako pevaju deca u beogradskom vrtiću (obdaništu?), dok su istovremeno moja djeca u zagrebačkom vrtiću nerijetko pjevala pjesme koje se u mom domu nikada nisu puštale/slušale. Kuruza zbog koje sam se pitao gdje živim, tko nam truje djecu, kuda ide Hrvatska. "Daleko, daleko" je sada to smeće iza nas, iako se i u školama provuće pokoje ... smeće. "... oprosti mi." Jučer navečer odradio kratki 5 km trening. Bilo je teško izaći. Bilo je hladno prije trčanja, bilo je hladno nakon trčanja, bilo je sve osim zabavno. Prevladala je svijesnost da treba iskoristiti dan bez padalina i držati se u treningu pred ovaj zadnji veliki izazov ove godine (mislim na Ljubljanski maraton). Motivacijska kriza traje. Na pitanja koja dolaze, odgovaram: "Još malo, pa će doći vrijeme odmora." Povremeno gledam druge aktivnosti koje bi me mogle zaokupiti tijekom hladnih zimskih mjeseci. "Pogledaj me, o pogledaj me, očima deteta." |
- 05:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #
17.10.2010., nedjelja
Bečki treninzi - čudesa od mesa
 Ovaj tjedan sam se oporavljao od maratona. Upalu mišića sam imao još u srijedu. U četvrtak je padala kiša, pa je to bio dobar izgovor za ne treniranje. U petak sam napokon istrčao na stazu i otrčao 5 km. Bilo mi je teško, bio sam spor (05:56 min/km), ali sam se radovao da trebam istrčati samo 5 km. Teorija relativiteta je opet bila u akciji. Ovih 5 km je bilo jako dugo. Neugodna vijest je da me boli zadnji mišić (biceps) na desnom bedru. Bol koju sam imao i ovo ljeto. Pojavilo se poslije maratona, no imam samo dva tjedna da se povuće. U subotu sam ponovo istrčao, ali s puno većim ciljem. Trebalo je istrčati 13 km. Nije bilo naporno kao jučer, ali više ne osjećam radost. Nema lakoće. Sve više natrčavam na pitanja zašto trčim, što će mi to, ne bi li bilo ugodnije sjediti u toplom i pijuckati nešto fino. Pokušavam se boriti s takvim mislima. Prizivam sjećanje na osjećaje radosti i olakšanja, prizivam sjećanja na plavo nebo i zelenu šumu. Razvlačim osmjeh na lice i trudim ga se zadržati što duže, no nekako to nije onaj pravi osmjeh. Motivacija posustaje, a kilometri postaju dugački. Prije odlaska na trčanje sam razmišljao, bih li otrčao samo 13km, možda 15 ili da se nagradim s 18km, no, sada dileme nema. Odluka: 13 km je dovoljno i previše. Javlja se bol i u lijevoj nozi. Maraton je odlično dijagnostičko sredstvo. Svaki nedostatak, nepravilnost izvlači na površinu i prikazuje ju u punom svjetlu. Razmišljam kako mi je ovo bila godina za maratone, ali da ću zato u slijedećoj trčati samo polumaratone. Maratoni su mi predugački i nepotrebni. Putem srećem kolegu biciklista (Christoph H.). On ide na svoj biciklistički trening na cyclocross biciklu. Razgovaramo. Pitam ga za datume kada su natjecanja. Misli mi odlaze prema biciklizmu. Maštam o vožnji po blatnjavoj stazi. Razmišljam što mi još nedostaje na Corri. Beskonačnih 13 km je prošlo. Tempo je padao, no cjelokupni prosjek je bio 05:44 min/km, što je bolje nego jučer, ali još uvijek slabije nego što bi trebao trčati na utrci. Na početku posta je slika iz Beča. Ako pogledate detaljnije, vidjet ćete da je njemački nevjerojatno sličan BHS-u (bosansko, hrvatsko, srpskom). Ovdje se može preživjeti bez znanja njemačkog, što posebno koristi turska manjina, a to izaziva ogorčenje domicilnog stanovništva. Zna se dogoditi da turkinje žive već drugu generaciju u Austriji i da ne govore njemački. Bit će promjena zakona po tom pitanju, pa će čak i azilanti morati znati njemački, ako namjeravaju ostati. Ipak se politika uvukla i na ovaj blog, no prije nego se rasplamsa ... ćao. |
- 21:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.10.2010., četvrtak
Vic - samo za trkače (i preljubnike)
|
Micika si je priuštila ljubavnu aferu sa Štefekom. Štefek ju je svakodnevno posjećivao, dok jednog dana nisu začuli auto koji se zaustavio na dvorištu. Micika skoči iz kreveta, pogleda na dvorište in poviče: "Bože, moj muž se ranije vratio s puta! Štef, odmah skači kroz prozor na cestu i nestani!" Štefek pogleda kroz prozor i odvrati: "Ne mogu, Micika. Pa vidiš da pada kiša!" Micika se u očaju uhvati za glavu i krikne: "Štef, ako nas moj muž zatekne, oboje će nas ubiti!" Štef iskoči iz kreveta, pograbi svoju odjeću, skoči kroz prozor na cestu i nađe se u skupini maratonaca, koji su baš tog trena trčali pokraj Micikine kuće. Da bi prikrio svoj trag, Štefek im se pridruži. Nakon nekog vremena Štefeku se približi prvi maratonac i upita: "Kolega, da li maraton uvijek trčiš gol?" Štefek: "Uvijek. Tako prijatno je osjetiti strujanje vjetra dok sam gol, i tako bolje osjećam povezanost s prirodom." Nakon nekog vremena Štefeku se približi drugi maratonac i upita: "Kolega, da li uvijek trčiš maraton s odjećom ispod pazuha?" Štefek: "Uvijek. Tako praktično je imati odjeću pri sebi. Kada stignem na cilj, mogu se odmah obući, sjesti u auto i odvesti kući." Nakon nekog vremena Štefeku se približi treći maratonac i upita: "Kolega, da li uvijek trčiš maraton s kondomom na penisu?" Štefek: "Ne uvijek. Samo ako pada kiša." |
- 16:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.10.2010., nedjelja
19. Zagrebački maraton
 Predgovor Od četvrtka sam prehlađen, počelo je sa škakljanjem u grlu, a proširilo se na nos i uši. U subotu sam ozbiljno brinuo kako ću na utrku sa zaštopanim nosom, kašljem i zujanjem u ušima, ali nedjelja je donijela rješenje. U nedjelju ujutro me ništa nije boljelo, odnosno, ništa nisam osjećao. Baš me raduje razumijevanje mog tijela za moje prioritete. Divno zagrebačko jutro ... obavijeno maglom i s 5°C u 9 sati ujutro. Odmah krećem s pitanjem: Što odjenuti? U mnoštvu mogućnosti odlučujem se za dvije plastične majice kratkih rukava, ali zato uzimam navlake za ruke (arm warmers), na glavu maramu od slovenskog sponzora, a na noge čarape - dokoljenke, jer je to moderno i jer to vole mladi. Tako oskudno odjeven odlazim u prostor za start. Tamo je osjetno toplije uz ostala naga tijela. U masi je toplije! Start ... i uskoro zastoj na početku Jurišićeve. Jednostavno, u ovom trenutku polovica Jurišićeve nije dovoljna da sva ta masa ljudi trči, pa netko trga traku i trčimo s obje strane. Tako je bilo i prijašnjih godina, ali očito organizacija nije organizam koji uči. No, ipak to nije do kraja točno. Ove godine smo startali bez klinaca i to je bilo super. Krenuo sam sa Sašom S., mojim rimskim partnerom. Ugodno smo čavrljali, izmjenjivali iskustva i družili se, no ostavljam ga u Dubravi i odlazim bržim tempom. Do Dubca sam bio sam, a tamo hvatam debelog (Ciklusanta) i dvojicu trkača iz Bosanskog Novog (Brane i Dado). Nakon kratke komunikacije, debeli baca priču kako ja nešto znam o trčanju i tu se moj ego nađe pozvan da se pokaže i dokaže. Kao prava iskusnjara s 5 maratona dijelim savjete i organiziram školicu. Detalje tog neiscrpnog vrela znanja možete dobiti ako i samo ako trčite samnom. Zajebancija traje cijelim putem, a debeli u nekon trenutku kaže "meljete kao babe na frizuri". U tom dobrom raspoloženju zaboravljam okidati km ili jednostavno nisu svi bili dovoljno vidljivi. Uz priču pozdravljam poznanike iz suprotnog smjera. Naime, to mi razbija dosadu. Shvatio sam da mi je trčanje maratona, a i priprema za maraton, jako dosadno. Dva sata se mogu zabavljati sa svojim mislima, ali duže od toga mi postaje dosadno. To se je pojavilo ovog ljeta. Možda je samo prolazni osjećaj, ali osjećam sve manju privlačnost prema tako dugim trčanjima. Ekipa nas prestiže, ali tješim ih da će nas svi ti pričekati prije cilja. Dečkima je povremeno bilo bezveze kad su nas drugi prestizali, ali sam ih tješio i često bijah u pravu. Veliki dio onih koji su nas prestigli, kasnije su bili iza nas. Povratak do Trga bijaše ugodan, a čak i pojačavamo tempo zbog publike, povuklo nas. Događa se, baš kao i pojačavanje tempa kad nekoga prestižeš. Pratim ritam i usporavam kad god primjećujem da smo prebrzi. Odlazak do Selske je manje dosadan nego kroz Maksimirsku jedino zbog činjenice da kraće traje. Kratko se zadržavamo na okrijepama, nema gužve zbog malog broja trkača, što je u ovom slučaju prednost. Na velikim utrkama dolazak do vode je nalik na borbu. U povratku Dado dobacuje ženama ("koja treba?") i vrtimo film kako će ga netko srediti, ako ne na stazi, a onda na ciljnom prostoru. Opustio se i zabavno mu je, a to je bitno. Branetu i Dadi je ovo prvi maraton. Povratak prema Trgu je jednako dosadan. U Beču, Ljubljani i Rimu postoje sadržaji uz stazu i kako god da se pored njih brzo prođe, ipak te zabave na par trenutaka. Jedino vrijedno spomena je urnebesni doček AK Sljeme-na prije samog Trga. Ostatak navijanja se svodi na tek pokoji pljesak i psovanje ili dobacivanje "kaj niste mogli doma vježbati", no bez incidenata koje sam viđao prethodnih godina i zbog čega izbjegavam dva kruga po gradu. Drugi trkači su mi rekli da su ove godine vidjeli više takvih neugodnih susreta nego prije, pa je očito "ljepota u oku promatrača". Razumijem ljutnju građana, ljudi nisu znali da je utrka. Organizator bi trebao obljepiti grad plakatima ili bar dio kuda ide trasa maratona da ljudi znaju. Svjedočio sam razgovoru policajke i mlađeg sugrađanina, koji je bio iznenađen da zagreb ima gradski maraton. Mislim da ovaj slučaj više govori o organizatoru, nego o građanima. Osobno, nisam vidio niti jedan plakat, ali sam čuo da je napravljen u naivnom stilu. Polumaraton sam odradio za 01:54 po mojem satu, odnosno 01:55:34 službeno. Do 28. km odnosno do drugog povratka iz Dubca puls mi je bio ispod 160. Manje je dosadno u društvu, a mi i dalje neumoljivo meljemo. debeli je umuknuo, o razlozima kasnije. Na okretištu u Dubcu prestižemo "žutu lastavicu". To je debelom bilo jako važno. Uz put skupljamo posrnule trkače, pa nas je do Maksimira bilo sedmero. Dvojica koju smo prestigli su rekli da su mislili da dolazi pacemaker. Na okrijepi u Maksimiru se grupa malo razbija, a debeli nas napušta na Kvartiću, zaželio se društva svoje Štefi. Dozlogrdilo mu to stalno laprdanje. Brane je osjetio kako mu se tenisice ljepe za asfalt, kao što sam i najavio. Bio je to 35. km, a po nekim mojim zapažanjima, na potezu od 35. do 38. km, tenisice se vole zaljepiti za asfalt i otežati trčanje nedovoljno pripremljenim ili trkačima koji su se precijenili. Dado i ja nastavljamo. I meni je teško, ali to je tek manja kriza. Ozbiljna kriza dolazi tek poslije Trga, na famoznom 38. km. Obojica osjećamo da je teško, malo usporavamo, ali ne odustajemo. Nakon okreta na Selskoj, počinju i nas prestizati. Do kraja je još relativno malo, 3 km. Znam da ćemo izdržati, iako tempo pada, te predlažem Dadi da nastavi bez mene. Njegova je filozofija da me ne napušta, a ja ga upozoravam da to nije moja filozofija, nego da druženje traje, dok imamo zajednički interes i dok jedan ne počinje kočiti drugoga. U skladu s tom filozofijom ga ostavljam kod Mesničke i krećem dugim korakom u završnicu. Nakon prolaska kroz najvručiju navijačku skupinu (AK Sljeme) kreće završnica do posljednjeg daha. Zadnjih 200 metara volim posvetiti Benu Johnsonu. Po mojem satu, a mjerio sam pošteno, razlika između bruto i neto vremena je 29 sekundi. Organizator na žalost prikazuje bruto vrijeme, što znači .... neto je bez vremena od pucnja do prolaska kroz start, što iz nepoznatog razloga u Zagrebu ne računaju. (Nakon par dana je izašla lista s neto vremenom.) Možda sam mogao brže, možda sam zbog toga mogao i puknuti, možda sam mogao umrijeti od dosade, no, imao sam zabavan maraton i ne žalim za ničim. Hvala debelom, Brani i Dadi te pozdrav Bosanskom Novom. Kad već zahvaljujem, posebno hvala mom sponzoru: Vipnet d.o.o. Organizacija: mala utrka, pa ne trebaju šleperi za odjeću, jedan šator za presvlačenje, jedan stol za okrijepu u cilju. Potpuno u redu za seosku priredbu, ali očekujem više od hrvatske metropole. Time: 03:53:40 (03:54:11) Avg pace: 05:32 min/km Avg HR: 157 Max HR: 183 BTW, ovo mi je već treći maraton sa vremenom 03:53. Zanimljivo! Za dva tjedna je Ljubljana. Ne znam kako ću se oporaviti, ne žudim za nekakvim vremenom, želim se lijepo provesti i uživati. Zakonita je odradila svoj prvi polumaraton. Postigla je 02:08:36, što je u granicama očekivanog, prognozirao sam oko 02:10. Super se osjećala, što je i prirodno, obzirom da je odradila kvalitetnu pripremu po kvalitetnom programu glavnog trenera (Janko), te potporu i nadzor pomoćnog trenera (Žohar). Također pozdravljam Vipnetov trkački tim, koji je ove godine popravio svoja vremena, a dobili smo i nove članove. Dio novih članova će imati prvi izlazak u Ljubljani. Na Zagrebačkom maratonu (256) i polumaratonu (501) je nastupilo 757 natjecatelja. Od tog broja, 15% žena. Malo više na polumaratonu (17%), malo manje na maratonu (10%). Spominjem ove brojke čisto za komparaciju s ovotjednom trkom u Beču na 5 km, gdje se okupilo 10.500 trkača, od čega više od polovice su bile žene. Pri tome sam primjetio u kategorijama u Zagrebu muška imena na ženskim listama, no, neka se time drugi bave. I za kraj da kažem: AK Sljeme je prava ekipa! Galerije: Mrakonja Vanja Rezultati: Ukupno maraton Ukupno polumaraton |
- 23:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #
06.10.2010., srijeda
Bečki treninzi - Vienna night run, nisam bio, ali sam gledao
|
Utorak, 5. listopad 2010 Na Vienna night run nisam bio, ali sam izašao i krenuo na Hauptallee i pri tome sam prolazio po Ringu. Tamo je u tijeku bila trka. Nepregledno mnoštvo ljudi. Vozim 10 minuta u suprotnom smjeru od trkača i cijelo vrijeme je ulica puna, a ulica ima tri trake. Uz to je bila i pozornica s bendom. 70% posto trkača je imalo plave službene majice i to je također bio lijepi prizor. Majice su naravno, plastične sportske. Pogledao sam na službenim stranicama, nastupilo je 5.312 žena i 5.243 muškaraca. Više nego na Zagrebačkom maratonu, a ovu trku bih prije usporedio s 4 ZG trga, nego s maratonom. Uz to je zanimljivo da ima više žena nego muškaraca. Naravno, tolika količina trkača na utrci je značajno smanjila broj joggera na Hauptallee, ali ih je još uvijek bilo. To govori o sportskoj kulturi širokih masa. Kišica koja je padala, nije spriječila niti mene, niti 10.500 trkača. Sretan sam se vratio doma. Srijeda, 6. listopada 2010 Danas još jedan trkački trening od 5 km. Išao sam sporo i bilo mi je teško. Planiram još prije maratona otrčati 3 km, no nisam siguran hoću li stići. U petak putujem, a ne znam hoću li stići trčati u subotu prijepodne. Za kraj najava za zagrebački maraton. Da bih popravio osobni rekord, trebao bih trčati 5:20 min/km, a to mi se čini neodrživim na 42 km. Trčat ću da istrčim i nadam se da će biti ispod 4 sata. Vidimo se na Jelačić placu u nedjelju. |
- 21:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #
03.10.2010., nedjelja
Bečki treninzi - gdje je Sunce?
 Subota, 2. listopada 2010. Nakon ranog ustajanja iz nepoznatog razloga i odrađivanja kućnog dekatlona (razni kućanski poslovi), nešto iza 12 sati sam otišao na DORUČAK. Za razliku od zagrepčana koji subotom ujutro idu na špicu, bečani idu na doručak u kafiće i restorane. Ovu subotu sam se pridružio svojim kolegicama na doručku. Naručio sam "club sandwich". To je sandwich od tri sloja toasta, između kojih ima pečenih pilećih prsa, salate, paradajza (rajčice), nekakvih umaka i ostalog. U prilogu je pommes frites, što mi se totalno ne uklapa u filozofiju zdrave prehrane ili sam ja to samo zabrijao. Uz to sam naručio vruću čokoladu, ali po okusu mi je to više kakao. Uz doručak sam slušao priče s jučerašnjeg koncerta Severine i Bregovića. Ja sam kao pravi mali štreber otišao spavati. Na gornjoj slici vidite zanimljivu knjižnicu u Beču. Nalazi se u Museums Quartier-u. Ljudi leže na velikim vrećama punjenim stiroporom (pretpostavljam), pokriveni dekama i čitaju. U povratku kući probijajući se kroz gužvu na Mariahilfe strasse, čujem zvukove bubnjeva. Ponislih, nekakav samba bubnjarski orkestar, možda će biti i samba plasačica, kad ono malo razočaranje. Skupina "alternativaca" prosvjeduje i traži legalizaciju marihuane. Što se mene tiče, neka ju legaliziraju i neka grabežljiva ruka države uzme svoj danak. Oni koji žele i tako će naći način da ju konzumiraju. Zaprepastile su me dvije stvari. Prvo, svi ti alternativci mi izgledaju uniformirano. 40% ih ima dreadlockse, dio ih ima sličnu odjeću, ... meni su nekako izgledali ne-alternativno. Kao da alternativa nema alternativu. Također sam u prolazu primjetio i skupinu darkera (ghotičari, crna ruža, i slična brija iz 80-ih). Opet uniformiranost. Crni dugački kaputi, svi s doksama od 18 rupa, ... Gdje je tu mašta, kreativnost, osobnost? Izgubljena u serijskim pierce-nzima! Drugo što me zaprepastilo je da su tu skupinu protestanata čuvali policajci, koji su po brojnosti bili tek nešto "slabiji" od protestanata. Uz to vozili su marice, a u marici jedan policajac. Broj marica - cca 20-ak. Bez pretjerivanja. Nisam ekspert za sigurnost, ali po mom laičkom mišljenju, tko bi napao tu djecu, a pogotovo da im treba toliko osiguranje, a broj marica s jednim policajcem mi je totalno nejasan. Više su zagadili okolinu, nego što su se približili legalizaciji. Pušite travu, ali nemojte zagađivati zrak nepotrebnim generiranjem prometa i ispušnim plinovima. Popodne, nakon ručka sam odradio trkački trening. 18 km po Hauptallee. Prvih 4 km je išlo teško, drugih 4 još teže i počeo sam vrtiti crne filmove o maratonu u Zagrebu slijedećeg weekenda. U drugom obilasku sam se uspio oporaviti i popraviti tempo. Još jedan uspješan negativni split. No, to je SAMO 18 km, niti polovica od maratona. Bit će mi zanimljivo slijedeći weekend. Nedjelja, 3. listopada 2010 Napravio sam lagani doručak, zobene pahuljice. S Kockicom sam otišao do Hauptallee pogledati kakva je situacija i odlučiti gdje ću odvoziti današnje kilometre. Na Hauptallee je bila utrka. Udruženje banaka u Austriji je napravilo utrku za zaposlenike. Tako sam bar ja shvatio sa svojim ograničenim razumjevanjem njemačkog. Trčali su muškarci i žene, mladi i stari, debeli i mršavi, trčali su, a dio ih je imao dresove svojih kompanija. Opet povlačim paralele sa stanjem u Lijepoj Našoj. Moja kompanija spada u Top 10 hrvatskih kompanija, pa nemam dres (pravi, ne mislim na pamučne majice), čak ni maramu za glavu (za koju sam vidio da je nekada postojala), nego nosim majice i opremu drugih članica Grupe za koju radim. Time ne želim reći ništa protiv svoje kompanije, nego, ne vidjeh ni sportske majice drugih jakih hrvatskih kompanija. Sjećam se da su na jednom velikogoričkom polumaratonu organizirali utrku firmi. Bile su prijavljene samo dvije firme (jedna od njih je moja). To govori o stanju sporta u Hrvatskoj i hrvatskim firmama. Ili možda previše "serem"? Pa svaki "pošteni" klub, od nogometnih, preko košarkaških pa do hokeja ima svoje sponzore. Pa čak i neki trkački i triatlon klubovi imaju sponzore. Iz ove bečke perspektive pitam, gdje je tu "sport za sve"? Uglavnom, odvozio sam 21 km na Donauinselu (otok). Tamo još uvijek ima i trkača i biciklista, pa čak i skupina rolera (oni koji to treniraju za natjecanja) i vrlo malo šetača, što mi je odgovaralo. S ovih 21 km sam uspješno probio granicu od odvoženih 500 km ove godine. U usporedbi s otrčanih 1.100 km ove godine, daleko premalo za nekoga s triatlonskim ambicijama, ali to je priča koju i tako znate. Odlazim doma i pripremam ručak. Pripremam ručak za par dana, jer od sutra idem na "carboloading". Prva tri dana jedam proteine (meso, sir, jaja, riba) a nakon toga ugljikohidrate (tjestenina, krumpir, slatko, SLATKO). Do sada sam primjetio da se ne osjećam loše od toga, nego bih rekao bolje, ali ne mogu ničime dokazati koliko bolje. Na rezultat u utrci utječe mnogo faktora, pa mi ih je teško razlučiti. Uglavnom, skuhao sam tune za dva dana. Nakon ručka kratki odmor, pa na kratko trčanje od 3 km na Hauptallee. I, eto, dan je na kraju. Sutra posao, novi izazovi, moguće kratki treninzi preko tjedna i odlazak u Zagreb na 19. Zagrebački maraton. Tjedan sam mislio prikratiti s jednom kratkom utrkom od 5 km - Vienna night run. Istina je da sam se toj utrci radovao još od dolaska u Beč, no tada nije bilo prijava, pa ni kasnije tijekom ljeta, a sada kad sam se probao prijaviti, stranica za prijavu im nije radila. Nije u Beču baš sve "kao po špagi", (ali mnogo više stvari funkcionira besprijekorno nego u Zagrebu). Uglavnom, nisam se uspio prijaviti, pa neću ići. Žao mi je malo, ali ... što je, tu je. Vidimo se u Zagrebu, Ž |
- 19:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Siječanj 2011 (11) Prosinac 2010 (8) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (12) Rujan 2010 (7) Kolovoz 2010 (12) Srpanj 2010 (9) Lipanj 2010 (9) Svibanj 2010 (7) Travanj 2010 (7) Ožujak 2010 (8) Veljača 2010 (8) Siječanj 2010 (13) Prosinac 2009 (8) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (10) Rujan 2009 (7) Kolovoz 2009 (11) Srpanj 2009 (6) Lipanj 2009 (8) Svibanj 2009 (10) Travanj 2009 (12) Ožujak 2009 (11) Veljača 2009 (10) Siječanj 2009 (14) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Žoharove sportske aktivnosti
Rekordi: 21,1: 01:38:20 Zagreb, 05.10.2008. 42,2: 03:49:06 Ljubljana, 26.10.2008. JGL: 00:48:12 JGL2, 8./31 00:46:42 JGL3, 10./49 00:50:32 JGL4, 22./72 00:49:19 JGL5, x/x Treking liga: 2008: 105./242 2009: 40./325 2010: 115./502 Ciljevi za 2011.: 21,1: <02:00:00 42,2: <04:00:00 half IronMan završiti ili možda Rekreacijom protiv sporta
Plan trka za 2011
06.01.2011 16.01.2011 23.01.2011 05.02.2011 20.02.2011 27.02.2011 13.03.2011 27.03.2011 17.04.2011 08.05.2011 ! :) ! 11.06.2011 ! Olimpijski triatlon ! 18.06.2011 ! Olimpijski triatlon ! 17.07.2011 ! Half IronMan ! 01.10.2011 CRES TREKING 09.10.2011 Zagreb maraton 23.10.2011 Ljubljana maraton 13.11.2011 Starek polumaraton 19.11.2011 GOLI OTOK TREKING |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||