The Last Broadcast

četvrtak, 28.09.2006.

Svecka i Rvacka ciste zenski VeCe

Jucer citavo popodne kolega Sved i ja pokusavasmo odstopavati zenski VeCe na radnom mjestu. Proces je potrajao neko vrijeme. Pri tome smo se super provodili, bio je bal, bilo je psovanja sto na sveckom, sto na rvackom - prava Internacionala u malom. Takodjer moradosmo pazit da ne uplasimo sredovjecne zene sa Taft frizurama koje su pokusavale uc u VeCe, da ne ciknu od shoka poradi kolege Svedove prisutnosti.

Covjek bi mislio, vidi nevaznog i super dosadnog posla. Ali to ne bijase slucaj, nikako. Prvih par minuta samo piljismo u doticnu skoljku i pokusavasmo doc k sebi. Mislim da nam odstopavanje sanitarija nije pisalo na opisu posla kad smo se zaposljavali. No, da ne budemo cicije, odlucismo se za pothvat godine, ako ne i stoljeca, te odstopat sto se odstopat dadne. Pri tome debatiravasmo na dugacko i na siroko koja metoda je bolja: samo stap, stap sa onim gumenim na kraju sto stvara vakuum pa se odvakumira onda; ili vileda na stapu. Oh, intelektualni bijahu ti trenuci. Skoro mi se pocese slivat suze radosnice po zajapurenom mi liscu (ne dativ muske lisice-zivotinje, ah, veselje ne-imanja dijakritickog znakovlja).

Drz'-ne daj, povuci-potegni. Ali uspjeh nas zaobilazise u sirokom luku. A to nas cinise iznimno otuznima. Te na kraju moradosmo sporcki priznat poraz. Pokunjeni i demoralizirani izadjosmo iz toaleta. Ovaj neuspjeh dugo cemo pamtit.

Ajde neka mi sad netko pisne da je moro odstopavat sanitarne cvorove na poslu - ha!

I sad izazivam svakog tko kaze da je ovo jedna od najbesmislenijih tema ikad! Koga briga kako se odstopava VeCe skoljka?! Pa mislim da se svatko kad-tad mora susrest sa ovim zescim problemom! Tanka je crta od covjeka do majmuna. A lijepo poceh nekad davno, pisah o nepravdama i ostalom, bijah pravi Jello Biafra. Cak se slikah u sred Harlema sa originalnom ruskim subarama (kupljenim na buvljoj pijaci negdje u Moskvi od strane drugarice Jovanke, drugo-Titove druzice) na glavi i drugom Titom pokraj mene (di je sad, mamu mu poljubim??). A sad vise onako nekako vucem na Djelu Jusica (bljak, nema ga u rvackoj Wikipediji). Ne mos' imat i ovce i krave i koze i zamorce. Tjah, zivot!

Negdje u Harlemu blizu Columbia University. Misteriozno-revolucionarni drug Tito i moi. Moram priznati, subare su fino mirisale.

- 12:18 - Komentari (44) - Isprintaj - #

utorak, 26.09.2006.

Fahrenheit 451 u mojoj dnevnoj sobi

Odlucila sam izbacit police sa knjigama. Odnosno, odlucih izbacit knjizurine. Koje mi zapremaju jedno cetiristosedamdeset kubika prostora i savijaju mi police ko najjaci muskarac gvozdje. O tavanu ne zelim prozborit niti jednu jerbo kad/ako ga ikada pohodim odmah me jedna opauci u glavnu kost (kost glave, da se tako izrazim) i posalje me u polu-nesvijest.

Polica lijeva.

Pa tako i veceras. Nesto kopam, orem, gnjojim, zalijevam i zhetem kombajnom po policama trazeci bas tu neku knjigu koju nikako da nadjem i na koju se bas sad bijah nameracih. I izazovem lancanu reakciju sa dugoseznim posljedicama: srusih sve sto se na trecoj polici odozgora nalazilo. Ukljucujuci i par onih tvrdokoricnih (uh, sto njih obozavam - najmilije su mi) koje se stropostase na moju nozicu krhku. I zvajznuse me koliko su duge (jako) i siroke (puno) i tvrde (to najvise). Propsovah i majku zemlju i svih 2 svetaca sto ih znam nabrojat! Majku im njihovu tvrdokorasku, mene su nasle da zajebavaju i muce!

E, pa u tom supertrenutku doslo mi da budem Bradburyjev Guy Montag i da sve spalim (i polijem kiselinom, da malo digresiram od Montaga) onako sa gustom, da ne ostane NI prah, NI pepeo. Da ostane nista! I da sa onako zlim grohotom popratim tu ceremoniju unistavanja. Pretvaranja neceg u nista.

Tako mi i treba kad ne znam diskriminirat izmedju losih i jos losijih knjizurina. Za svakog Shawa, Brechta i Hardyja i Nortonove antologije poezije (ostaci iz zlatnog fakultetskog doba kad, vjerovali ili ne, pune 2 godine gulih knjizevnost, uz srednjevjekovnu povijest i grcku civilizaciju) nadje se jedno sedam-osam ispovijesti raznoraznih grupi djevojaka, jedna biografija Liberacea. A vec radim cistku da mogu strpat Nikki Sixxove heroinske ispovjesti. Mislim, znam si odredit prioritete, to je sigurno.

To me sigurno onaj s visoka kaznjava za tako dobar, ukusan i profinjen ukus, kao i u knjigama, tako i u muzici, jelu, ljubavi (ah), zivotu opcenito (oh).

Dakle, nacijepat cu sve police (doduse, iverica su, valjda iverica gori dobro poput prave bukve ili brezovine), sve knjizurine i grijat se ko bogati penzioner (oksimoron!) do dana sudnjega. Dosta je ovog knjiznog terora!

- 22:35 - Komentari (41) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.09.2006.

Znanstveno neobjasnjivo

Zasto postoji prasina? Je li to neki fizikalni zakon? Bioloski? Teorija postanka svemira, planeta, zvijezdja i nadzvjezdja? Zasto, o, zasto je moja kuca jedna od najprasnjavijih kutaka svemira beskonacnog svagdasnjeg?

A nije da ne cistim. Dapace. Svaki tjedan u slobodne dane kinjim se svim raspolozivim konjskim snagama da kuci dadnem barem modikum dostojanstva koju zasluzuje. Da se ne udavim u pustim prasnjavim pahuljama koje se skupe u tih tjedan dana po raznoraznim kuticima. Svaki bozje dani tjedan ko da cistila nijesam od stoljeca jedanaestog. Jel' to zato jer imadem macketinu? Dugu kosu? Jer volim bademe, a ne i grozdjice? Zakomplicirano i zanimljivo pitanje.

Pa onda udri cistit. Usisavat mi je najmrze jerbo ne znam da li da skinem onaj produzetak ili ne. Ako ga skinem, bolje cu usisat u onim manjim kuticima, ali to znaci da moram puzat po koljenima. A to, bogati, umara. Poslije se osjecam ko da sam sa dva krampa (u svakoj ruci po jedan) dubila transsibirski plinski put.

Pa udri brisat prasinu. Erm, ovo je nepatvorena laz. Prasinu brisem doslovce svakog prijestupnog godisnjeg doba. Iako, ako nekome dodjem u goste, to mi je prva stvar sto napravim, ako se nadjem na samo na par sekundi: prodjem prstom po namjestaju i onda usporedjujem: a) hihihi, ima vise prasine nego u mene, ja sam superzena! Ponekad mi ne preostaje nego opcija be) Bogamupoljubim, ni traga prasini. Onda se osjetim odvratno neadekvatno i budem malko tuzna i pozabavim se malko sa turobnim mislima.

A nije da ne pokusavam. Pokusavam svaki tjedan. Onda me ubiju u pojam jos oni programi kojih ovdje fala bogu ima ko korova u nepostihanom vrtu, gdje sve blista, svi imaju snjeznobijele zube, trendi Dualit tostere (dobro, imadem ga i ja) i zene nose roze veste od kasmira (moja je svjetlo zelena, o, prokletstvo jedno!).

Ponekad, u napadu izuzetne inspiracije i inovacije, cistim dok mi mini iPod vibrira u mozgu. Recimo, jedna od omiljenih kompozicija za ciscenje mi je Straight Outta Compton. Da me vidis onda, uf, ko nabrijana furija masem i lamacem krpetinama po podu. Cas posla!

Nekad se usudim ostavit na jos par tjedana bez da noktom ne mrdnem. E, onda stvari pocnu poprimat zlokobni odsjaj. Da nekome pricam kako svaki tjedan obavezno posisem, pocistim kupatilo i kuhinju istovremeno (blista ko odraz u kapi suze) ne bi mi vjerovao, a svaka svekrva me NE bi pozelila za snahu.

Zakljucak je ultra-jednostavan: mrzim zivot i zivljenje; volim tuceno slatko vrhnje.

I da: danas platih 79 penija za I Was Made For Loving You. Prvo Bon Jovi, Motley Crue, pa Poison, sad Kiss. Kad cu se jednom vec opametit od uber-trash metala? Odgovor: kad cu zenit Becka (nakon sto se razvede i prestane bit sajentolodzist). Dakle, nikad. Neke spoznaje su stvarno prebolne.

- 22:31 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.09.2006.

Druzba Pere Kvrzice u Islingtonu

"I Brus ce ic sa nama krkat", rekla je. Auuuuu, pomislih, sto ce se usrecit!! K tome ce jos siguro opet sutit ko zaliveni filodendron. Ali ajde, neka je Brusa, neka je muskaraca, neka. Na ulazu mi se nesto izsegacila dreknuvsi "LOZINKA!, sto me malko zbuni, pa se saberoh: "Kakva lozinka, mrs tamo, otvaraj!" Sve je to divno i bajno, ali kad se zna da gejpedera u dvorima bit vise nece, dzaba onda jos u zadnjoj sekundi ic pljunut u dlan i ravnat kosu: nek se sepiri, nek bude ko da me grom upandrljio.

Odmah na pocetku iskocoperise se nerjesiva zackoljica jer smo jedna zakomplicirana druzina: Brus nece u Lolu, ja necu u indijski, Marisi 'oce bilo kud. I onda udri nadmudrivat se. Brus nece ovo, nece ono, ja 'ocu sve osim indijskog, Marisi gubi zivce i salje nas oboje u tunel pakla. Klaparasmo ko pokisle gljive: gledaj ovaj, jel' taj dobar? Neeeee, errrrmmmm, brrrmmm, ne znam. MAJKU VAM VASU, SVE CU VAS POBIT, ODLUCUJTE SE ILI... - vikala je ona.

I stadosmo kod Carluccio's (Antonio Carluccio je ovdasnji opcepoznati i odeblji chichica-strucnjak za talijansko jelo). I ni makac. Marisi se ukopala i ukipila jer joj je prevrilo. ULAZIMO UNUTRA, NIJE ME BRIGA! Brus i ja smo malko zadrhturili nad takovom izjavom militaristicke odlucnosti. Odluka je pala ko zrela smokva: idemo unutra. Neodlucni se odlucise! Aleluja!

Inace, opcepoznato je ovdje da, kad unidjes, da moras cekat konobara/icu da dodje do tebe i odvede te do stola. Ali ne, Brus (koji vec bijase vidno uzjogunjen od puste neodlucnosti) odmah se uskomesase i pocese zanovijetat da sta sad tu stojimo ko kiseli krastavci, da ajmo odma' sjest, sta sad ima da cekamo konobara. Marisine oci skoro ispadose od kolutanja i rucetinom ga pokusasase zasjec da ga zaustavi u namjeri: Alo, Brus, nije ti ovo Brazil. EJ! ALO! BRUS!!! Ali Brus odlucise zadobit selektivnu gluhocu i ne ferma ni minimum posto. Ne znam da li je Marisi htjela i jedan skanicl za nataknit na glavu od srama.

Ali, ko u cudesnim cudesima, dobismo stol bez po' muke i blamaze. Sta ti je Brus, eh! I to u Red Room odjeljku. Red Rum, The Shining i to bijahu mi prve asocijacije i progutah knedlu. Zapravo, ne imadoh vremena za razmisljanje na pretek jerbo me zabavljase ovo dvoje brazilsko-rvackih veseljaka. Brus, vec po tradicionalnom obicaju, prtljase sa solju, drobeci je prstima i jeduci je s vremena na vrijeme. Mislis, neki jelenko ili sta ja znam koji drugi papkar-divljac. Nije bas bio blagoglagoljiv, sve se nesto mrstio, brundao, grintao. Nista novo.

Odlucismo se na SVE (i starter, i glavno jelo i desert - kad je bal, nek je bal!). Stize hrana, mljacka se, proizvode se neartikulirani zvuci odobravanja, a Brus voza svoju lazanju tamo-amo po tanjiru. Ajme, bit ce belaja, mislim u sebi. Marisi ga ignorira, ja ga pokusavam uvest u razgovor sa polovicnim uspjehom. Mos' sarkazam rezat sa kompletom skupih japanskih nozeva bez po' muke. Ali ne dam se ni ja smest, boga mu poljubim!

Nekako razgovor se nameracio na djecu, pa ovo, pa ono, i sad Marisi ponosno izjavljuje da nikad nece mijenjat pelene svom potencijalno buducem drekavcu. "Meni to smrdi. I moj vlastiti mi smrdi. Moram odmah, jos dok su mi gace dolje, povuc vodu i onda jos onako gologuza moram se grcevito ufatim mirisljavog spreja i odmah ga pritisnem." Mislim da se u tom trenutku Brus htio ic krizat/krstit, ali nisam stoposto sigurna.

Mislim da to tek bijase uvertira u ono sto slijedise. Iskobeljasmo se vanka i na putu prekasno ugledasmo razgacane i rastrackane fekalije nepoznatog porijekla (volim urbani London sa pregrstom takovih iznenadjenja!). Zavriskaskmo od pustog uzasa. Brus je malko okrznuo jednu, nas dvije cistim cudom nismo. Lako je nas zabavit, lako.

'Aj dodji na picence, zagugutase njih dvoje. Brus, ko pravi domacin, izreda sta sve ima. Orahovica. Pa neka madjarska rakija, poklon od madjarskog polugejpedera, pa Tia Maria, pa pivo, pa jos neke drangulije. Aj reko', daj pivo, sta sad. Vecer proticase dosta dobro, bolje nego u restoranu. Brus bijase u boljem raspolozenju. Skinuo je i majicu i osto samo golog torza i kraktih hlaca (nakon nekog sumnijvog prepipavanja Marisi me slavodobitno informira da Brus veceras NE nosi gace; erm, malko previse informacija ipak nije dobro). Gledasmo The Swan, emisiju punoj svakojakih redikula koji se podvrgavaju plasticnoj kirurgiji. Meni se dizala kosa na glavi, a Marisi je uzdisala i brundala kako bi i ona u tu emisiju i kako bi se sva dala isplastizirat. Skoro vrisnuh od uzasa na takvu pomisao. Ma koliko izgledam ko kombinacija oronule drvene stolice i prekuhane knedle sa sljivama, bogami, ne bih nista mijenjala na sebi.

Odjedanput mijenja se kanal, Marisi podvikne "Nu, NE-YO!" Koji, sta, di, jebo, ne???, whatdafuck, di gori?? "Ma ne to, NE-YO!" opet podvikne ona. Bogati, ko ti je taj? Mislim si. "Pa vidi ga tu na teveju, picko!" Aha, Mario? slavodobitno cu ja. "O, ISUSA TI, NE-JO! slovka mi ona. Sto bih ga mrkavala... I Jessicu Simpson isto. U tom trenutku dobro bi mi doso bio onaj vec gornjespominjani skanicl od uzasa (Ne-Yo je ruzan, a bogami Jessicu ne bih takla ni trnovitom grancicom, a kamoli icim drugim). Ali zauzdah se.

U medjuvremenu Brus se bio raspistoljio pa odosmo zagadjivat kuhinju sa dimom takozvanih zarolanih cigareta sumnjive proizvodnje, dok Marisi ostase u dnevnoj sobi buljeci u neke sisate zene na ekranu. Brus i ja naslonismo se na otvoreni kuhinjski prozor. Mislih si, valjda Brus zna, nadam se da nas nitko nece 'apsit poradi sumnjivosti dokaznog materijala. Hm. Nikad od mene kriminalca. Bijasmo veseli ko Shakespeareove vesele zene vindzorske.

U takovom raspolozenju veselijem odgledasmo Saturday Night Fever po sedamstocetrdesetideveti put. Marisi je plesala uz Tony Manera/Johna Travoltu, Brus i ja smo se blesavo cerekali, svi sretni i zadovoljni. No, svemu lijepome dodje kad-tad kraj (proklet bio tko je ovu izjavu izmislio). Obadvoje me ispratise do vrata, Brus pridrzavavsi mi desno, Marisi pridrzavavsi mi lijevo (skoro rekoh lijepo, ali da i rekoh, ne bi bilo daleko od istine jerbo imam lijepa ramena, naravno) rame, ja ih gledah sa suzama radosnicama u ocima.

"Slijedeci put ti izorganizirujes krk", sapnuse mi na uvce Marisi.

Koja druzba Pere Kvrzice, Isusmater...

- 13:10 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 22.09.2006.

Jezikoslovlje

Hrvatsko-hrvacko-rvatsko-rvacki jezik. Materinji i to. A zapravo svake godine sve vise i vise napredujem u shvacanju tuzne i jadne cinjenice koja bi se mogla svesti na kolektivni zajednicki nazivnik (i nek' mi onda netko kaze da mi matematika nije jaca strana?? Nema sta da se pisne!) dijaspore nase diljem okrugle planete ove (pa mogu li ja da ne sklepavam anakondske recenice??): da ga zaboravljam ko dama noci (dakle, drolja, op. a.) gace. Ajde de jos ovako piskaranje ovdje bez ikakvog reda, kraja, konca i lonca (ko bi reko da sam ikad zavrsila ovu skolu dok se zvala onako kako se zvala dok je Suvar zario i palio? Nitko, eto tko!). Ali daj mi da zborim, odnosno, piskaram nesto ozbiljnije, tipa elektronska posta (ako se vec idemo razbacivati rvackom terminologijom, a ne stranom, da ne bi bilo nismo znali), e, onda se spetljam ko mornarsko uze oko onog neceg na sto covjek veze brodove i slicne vodene plovilice.

Daj mi da na engleskom odalamim koliko 'os elektronskih postanskih poruka: daj amo - dear ovaj-onaj-prvi-drugi-treci, thank you for... many thanks... jedno sedamstopedesetiosam puzanja po koljenima tipa please (ukljucen u skoro svakoj recenici, jer, ipak smo mi Britanci, jel', mora se bit superfin jer to otvara sva, pa i ona najzeljeznija vrata)... many thanks... I look forward to hearing from you (vita jela zelen bor dedera mi daj neki odgovor - super prevodim, znam)... yours sincerely/best wishes/kind regards.... i onda potpis: Xioletina Bursac. Eto, trt-mrt-brt-frt, cas posla, ajmo dalje.

No, kako je sad dosao period u kojem trebam pokazati barem neki modikum znanja materinjeg mi jezika u obliku sklepavanja elektronske poste sa iole suvislim sadrzajem nema vise cile-mile (mater mu, di u ovoj krvavici od recenice dodje zarez??). Odnosno, kako da ne ispadnem ko neotesani i nebruseni seljobeljo-nebruseni dijamant-pastir odabranih papkara koji se zna potpisat jedino ako baci kojeg kamena s ramena? Stravicno kako kao patuljka pojma nemam. Ama ni malo.

Bruka. Sramota. Prah. I pepeo. Nema goreg proklestva doli ovog.

Nije ni cudo da me ovo djevojce danas milo nazvalo preko telefonskog aparata i zaderalo mi se u uvce: 'alo, di si, seljanko? Zabrinulo bi me da me nazvala ikakvim drugim imenom. Ima da se za ovo izgladnim ko nikad!

- 00:09 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.09.2006.

Boze cuvaj mene, moju macketinu, upaljac, raspalicu za nokte, patku-privjesak za kljuceve

Doslo i to doba da se svasta proba (i to u mojim godinama, bozemiprosti): naime, nameracih se na britansko drzavljanstvo. Iliti ko kobac na zrelo grozdje. Nakon tolikih godina provedenih odje. Zapravo, nakon tolikijeh godina ciste i nepatvorene lijenosti. Tako obicno bude: sve ravna crta i onda me ubode neka figurativna osa. Odnosno, dormantni crv u onom sto se prostim nazivom guzica zove pocne migoljit.

Iskreno govoreci, revolucionar kakav jesam, nije mi se bas dalo davat zakletvu onoj sto krunu nosi, mrs, ja sam komunisticko-socijalisticki-liberal i citac Guardiana. Jos mi samo fali da ona odapne i da se moram zaklinjat NJEMU!! A cak se prije 2 godine i rukovah sa njime, argh. Oh, dajte mi otrova odmah i sad! God sejv d kvin. Voda nek je nosi, ajde!

I sta sad? Nista! Ne, opet lazem i narast ce mi siljasti rep, tupi rogovi i treca sisa. Nego, prvi korak, prije nego smijem ispunit preslatku prijavnicu od par stotina milimetara, jest da polozim test znanja o ovom otoku mome svagdasnjem. O, svetog sveca mu pogladim! 'Oce me testeirisat da sto znadem o zemlji-kraljevini o kojoj, brijem, znadem vise od domorodaca.

Pa kao odoh ispunjavat neke kao testne testove (ovo nije paradoks, barem ja tako mislim) i zajebem se ko daska u glavu (besmislena komparacija - to kazem ja). Dobih 60%, a prolazni postotak jest 75%. I sad nema mi druge nego ko djacic-prvacic da zabetoniram nosurinu u knjigu i naucim ponesto. Mrs, a sve znam! Da, imade se i specijalno izdanje gdje se mogu procitat svi odgovori. A bome i zapamtit. Mrs na kvadrat, ja da pamtim! Sad, u ovijem godinama??! Sacuvaj me boze!

Iako, hm, jedno poglavlje se zove suzivot sa susjedima. Naime, u UK je najbolje ako respektiras susjede, ako ih pozdravis je isto OK, nekako cudnovato, ali istinito jest da u UK nije lijepo ostavljat smece pred svojim vratima. Oh, ne, ko ce popamtit sve ove teske odgovore?? Test mos' padat kol'ko 'os. A za svaki pokusaj moras dat triespet kraljicinih glava.

No, znajuci moju srecicu past cu ko ona jabuka sto je tresnula na Newtonovo tjeme.

No, uz britansku, nameracih se i na rvacku putovnicu. Pa nek me onda netko pokusa zaustavit! Ima da se odmah razmasem sa sve (nadam se) 3 putovnice. Vidi se da sam cacino dite, i on ih imadose ravno 3.

Alaj sto cu se usrecit, ma, svaka mi (ne)cast! Odnosno, alaj ce se ove dvije nacije usrecit!

Ali muci me jedna dilema golema: da li da im priznam da potajno ponekad volim mrdnut guzicom na Bon Jovi (u fazi prije nego si je izravnao kosu i poceo si depilirat grudni kos)???

- 01:22 - Komentari (33) - Isprintaj - #

utorak, 19.09.2006.

Poslovanje ludom radovanje

Navodno da bijahu impresionirani mojim backgroundom, ali da ne imadoh dovoljno relevantnog iskustva. Da, istina, nikad u zivotu ne drzah pipetu u rukama, ali djavo ga odnio, koliko tesko moze bit lamatat nakolo sa inom? Ili, recimo, epruvetom? Pih. Nista, preostaje mi jedino da se jos uvijek razmahujem sa 12-milijunskim 18. stoljetnim sliketinama. Nemaju pojma koje dobro potencijalno i radisno kljuse izgubise. Da mi u rucetine tutnu epruvetu i ono okruglo, crveno u kojem gajis raznorazne bakterijske kolonije, da vidis kakvu izlozbu bih napravila!

Ovima koji mi govore da ce naici nesto drugo mogu bacit samo jednu kletvu: dabogda da morali lomit kamenje po buri!

Dakle, ne ginu mi poljodjeljstvo i ostale agrarno-stocarske radosti.

Kako da nadjacam cemer? Lekcija broj 1: naucit upravljat traktorom; motokultivatorom; drzat lopatu sa dvije ruke; cijat perje.

U medjuvremenu idem se utopit sutra zajedno sa njom negdje kod Barbicana.

- 22:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.09.2006.

Svi u intelektualce - SAD!

Tok mojih iznimno endemskih misli (odnosno, kad se misli pojave, a to se, recimo, desava cesto ko potpuna pomrcina sunca) je iznimno lako zaokupirat. Recimo, sto bi nekome bilo tracenje vremena meni je nevjerojatno zabavno i intelektualno zahtjevno. Oduvijek volih buljit u ves masinu. Buljit u bubanj i gledat kako se roba okrece, moci, pracaka, pere, ispire, omeksuje i, secer na kraju, centrifugira (centrifuga me malko i plasi, ako cemo sasvim iskreno - onako, jeziva je). Mirne duse i laka srca mogu odsjedit citav jedan ciklus pranja bez da trepavicom i jednom trepnem. Ne sad da sjednem i onda ili citam knjigu, raspam nokte, kopam po usnom kanalu. Nego bas ono, zabuljim se sa zanimanjem. Em vrijeme brzo prodje, em se ves opere, svi siti, zdravi i zadovoljni. I intelektualno nahranjeni. Ko bubrezi u loju.

Slicnu zanimaciju otkrih nedavno: buljit u masinu za kruh. To jest, ona koja radi kruh. Naime, doticnu dobih za rodjendan. Usputno receno, kad covjek pocinje dobivat poklone ovog tipa zna se da je jedno 2 metra udaljen od rake. Odnosno, groba. Odnosno, kraja zivota. Drugim rijecima: da ga je zivot smlavio do koske. I sad, buljit u masinu za kruh: kako, zasto? Pa fino: uperis ocne duplje i ono sto se nalazi u njima u majusni prozorcic na vrhu i piljis u masu koja se nakon nekog vremena metamorfozira u kruh nas svagdasnji. Nema milijeg prizora od mijesanja, dizanja i pecenja kruha. Doslovce naocigled kad nastaje. Oduvijek me fascinirase proces nastajanja od niceg nesto. Mozda je fizicki to i nemoguce, ali figurativno je sasvim moguce. Tako se mogu provesti uzbudljivi sati i sati. Sampionat buljenja u prazno, neki zlobnici bi pomislili. Ali nije tako, nevjerni Tome! Bulji se u cin kreiranja. A to je neprocjenjivo. Takodjer, sa ovakvim hobijem buljenja u prazno nikada necu dobit zuljeve na mozgu. Sto me cini izuzetno sretnom i ushicenom.

Smatram da me ovaj hobi odmah moze katapultirat u orbitu intelektualaca neobicne vrste. Trebat ce mi to. Za one duge noci kad cu drat (oderivat? ono, kad deres kozu i krzno radnju) i pec kozetinu ispod peke nakon sto se nastanih u krsu. 'Oce li me iskupit olakotna okolnost da upravo odgledah ovo? To sam si i mislila.

Nevezano i razvezano: kolegi Jamajkancu jucer bijase zlo jerbo mu West Ham izgubi od Newcastlea. I to na domacem terenu. Covjek bijase skrhan, doslovce. Sto je u tome da se covjek-muskarac dadne reducirat na razinu slinave amebe ako mu nogometni tim izgubi? Sa druge strane (odnosno, poledjine), mogli bismo se pitat zasto ja volim Scissor Sisters. I tako u bismo si mogli u krug fatat repove u nedogled (ko moja macketina). Pa zato necemo.

Bulaznim. Puca mi glava. Odo' prilec. Fala.

- 19:06 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.09.2006.

Cigareta i ja = zaljubljeni par (u tajnosti od javnosti)

Mislim da sad vec sa sigurnoscu mogu rec da sam bona fide pusac. Nema vise stavljanja glave u torbu, nema vise a ne, nisam, to ja samo malo dok ne nadjem nesto pametnije. A mislio bi covjek (i majmun) da se necu vise naviknut, s obzirom (i bez) da citavih 13 i po' godina apstinirah i ne imadoh ni najmanju zelju zapalit. E, onda, u jedno gluho doba noci desi se preokret, ono, kad doslovce cujes cvrc u lubanji. I nema tog boga/djavla/sveca koji bi ti se isprijecio na putu ka prosvjetljenju.

Moju sadasnju pusacku bonafidestinu shvatih neki dan, kad htjedoh zapalit prije pocetka onog crnog razgovora za poso. No, reko' sebi, ne mos', to je NO-NO, ic sad tamo bazdit na dim i katran i cikove. Htjedoh ocajnicki zapalit i nakon sto se egzekucija svrsi. Opet, ne mogoh jerbo se vracah na poso. A ne zelim da na poslu znaju da pusim.

Eto, ovdje se krije zecetina (usputno receno - volim zecetinu): da ne zelim da itko zna, osim mene i eventualno Big Vern (stono ona vec debelo znade). Ono, sramota me, brate, priznat svima njima. Ovdje je to ko neka stigma. U Rvackoj udjes u bilo koju, bilo birtiju, bilo gdje, a kad tamo sve se cakli od pustih pepeljara. Udjes odje u ne-birtiju (odje mislim na cafe barove, ne pubove jerbo ne mos' u pub za vrijeme pauze na poslu, jel'), a kad tamo cvrc Milojko: ne pusi se. I ne mos' zapalit ma ni da ti je ime John Player Special ili Philip Morris. Onaj Vrancuz u koji ponekad idjoh sa Big Vern se preobratio i sad ne da vise da se dimi. Kako je samo mogo??

A pusit dok hodas, e, to me nervira. Sjedi brate, opusti se, uzmi kafu i zapusi. A ne ovako, u brzini, hodajuci. Ne mos' se opustit, kafu ne mos' pit (mos', ako su ti koordinacijske ne-sposobnosti na sportskoj razini - ali to bi ipak bilo izazivanje moje spretnosti na dvoboj, sto mi se bas i ne mili). Znadoh jednu ispusit na relaciji vlak - poso. Ali onda bi slijedilo manijakalno gutanje mentol bombona i trackanje parfemom po prstima lijeve ruke da oduzmem smrad. Pa se manuh corava posla. Mislim, mos' mislit kako nisu vec skuzili, ali volim zivit u oblacima (jos ako su gusti, tmasti i onako meki ko vata, mmm). Ista stvar kad sam na pauzi i kradem onih sat vremena po jednom parku. Tocno moradem tempirat kad cu koju zapusit (obicno 2), da se nadje vremena da se to i malko izvjetri. Ako mi ponestane mentol bombona pocnem panicarit.

Prije se tjesih i tetoshih izjavama poput pa ne pusim ja, onako, samo 2 na dan u vrh glave. Stono jos uvijek spada pod istinu. Ali zelja da ih zapusim i jos vise ne jenjava. U kuci ne zelim pusit jerbo ne zelim da mi smrde sobe - smrad cigarete po sobama jedva da poslije ikad mos' izvjetrit); na vrtu me nervira jer me susjedi mogu vidit. Ma, sva sam neka slabasna i sramezljiva!
Nedavno po prvi puta zapalih pred mojim gejpederom. Snebivah se do neba i natrag. Pa sve vrtim cigaretu da mu dim ne ide u lice, pa okrecem glavu kad vucem dim i ispuhujem ga.

U zube si gledam svaki dan i cekam kad ce se pocet zutit. Pregledavam si kozu na licu da vidim kad ce pocet da se objesi i kad ce pocet one male linijice oko ustiju da se pojave. Kad cu pocet apshisat. Oh, ne, moram prestat, ako ne zbog plucica mojih, onda barem zbog tastine moje pregoleme!

Eto, priznajem: sram me pusit. Tocka.

Cigareta i ja = ko Elizabeth Taylor i Richard Burton. Koliko puta cemo se nas dvoje jos razdvajat i spajat? Ah, tko bi to znao?

Ovo nam Red Ken (gradonacelnik Ken Livningston) porucuje sirom glavnog nam gradica.

- 11:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #

subota, 16.09.2006.

Prva i zadnja pijana lekcija iz ruske apstraktne umjetnosti

Ovo je samo jedan u nizu pokazatelja koliko covjek moze nisko propast dok pise pod utjecajem odredjenih supstanci. Recimo, crnog vina.

Kulturnom uzdizanju sa mojim gejpederom nikad kraja (a bome ni konca, ni igle, ni naprstka). Recimo, Kandinsky. Dobar neki Rus. Pita me moj gejpeder neka mu objasnim par osnovnih prije nego pohodjosmo izlozbu. A, reko', ne'am pojma, davno je to bilo kad smo se stari Wassily i ja upoznavali. Sramotno porazno za nekoga ko se povjesnicarom umjetnosti naziva. Hm, znadoh da bijase Rus. Je, bravo ja. Te da radise u Njemackoj. Nes' ti teutonske radisne etike. I to bi bilo to. Mislim da je moj gejpeder naprosto bio osupnut mojim golemim znanjem.

Wassily Kandinsky

Kao prvo, ljudi na izlozbi ko u Zagrebu na Spici. U petak navecer! Pa sta ljudi nemaju pametnija posla nego klaparat po izlozbama?? Mrzim kad se moram tumbat sa krdom tjelesa. Pa ne vidim jer sam visoka ko jedva iznikla vlat psenice. Pa ne vidim citat jer mi ocesa vise nisu ono sto su nekad bila. Pa-pa-pa. Previse pa.

Onda procitah da je nesto prtljo sa ostalim njemackim ekspresionistima. Pa se sjetih da cak radih i kolokvij o teutonskim plavojahacima. Iz kojeg dobih jedva prolazni jerbo bijah pametna i promasih temu dibidus. No, dobro, ne zborimo sad o mojim akademskim (ne)sposobnostima (molit cu lijepo, diplomirah sa 4).

Izlozba bijase od figurativizma do apstrakcionizma u par globalno sicusnih koraka. Od Wagnera preko Schopenhauera do, erm, nekog tamo treceg. Recimo, jedne godine oslika figuru. Pa onda druge godine sve to smrmosi i napravi papazjaniju od kompozicije. Pa si sad ti misli di je tu figura, di luk za strijelu. Nigdi, eto gdi! Onda jos saznah da ga je ona zmija-gnjida Rodchenko proglasio za nerevolucionarnog i burzuja. Pa dzaba mu kolaboracija sa Majakovskim (to se ja obrecujem na Rodchenka, op. a.)! Sto sam zajedljiva! No, dobro, nitko nije savrsen.

Ovim putem porucujem (vidi izbrbljanu mudrost iznad u par paragrafa) da polako, ali sigurno napredujem ka prvoklasnom likovnom kriticaru. Prava metamorfoza!

Sad ide red kulinarskog kriticara: odjosmo na post-rodjendansku izilicku ekspediciju, sa pogledom na romanticnu prljavo-blatnjavu Temzu. No, kad padne mrak, ko te pita, voda je voda, mislis, zuris u Jadran na Lastovu! Gdje mi se razvezase jezicina na veliko te ga gnjavih sa (na zalost) tipicnom zenskom mantrom svi muskarci su svinje u svemiru. Mislim da je napad dobro i stojicki podnio.

Na ovakvom stream of consciousnessu bi mi i sam Joyce pozavidio. Ma sta pozavidio, eno ga vec se obrce u grobu!

- 01:55 - Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 15.09.2006.

Zena? Mehanicar? Pomocni radnik u cirkusu? Dinaridski kozouzgajivac?

Ponekad stvarno pozelim bit dama. Cisto onako, reda radi. Ona kojoj bi palili cigarete docim bi izvadila jednu. Kojoj bi otvarali vrata docim bi zamamno zatreptala (pod pretpostavkom da znadem zamamno zatreptat, stono moze, a i ne mora bit istina). Ona iz Zdrafkove pjesme. Moderna, modna, zgodna. Ona koju zenski casopisi opisuju kao punu nekog -eksipila kojeg zenskocasopiska zenetina morade zracit. Ona koja pokazuje golo rame ili nagovjestaj sise. Ona koja bi trebala izabrat Klunija umjesto Christopher Penna (jebo smrt, da nije umro bio bi ziv i jos uvijek podlozan mojoj opseznoj opsesiji njime).

Ali avaj. Ko za inat sve suprotno. Ne namjerno. Moze bit da je neki genetsko-endemsko-mutantski poremecaj u pitanju.

*Umjesto da se diskretno smjesim kad mi se isprica kakova posalica odvalim grleno-grohotni smijeh tako da mi se vide svi socijalisticki olovni amalgami od plombi i tri cetvrt grkljana. Na damskoj ljestvici kotira vrlo nisko (otprilike 1 i po' od 10). Ali oduvijek imadoh niske porive.

*Ne imadem ni najmanju zelju da patim poradi mode. Ako me visoka peta ubija, stisce i kasapi skinut cu je i bosonoga krocit po trnovitom putu zenskom (vidi Madge koncerat i ljubicaste pete veselu pricu). Zaobisla me elegancija u sirokom luku. Steta, a bas se bijah nameracih da joj nekako doskocim!

*Suma sumarum dekoltirane odjece koju posjedujem: otprilike 2. I ta dva nosim sa necim ispod. Da slucajno ne otkrijem vise kozuha nego sto treba. Nema veze sto u restoranima na krkanju budem redovito ignorirana od strane konobara koji mi daju manje porcije i opcenito me ne registriraju.

*Sto se tice pokazivanja (kvrgavih) koljena (aka takozvanih mini suknji); nosenja mrezastih (oh, tih tako eksepilnih rekvizita zenske odjece sa kojim bih se radije vlastorucno zadavila negoli ih nosila); nosenja tangi i ine donjerubljevske plejade tipa cipka-svila (savrseno nedavno objasnjeno od strane Blini) - pa radije bih pilotirala helikopterom iznad Pacifika!

*Jedinu koncesiju, odnosno ustupak, koji cinim u pogledu damstva jest duga kosa. Ali samo zato jer imam glavu ko lubenica sa celom na kojem bi mogli slijetati (a bogami i polijetati) najnoviji modeli raznoraznih dzambodzetova. Pa to tako nekako sakrijem i pokrijem.

*Pivo i rakija mi ne smrde. Volim luk (kapulu) i bijeli luk.

*Zadnji Cosmo kupih sredinom devedesetih proslog stoljeca.

*Obozavam filmove napravljene za teve bazirane na istinitim dogadjajima, a koji obavezno ukljucuju pojavljivanje Brian Dennehyja (krstih ga honest cop jerbo uvijek glumata policajca-detektiva koji se protiv vjetrenjaca bori za pravdu). Prophet of Evil: Ervil LeBaron; Child's Cry; Texas Justice. Naslovi govore sve. Kvaliteta za sva vremena.

*Dobijem apopleksicne napadaje kad cujem za Bridget Jones. Mrzim chick-lit. Ne odgledah niti jednu cjelovitu epizodu Sex & The City (mislim da maksimalno izdrzih 3 minute i onda me, mislim, satrase zivci, ne mogah vise dalje).

*Sama si manikiram nokte.

*Profesionalni frizer me zadnji puta raskupusio proslog stoljeca. Bradu i brkove i dlake kojie mi vire iz usiju i nosa periodicki iscupam. Ili ako se bas previse pretvore u cekinje onda ih obrijem. Tesko je to breme, ali nesto se ipak mora istrpit. A masne ruke od loz ulja koje promijenim na JCB bageru s vremena na vrijeme obrisem kuhinjskom krpom.

*I uopce se ne shegachim sa uzgojem koza (capra aegagrus hircus). Jos mi samo fali drvena potleusica, jednosmerna avionska karta za Rvacku (smjer: Dinaridi) te jedan muski (kozao?? kozal??) i jedan zenski prijmerak (er, koza, valjda). Nes' ti seljaka!

Mislim da mi nista ne fali (osim daska ili dvije u glavi) i da sam usprkos svoj ovoj pobrojanoj bruci ipak svrseno-savrsena/savrseno-svrsena.

- 00:15 - Komentari (40) - Isprintaj - #

srijeda, 13.09.2006.

Pucketajmo jezikom i osvojimo nagradu!

Sto me zivcanom pravi i stvara bez nekog pogovora (jebo nerimovanje!)? Recimo, zasto se nerviram kad muskarci onako pucketnu jezikom? Ne znam kako to opisat, ali kad kao pucketnu jezikom, usnicama i grlom u jednom. A sve u nadi da ce se zensko okrenut za njim, zapazit ga i shvatit da je to muskarcina njezinog zivota. Pa da je i predzadnji na ovome tonucem svijetu ne bih se okrenula za njim. Mislim, sta ne moze izmislit nesto drugo? Recimo, mijesanje maltera u mjesalici. Ali ne, nego mora izbacit zvuk poput pucket-pucket, klik-klik (uopce nemam pojma kako onomatopejski opisat tu pojavu?). Zasto? Kakvo je socijalno-antropolosko objasnjenje ovakve rabote? Je li to znaci da je majmun postao od muskarca ili muskarac od majmuna? Di se ovdje krije Darwinova teorija? Prema ovom pristupu 'Os da ti napravim dijete prepijani ulet otprije par godina mi se i ne cini toliko radikalnim.

Da mi je znati koliko se zena okrenulo za 'vakvim pucketajucim primjerkom-spodobom, ostala osupnuta od silne divote, miline i finoce, te mu rekla O, bejbe, oduvijek sam cekala da mi se netko tako priblizi. Ti si najljepsi, najbolji, najgala - idemo!

Nema veze jesil' na brdovito-ravnicarsko-morskom Balkanu ili na takozvanom Zapadu, suma matematicko-racunske operacije je ista: dozlaboga moronska!

Mislim, pa kud bih dogurala da ja tako sad idem pucketat jezikom kad naidjem na bilo kakvog primjerka takozvanog muskarca? Svasta!

Razrada danasnjeg dogadjaja onog sto bjese: dodje, prodje i ode. Ko bljuzga u gradu. Ko plavusa sa erockog kalendara (travanj mjesec, recimo). Da li je ili nije? Ko zna, ah, ko to zna? Ima da se nacekam i nagrizem noktiju do petka.

Ne uspijem li, idem uzgajat koze (one brdsko-planinske zivotinje) na kamenjaru rvackome. I ko misli da se salim dabogda mu rogovi otupili bez mogucnosti da se ponovo zasilje! Eto vam kletve ko sa poljoprivredne zetve (zanimljiv zavrsetak teksta sklepan poradi stilske rime)!

- 21:30 - Komentari (32) - Isprintaj - #

Karijeristicke saprofitske obzervacije

I sad: na poslu prebirem po ladici u raskasapljenoj vrecici po kostunjavcima od tko zna kad (okvirno: otkad je Marija Terezija bila mladjahna ljepotica). Uzimam samo bademe. Kad pozobljem bademe na redu su orasi. Brazilske orahe ne volim. A ljesnjake jos manje. Kazu da je to mozgovna hrana. Za hranit mozak i postat mudar. Za danas popodne. Za smrt moju neminovnu. A mozebit i bruku i sramotu. Zavisi koliko cu nisko past. Derat ce me 2 sata sveukupno.

I sad: prekopavam po papirima za prezentaciju. Tema koju nadobudno izabrah: forenzicka znanost i koristenje ljudskog tijela u te svrhe. Jebemti Grissome i Mac Taylore. Da potpuno zbunim kolege natandrcih oviju majicu (simbolicki je poklonih samoj sebi za rodjendan), onako, kao, ne idem ja nigdje popodne. A onu odjecu koja gusi i davi (citaj: sako i kaoti elegantne hlace) si donesoh u diskretnoj torbi koju nonsalantno frknuh ispod stola. Preoblacit cu se u zahodima British Museuma. Nadam se da imaju cisti i suhi pod i da im daske nisu zapisane.

I sad: imadem tocno sat vremena da se preobucem; izbacim iz sebe klosarske porive; ukrotim kosu da ne izgledam ko nepocesljana babaroga; ozbukam lice i dojasem do mjesta zlocina bez da se zajapurim ko kumica na placu koja pokusava podvalit pljesnivi sir gradskom kupcu-potrosacu.

I sad: kazu (a lazu ko svi psi svijeta) da nada umire poslijednja. Sudeci po mojoj ina se vec raspala poput nestabilnog atoma (postoji li to?), razgnjilila i istrulila. Odnosno, posteno usmrdila. Ko svjeza riba zaboravljena na podnevnom zvizdanu.

Nikad od mene precjednika, tajkuna, prodavaca magle, gutaca vatre, uzgajivaca gljiva.

- 12:12 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 12.09.2006.

Medicina, pamet, mentol cokolada i kralj Ubu: sve ima smisla

Rodjendan svrsih sa ovim, ali dzaba mi to govoris, Tome, kad sutra moradem jovo-nanovo na poso i jos radit do negdje 21 sat.

E, sad ide ono pravo: sad kad sam godinu dana starija (bilanca: jos jedna sijeda vlas, neka sve ide u sva spolovila svijeta i sve! I raskrvarih si lijevo uho cackajuci previse po njemu) i prepametnija (jedna od ovih izjava nije neophodno istinita) mogu zasolit i zabiberit pamet svima oko sebe. Pogotovo cu ovu umjesnost zacinjavanja mozga moci ispoljit u punom sjaju u srijedu u 15 sati. Naime, tada imadem jos jedan razgovor za jos jedan poso. Na kojem ce, izgleda, osim brbljardurije i pretakanja supljeg u jos praznije, trebat i zaplesat tango, ispec jaje na oko, uspentrat se uzetom na palmu i popit litru komovice na eks.

Lazem, priznajem. Osim beskrajnog trabunjanja gluposti (u cemu sam majstor-sampion-rekorder) trebat ce se ustat, mrdnut dupetom te izvrsit takozvanu prezentaciju na 5 minuta. Koje ce se oduzit ko 576 minuta. Na kojem cu zahroptat ko riburda na dascici za rezanje prije nego je rascerece. Obozavam prezentacije. Najomiljenije su mi. Pogotovo one tokom kojih moras prodat sebe. Pa ja sebe ne bih mogla prodat ni hordi upravo izaslih zatvorenika iz zatvora, a kamoli dvojici uber kustosa i zeni iz kadrovskog! Muzej ima veze sa medicinom. Nemam ama bas ikakve veze sa tom znanoscu. Jedino sto im mogu ispricat o tome jest kako je Kramer ubacio Junior Mint bomobn u trbuh bivseg od Elaine nad kojim se vrsila operacija i da su Junior Mints super efikasni u rjesavanju gastroentoloskih problema i poteskoca.

Zapravo, Junior Mints su divni i mogu se kupit jedino u Jamerici. Zadnji puta ih kupih za moj prosloglogodisnji rodjendan. Pa su mi se svi stopili u jednu amorfnu cokoladnomentolsku masu koju onda moradoh lizat sa kartonskog omota. Mozda da im o tome ispricam pricu? Sklepam prezentaciju? Sjecali bi me se do groba.

Super, uspjeh mi je zagarantiran!

I da. Citam, a nista ne razumin. Bit ce da je to moja novonastala pamet koja se svake godine talozi ko talog crne turske kave. I ne znam zasto se ovo zove Suspicious Character kad je glavni refren I like all the girls and all the girls like me. Ruka krvi rula!

Juan Miro - Chez le roi de Pologne: Ubu roi, 1954
(c) Berkley Square Gallery, London

- 00:02 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.09.2006.

Koja i Milan su rekli, a ja ponavljam: niko kao ja

Oh, ljepote li na Wikipedii, imade citava stranica o tom za mene povijesnom datumu. Svakakav neki belaj se zna izdesavat na taj datum.

Kad se svi razmecu sa rodjendanima, e, bome, sad ce se razmetat i mali Mujo. Striktno govoreci i sitnicariti receno taj zbiljsko-povijesni trenutak ce kucnut sutra u tocno 18:07. To je tako kad majka i otac popiju koju casicu vise za bozicno-novogodisnje praznike i onda 9 mjeseci kasnije desi se belaj ogromnih (s)razmjera. Pa sto bi onda moji bili izuzetak? Caca se cak i napio kad je cuo vijest radosnicu. I odmah bezpogovorno razglasio da cu se zvat ovako kako se zovem po njegovoj majci. Sva sreca, jer majka mi kaze da bih se inace zvala Biljana. Majko bozja!

Dodjoh 10 godina nakon brata. Onako, usput. Ne bijah planirana. 4 kile i dvaejs' deka zive vage. Oh, najbolji darovi dolaze iznenada! Jos kad imaju raspoznavajuci znak na trbuhu (birth mark, kako li je to na rvackom) nitko ih ne bi zamijenit mogo sa drugim drekavcem. Licim na cacu i babu (majku mu). Na materu malko manje. Ma, sva sam neka posebna, vidi se.

U pocetku me prozvase Indijanac jerbo se ispulih iz matere sa glavurdom prepunom crne, guste kose (i to puno prije nego je Kico spjevo onu pjesmu, ha! Erm, zapravo, sad vidjeh da me pretekne za malo, dakle, sjebo mi je koncepciju gornje posalicne recenice koju mi se sad ne da micat). Koju izgubih kad navrsih godinu dana. Ocelavih. Cemer. Pa me onda prozvase Mjesecina. Jer bijah celava. Nes’ ti nadimaka. Onda mi narasla neka svilena, frckava svijetla kosica. Eto kako se prelazi iz djavla u princezu u par brzopoteznih koraka.

Bijah ocajno egocentricko djetesce koje roditeljima spavat nije dalo. Navodno se drah iz petnih zila dvaejscetiri sata na dan. Hranise me (naime, tako ide legenda) uz pomoc neke drvene igracke zvane Knorcek. Cega se uopce ne sjecam. Onda su me hranili lazuci mi da je Ian Gillan isto gladan u Child In Time i da zato arlauce. A ja vjerovala. Ih, sto sve djeca nece povjerovat! Progresivni bijahu roditelji moji.

Slavim li rodjendane? Jok vise! Zadnji puta cvijece dobih na vrata postom prije 5 godina (taman prije ONIH dogadjanja). Prosla su ona vremena iz skole kad bi pozvao pola razreda. Pa bi se onda radila raznorazna djecja posla poput zavrti flasu (uuu, uzbudjenju nikad kraja: kog cu poljubit? Redovito, bi, naravno, ispao netko za koga bih rekla da bih radije zabetinu poljubila I pomazila, a ne ovog ovdje…); pa ko se kome svidja, pa pokloni, pa fotografiranje, pa koliko deckiju je doslo, pa ko se kome svidja, pa djuskanje na Wham ili slicno. Te onda konacno veliki finale: puhanje svjecica i kasapljenje torte. Uvijek domaca, nikad ona kupljena (sjecam se da sam sa podignutim zelucem uvijek morala jest one kupovne kod nekih, ukljucujuci i raznorazne marcipansko-ogavnee gljivice, ruzice, cvjetice i slicno, bljak).

I tako prolazise godine. Od materinje-cacinih skuta se odvojih sa 15 godina otisavsi u veliki grad gladna znanja, kruha, pastete i luka. U te 4 godine bivstvovanja tamo svaki puta za rodjendan zaradih buket gladiola koje si zataknuh za zadnji dzep hlaca. Vidi se da sam tada jos gajila kule u zraku da cu se udat za Morrisseya. Jednom tako ispravljah ocjenu komada jedan (aka jedinicu) iz matematike (po drugi puta), sa gladiolama do mene. Takodjer na 18. rodjendan po prvi puta primih u ruke nesto sto se strucnim nazivom naziva musko spolovilo i ostale pripadajuce organe. Bolje ikad nego nikad.

Da vas postedim Markovih, Slavkovih i jos kojecijih konaka (i jos sto puta toliko puno zanimljivih stvarcica o meni) ukipit cu se ovdje i sad. Jebo biografije! Jebo rodjendane! Odo’ natrackat tortu glazurom od cokolade. A zadnje pakiranje Gavriloviceve pastete cuvam za sutra ujutro: moj poklon sebi. Ah, ko me ne bi pozelio ovako skromnu?!

Damn, nisam odolila otvaranju cestitki koje mi vec stigose. Kao, trebala bih cekat ponedjeljak. Mrs tamo, kakvo cekanje, pocijepah prijevremeno sve koverte do jedne kako bih se docepala cestitki. Bila bih dobar zenski Staljin. Garant.

Kod "Ivice i Marice". Nakon otpijenih par gutljaja medovace. Oh, medovaca, 'ocu se zenit za nju!!

- 11:10 - Komentari (41) - Isprintaj - #

subota, 09.09.2006.

Malo dijasporasko-emigrantske situacijske lamentacije

Iliti uspomene na domovinu. Prvi i zadnji put.

*Imadem 2 licitarska srca. Slovenska. Ne rvacka.

*Ne imadem nikakovijeh nacionalno obiljezenih miljea; tabletica; zastavica; zastavetina; grbova; grba; i grbetina.

*Ne posjedujem niti jednu krunicu (za vratom, a i sire). Ni uramljenu sliku pape.

*Znam samo prve dvije kitice Lijepe nase; slovenskoj himni znadem samo naslov i pola melodije; makedonsku himnu ne bih prepoznala pa taman da mi netko rdjavu sjekiru zavitla u celo.

*Vracam se iz domovine/domovina uvijek sa punim koferima hrane koju uvijek revno i promptno brzo pobrstim ko koza mediteransku makiju.

*Moja muzicka zbirka: od muzike imam tek dva fejk CeDeja (Balade neke lagane - da, tako se bas zove, najozbiljnjije, i Grejtst Hitz od Zdrafka Colica, zahvaljujuci njojzi), jedan polulegalni CeDe od Let3 (zahvaljujuci njemu). MMKa cu morat iskopat pri slijedecem posjetu brodu-majci (odnosno, domovini). A, da, umalo zaboravih kazetu (da, onu arhaicnu stvarcicu kojoj se pri svirci traka vrti) KUD Idijota.

*Ne vise mi po zidovima uramljeni gobleni sa motivima dalmatinskozagorskog kamenjara.

*Vlasnik sam osmogodisnjeg Golfa (umjesto Mercedesa 1977. godine proizvodnje), sa volanom koji nije prekriven krznenim motivom sa leoparskim znakovljem. Iako, jos uvijek se neckam da li da nanizem niz penkala da se kocopere na zadnjem staklu.

*Ne znam izmolit Ocenas do kraja. Zapnem kod kraljevstva tvog. Mislim. Nisam krstena pa mi se oprasta. Valjda.

*Nisam clan niti jedne iseljenicke organizacije.

Postavlja se logicko pitanje: jesam li ja uopce u dijaspori ili je dijaspora u meni? Tesko pitanje bez imalo lakog odgovora.

Mislim da sam mutant. Saprofit. Bit ce valjda da je tako.

- 01:15 - Komentari (46) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.09.2006.

I za kraj sve sto sija jeste raj

Zabavljah se na jedan od slijedecih nacina: slusajuci La femme d'argent i ovo za uberkulizam na repeat i shkicajuci ljude na plazi izmedju redaka knjige. Tako dodjoh do slijedecih zakljucaka: da je zenama puno teze doci do stanja tantricke erekcije poradi ociglednog nedostatka iole zgodnih muskaraca. Izbor bijase izmedju penzica poodmakle dobi ili sredovjecnih ozenjenih muskaraca sa djecicom sitnog i polukrupnog zuba. Recimo, kao jedna zagorska obitelj koja se sastojise od oca od po kojih 150 kila zive/polumrtve vage, mrsave majke i dvojice sitnih sinova: Nacek (cirka 3 godine) i Martin (cirka 18 mjeseci). Antropoloski ih promatrah citav tjedan stono bijase dosta zanimljivo. Recimo, tatek Nacek je uvijek redovno psovao mater/majku svima: jer se djecica nisu htjela kupat ("Jebem ti djecu i more"); jerbo je Nacek doveo Martina u hotelsku kuhinju ("NACEK, NE VODIT MARTINA TAMO!!! O, jebem ti zivot i sve!"); opsovo je i plasticnog delfina za napuhavanje kojim je htio plijenit paznju svojih sinova ("Nacek, sad se bu tata popel na delfina..." I onda je 150 kila zive vage izgubilo od strane gravitacije i naslo se duboko ispod delfina u vodi stono izazvase reakciju "Jebemti, Seka, gle ovaj delfin nis' ne valja, kaj smo ga isli kupovat, falsh neka roba."); a i tatek je davao dobre savjete Naceku koji ga obavijesti da ga izise ose: "Kaj, ose te napadaju? Ma samo ti masi sa shkrlakom, budu one otisle." Ma ko ih ne bi volio sve cetvero njih??

Onda tu jos bijase slovenska familija od 2 sinova sa kojma se Nacek & Martin igrahu, pa lokalni Lastovljani Sime (7 godina) i Duje (2 godine) koji ubacivahu malko reda u ova djecja posla. Ma, milina za gledat! Ko ima zivaca sa malom djecom, svaka mu cast!

Da, ima jos jedna slicica o morskim nemanima: vidjeh neki smedji klobuk koji plutase povrsinom i propisno se unezvjerih. Ne znadoh jel' je meduza ili nije. Pa se naglo povukoh bez da izazovem scenu internacionalnih razmjera. Samo znadem da mi je isprva klobuk-bestija izgledala ko zli rak koji se napenalio na mene sa svojim imaginarnim klijestima. Tek nakon sto vidjeh iste klobuke oko Vele Luke dok je katamaran kruzio naolo vidjeh da to i nije rak. Ali misterija ostade: sto to bijase, sto???

Spavat odlazih sa svakolikim pernatim stvorenjima. Odnosno, uvijek zaspadoh negdje oko 21.30 sat. I spavah negdje 12 sati. Nevjerojatno i nemoguce, a istovremeno istinito i i te kako moguce! Umori se covjek ne radeci ama bas nista, tj lezeci na plazi ko klada i povremeno se buckat u slanoj vodi.

I onda odjednom zakljucih kako mi ovakav zivot sasvim odgovara. Od jurnjave 253 na sat do fjacetine (ne-sluzbeni augmentativ od imenice fjaka) na svakojaku potenciju. Izuzetno neobicno. Odbih i poziv da se pridruzim satu ronjenja za totalne analfabete. Da ne bih! Umrem kad mi voda prijedje preko usana, a kamoli da idem sad izazivat djavla i ronit. Pa tako i vetoizirah ponudu. Nekako mi je zivot previse mio.

Sve u svemu, bijah doslovce u vakuumu citav tjedan (ne imadoh pojma sto se izdesavase po domovini i crno-bijelom svijetu), ali ne bijase mi zao. Kao sto rekoh, nakon pocetnog shoka naviknuh se na mir, tisinu, spavanje sa kokoshima, jetrenu pastetu, Naceka i Simeta. Cak se naviknuh na kune zlatice i lipe. Cemerno mi pade povratak na kopno.

Nakon toga brzinski posjetih rvacku mega-Metropolu (gdje vozih ko velika, usprkos totalnom neznanju navigiranja po metropolskim jednosmjernim ulicicama, ali kad mogah vozit po Los Angelesu, sto ne bih i po Zagrebu, ih!), posjetih i moju vukojebinicu na 24 sata, te na povratku u Split odlucih da se zaustavim u dalmatinskozagorskom gradu kojem je i Bog reko nesto poput "laku noc", odnosno gradu iz kojeg mogu rec da mi potice polovica super gena sto ih nosim. Reko', aj da vidim i to cudo koje ne vidjeh jedno 20 godina. Isto neka vukojebina, ali ajde de, kao spada pod grad. Prolazim redom kroz Konjevrate. Pa malo blize Pakovo Selo. Pa jos blize Zitnic. I onda na kraju: ta-daaam! Iskocoperio mi se Drnis pred nosom u svom punom sjaju na najgorem dalmatinskozagorskom zvizdanu u 15 popodne.

Slavni ljudi: Stojko Vrankovic, Ivan Mestrovic (dobro de, Otavice ako cemo sitnicarit), Ivo Pattiera, Drazen Budisa, Ivica Mudrinic, Miroslav Lilic (Siveric, ali dobro de isto tako), i onaj iz Cavoglava kojeg necu spominjat. Sve same zmije ljutice, ajme meni!

Drnis.

Nabadah ko kokosh sa jednim ocesom, onako, orijentaciono znadoh gdje je centar, ovo-ono. I odlucih da banem ujni u njezin frizerski salon. Moja ujna rula tamo, svu konkurenciju moze pomest ko od sale. Nes' ti fjake, pomocnice sjede na stepenicama, nikog zivog naokolo (a ko je i lud toliko da po zvizdanu klapara po onom kamenjaru??), megafjaka na djelu, a ujne ni otkuda, kao, doma je. Jebem ti srecu, ne imadoh vremena sacekat jerbo avioni ne cekaju obicne smrtnike. Ali srce mi ipak malko zatitra: ono, vidjeh famoznu Poljanu po kojoj bi me sestricne vodale da se prosetam i ocijukam sa lokalnim Dalmatinskozagorcima (umjesto sa onim mojim domacim Rvackozagorcima). Uf, to bijahu dani!

Da li da priznadem da mi u autu odzvanjase Miso Kovac dok vozih autoputom? Boze, pretvaram se u tipican primjerak rvacke dijaspore. Jos mi samo fali krunica na retrovizoru, zastavica koja mi se vijori zavezana na podlaktici i tetovaza grba na poprsju. Doci ce i ta vremena, sigurno.

To bijase to, zavrsi se moj kapitalisticko iskamceni 10-dnevni godisnji odmor (nes' ti rvackog prosjecnog ljetnog odmora od po 4 tjedna u komadu, buah, ljubomorna sam, i te kako, znam da je to jedan od smrtnih grijehova, ali vrijeme je da to i priznam, ah). Tugu, cemer, jad i bijes utapah citajuci najnovije izdanje Feral Tribunea dok se avion uzdizase sa Kastela u nebeske visine transportiravsi me opet u zemlju kapitalistickog grabarluka.

- 23:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

Trebaju li Xioli naocale?

Primijetih da sve zene ispod 45 godina imadose manje sise od mene. Ove od preko 45 imadose jos i vece. I te od 45+ bijahu u jednodjelnim kostimima. Sto mi i ne bijase neka utjeha. Jerbo, doci cu i ja u te godine mic po mic, a onda bit ce mozda slicna situacija. To me malko izdeprimiralo. Stalno prckah po gornjem dijelu bikinija da sakrijem sto se sakrit dadne, ali to bijase kontraproduktivno. Pa se okanih corava posla.

Smokva. I to.

U prva dva dana pokusah vidit sve sto se vidit dade. Nakon fijaska javnog prijevoza odlucih preuzet stvari u svoje radisne rucice i unajmih quad bike. Skutera se plasim ko macketine vode. Ali ipak moradoh stavit kacigu. E, to mrzim, sjebe mi kosu ko vruca pegla najlonsku kosulju. No, stavih je. Bolje bit ruzan pa ziv, nego mrtav pa lijep (odnosno, lijep les sa jos ljepsom priceskom, kako bi se rekla frizura na slovenskom). Tako obidjoh otok uzduz i poprijeko istrazujuc ostale plaze. Usput se skoro razbih na stjenurinama negdje kod Skrivene Luke; unidjoh do pojasa i istog trena vristeci izadjoh iz vode u Ublima jerbo vidjeh nebrojeno puno jezeva, pa reko', da ne zgazim kojeg i ne napiknem se onako jadna i cemerna... Takodjer i ustuknuh jedanput ili dva poradi zlokobne obavijesti da su u blizini posadjene mine. Super, jos mi samo to fali i kukavicki zbrisah natrag.

Skrivena Luka. Sa zlokobnim stijenama.

Cak me zaustavi i lokalna lastovska policija kad se iskobeljah iz Zaklopatice. Rece poluozbiljni policajac "Vozacku i prometnu imate, jel'?" Na sto mu spretno odgovorih i zagestikulirah "Vozacka mi je ovdje" (pokazujem kaziprstom na torbetinu - a kazu da je nepristojno pokazivat prstom, hmmm...), a prometna ovdje (nehajno pokazem sjedalo koje se otvara) - pojma ne imadoh gdje bijase prometna, zapravo. No, to bijase dovoljno. Rece policajac "Ajde!" i propusti me. Uf, mislim da ni Dr Dre nije dozivio tolike policijske zavrzlame poput ove!

Negdje malo dalje od Pasadura.

Nakon ovakovijeh avantura odlucih ostatak odmora provest ko najgori turist: na plazi do hotela od jutra do sutra. Nije me nitko mogo otrgnut otale. Drugim rijecima, napravih upravo ono cega se grozih citav svoj zivot do sada: ne mrdnuh ni malim, ni velikim prstom. Kad zasjedoh na lezaljku ostadoh tamo sve do veceri. I samo se trackah kremom za suncanje (bijah pod sjenkom, ali ipak). Cudim se da mi se lezaljka nije urezala u ledja. Dobro, ajde, ulazih u more i brckah se. Cak konacno procitah Juliana Barnesa. I to do kraja! Hura za mene!

A sad kutak za cudnovato, ali istinito: osim sto se uplasih vlastite mokre kose i zamijenih je za morsku travu-ubojicu plasise me i male ribetine koje bi se skupile okolo mene docim bih zaplivala. Isprva me to izuzetno brinuse: recimo, je li grizu? Jesu li krvozedne i zle ko piranje? Bi li ih osjetila da me sad izgrizu na mrtvo ime? A one bi samo lelujale naokolo. Gusila sam se u tihom vristanju, odnosno, vristanju u sebi, da ne preplasim silne obitelji sa sitnom djecicom koje obitavahu naokolo. Ali gle vraga, navikoh se na njih pa im na kraju poceh i tepat. Nesto kao "Oo, ribetine moje mile, di ste mi? Necete me izist, jelda?" Cak bijah gorko razocarana kad mi ne bi odmah dosle. Ko bi reko da cu jednog dana vodit jednosmjerne razgovore sa ribetinama mora jadranskog? Jok, ja ne!

Opet plavo. Zeleno. Stajaznam.

Jos jednom cudnovato, ali istinito, part deux: plivam, jel', kako samo ja znam i pogledam u dubinu ispred sebe. Ne da vrisnuh, nego se onako trznuh ko oparena. Sta je ovo, sta ovo vidim u odrazu ispred sebe, koja je to neman, sta, biljka, trava, riburina, STA?!!! Isprva pokusam pobjec od te neke "konture", ali vidim da ne ide. Jao, sta mi je sad cinit? I tako u krug i kruznicu negdje 5 minuta. Dok mi mozak nije isprocesuirao i dojavio postom da je to odraz mog lica, odnosno, nosa. Nosurine. Pa kako mi se samo to moglo desit, pitam se beznadezno? Da ne prepoznam vlastiti odraz u vodi??? Da lazem, mogla bih se tome slatko i gorko smijat. A ne lazem i ne smijem se. Nikako. Ovo su preozbiljni problemi u prepoznavanju koje imam.

Izgubih se u pustim sliketinama. Nemam pojma di je ovo.

Alaj ga rastezem, ali jebo sve, da i ja jednom sapunicu stvorim... I to istinitu.

- 01:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 06.09.2006.

Lastovske, morske i ine nemani

Lastovo. Na kraju nas ostase jedno desetak nesretnika koji se iskrcasmo na zadnoj postaji - Ubli. Upamtih to poradi skorog strmopizdjenja silazeci sa katamarana gdje si nagnjecih nozni prst palac. Nije bio dobar znak. Ali, ne znadoh da mi se jos i gore pise u hotelu.

Pogled sa terase.

Udjoh. Pogledah. Vrisnuh od zaprepastenja! Nema tevea. Aj, dobro de sad, ne dodjoh gledat rvacku televiziju (a taman se nameracih na nastavak Ljubavi u zaledju, majku mu). Ali ipak gledah tamo, amo, otvarah ormare da je potrazim. Mislih si, mozda su ipak to stavili u neku ladicu da ne narusi minimalisticki koncept unutrasnjeg uredjenja sobe. Ali avaj. Dobro de, vidim, djavo je uzeo salu, pomirit cu se sa okrutnom sudbinom. Kad ono, nema ni telefona, ni sata! Gospode boze, sto ti skrivih? Kako su ce (dez)orijentirat? KAKO? I koju crnu rupu upadoh, bogo moj??? Vakumirana u prostoru i vremenu u Pasaduru, samo sa dvije knjige kao druzice citavih tjedan dana. Oh, ne!

Navodno da teve ne daju namjerno. Moras posebno pitat da ti ga daju u sobu. I platit, mislim. Reko', nece mene jedan teve satrat. Ni ne imadjenje interneta. Ni sata. Ni nista. NISTA, kazem!!

Grad Lastovo.

Ali barem cu moc razgledavat naokolo, mislih naivno. Kad ono, sipak! Iliti suha figa! Mos' mislit bit na Lastovu bez auta (kao, mali je otok, sta cu se bakcit autom). Mos' si jamu iskopat i fino se zakopat u nju. Ili ti preostaju ove predivne opcije: bus koji ide do glavnog grada (Lastovo grad, jel') u 6 ujutro, pa ponovo negdje u 14 sati, pa u 17 i u 20 sati. Jej! A mos' se izvozat i taksijem i platit (ko ja, naravno) ko jedno 5 dobro zasoljenih kajgana u svetog Petra. 2 taksista operiraju otokom. Zare i pale. Zovem jednog. "E, ja sam ti danas u Splitu, zovi onog drugog." Zovem onog drugog, onaj drugi kaze sve 5, a kad vidjeh kako mu taksimetar radi dok je prelazio tih kobnih 13 kilometara do Lastova ukocila mi se vilica. Ali glavno da je stavio neku kazetu sa muzikom a la Bullit soundtrack. Cak se i uklopilo u koncepciju vrludanja po jedinoj glavnoj otockoj cesti. Jest da je taksist davao turisticke komentare, ali jebemu, stopedeset kuna za 13 kilometara??? Pa nijesmo u Londonu!

Jedan od famoznih lastovskih fumara.

Neima veze, u Lastovu gradu barem ima ducan (ne, lazem, imadu cak dva ducana, a mislim da vidjeh i treci negdje kad se spustih dolje u grad), negdje 4 birtije, kladionica, ljekarna, nogometni stadion (NK Omladinac, u stecaju, navodno), kaoti neka etnografska zbirka (znate, to vam je sad zatvoreno - je, da, a kad je uopce i otvoreno??), turisticki ured (pauza od 10.15 do 10.45, naravno, treba se odmorit) i tako jos neke te sitne stvarcice (karta Lastova otoka za 20 kuna). Ali upacio zvizdan, a ja se bas po zvizdanu nameracih klaparat uskim kamenim ulicicama i stepenicama. Ako me onda suncanica nije ufatila, nikad nece! Primjetih da je citav otok, ne samo Lastovo grad, puno macketina. Stono mi nije tako tesko palo jer volim macketine. Pa diraj ovu, pa diraj onu. Stas', covjek bi mislio da nemam doma ni jednu pa moram tudje milovat!

Prezba.

Svako svakog zna. "Eee, Stipe, kakva ti je ovo vrecica puna lijekova?" Stipe: "A stas', mora se."

Takodjer bijah fascinirana plejadom gustera malih i onih malo manje malih. Cak su se verali po zidu gdje susih svoj predivni bikini. Pa ih gledah kako mi prolaze kroz gace i grudnjak. Majku im njihovu! Hodajuci cestama lastovskim skoro ih nagnjecih i nagazih. Prosto cudo jedno da ne nabacih ciku i vrisku i na njih. Ali gusteri i ja se volimo na jedan specifican nacin.

Erm, guster. Jedan od.

I odjedanput me tresne jedna mudra (po)misao po lubanji ludoj: sta ja tu sad radim razgledavajuci znamenitosti i stajaznamstasvene, izigravajuci mudrog turistu, umjesto da se odem bacit u more nakon dvaejsest punih godina ne kupanja u moru (krivo, oberkrivo ste izracunali iz proslog posta, aha, aha)??? Kadli me ta misao spopadne, ne mogah razmisljat ni o cemu vise doli o tome. U glavesini mi odzvanjale samo ove rijeci more, more, more. I napenalila se na to more toliko da me vec pocela glava bolit od silnog razmiljsanja o tome. Ispulih se iz Lastova grada rijetkom zvjerkom, odnosno busom (odnosno, mini busom jer "Eheh, onaj vel'ki nam je danas u Splitu"). Ozezi!

Dakle, sad treba uc u more. Psihicki se pripremih da se javno po prvi puta nakon 26 godina pokazem u gacama i grudnjaku, odnosno, strucno nazvano, bikinijem. Ali ni to me nije uspjelo omest u silnom uzbudjenju da poljubim more nakon toliko vremena.

Prvi puta ulazih poput penzionera od 86 godina (a more kristalno plavo, tirkizno i cisto, ne mogah vjerovat). Korak po korak. Pa zastajkuj. Pa psuj (jebemtimater, hladno je more, HLADNO!!!). Pa se pljuskaj prvo vodom (kao, necu da me strefi nagli shok ili kako se to vec zove) po rukama, pa trbuhu (hladno, hladno, wargh, wargh, odustat cu, matere mi, otic cu natrag kuci SAD!), pa licu. I pustih se odjednom. MORE! SLANO JE! Koji izuzetno pametni zakljucak, mos' mislit! Odjednom pomislih sad treba i plivat. Hm. Znajuci moje (ne)plivacke sposobnosti malko se uspanicarih. Nakon par minuta djetinjastog pracakanja zaplivah podosta dobro (mislim, ne utopih se, to mislim rec). Cak se usudih stavit glavu pod vodu na 5 milisekunde (i to moradoh prvo zatvorih nos prstima jer inace se nagutam i nadisem vodurine ko mala beba). Uh, sad sam ko riba u vodi, ponosno si tepah. No, medjutim, nesto me kopkalo - plivam, kao plivam i odjednom zavrisnem "Aaaaaaaaaargh! Kakve su to vlati vlasulje okolo mene??? Uzas, strahota, sodoma, gomora, poginut cu od strave!" Kad ono, to mi se vitlala vlastita duga mi kosa okolo mene. A ja je zamijenila za neku mutantsku morsku travurdu koja me 'oce pojest. O, boze! Da me nema, trebalo bi me izmislit.

Slike nisu isfotoshopirane, more je zaista vako plavo. Eh.

Jos jednom Prezba.

Ali ima jos takovih biserja, ima. Biserja o morskim "nemanima" u mojoj glavi. O-ko moje glave!

- 11:08 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.09.2006.

Jedno Lastovo ne čini proljeće, ljeto, jesen, zimu

London-Split-Lastovo: početak divnog (k)raja do (s)jaja

Na sveopće čudo neviđeno na Lastovu ne obitavaju one neke ptičurine lastavice. U svakom slučaju prije negoli se pošteno osramotim i ispripovijedam o moru, ljudima, obalama, morskim stravama, užasima i raznoraznim stvarnim i imaginarnim morskim nemanima izreći ću slijedeće mudre riječi: hoću otić na Lastovo uzgajat ribu, dvorit turiste i rađat male (i mlade) Lastovljane. Kakav London, kakvi bakrači, kakvi derneci sa gejpederima! Što je najgore, uopće se na šalim. Hm.

Dočim krakovima dotaknuh splitsko tlo raspizdih baburdu na aerodromskom kiosku sa raznoraznim zahtjevnim trgovačkim zahtjevima (dedera mi daj bon I SIM karticu = komplicirani semantički koncept koji je babin mozak odbio procesuirati) znadoh da će mi se dobro pisat. A raspizdih je namjerno jerbo dođem joj ja, a ona broji novčanice. One kunske. I neće me pogledat dok ih ne izbroji. Jebemti, mislim si, neću se ja ođe dobro provest, gotovanka kakva jesam navikla na gnjili Zapad i njihov customer service. Također izgleda da je moj rvacki izmutirao u nekog orijaša-giganta pošto su me svi Splićani unezvjereno pogledavali i ne bi me razumili dočim bih otvorila ustašca moja mila, odnosno progovorila, odnosno smrmosila neku zastarjelu rvacku gramatičku konstrukciju koja je zapela u negdje ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća. Osim nerazumljivog dijasporaškog rvackog čudih se ko ogroman puran ovećoj glistetini turistima. I to na Rivi: svaka druga (a bogami i prva) riječ bijaše mi Gle, turisti!!!!! Koliko ih samo imaaaaa!!! Mislio bi čovjek, ispala ženetina iz nekog bureta, a ja, zapravo, žena kozmopolitska. Prosto da čovjek ne povjeruje! Sad barem mogu reć da bijah u Splitu, a da mi se ne rugaju ptice rugalice.

Otprati me Ordinary Love na katamaran (skoro pa da je mahala maramom u mom pravcu ko u starim, dobrim danima) u kojem se ugnijezdih ko u autobusu (ona sjedala sa onim bijelim prekrivalima za naslonit glavu, misliš u autobusu si Presečki Transporta). Bijah uzbuđena ko majušno dijete. More. Jadransko. Zadnji put viđeno prije jedno 16-ak godina. Zadnji puta uplivano prije 16 minus jos 10 godina (aha, sad nek mi netko izračuna koliko je to, ha! Divno zakamuflirah ovu činjenicu, o, ponose moj mili i dragi!).

Zaputih se za misteriozno Lastovo. I bi’ misteriozno Lastovo. Gdje po prvi puta u ne znam koliko godina jedoh Gavrilovićevu paštetu za doručak i istovremeno brisah krupne suze radosnice sa slanih obraza. Ovo će razumijet samo poštena i izgladnjela rvacka dijaspora, kakav je to osjećaj (usprkos pročitanim sastojcima poput masno svinjsko tkivo.

Ali dosta za sad. Imade se i ovako i onako štošta za iščitat. Juhu!

- 20:55 - Komentari (38) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30