Pregled posta

19. Zagrebački maraton

Predgovor
Od četvrtka sam prehlađen, počelo je sa škakljanjem u grlu, a proširilo se na nos i uši. U subotu sam ozbiljno brinuo kako ću na utrku sa zaštopanim nosom, kašljem i zujanjem u ušima, ali nedjelja je donijela rješenje. U nedjelju ujutro me ništa nije boljelo, odnosno, ništa nisam osjećao. Baš me raduje razumijevanje mog tijela za moje prioritete.

Divno zagrebačko jutro
... obavijeno maglom i s 5°C u 9 sati ujutro.
Odmah krećem s pitanjem: Što odjenuti?
U mnoštvu mogućnosti odlučujem se za dvije plastične majice kratkih rukava, ali zato uzimam navlake za ruke (arm warmers), na glavu maramu od slovenskog sponzora, a na noge čarape - dokoljenke, jer je to moderno i jer to vole mladi.
Tako oskudno odjeven odlazim u prostor za start. Tamo je osjetno toplije uz ostala naga tijela. U masi je toplije!

Start
... i uskoro zastoj na početku Jurišićeve. Jednostavno, u ovom trenutku polovica Jurišićeve nije dovoljna da sva ta masa ljudi trči, pa netko trga traku i trčimo s obje strane. Tako je bilo i prijašnjih godina, ali očito organizacija nije organizam koji uči.
No, ipak to nije do kraja točno. Ove godine smo startali bez klinaca i to je bilo super.
Krenuo sam sa Sašom S., mojim rimskim partnerom. Ugodno smo čavrljali, izmjenjivali iskustva i družili se, no ostavljam ga u Dubravi i odlazim bržim tempom.
Do Dubca sam bio sam, a tamo hvatam debelog (Ciklusanta) i dvojicu trkača iz Bosanskog Novog (Brane i Dado). Nakon kratke komunikacije, debeli baca priču kako ja nešto znam o trčanju i tu se moj ego nađe pozvan da se pokaže i dokaže. Kao prava iskusnjara s 5 maratona dijelim savjete i organiziram školicu. Detalje tog neiscrpnog vrela znanja možete dobiti ako i samo ako trčite samnom.
Zajebancija traje cijelim putem, a debeli u nekon trenutku kaže "meljete kao babe na frizuri". U tom dobrom raspoloženju zaboravljam okidati km ili jednostavno nisu svi bili dovoljno vidljivi.
Uz priču pozdravljam poznanike iz suprotnog smjera. Naime, to mi razbija dosadu. Shvatio sam da mi je trčanje maratona, a i priprema za maraton, jako dosadno. Dva sata se mogu zabavljati sa svojim mislima, ali duže od toga mi postaje dosadno. To se je pojavilo ovog ljeta. Možda je samo prolazni osjećaj, ali osjećam sve manju privlačnost prema tako dugim trčanjima.
Ekipa nas prestiže, ali tješim ih da će nas svi ti pričekati prije cilja. Dečkima je povremeno bilo bezveze kad su nas drugi prestizali, ali sam ih tješio i često bijah u pravu. Veliki dio onih koji su nas prestigli, kasnije su bili iza nas.
Povratak do Trga bijaše ugodan, a čak i pojačavamo tempo zbog publike, povuklo nas. Događa se, baš kao i pojačavanje tempa kad nekoga prestižeš. Pratim ritam i usporavam kad god primjećujem da smo prebrzi.
Odlazak do Selske je manje dosadan nego kroz Maksimirsku jedino zbog činjenice da kraće traje. Kratko se zadržavamo na okrijepama, nema gužve zbog malog broja trkača, što je u ovom slučaju prednost. Na velikim utrkama dolazak do vode je nalik na borbu.
U povratku Dado dobacuje ženama ("koja treba?") i vrtimo film kako će ga netko srediti, ako ne na stazi, a onda na ciljnom prostoru. Opustio se i zabavno mu je, a to je bitno. Branetu i Dadi je ovo prvi maraton.
Povratak prema Trgu je jednako dosadan. U Beču, Ljubljani i Rimu postoje sadržaji uz stazu i kako god da se pored njih brzo prođe, ipak te zabave na par trenutaka. Jedino vrijedno spomena je urnebesni doček AK Sljeme-na prije samog Trga.
Ostatak navijanja se svodi na tek pokoji pljesak i psovanje ili dobacivanje "kaj niste mogli doma vježbati", no bez incidenata koje sam viđao prethodnih godina i zbog čega izbjegavam dva kruga po gradu. Drugi trkači su mi rekli da su ove godine vidjeli više takvih neugodnih susreta nego prije, pa je očito "ljepota u oku promatrača".
Razumijem ljutnju građana, ljudi nisu znali da je utrka. Organizator bi trebao obljepiti grad plakatima ili bar dio kuda ide trasa maratona da ljudi znaju. Svjedočio sam razgovoru policajke i mlađeg sugrađanina, koji je bio iznenađen da zagreb ima gradski maraton. Mislim da ovaj slučaj više govori o organizatoru, nego o građanima. Osobno, nisam vidio niti jedan plakat, ali sam čuo da je napravljen u naivnom stilu.
Polumaraton sam odradio za 01:54 po mojem satu, odnosno 01:55:34 službeno.

Do 28. km odnosno do drugog povratka iz Dubca puls mi je bio ispod 160.
Manje je dosadno u društvu, a mi i dalje neumoljivo meljemo. debeli je umuknuo, o razlozima kasnije.
Na okretištu u Dubcu prestižemo "žutu lastavicu". To je debelom bilo jako važno.
Uz put skupljamo posrnule trkače, pa nas je do Maksimira bilo sedmero. Dvojica koju smo prestigli su rekli da su mislili da dolazi pacemaker.
Na okrijepi u Maksimiru se grupa malo razbija, a debeli nas napušta na Kvartiću, zaželio se društva svoje Štefi. Dozlogrdilo mu to stalno laprdanje.
Brane je osjetio kako mu se tenisice ljepe za asfalt, kao što sam i najavio. Bio je to 35. km, a po nekim mojim zapažanjima, na potezu od 35. do 38. km, tenisice se vole zaljepiti za asfalt i otežati trčanje nedovoljno pripremljenim ili trkačima koji su se precijenili.
Dado i ja nastavljamo. I meni je teško, ali to je tek manja kriza. Ozbiljna kriza dolazi tek poslije Trga, na famoznom 38. km. Obojica osjećamo da je teško, malo usporavamo, ali ne odustajemo. Nakon okreta na Selskoj, počinju i nas prestizati. Do kraja je još relativno malo, 3 km. Znam da ćemo izdržati, iako tempo pada, te predlažem Dadi da nastavi bez mene. Njegova je filozofija da me ne napušta, a ja ga upozoravam da to nije moja filozofija, nego da druženje traje, dok imamo zajednički interes i dok jedan ne počinje kočiti drugoga. U skladu s tom filozofijom ga ostavljam kod Mesničke i krećem dugim korakom u završnicu. Nakon prolaska kroz najvručiju navijačku skupinu (AK Sljeme) kreće završnica do posljednjeg daha. Zadnjih 200 metara volim posvetiti Benu Johnsonu.
Po mojem satu, a mjerio sam pošteno, razlika između bruto i neto vremena je 29 sekundi. Organizator na žalost prikazuje bruto vrijeme, što znači .... neto je bez vremena od pucnja do prolaska kroz start, što iz nepoznatog razloga u Zagrebu ne računaju. (Nakon par dana je izašla lista s neto vremenom.)
Možda sam mogao brže, možda sam zbog toga mogao i puknuti, možda sam mogao umrijeti od dosade, no, imao sam zabavan maraton i ne žalim za ničim. Hvala debelom, Brani i Dadi te pozdrav Bosanskom Novom.
Kad već zahvaljujem, posebno hvala mom sponzoru: Vipnet d.o.o.
Organizacija: mala utrka, pa ne trebaju šleperi za odjeću, jedan šator za presvlačenje, jedan stol za okrijepu u cilju. Potpuno u redu za seosku priredbu, ali očekujem više od hrvatske metropole.

Time: 03:53:40 (03:54:11)
Avg pace: 05:32 min/km
Avg HR: 157
Max HR: 183

BTW, ovo mi je već treći maraton sa vremenom 03:53. Zanimljivo!
Za dva tjedna je Ljubljana. Ne znam kako ću se oporaviti, ne žudim za nekakvim vremenom, želim se lijepo provesti i uživati.

Zakonita je odradila svoj prvi polumaraton. Postigla je 02:08:36, što je u granicama očekivanog, prognozirao sam oko 02:10. Super se osjećala, što je i prirodno, obzirom da je odradila kvalitetnu pripremu po kvalitetnom programu glavnog trenera (Janko), te potporu i nadzor pomoćnog trenera (Žohar).
Također pozdravljam Vipnetov trkački tim, koji je ove godine popravio svoja vremena, a dobili smo i nove članove. Dio novih članova će imati prvi izlazak u Ljubljani.
Na Zagrebačkom maratonu (256) i polumaratonu (501) je nastupilo 757 natjecatelja. Od tog broja, 15% žena. Malo više na polumaratonu (17%), malo manje na maratonu (10%). Spominjem ove brojke čisto za komparaciju s ovotjednom trkom u Beču na 5 km, gdje se okupilo 10.500 trkača, od čega više od polovice su bile žene. Pri tome sam primjetio u kategorijama u Zagrebu muška imena na ženskim listama, no, neka se time drugi bave.
I za kraj da kažem: AK Sljeme je prava ekipa!


Galerije:
Mrakonja
Vanja

Rezultati:
Ukupno maraton
Ukupno polumaraton


Post je objavljen 10.10.2010. u 23:55 sati.