The Last Broadcast

Znanstveno neobjasnjivo

Zasto postoji prasina? Je li to neki fizikalni zakon? Bioloski? Teorija postanka svemira, planeta, zvijezdja i nadzvjezdja? Zasto, o, zasto je moja kuca jedna od najprasnjavijih kutaka svemira beskonacnog svagdasnjeg?

A nije da ne cistim. Dapace. Svaki tjedan u slobodne dane kinjim se svim raspolozivim konjskim snagama da kuci dadnem barem modikum dostojanstva koju zasluzuje. Da se ne udavim u pustim prasnjavim pahuljama koje se skupe u tih tjedan dana po raznoraznim kuticima. Svaki bozje dani tjedan ko da cistila nijesam od stoljeca jedanaestog. Jel' to zato jer imadem macketinu? Dugu kosu? Jer volim bademe, a ne i grozdjice? Zakomplicirano i zanimljivo pitanje.

Pa onda udri cistit. Usisavat mi je najmrze jerbo ne znam da li da skinem onaj produzetak ili ne. Ako ga skinem, bolje cu usisat u onim manjim kuticima, ali to znaci da moram puzat po koljenima. A to, bogati, umara. Poslije se osjecam ko da sam sa dva krampa (u svakoj ruci po jedan) dubila transsibirski plinski put.

Pa udri brisat prasinu. Erm, ovo je nepatvorena laz. Prasinu brisem doslovce svakog prijestupnog godisnjeg doba. Iako, ako nekome dodjem u goste, to mi je prva stvar sto napravim, ako se nadjem na samo na par sekundi: prodjem prstom po namjestaju i onda usporedjujem: a) hihihi, ima vise prasine nego u mene, ja sam superzena! Ponekad mi ne preostaje nego opcija be) Bogamupoljubim, ni traga prasini. Onda se osjetim odvratno neadekvatno i budem malko tuzna i pozabavim se malko sa turobnim mislima.

A nije da ne pokusavam. Pokusavam svaki tjedan. Onda me ubiju u pojam jos oni programi kojih ovdje fala bogu ima ko korova u nepostihanom vrtu, gdje sve blista, svi imaju snjeznobijele zube, trendi Dualit tostere (dobro, imadem ga i ja) i zene nose roze veste od kasmira (moja je svjetlo zelena, o, prokletstvo jedno!).

Ponekad, u napadu izuzetne inspiracije i inovacije, cistim dok mi mini iPod vibrira u mozgu. Recimo, jedna od omiljenih kompozicija za ciscenje mi je Straight Outta Compton. Da me vidis onda, uf, ko nabrijana furija masem i lamacem krpetinama po podu. Cas posla!

Nekad se usudim ostavit na jos par tjedana bez da noktom ne mrdnem. E, onda stvari pocnu poprimat zlokobni odsjaj. Da nekome pricam kako svaki tjedan obavezno posisem, pocistim kupatilo i kuhinju istovremeno (blista ko odraz u kapi suze) ne bi mi vjerovao, a svaka svekrva me NE bi pozelila za snahu.

Zakljucak je ultra-jednostavan: mrzim zivot i zivljenje; volim tuceno slatko vrhnje.

I da: danas platih 79 penija za I Was Made For Loving You. Prvo Bon Jovi, Motley Crue, pa Poison, sad Kiss. Kad cu se jednom vec opametit od uber-trash metala? Odgovor: kad cu zenit Becka (nakon sto se razvede i prestane bit sajentolodzist). Dakle, nikad. Neke spoznaje su stvarno prebolne.