Nakon jučerašnjeg telefonskog razgovora s mojom dragom Anitom, sestričnom iz (ne)daleke Europe zaključujem kako ne mogu pustiti tu curu u nekom njenom lošem raspoloženju; požrtvovno krećem na put do Celja. Zapravo, Žaleca pri Celju. Zapravo, Vrbja pri Žalecu (pri Celju). Makar, moglo bi se raspravljati; jesam li ja baš toliko požrtvovan ili je već i mali izgovor dovoljan da odustanem od dosadnog posla i odem na vožnju...
Možda bi se odgovor na tu dvojbu dao naslutiti i u odabiru rute kojom idem do tamo; umjesto da idem najkraćim putem, idem okolo kere pa na mala vrata; iz Đubrave se preko Markuševca penjem na Sljeme, spuštam u Oroslavje, pa preko Kumrovca u Sloveniju ulazim preko Bistrice ob Sotli. Već sam navikao na poceduru kad bajkom ulazim sam kod tovariša; lična, vozačka, prometna, zeleni karton, njihov kartonček...
Namjeravao sam prema Celju preko Podsrede, zapadnim smjerom lokalnim cestama, ali me carinik, impresioniran mojim skromnim pokušajima da pripovedam po slovenčščini uvjerava kako ima puno radova na toj ruti i kao iz vica mi preporuča da idem državnom cestom za - Podčetrtek! Ajda, rekoh; vjerovat ću mu, nije mi izgledao ako da me želi poslati na autoput...
I, eto me kako paralelno sa onom cestom koja na našoj strani Sutle ide od Kumrovca preko Zagorskih Sela i Miljane prema Velikom Taboru sad idem po Slovenskoj, preko Podčetrtka i Atomskih toplic prema Rogaškoj Slatini. Nastavljam dalje, preko Celja. U Celju moram malo demonstrirati kako sam totalno cool i nezaplašen njihovom murijom (ako je prije bila milica, zakaj sad nije polica? ;-) i "filtriram" se kroz promet na raskršćima i zamišljam kako me Janez i Mojca gledaju iz auta i vele nešto kao: "Hudič jeden horvaški, kaj je tukaj prišel na stražnjemu kolesu poštene in civilizirane ljudje zajebavati!"
|