Marketing
Bečki treninzi - gdje je Sunce?
Subota, 2. listopada 2010.
Nakon ranog ustajanja iz nepoznatog razloga i odrađivanja kućnog dekatlona (razni kućanski poslovi), nešto iza 12 sati sam otišao na DORUČAK.
Za razliku od zagrepčana koji subotom ujutro idu na špicu, bečani idu na doručak u kafiće i restorane. Ovu subotu sam se pridružio svojim kolegicama na doručku. Naručio sam "club sandwich". To je sandwich od tri sloja toasta, između kojih ima pečenih pilećih prsa, salate, paradajza (rajčice), nekakvih umaka i ostalog. U prilogu je pommes frites, što mi se totalno ne uklapa u filozofiju zdrave prehrane ili sam ja to samo zabrijao. Uz to sam naručio vruću čokoladu, ali po okusu mi je to više kakao. Uz doručak sam slušao priče s jučerašnjeg koncerta Severine i Bregovića. Ja sam kao pravi mali štreber otišao spavati.
Na gornjoj slici vidite zanimljivu knjižnicu u Beču. Nalazi se u Museums Quartier-u. Ljudi leže na velikim vrećama punjenim stiroporom (pretpostavljam), pokriveni dekama i čitaju.
U povratku kući probijajući se kroz gužvu na Mariahilfe strasse, čujem zvukove bubnjeva. Ponislih, nekakav samba bubnjarski orkestar, možda će biti i samba plasačica, kad ono malo razočaranje. Skupina "alternativaca" prosvjeduje i traži legalizaciju marihuane. Što se mene tiče, neka ju legaliziraju i neka grabežljiva ruka države uzme svoj danak. Oni koji žele i tako će naći način da ju konzumiraju. Zaprepastile su me dvije stvari. Prvo, svi ti alternativci mi izgledaju uniformirano. 40% ih ima dreadlockse, dio ih ima sličnu odjeću, ... meni su nekako izgledali ne-alternativno. Kao da alternativa nema alternativu. Također sam u prolazu primjetio i skupinu darkera (ghotičari, crna ruža, i slična brija iz 80-ih). Opet uniformiranost. Crni dugački kaputi, svi s doksama od 18 rupa, ... Gdje je tu mašta, kreativnost, osobnost? Izgubljena u serijskim pierce-nzima!
Drugo što me zaprepastilo je da su tu skupinu protestanata čuvali policajci, koji su po brojnosti bili tek nešto "slabiji" od protestanata. Uz to vozili su marice, a u marici jedan policajac. Broj marica - cca 20-ak. Bez pretjerivanja. Nisam ekspert za sigurnost, ali po mom laičkom mišljenju, tko bi napao tu djecu, a pogotovo da im treba toliko osiguranje, a broj marica s jednim policajcem mi je totalno nejasan. Više su zagadili okolinu, nego što su se približili legalizaciji.
Pušite travu, ali nemojte zagađivati zrak nepotrebnim generiranjem prometa i ispušnim plinovima.
Popodne, nakon ručka sam odradio trkački trening. 18 km po Hauptallee. Prvih 4 km je išlo teško, drugih 4 još teže i počeo sam vrtiti crne filmove o maratonu u Zagrebu slijedećeg weekenda. U drugom obilasku sam se uspio oporaviti i popraviti tempo. Još jedan uspješan negativni split. No, to je SAMO 18 km, niti polovica od maratona. Bit će mi zanimljivo slijedeći weekend.
Nedjelja, 3. listopada 2010
Napravio sam lagani doručak, zobene pahuljice. S Kockicom sam otišao do Hauptallee pogledati kakva je situacija i odlučiti gdje ću odvoziti današnje kilometre. Na Hauptallee je bila utrka. Udruženje banaka u Austriji je napravilo utrku za zaposlenike. Tako sam bar ja shvatio sa svojim ograničenim razumjevanjem njemačkog. Trčali su muškarci i žene, mladi i stari, debeli i mršavi, trčali su, a dio ih je imao dresove svojih kompanija. Opet povlačim paralele sa stanjem u Lijepoj Našoj. Moja kompanija spada u Top 10 hrvatskih kompanija, pa nemam dres (pravi, ne mislim na pamučne majice), čak ni maramu za glavu (za koju sam vidio da je nekada postojala), nego nosim majice i opremu drugih članica Grupe za koju radim. Time ne želim reći ništa protiv svoje kompanije, nego, ne vidjeh ni sportske majice drugih jakih hrvatskih kompanija.
Sjećam se da su na jednom velikogoričkom polumaratonu organizirali utrku firmi. Bile su prijavljene samo dvije firme (jedna od njih je moja). To govori o stanju sporta u Hrvatskoj i hrvatskim firmama.
Ili možda previše "serem"? Pa svaki "pošteni" klub, od nogometnih, preko košarkaških pa do hokeja ima svoje sponzore. Pa čak i neki trkački i triatlon klubovi imaju sponzore. Iz ove bečke perspektive pitam, gdje je tu "sport za sve"?
Uglavnom, odvozio sam 21 km na Donauinselu (otok). Tamo još uvijek ima i trkača i biciklista, pa čak i skupina rolera (oni koji to treniraju za natjecanja) i vrlo malo šetača, što mi je odgovaralo. S ovih 21 km sam uspješno probio granicu od odvoženih 500 km ove godine. U usporedbi s otrčanih 1.100 km ove godine, daleko premalo za nekoga s triatlonskim ambicijama, ali to je priča koju i tako znate.
Odlazim doma i pripremam ručak. Pripremam ručak za par dana, jer od sutra idem na "carboloading". Prva tri dana jedam proteine (meso, sir, jaja, riba) a nakon toga ugljikohidrate (tjestenina, krumpir, slatko, SLATKO). Do sada sam primjetio da se ne osjećam loše od toga, nego bih rekao bolje, ali ne mogu ničime dokazati koliko bolje. Na rezultat u utrci utječe mnogo faktora, pa mi ih je teško razlučiti.
Uglavnom, skuhao sam tune za dva dana.
Nakon ručka kratki odmor, pa na kratko trčanje od 3 km na Hauptallee.
I, eto, dan je na kraju. Sutra posao, novi izazovi, moguće kratki treninzi preko tjedna i odlazak u Zagreb na 19. Zagrebački maraton.
Tjedan sam mislio prikratiti s jednom kratkom utrkom od 5 km - Vienna night run. Istina je da sam se toj utrci radovao još od dolaska u Beč, no tada nije bilo prijava, pa ni kasnije tijekom ljeta, a sada kad sam se probao prijaviti, stranica za prijavu im nije radila. Nije u Beču baš sve "kao po špagi", (ali mnogo više stvari funkcionira besprijekorno nego u Zagrebu). Uglavnom, nisam se uspio prijaviti, pa neću ići. Žao mi je malo, ali ... što je, tu je.
Vidimo se u Zagrebu,
Ž
Post je objavljen 03.10.2010. u 19:05 sati.