The Last Broadcast

četvrtak, 26.10.2006.

Potezem, natezem, protezem

Jedna kratka, glupa, tupa i tako sve skupa.

Shvatih danas da ne mogu pricat na telefon, a da nesto ne prtljam prstima i rucerdama mojim dragim. I to podsvjesno. Nema veze je li poso, kuca, javna govornica, princip je isti. Dignem slusalicu, zavrtim broj. I onda pocnu rucice klizit tamo-amo. Prvo povlacim kosu i trijebim poispadale dlacurde. Onda mozda pocnu migoljit ispod majice i pocnu natezat grudnjak. Da, grudnjak. Te ga natezem preko jedne. Te preko druge sise. Da imam i trecu, natezala bih ga i preko nje. Zato se moram pazit kako telefoniram na poslu. Te natezem naramenice tamo-amo. Evo, jucer mi jedna od njih (ona desna) puce ko zrela kokica. Sva sreca ne bijase nikog u kancelariji doli mene. I nije bas nesto. Onda nesrazmjer desnog i lijevog obima postane jako uocljiv, a to me jako nervira.

Sad se moram posramit i rec da si ponekad i gace natezem. Ne znam sto mi bi'. Onako pravo ih potezem. Apsolutno podsvjesno. I boga molim da nikoga nema u blizini. Brbljam na telefon o ozbiljnim stvarima, a iznad hlaca mi se pojave gace sa sitnim, crvenim poljskim cvjeticima. Pa trijebim lastik na njima. Pa ih povlacim cas u jednu, cas u drugu stranu. Makinalno. Ne da si kopam grob, nego grobnicu sest sa sedam, i to onu mramornu. Sa skulpturom na procelju.

Vrlo neugodna navika. Ne znam kako da je se rijesim. Izludi me, brate!

- 23:40 - Komentari (53) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.10.2006.

U boj, u boj, za tvornicki stroj

Posto prosli petak (odmah nakon sto se dokotrljah nakon bolovanja), ni kriva ni duzna dobih po, kako se to narodno voli zvat metaforicki, a ne doslovce, po picci na poslu (tako mi i treba kad podmecem slabasna plecica svoja za druge koji ih onda skrse ko jeftini kristalni servis), sa sjetom se sjetih nekih od prvih poslova mojih. Buduci da odabrah karijeru (to sigurno) koja ce mi donijet i slavu i pare i ugled i svasta jos ponesto, nije ni cudo da radni zivot zapoceh ovako:

1) Pakiranje paleta flasama i teglama. Nesto kao praksa u osnovnoj skoli. Kao, odite tamo gdje vam rade roditelji i proradite i vi malko. Krv, znoj i suze tekose u potocima. Ali zato se u menzi dobro jelo na bonove. Sto je donekle ublazilo sirovi udarac radnickog samoupravljanja. Pare ne dobih.

2) Oficijelna praksa broj jedan u srednjoj skoli: di ce kulturno-jezicna nego u, erm, Plivu. Na pokretnu traku. Gdje provedoh citav tjedan sarafeci poklopce na Cedeviti. Od cega dobih ogromni plik, popularnije zvan zulj na unutarnjem dijelu palca prsta lijeve ruke (sarafim lijevom jer sam ljevak, za lakse razumijevanje teksta). Poso u kojem zaradih prve pare i dinare. Par crvenih i jedan-dva plavih. Nevjerojatno, ali istinito.

3) Oficijena praksa broj 2 u srednjoj skoli: da, opet, dva puta u 4 godine. Za nepovjerovat. Ovog puta uguzise nas u hramove papira, moljaca, insekata sto jedu papir, prasine i jos kojeceg: knjiznice. Gdje nikako da zapamtim neku tamo klasifikaciju i gdje me maltretirala neka babetina koja je non stop bila crvena u licu. Zato naucih kako oblijepljivat knjige onim odvratnim plasticnim omotima; kako globit ove nesretnike koji bi kasnili sa vracanjem (ona baba bi se posebno sladila sa time); kako udarat pecate sa datumima vracanja i tome slicno. Ako vam je lokalna knjiznica ona u Albaharijevoj, pozor! Moje rucetine dodirivase neke od knjizurina koje vam se sad nalaze u rucetinama. Istinabog, to bijase jos dok su mamuti po zemlji hodali, ali svejedno, neki mamuti znaju i prezivjet okovani vjecnim snijegom i ledom.

4) Onda mi je stigo prvi, posteni, placeni poso sa kojim zapoceh oficijelno karijeru (to sigurno) radnicke klase. I opet u knjiznici. Jednoj nacionalnoj. Ovdje u tudjini, naravno. Gdje se ubih od dosade katalogizirajuci strane prijevode britanskih izdanja. Preanaliticko stanje knjiznicarskog uma nikad mi nije bas lezalo. Usprkos tome sto mi u ruke dolazise baskijski, bretonski, katalunski i ini prijevodi. Jednom mi doso i prijevod Trainspottinga na materinjem. I preko kojeg skrisom preletih preko par stranica (skrisom jerbo imadosmo kvotu koju je trebalo zadovoljit). Sjecam se da se crvenih ko mak u psenicnom polju - te psovke, te spolni organi, te spolono opcenje opcenito. Mos' ti to na engleskom procitat i ne trepnut lijevim ocesom, ali na materinjem toplom i familijarnom jeziku i intonaciji to sasvim drugacije zvuci.

5) Ostalo je legenda jerbo se ugurah u karijeru (o, da!) snova: muzejsko-galerijsku. Gdje su place satkane od svile i zlata, radno vrijeme prekrasno, ali glavno da znam brbljat satima o Hogarthu. Umjesto da se odlucih bavit time ko hobi, a za pravi poso da mlatim pare ko racunovodja (ovdje racunovodje mlate sve i svasta), talentirani mali za tehnologiju ili vozac podzemne. Ne, ja se igram hipija i hocu integritet, slobodu i ljubav u poslu (i od posla). I onda dobijem po picci (picki?). Tako mi i treba.

Kao sto ovi dobri ljudi rekose:
Life's unfair, kill yourself or get over it.

- 22:22 - Komentari (64) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.10.2006.

Metaforika kao metodika kao kombinatorika

A imaju i ona neka klijesta (mala, tanka) za precvikavanje elektricnih zica i kablova, kombinirke, tako nesto.

Kao i svaki pocetak veze i ovaj bijase san slatko-snivanih snova. Nakon burnog i senzualnog cina u koji se upletosmo odmah na pocetku doso je period hladjenja. Odnosno, onaj cudni neki period koji polako postaje ko omca armiranobetonske ploce oko jednog od ekstremiteta.

Recimo, danas po prvi puta izadjosmo vani. Pojavismo se u javnosti. Ko Vince Vaughn i Jennifer Aniston. E, bas tako. Dadnosmo svijetu izvana do znanja ko-tu-koga-zasto-kako-i sa cime. Brizno ga stavih na sebe, pri tom pazeci da ga ne ukaljam. Okaljam. Sjednem na njega. Izguzvam. Smocim. Pazih na sve to ko macka na macice. Trudih se. Jako. Iz petnih, vratnih i rucnih zila istovremeno. Htjedoh da uspijemo zajedno. Da bjezimo pred paparazzima. Da se vinemo u zvijezde repatice sto vrebaju svemirom.

No, kako to obicno biva u vezama, nije zarulja sve sto gori. Ne mogasmo se dogovorit ko ce izbacivat vrece sa smecem vani svake srijede. Ko ce prat sudje, ko ce ga brisat, a ko ce ga stavljat u kredenac. Ko ce mijenjat role toaletnog papira kad ga ponestane za povuc. I ko ce gumenom rukavicom vadit dlake iz slivnika u kupaoni. Sporjeckasmo se malko oko toga. Vec tad predosjecah potmuli dah katastrofe, ali ne dadnoh se tako lako. No, bogovi bijahu protiv.

Kao prvo, docim sjednoh na vlak zamrcih lijevi rukav. Samo sto sjednoh. I malko mrdnuh rukom tamo-amo da otvorim novine. I odmah - cap! Opsovah mu nesto, ne sjecam se bas sto. Opsovase i on meni: zguzvo se ko apsisana lanena krpa pod turom mojim. Tako dakle? Ovo je rat, zaprijetih mu. Mislim da mi je i on bio priprijetio. I tako se priprijetismo jedan drugome. Inatismo. Zajunismo. Izmjenivasmo uloge naizmjenicno: prvo ga malko ja mrcih, onda ga guzvah, pa onda on mene. Nestasno se igrasmo macke, miseva i ostalih glodavaca. Ali vec bijase debelo prekasno za spasavanje veze kao takve: osudjeno na propast od samog prapocetka.

Na povratku kuci igrasmo se iste igre. Cak se posvadismo na mrtvo ime. Stamparskom tintom ga izmrcih jos i vise. Reveri na rukavima postase prljavi poput prasnjave police. Cisti, bistri i mirisni londonski pljusak smocise ga u cas posla. Pretvorio se bio u pokislu kokosh. Zajedljivo mi dobacivase. I ja njemu. Medjusobno se nadmudrivasmo u uvredama. Krasno, pomislih, nije ni pocelo, a vec se zavrsilo. Svrsilo. Kraju privelo.

Od sada cemo se cuti samo u posebnim prilikama dok me, recimo, limuzina sa sest vrata vozika naokolo. Onda cu mozda i opet popricat koju sa njim. Izmijenit koju. Pitat ga za zdravlje, da li se jos uvijek drzi ona drvenarija/stolarija bez da se raspala koju je bio kupio onomad u Lesnini. Ali nista vise. Zadzat cu barem modikum nekog dostojanstva. Jer lekciju, ondosno, narodnu mudrost naucih za sva (ne)vremena vremenska:

Dok ima budaletina poput mene bijeli kaputi izumrijet nece.

Pametno-mudar zakljucak. Volim se kad tako nesto zakljucim kad je prekasno. Kasnim. Kaskam. Ali zato volim nju, puno, puno. Nema joj premca: onaj glas, pa rijeci (ajde ko bi mogo izmislit Just like a one-winged dove sings a song sounds like she's singing - aliteracija od koje boli glava), pa kad lamace sa onim sismis haljinama, pa onaj mini val... Jos samo da se sad izlijecim od sumnjivo losih sintizajzera koji se pojavljuju u ovoj pjesmi i mirna Bosna.

Kad odrastem hocu postat Stevie Nicks!

- 11:35 - Komentari (39) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.10.2006.

Bolujem i domujem

Suprotno ocekivanjima (mos' mislit ocekivanja) ne izbivah u Rvackoj ovih dana nego podjoh gore na sjever gdje sobovi (dobro, karikiram) sluze pice i nogomet se igra svaki dan. I na par dana bijase Glasgow. Grad moje mladosti (koju izgubih ko grumen zlata negdje po putu). Grad moje alme mater, grad u kojem mjesecima nista ne razumijeh. Docim sletih smrzoh se ko ono nesto sto se popularnim zargonom pickom zove. Zaboravih da je Glasgow na sjevernoj hemisferi. Drugoj galaksiji. I tmurno nebo me satrase. Ali ne dam se ja tako lako (dobro, dam se polu-lako). Zato i zvirlah ko neuracunjiva svukuda: tipicna boljka onog koji je nekad tamo zivio, a sad vise ne: nema vise ONOG ducana??? Sta je sad OVO? Otkud ONO??? Sepirih se ijopet ispred Likovne akademije (Mackintosh dizajn i to; nekad znadoh nalaprdat o njemu ko u parlamentarnim papircugama, a sad beknut ne znam vise o njemu; tjah): i dalje su tamo lijepi, mrsavi, visoki, boemski, kosati (ne kosMati) mladici, samo sto im sad mater i baba u jednom mogu bit. Hm, da, umjetnici.

Ko za inat odsjedoh kod ljudi koji su arhitekti. I on. I ona. Usplahireno unidjoh, a kad ono, sve neki minimalizam, prasine ni za lijek, sve poslozeno ko u bajci, cisto, mirisno. Nije ni cudo. Smirglali su podne daske jedno mjesec-dva. Jer im nije bilo dovoljno glatko. Okretah se oko svoje pozamasne osi i divih se svemu. SVEMU! A u kutevima ni P od prasine. U mene macjih dlaka ko u Danielle Steele prici. O paucini da i ne govorim. A o onim racicima (hm, ona zivina sto zivi ispod kamena - ono, pomaknes kamen, a ispod citave ergele onih rakicastih sto gmizu) koji mi se uvijek potkradu u kuhinji, uh, da i ne spominjem.

A tek kupaona!! Sve skriveno. Ni vodokotlica, ni ormarica, niceg, sve nesto uzidano u zidove. Ali zato imadose tri ogledala spojena zajedno. To me razveselise jer se mogah pogledavat uzduz i poprijeko. Sto i nije bas bio neki prizor, s obzirom da skrge jos uvijek vladaju tjelesom mojim. Ali arhitekti ne bi bili arhitekti da me nisu odveli u ducancic za kupaonu i pokazali mi koji im je VeCe sad na pameti: onaj ciji se poklopac polako zatvori. Ono, spustis poklopac (jer ne mos' imat poklopac gori, jel', ne uklapa se u estetiku), a on se necujno i polako spusti i zaklopi. Uf, a kad se samo sjetim ja kad ga odalamim (jos ako si i prst pricepim, kus' bolje i veselije). Nes' ti minimalista.

Jedan prosjecan viktorijanski stan u Glasgowu ima prostora ko labudje jezero. Skoro pa moras gledat da se ne izgubis u pustim odajama sa ogromnim stropovima, gipsanim dekorativnim dodacima, ogromnim prozorima. I to sve za frakciju cijene nego odje. Moja kutijica za cipele izgleda ko kucica od cokolade u usporedbi sa orijaskim proporcijama.

No, polovica arhitektonskog para (arhitekta, odnosno, ON) je bio odmaglio na utakmicu Celtic-Benfica. Pobijedio je. Celtic, mislim. Onda je moro pogledat jos citavu snimku prijenosa na teveju kad se vratio. Smugnuh u krevet zadnjim fotonima snage. Jos ovako bolesna da moram gledat utakmicu (i to snimku)?? Pa radije cu si pletace igle zabost u kapke.

Ali nitko ne moze nadmasit moj krevetic. Krevetac. Ono u sto se strpas kad odes u popularno nazvano krpe. Ne mogu spavat ni u cijem krevetu. Pa ni sad. Ni arhitektski krevet mi ne donese sanak lagan. Prevrci se. Preokreci. Lijeva strana. Ne, bolje na desnu. Ne, na trbuh. Hm, a da probam ledja? Jos gore. Ipak najbolje na stranu. Dobro, strana. Pa se citava izbalavih sa nosom koji vec poprimise groteskne omjere crvene amorfne gromade. Te mi ne valjase jastuk. Te jorgan ne bijase onaj na koji naviknuh. Pa bacaj jedan jastuk na pod. Ne, prenisko je. Vracaj ga gore. Te sad ulazi jedan od arhitekata jerbo se nesto zakompliciralo sa centralnim, a u sobi bijase neki vazni ventil. Razbudi me. Opet sve ispocetka. Ova poza. Ona poza. Ne ide, ide, drz-ne daj, vataj, tamo-amo, guzim se cas na jednu, cas na drugu stranu. Zaspah u mukama zivim.

Ne trebam napominjat da sve to vrijeme kuburih ko austrougarska kubura. Odnosno, bijah vrlo pozeljno drustvo. Onako morozna, buljavih i krvavih ociju, nosurine ko u pet Pinocchia, disuci iskljucivo na usta. Sve ih potjerah u misje kuteve sa nemilosrdnim kihanjem svake 3 sekunde. Ali trebalo je otic na pogreb poslije kojeg se zadernecilo na the wake (jel se to kaze karmine ili sta na rvackom: ono, kad poslije odes malko pojist i popit) - nes' ti derneka doli skotskog (iako bijahu baptisti u pitanju).

Ipak, na kraju mi zapaprise neki veseli covjek koji cekase Sleazy Jet (moj gejpeder ih tako zove - Easy Jet, jel'): pola sata (trideset minuta = 1800 sekundi) fuckase jednu te istu melodiju: Sweet Child O' Mine. Tako da je cuh i u valjda B-duru, E-molu, narodnoj verziji, klasicnoj verziji, bossa nova verziji, superiskasapljenoj verziji. Da imadoh cekih u sebe (fala bogu, ne imadoh ga jerbo bi mi ga zaplijenili na kontroli rucne prtljage) zacekicila bih ga u roku seks. Ovako sam jos bezgresna, odnosno, nemam policijski dosje.

I necu se vise 'vako kapitalisticki igrat: udarih danas bolovanje. A i Rvacka nije daleko.

- 10:42 - Komentari (49) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.10.2006.

Nasukana zena-riba

Prodala sam nos za skrge. Mislim da mi dobro stoje. Svakako bolje izgledam iz profila nego prije. Kako jest da jest, dobro obavljaju funkciju odrzavanja na zivotu. Inace, mislim da sam primjer savrsenog bolesnika: ne zvocam, ne trazim morfij, nego trpim ko pravi pacenik-mucenik. Tek kad mi voda dodje do grla poharam kutiju sa medikamentima. Pa tako bijase i danas. Stisoh zube, ali kad pukoh, pukoh spektakularno. Nema sredine, samo krajnosti.

Dernek je bit bolestan i osjecat se ko ugazeno govno (bog da mi prosti na 'vakvim prostotama!). Prva misao je: ah, divota, necu prstima morat micat, a kamoli ista drugo. No, kalifornijski crvi (to su oni dobri za pecanje, tako mislim da su mi rekli) proradise i iskobeljah se iz kreveta posto-poto. Gledaj teve na 3 sekunde. Dosadi, brate. Idi na vrt plijevit (sa temperaturom, da, super ideja): vracaj se unutra, puknuse mi glava. Te odoh usisavat (vidjevsi ogromno klupko prasine koje je pocelo klizit iza radijatora). Nema problema, mogu ja sve (nije ni cudo nakon sto istresoh citavu plejadu raznoraznih praskova protiv prehlade u sebe). Trebase mi jedno 4 sata da pozavrsim rabotu: te nakon prvih deset minuta ukocilse mi se ledja pa odmaraj; te onda mi se zamantase u glavi pa odmaraj jos jednom; te se umorih nakon jos jednog pokusaja. S kauca na krevet, s kreveta na kauc, s kauca na stolicu, sa stolice na stol, sa stola na komodu, sa komode na pod i tako od Poncija do Pilata, sve mi smeta ko babi narikaci. Na kraju zavrsih mirujuci na ledjima u krevetu pazljivo buljeci u strop jedno desetak minuta. Savrseno.

Ne usudim se pogledat u ogledalo da se ne isprepadam. Ponekad je bolje zivit u neznanju i zabludi.

Ali ipak najvise volim snove koje sanjam u takovim stanjima (ne)svijesti. Recimo, u popodnevni san uspijeh strpat (uz jos par dvije-tri nebuloze) par bivsih kojima sam kuvala pilecu juhu (dobro, ne znam da li bijase bas pileca, ali kazu da ta krijepi pa mi se otuda valjda potkrala). Ajde molim te, otkud mi to, umjesto da sam im svima podvalila malko arsenika pod jezik, ja im isla pilecu juhu kuvat! Bunilo definitivno bijase u zenitu negdje oko 14-15 sati danas. Mislim da trenutno malko jenjava.

Rabzih termometar (zgodno-zabavno je kupit zivu sa kuhinjskog laminata), skoro se zadavih sa sokom od narance (ispljunuh ga po citavom lapu, a i sire), u utorak popodne letim za Skotsku. Da li da ocekujem da kontrola letenja popizdi? Uzbudljiv je ovaj zivot.

Dosta je bilo kapitalizma, vrijeme mi je da konacno participiram u jednom od mnostva rvackih praznika. Odo kuci za Svisvete da me mate' malko pomazi i skuva mi stogod.

- 23:15 - Komentari (37) - Isprintaj - #

Nikad nece naucit narodno naravoucenije

Znadoh da nece slutit na dobro vec samim tim sto moradoh radit danas (da, nedilja, bozji dan odmora, raznoraznih pecenki, salate, kolaca, lose probave; i uzgred budi receno, suhe fige sa doljepotpisanu, odnosno malu mene). Vec na pola radnog vremena prepolovih se na pola i osjecah da ce bit belaja: glavurda natekla ko da mi se stvorio jos jedan mozak pored onog sto ga vec posjedujem; nosurda se poduplala; prosjecna razina energije se stropostala na dubokosmrznutu nulu. Cak, dapace, usudila bih se rec otisla na minus (to je ono, obrnuto od plus). Ne mogah se skoncentrirat na meljanje/mljenje/mljetvu (koja je imenica od glagola mljet?? Ko mi kaze slijedi bogata nagrada) kolege Jamajkanca koji mi uporno pokusavase dokazat kako ga ljudi na cesti zamijenjuju za dilera nelegalnih supstanci (je, da, nemam pojma zasto: vozika se u BiEmDabljuu, ima zvucnike koji te ogluse kad ih stavis na 1, a kamoli 10, nosi zlatnu narukvicu koja tezi ko moje dvije sise zajedno - bez grudnjaka + jos ostali bling, i nosi trenirke najnovijih proizvodjaca).

I tako, melje on, drobi, sjecka, kasapi, kimam (ne)zainteresirano prebiruci po Observerovom izdanju Music Monthly dodatka (kojeg je ovog puta uredio onaj neki Dzarvis Koker) i odmah se razbolim jos vise razrogacivsi ocne duplje - doticni za kojeg bih prestala jest i cevape da zatrazi jos uvijek na sebi nosi entomologijsku vrstu i podvrstu zvanu ljigava glisturina ispod nosa koja ukrasava gornju usnu. Vrstu koje se ne bi posramili ni ovi metuzalemi Let3 ili kako se vec sad zovu. Ma sta Let3, ne bi je se posramio ni velebni Ron Jeremy. Mislim da u tom trenutku dobih i temperaturu. I padoh u jos veci afan. Dobro da nema slika u online izdanju.

Alo, sta mu nitko nije jos dosad reko da gusjenicarske brcurine nisu bas in ovih dana? Pa zavrsio je snimanje filma, pobogu i dobogu! Stvarno kriminalno! Bas je neki nestasni saljivdzija! Uostalom, brkovi bolje pristaju pristalim zenama poput mene i jos nekih rijetkih. Zato, svi koji rogoborite o kaputu kako je lijep i to: da vidite kako dobro ide sa brcima, uh. Dapace, brkovi ga podignu. Ko Feniks iz pepela.

Sad afanujem i dernecim sa temperaturom. I onda se sjetih njih. Kad mi bijase 10 godina nikako se ne mogah odlucit izmedju Vlade ili Nebojse (cujem da se ovaj potonji dao u politiku, statijaznam). Je li mi moze netko objasnit sto su bobicavi skriljci o kojima se pripovijeda u Kenozoiku (predbiljezavam se za neobaveznu izvedbu iste kad malko vise popijem)? Eta Kanjec (Eta Kamnik, sta li?)? A o tome da do jucer mislih da Saper prica o plinskom, a ne filmskom mraku da i ne govorim. Pa obuzima umjesto oduzima. Svasta.

Hmm, Vlada ili Nebojsa, dilema je jos uvijek tu. Nebojsa ima deblje i gusjenicke obrve i visi je, ali opet, Vlada, hmmm...

Temperatura je 37,5 i raste.

- 00:38 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 14.10.2006.

Mala bi se opet ljubila i snubila

A bogami i jest - citaj dalje ko se usudi!

Dodjoh nedavno u ducan. So far, so good, rekli bi nasi i njihovi stari. Ne imadoh namjeru. Samo onako, nabasah na njega i udjoh. Zene ce mozda razumjet. I poneki muskarac. Ostali, na parove razbrojs i marsh. Prevrcem po vjesalicama nezainteresirano, likujuci kako mi se nista ne svidja i kako cu izic sva sretna i ozarena praznih rucetina. Trijumf zagarantiran. Pocastit cu se kakvom zesticom. Ili dekom (omjer za tezinu, ne sinteticko ni vuneno pokrivalo za tijelo) suvih rebaraca res pecenih. Divota! Milina! Krasota!

Ali zivot je nedojebano sjeban. To jest, kako to biva u bajkama i holivudskim filmovima, u zadnji cas sofisticirano oko moje sokolovo spazi primjerak ljepote. O, bejbe, ko je tebe donio ovdin, ufatih se tepajuci njemu. NJEMU! Zaboga miloga! Priblizih mu se vrlo blizu. Bez po' muke, ne cekavsi da mi odgovori na kompliment, zgrabih ga poput grumena zemlje tvrdo-radnickim rucerdama mojim. I stadoh ga pipkat gore-dolje. Milovat posvuda. Ravnat mu dlaku. Priblizih svoje blijedunjavo lisce do njega. Poljubih ga. Mekana povrsina milovase mi ozarene obraze. Prodjose me zmarci. Uzvrati mi ljubav!!! Osjecah pocetak ljubavne ekstaze. Srce moje milo, govorih mu, bit ces moj, moj i samo moj! Mislim da nije imao nista protiv, odnosno, nije se bas opirao. Tipicno, mislih si, dakle, ovo je dokaz da i oni mogu bit drolje ko i mi. Bijase mi lakse pri toj pomisli. Zauvijek cu se sjecat prvog puta sa ovim ovdje sad i tu.

Stavih ga na sebe. Isprobah ga. Odmah tamo i onda. Ljudi se bas i ne obazirase na to. Ma i da se obazirase, ko ih sljivi! Nas dvoje stopismo se u jedno i uzivasmo u ogledalskom odrazu. Upravo i bas tamo, posred ducana. Dao mi je vec nakon prvih par minuta poznanstva. Ucinse me da kupim njegovu ljubav na licu mjesta. Gospe moja! I izidjoh. Jos uvijek imadem osmjeh od uha do uha. Jos se volimo. Mozda ce i potrajati. Do iduceg mjeseca.

Dabogda crkli i Prada (to samo jer sam pod dojmom onog filma od jucer; kaput je iz jednog totalno vulgaris ducana) i bog i djava i ja i on i mi i vi i oni (nije zgoreg ponovit zamjenice rvacko-jezicne). Zasto? Pa zato. Ko je vidio ic kupovat bijeli kaput?? Samo ludjaci sitnog zuba, ratari, krovopokrivaci i staklopuhaci. I pokoja blesava zena. Moram obrlatit nekog vlasnika kemijske cistione. Damn!

- 13:33 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.10.2006.

Od Hrvata do kravata (mnozina) u nekoliko sitnih zahvata

Kolega Sved me na prepad ufatise dreknuvsi ovu naredbu: De mi pomogni zavezat kravatu!! Pod hitno!! O, Isuse, pravu je naso, mislim u sebi, a bome i glasno izrazavam moje negodovanje pri naredbi da pocinim jedan takav cin. Zasto? Pa jednostavno, da jednostavnije ne moze (a mozda i moze) bit: nemam pojma vezivat kravatu; nikad u zivotu kravatu vezivala nisam nikome, ni vlastitom ocu, bratu, braticima, ostalim rodjacima sitnog i krupnog zuba, bivsima, buducima, prijateljima, gejpederima.

Ja sam san svake svekrve.

Pomozbog, reko' mu, zasto bas mene, o, ZASTO?? Bit ce da mu izgledam ko domacica koja muzu zna zavezat jednu oko vrata (dabogda ga i zadavit, mislim si jos usput). Uspanicih se. Kravata? Zaboga! Erm, ali nema sto necu probat, pa ajde i to. Hm, di, sta, koji dio ide di? Ima dva dijela? Sta je onaj dulji i tanji, zasto sluzi? Sta, zatakne se da se ne vidi? A ja mislila da se klatara ko i onaj deblji, masivniji dio. Sta ja znam, Pete Doherty nosi tako kravatu.

Prebrcem raznorazne krakove tamo-amo. Sved se isto tako usprtljo, obojici nam prsti ko od maslaca (opet doslovce prevodim engleske uzrecice - butter fingers), mrcvarimo jadnu kravatu do iznemoglosti. A i jedan i drugi boze sacuvaj spretni (nes' ti horoskopske djevicanske spretnosti). Daj ovaj dio tamo meni prebaci, urla on. Koji, KOJI, ne vidim, ne razumin, bespomocno podvikujem ja. A sve skupa na kraju kreirasmo kupusariju trece klase.

Smrmosismo sve dijelove, prebacismo sto se prebacit dalo. U zadnji cas mu reko' da mora spustit kragnu na kosulji. Kako izgledam, pita me Sved poput nevinasca. Odlicno, tepam mu ja. I odjase on na korporacijsku neku vecericu. A ja u vagon stocne klase za pripizdinu.

I onda kazu da je Svecka zemlja proleterska!

Na ovo se Xiola trenutno pali i gasi. Vrlo vazno.

- 23:14 - Komentari (39) - Isprintaj - #

srijeda, 11.10.2006.

Prvotni postotni postotak pobjede

Svaki dan naucim nesto korisno. Recimo, danas ujutro otkrih kako baratat onom tipkom na digitronu sto ima ovaj znak - %. Pokazo mi kolega Sved. Nakon punih cetvrt stoljeca koristenja istog (digitrona, to jest). Uvijek mi ta postotna tipka bijase nedokuciva nepoznanica. Nikad znala nijesam odalamit je i dobit nesto suvislo (uvijek bi dobila neke brojeve koji smisla ne imadose, sve neki zarezi, cudo jedno!). Pa je izbjegavah ko djavo tamjan. Obicno bih onda upotrebljavala onaj neki razlomak puta sto (ili podijeljeno sa sto?). Ko puckoskolac koji je pao malu skolu jedno pet puta.

Ta misticna tipka postotka uvijek mi odavase dojam neceg beskorisnog. Ono, da iz cistog mira ukrasi tastaturu. Dekorativna. Mila. Zgodna. Sve do danas. Kad je blesavi krampus uzeo shalu malu u svoje neizmanikirane shape i dotjero me pred sud: moradoh izracunat britansku verziju PeDeVea na nesto. A umjetnik u dusi kakav jesam ne imadoh pojma i opet poceh unezvjereno zvirlat pogledom okolo sebe. Meskoljih se i ne htjedoh priznat da pojma nemam o ONOJ tipki.

Onda je doso u pomoc kolega Sved. I udjoh u legendu. Svasta. Ponekad pomislim kako je to da se uopce i znam potpisat od puste inteligencije koja naprosto isijava iz mene poput neke radioaktivne supstance? Ali glavno da imadem plasticne-leptirice svjetiljku-zmiju (vidljivo na ilustraciji koju odabrah specijalno za danas). Svasta.

Danas udarih postotak, shvatih njegov bitak, ko potok bistar i pitak, za buduci dobar-bolji-najbolji dobitak.

I sad jos ovo da ukomponiram inace cu izdahnut: buduci da sam od nedavno novopecena Rvatica (odnosno, nemam jos pasos - erm, moradem li sad govorit putovnica? - ali mogu lamatat domovnicom pred svacijim ocesima ko bi me htio gledat) priprijetih se kolegi Jamajkancu pred utakmicu. On, ko svaki posteni Jamajkanac-Jenglez, priprijeti se meni. Utakmicu propustih (stiskah nozurine na vlaku blagostanja, srece i radosti). Rece mi putem specijalno genijalnog izuma zvanog sms: erm, barem je Skotska spusila. Na sto mu milo uzvratih da cu ga zajebavat do Jamajke i natrag sutra na poslu. Odbrusi mi bez komentara.

Naravoucenije umova mudrih (i onih malko manje mudrih): mozda se ne znam sluzit postotkovom tipkom (tipka za postotak, za one neupucene), ali zato znam zabiberit kolegi Jamajkancu. Blago meni i veselimo se zajedno!

- 23:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 10.10.2006.

Obdarena pamecu, a misli se samo namecu

Svako jutro isto mekokuhano jaje: probudim se, od nemila do nedraga muljam, prtljam, bauljam po kuci, vrisnem od uzasa pet do 8, cik-cak pokretima se spremim u poslijednjih 10 minuta i ko pravi sljaker kapitalizma odleprsam na zeljeznicku stanicu, pri tome se cesljajuci i obuvajuci lijevu cipelu u hodu. Gdje me ceka jos sat i deset veselo provedenog vremena (nes' ti ko prosjecni Rvat vozikat se automobilom do posla, a ne!). I sad, kako da ga korisno i kvalitetno provedem?

Najdrazi dio putovanja mi je ipak, kad nakon svega (nakon sto provjerim jesam li zatvorila slic, sto i nije tako lose da provjerim, buduci da mi se nebrojeno puta desilo da nisam), pocnem mislit (dapace, moglo bi se rec mozgat). Da, da, bojte se kad pocnem mislit! Ponekad mislim o zivotu, zivljenju, o mogucnosti parnog pogona raznorazne poljoprivredne masinerije, zasto sirevi imaju rupe, zasto se vlakovi ne stropostaju na lijevu ili desnu stranu kad su na onim uskim sinama od tracnica, zasto ne volim janjetinu, zasto volim bazdit na bijeli luk?

Ponekad, ko danas, razmisljah kako bi bilo da na svijetu postoje samo zene. I gejpederi. Kako bi se lakse disalo. Kako bi se, recimo, moglo uci u auto i vozit ga gol, bez da odjenes i jedan komad odjece. Jedne drugoj bi se smjeskale i pristojno pozdravljale i odzdravljale. Gojile i gnojile bi cvijece, ne krumpire. Slusala bi se samo klasicna muzika, sa pokojom iznimkom. Kako bi se bez srama moglo priznat da ne znamo u tancine opisat rad cetverotaktnog benzinskog motora, bez da nam se netko grohotom podsmjehuje. Imale bi mjesta po vlakovima jer zene uvijek sjede skupljenih koljena i nogu, za razliku od muskaraca (e, za to bih uvela robijanje na par desetljeca, kako fino zauzmu sjedalo ko da su jedini, pri tom bestidno raskrebecivsi nozurine, a ja da se moram onda skupljat ko vuneni dzemper kad se greskom opere u ves masini na plus sezdeset.). Ako bi se pokoji puta i pomazile to bi bilo onako iskreno, od srca, a ne u svrhu razgaljivanja muskarcevih najpodlijih fantazija. Nenamjerno i sustavno bi unistavale tehnicku robu bez straha da ce nam netko zvocnut u uvce da sta to radimo i da li smo normalne.

Cista i nepatvorena idila. Mogla bi se fino uslikat i stavljat na razglednice. I naljepnice.

Ali ni najljepse idile ne traju vjecno. Prenuh se iz komjuterskog sanjarenja sa zebnjom u srcu i zlokobnim osjecajem u dusi. Ko bi mi onda nosio vrecice iz ducana? Ko bi mi unosio bocu plina i prispojio je bez da me ubije? Ko bi mi busilicom busio zid i zakacio ogledalo ili po koju umjetnicku sliku?

I tako svaki dan ja razmisljam. Toliko razmisljam da osjecam da ce mi uskoro pregorit pamet. A tek onda da vidis belaja!

Wargh, taman kad svi u drzavi ovoj pomislismo da ce Sarah Waters pobijedit, a ono... Opet cu morat kupovat tvrde korice. Ajde, barem ce me odvratit od silnog pametovanja.

- 23:46 - Komentari (36) - Isprintaj - #

Kata i Pero ljube se nahero

Ne znam zasto sam toliko fascinirana (recimo, ko kupus u fasciklu) dvijema spodobama poznatijim pod imenima Pete Doherty & Kate Moss (od ovih ostalih Sid & Nancy se vec odavno luftaju u razdvojenim grobovima, a k tome Nancy bijase iritantna za popizdit)? Sta mi je? Podgrijane gljive nisam kusala vec godinama. A i mislim da su mi sve zarulje na broju, vise-manje. Ali ne. Svaki puta kad ih vidim uzdisem do trokatnice i natrag. Te jesu li zajedno-nisu li, te ciji je sad red na rehab, te ko-tu-koga-kako-zasto (da ne znas da je Pete nedavno demonstrativno u pola tri ujutro napustio Katicine dvore, psujuci, sa flasom u kandzama, bosonog trebas zivit u Butanu)? Kao prvo, Pete, usprkos tome sto je u bajbuku citao Dostojevskog i krao knjizurine (skoro pa ko ja), te usprkos tome sto zna sklepat koji stih koji me zaintrigira (erm, pa recimo na ovo sam slaba), fizicki me privlaci poput londonskom kisom smocenog kartona.

Ali k vragu, ne mogu, a da me ne fasciniraju. Jest da su ko automobilska nesreca koja ce se tek dogodit (parafraziram i doslovce prevodim jednu englesku frazu, eto, sto dobih nakon desetljeca i kusur izbivanja iz domovinskih njedara), ali brate, jerbo sam kliseizirano jadna, ima li vece fascinacije nego zene koja poludi za takozvanim olosom / losom ruznom polovicom (ljepotica i zvjer, jada-jada-jada)? Nema. A kad ja kazem da nema onda NEMA i kvit.

Te jesu, nisu, oce, nece, drz'-ne daj, te droga, te muzika, te cipkasti donji ves (kojeg, uzgred receno, mrzim ko viljuska noz) , te orgije (to ja samo kompenziram za svoj mizerni zivot, znam, to bi mi ziher Freud reko). Ovo je moja droga. Sta ne bih dala da mene naganja neki takav (da je, po mogucnosti, malko ljepsi i da si vrskom pincete barem pokupi prljavstinu ispod noktiju - to su mi jedini kriteriji). Samo ne znam koga da izaberem?? Colin Farrell mi je ljigav poput punoglavca; Steve McQueen i Lee Marvin su mrtvi; Tom Waits je ozenjen i sigurno mu je sad hobi ribicija na umjetnim jezerima; izuzetno intelektualni clanovi jos intelektualnije skupine Motley Crue su preruzni (a i dijele jednu mozdanu stanicu izmedju njih cetvorice sto je jedan veliki minus). Vincent Gallo preferira visoke plavuse (dovraga, bestraga i mater mu).
Pa da se provlacim kroz stranice uvazene stampe poput The Suna ili jos bolje, nedjeljnog izdanja, Screws of the World.

Dorucak u krevet zajedno sa vazom i crvenim karanfilom? Ma ima da mu zabijem skrhanu vazu u kraljeznicu, a karanfil cinicki prozvacem i pojedem ispred njega ko komad papira. Dobar ko kruh? Ma ima da ga upljesnivim odmah. Muljator, zgubidan, niskoristi? Evo me odmah! Ne znam da li bi se to okarakteriziralo ko nastrano. Bit ce da ne bi. Mozda ipak da si ne zelim nesto takvo, moglo bi se i obistinit.

A onda ce bit kasno za suze kceri razmetne.

- 00:25 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.10.2006.

Rekli su mi da cu zenom skoro postat

Dio prvi: ucimo sa Xiolom! Trouble & strife = wife. Zena na cockneyjevskom. Hm. A throbbing gristle (doslovce pulsirajuca hrskavica) takodjer moze znacit musko spolovilo u erekciji (to tek sad naucih)! Ovo potonje veze nema sa cockney. Lekcija gotova.

A sad red gluparija. Uvijek se trudim docarat da sam jedna toplokrvna, poluinteligentna i ugodnim ukusom obdarena bioloska nakupina stanica. Ali kolikogod se kinjila dokazat gorespomenutu teoriju, nezaobilazno i nepovratno padam na dno dna sto se tice takozvane inteligencije, digniteta i ostalih osobina i obiljezja koje bi trebale krasit jednu skoro-pa-sredovjecnu takozvanu zenu jedinku. Nasumce cu izabrat par natuknica koje docaravaju citavu lepezu, dapace, citav dijapazon navika, odluka, gluparluka i inog, a koji se moze naci kod mene.

Sto vise starim to vise regresiram u vode pljesnivih sireva prosaranih plavim venama (tipa gorgonzola, stilton i ostali). Odnosno, ne mogu se vise zajebavat sa intelektualnom muzikom. Davno bijahu vremena kad mogah odslusat citav opus Throbbing Gristle bez da trepnem. Sad, recimo, ispizdim, vec kad cujem uvodne taktove Discipline i posezem za casom obicne vode (ko izdrzi svih 9 minuta i 23 sekunde slobodno moze odigrat partiju covjece ne ljuti se sa mnom). A i ovako i onako Genesis je sad posto hermafrodit. Recimo, trenutno mi je najveca zelja da otpjevam Kids sa jos nekim na karaoke i da to stavim na YouTube. Besmrtnost bi mi bila zagarantirana. Erm, mislim da bih i ovako htjela nastupit. Uh, da sam precjednik... Bila bih jos bolja od originala!

Takodjer se umetuzalemljujem nevidjeno jerbo kuham sve u osamaejst. Prosli tjedan ispekoh pitu od jabuka. U pola noci. A poceh jedno u 21 sat. 3 sata? Naravno. Jer u medjuvrenu raspalim iTunes, pa umjesto da pocnem sa guljenjem jabuka, jedno 15-ak minuta se cisto i nepatvoreno raskreveljim po kuhinji, bacajuci jos neoguljene jabuke u vis igrajuci se zonglera. Kad me par njih posteno opaucilo po glavici smirih se i poceh sa guljenjem. Jedva se suzdrzah da to isto ne napravih sa jajima. Sva sreca, ipak imadem mrvicu pameti.

Samosvjesna zena koja zna? Stono bi se na engleskom reklo: Dream on! Ne bih znala ni okrenuti se oko svoje osi da me netko baci! Odo' sad kuvat gulash. Samo da ne pocnem meso bacat po stropu! Ali jebemu, ne mogu odolit Poisonu. Sad se vise nitko nece druzit sa mnom. Moram se pocet lijecit od loseg glam metala. Ah, proklet je ovaj zivot!

- 18:05 - Komentari (40) - Isprintaj - #

subota, 07.10.2006.

Subotom radim, ne bojim se gladi i volim sve sto vole mladi

E, pa sad, mladi je vrlo rastezljiv pojam (ko lastik na gacama), ali rastezem ga ja jos uvijek. Dok se ne pohaba.

Zackoljica broj sedamstodevedesetisest: zasto volim tandrcit beretku na glavu mi pametnu (a istovremeno suplju)? U principu, pokrivala za glavu poput kapa i inih volim ko sto Sir Paul McCartney trenutno ljubi Heather Mills-McCartney. No, revolucionar u meni kipti i ne da mi mira. Tako da se moram malko zaigrat.

Nastane neka osebujna transformacija kad je stavim. Odmah pocnem mrmljat Sartre, Beauvoir, lisnato tijesto (kroasani, marmelada, maslac), intelektualizam. Nosom param nebo (uopce nije problem sa profilom nosa kojeg nosim) od samodopadnosti i samovaznosti. Korak mi poprimi nekakav cudnovati polet (skakucem ko neki zecic po travnatim seoskim poljanama) zahvaljujuci tome sto se zamisljam u nekom kratkometraznom, crno-bijelom poluintelektualnom filmu kojeg bi samo prikazivali u kinima poput Renoir (aka ono nesto sto bivsa Kinoteka bijase nekad davno dok su australopiteci harali Zagrebom) i koje se svi prave da kuze (ukljucujuci i mene, ali dobro mogu prodavat sise pod bubrege kad zatreba, i to ispod pulta ako treba). Buljim u svoj odraz u svakoj reflektivnoj povrsini na koju naidjem (ukljucujuci i blatne mlake). I zamisljam kako na pamet znam izrecitirat Baudelairovog Albatrosa (a pojma ne imadem). Soundtrack koji drezdi u filmu (a bome i u mojoj glavi) je, recimo, ovaj (jedino sto mi smrdi je ovo da sam seksualno osvijestena putem Cosma kojeg organski i anorganski nepodnosim, ih, lazov jedan, taj Lloyd).

Sva sam intelektualna, to znam. Jedino jedno davno (onda kad se vec bio nazirao prodor homo sapiensa na ovozemaljsku scenu) u citaonici glasgowskog fakulteta ukradoh jednu Hegelovu knjizicu jerbo htjedoh vidjet mogu li maknut onu sigurnosnu metalnu plocicu bez da se ukljuce sirene. Jos uvijek zivim u strahu da ce me jednog dana ufatit i strpat u zatvor. Nes' ti boema, intelektualca, umjetnika i gonica ovaca!

E, pa sad, ako ste vec junaci, jel' bi se itko usudio ikad, ikad, ikad sjest do nepocesljane i prave brkato-bradate babe, kradljivice Hegela, koja cak naocale ni ne nosi (nit treba, molit cu lijepo, usprkos drevno-mudrim godinama koje nosim ko tovar vrecice pijeska)? To sam si i mislila. Moj gejpeder se usudio (izbacih ga iz kadra jerbo ovdje se ipak radi o meni, a ne o njemu) i zadesila ga je jedna superdobitnokombinacijska sudbina. A moze i vas!

- 11:15 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.10.2006.

Ova mala lako bi dala samo da nije pala i koljena odrala

Jednom davno razglabah o vjecitoj temi koja mi mira ne da: moja nepostojeca visina, odnosno niskoca, odnosno pajacizam. Metar i sezdeset i jedan. Ovaj jedan je jako vazan i moram ga nategnut koliko se dadne. Ko mi ga zaboravi nakeljit ja cu ga prikeljit pa da vidis onda!!

Posto se izmorih, brate, nabadajuci neke hlacurine u jednom jamerickom lancanom ducanu poznatijim pod nazivom Gap. Probaj jedne, probaj druge, probaj pedesetosme, ali svih pedesetdevet mos’mirne duse macku o rep okacit: nogavice dugacke ko u kralja pajaca. Ili recimo, u brbljavca jezika. Mos’ fino jos jedne hlacice skrojit od ostataka sto se vuku po podu.

Obicno takav pajac look, oliti izgled, nije bas nesto. Kad izgledas ko izgladnjeli statista koji se specijalizira za izgled Oliver Twista. Ono, sve cekam kad cu u ogledalo zacvrkutat Please Sir, can I have some more? Sve sto metnes izgleda ko Pepeljuga dronjci. Nes’ ti elegancije sa hlacnicama koje se vuku po podu. Pa kad pada kisa jos se fino razmoce pa ti bude mokro sve do koljena. A u ovoj zemlji, fala bogu, nikad bas cesto ne pada kisurina, tako da sam vrlo sretna i zadovoljna.

Mos’ ti i kratit te nogavice, ali nije to-to.

Ali necu sad o negativnostima i slicnim gadostima. Fino cu dat argumente ZA i nikako PROTIV. Pozitivna strana majusnog cobana (ono, coban – ovce – poljoprivreda, stono ubrzano postaje ucestala stilska pojava na ovim bloskim prostorima).

•Stanes u gepek bez problema. Samo se zarolas ko upljesnivljena sinteticka deka i problem rijesen, svi prijatelji stanu na sjedista, a ti fino u gepek. Dakle, mali ljudi su ekonomicni. Prostorno vrlo malo trose.

•Takodjer su ergonomicni. Ne treba ti zagrabit puno volumena (dakle, fizikalni zakoni se tu vec ispreplicu), nego odjedanput mozes skupit citavog malog covjeka. Dakle, nepotrebni pokreti se eliminiraju, ljudi koji okruzuju male ljude imaju puno vise energije za ostale rabote tipa sta ja znam, predenja vune na vretenima ili guljenju krumpira. Ili pecanja ribe.

•Od vec gore spominjanog viska nogavica (u pogledu duljine), rukava i ostalih odjevnih predmeta mozes mirne duse skrojit jos par odjevnih predmeta koji bi na svakom visem covjeku izgledali groteskno. Ali na malom covjeku to stoji ko saliveno. Pa ti onda reci da mali ljudi nisu value for money. Oliti ne trebas puno uloziti, a dobijes maksimalni povrat. Trzisna ekonomija. Cista i bistra.

•Uvijek mozes racunati na pomoc nepoznatih prolaznika-dobronamjernika. Ne mos’ dosegnut onu zadnju flasu na polici? Samo zatrepces okama, napucis usne, namjestis umilni glasic i zajapureno presretnes prvog namjernika-nesretnika: Mozete mi, molim vas, dosegnuti ovu zadnju flasu? I gotovi su (nesretnici, ne vi): sharmirani su do Bledskog jezera i natrag. U tom trenutku da im naredis da ti donesu i malo pticjeg mlijeka i zmijskog znoja donijeli bi ti u roku sad-odmah-tu. Dakle, diktatorske sposobnosti omadjijavanja masa nam je na visokonaponskoj razini. Tako i treba. Pa nije zabadava Napoleon spusio od Nelsona (erm, ali pobijedio je puno puta prije toga – valjda).

Sve u svemu, super je biti mali, niski, uvijek te boli vrat jer uvijek moras buljit prema gore. Ali premca nam nema. Zato, ko shisha predugacke nogavice!

U ponedjeljak postadoh gradjaninom zemlje Rvacke. Dakle, slijedeci puta kad cu slijetat na Pleso (brat-bratu krajem mjeseca) ima da kleknem i raskrvarim si koljena, sveti otac stajl, i ljubakam grubi asfalt. Mislim da svoju rvacku misiju ispunih vec prosli petak, kad konacno zgrabih kolege da probaju rvacki autohtoni proizvod popularno nazvan bambus. Moram se nekako uguzit u anale rvacke povijesti. Mislim da mi je ovo divna prilika.

Moj ljepotan. I dio mene.

- 13:26 - Komentari (73) - Isprintaj - #

utorak, 03.10.2006.

Dace narod gace bez place

Oduvijek bijah nepismena, znam (dace - nepismeno-analfabetska verzija od dat ce; gace - dio intimnog donjeg rublja za muskarce i zene; placa - ono za sto se rmba citav zivot). Zasto gace? Vidi zadnji paragraf. A zasto narod i placa? Koga briga, u ovoj butigi se ja zabavljam, odnosno, pustite seljaku njegovo veselje. Ponekad bih samoj sebi platila da znam sto mi se vrzma po glavurdi.

A sad...

Nesto opasno ocijukam u zadnje vrijeme. Ovaj put ostavih zivot bestraga i prebacih se na namigivanje sa mojim odrazom u stvarcici popularno zvanoj ogledalo. Da, postadoh namigusa. Ogledalce. Odnosno, poblize objasnjeno, zaneseno se zagledah u vec opcepoznatu kosurinu moju divnu i slivnu. Prebrojah si sijede vlasi koje se pocese pojavljivat ko galebovi na smece.

Prebrojah ih jedno ses'sedam. Gledam ja njih. Gledaju one mene. Zurim ja u njih. Zure one u mene. Pilje prodorno. Ne dam se smesti. Piljim i ja (skoro pa uzmem pilu i odem se ispilit na par sastavnih komada od muke, ali odolijevam u zadnji cas). Nece mene neprijateljska ofenziva uskomesat, a-a. Pomisljam kako da im udarim kakav dobar sah-mat. Boksacki udarac. Ili jedan dobar i zvucno-socni shamar da im prilijepim, onako, slatko i iz cistog gusta. Mene su nasle zajebavat. Ista meta, isto odstojanje, pomaka nema.

Pa prebirem po njima ko po zicama gitare (koju u zivotu ne drzah u rukama, a kamoli ista drugo, ali onako, spominjem komparaciju stilistickog dojma radi). Natezem i potezem ih. Pokusavam ih zamaskirati sa kojojm 'normalnom' vlasi, ono, blendirat. Izmijesat (da ne budu sve same tudjice, jebo dijasporasenje kao takvo). Pa gledam iz ovog kuta. Pa iz onog. Nista. Vide se iz spejsshatla (nije ni cudo kad ih gledam sa razdaljine od otprilike 3 milimetra, samo sto ne polizem ogledalo od puste blizine).

Prvo ne vjerujem. Pa pocnem ridat od muke. Onda slijedi red histericnog kreveljenja. Pa mirno prihvacanje neodgodive istine. Zen stanje. I tako u krug. Nista me ne moze oraspolozit.

Mislim, sto je slijedece? Klimakterij? Hormonalna terapija? Valunzi? Potpuna skleroza? Besplatni javni prijevoz? Da promijenim ime u srebrnu lisicu?

The middle of the road is trying to find me, I'm standing in the middle of life with my plans behind me.

Zasto ja, pobogu, citavo ovo vrijeme mislih da zena kaze pants umjesto plans nikad necu znati. Super, sklerozu i sijede vec imam. Jedva cekam ovo ostalo!

- 22:48 - Komentari (42) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.10.2006.

Ljubavna sreca najveca u sred Beca

Ovo Beca stavih poradi rime. Kraj prevaznog objasnjenja.

U petak, nakon dugo vremena, na kratko opet vodih ljubav sa zivotom. Hijena kakva vec jest (zivot, ne ja, nije zgoreg napomenut), vec dugo vremena mi uskracivase to veoma intimno i slatko druzenje. U tih par sati hijenetina (aka zivot, ukoliko jos niste uspjeli pofatat sve uzasno zamrsene konce) mi dadne nade u sve sto pozeljet htjedoh. Plesase okolo mene, snubise me, laskase mi do Himalaja i natrag. Pitah ga (hm, zanimljivo, zivot je ON) 'ocu li ikad uspjet omadjijat Vincent Galloa? Ljubavi, naravno, odvratise mi hijenica mojih zjenica (rima broj jedan, molim pedeset para), pri tom se smijeseci gore nego kakav sheret (pa otuda i pridjev sheretski, jel'). Pa ga pitam, jesam li najljepsa na svijetu ovome? Pa mi zapjevusi na uvce, ah, ljubicice moja milena, naravno, ne imade ljepse, pametnije, ljupkije i brkato-bradatije od tebe. Srce mi naglo poskocise od silnog uzbudjenja (ono, kad preskoci par ritmova, kaoti aritmija, hm, nema rime, vracam pedeset para).

Grlismo se. Ljubismo. Mazismo. Postojali smo samo nas dvoje. Legosmo u cistu i mirisnu posteljinu gdje me djava od zivota obljubise par puta u par sati. Bila sam mu jedna i jedina, bio mi je jedan jedini. Citase mi vlatorucno napisane i potpisane stihove. Crvenjeh se u liscu. Reko je da to voli. Rekoh da GA volim. Idila. Violine. Kombajni i ostala poljoprivredna masinerija odzvanjala nam je u usima. Slika ko iz obrazovnog poljoprivrednog programa (Poljoprivrednik i grunt, nesto u tom smislu).

Nema veze sto se u petak na oprostaljki jedne kolegice napih ko mila gera i ne znadoh za sebe, pri tom mijesavsi sve sto se mijesat dalo (bijelo vino, Guinness, gin & tonic i crno vino). Sto na putu kuci lancano palih cigaretu za cigaretom (a to uopce inace ne radim). I sto se osjecah ne ko smrt na dopustu, nego ko smrt u staljinistickom sibirskom logoru na minus triespet (imadoh osjecaj da se zemlja vrti oko mene jos citavo iduce jutro). Ne, to me je zivot stvarno volio. I ja njega. Alkohol uopce ne imadose veze ni sa cime. Znanstveno dokazana teorija koju ne moze nitko pobit ni najmodernijim oruzanim i verbalnim arsenalom.

A sad, dajte gusle! O, zivote, milo moje ('oce me Shkoro tuzit? Jel' trejdmarkao ove dvije Shkoropoznate rijeci?), uperih pracku u srce tvoje, a bome i ti u moje! Dvaput spomenuh moje. Samu sebe cu diskvalificirat: ajde, idemo mala, brisi kuci.

To NE bijase iluzija. Mos' mislit. Pa ti sad vjeruj u ljubav!

- 16:08 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>