Marketing
U boj, u boj, za tvornicki stroj
Posto prosli petak (odmah nakon sto se dokotrljah nakon bolovanja), ni kriva ni duzna dobih po, kako se to narodno voli zvat metaforicki, a ne doslovce, po picci na poslu (tako mi i treba kad podmecem slabasna plecica svoja za druge koji ih onda skrse ko jeftini kristalni servis), sa sjetom se sjetih nekih od prvih poslova mojih. Buduci da odabrah karijeru (to sigurno) koja ce mi donijet i slavu i pare i ugled i svasta jos ponesto, nije ni cudo da radni zivot zapoceh ovako:
1) Pakiranje paleta flasama i teglama. Nesto kao praksa u osnovnoj skoli. Kao, odite tamo gdje vam rade roditelji i proradite i vi malko. Krv, znoj i suze tekose u potocima. Ali zato se u menzi dobro jelo na bonove. Sto je donekle ublazilo sirovi udarac radnickog samoupravljanja. Pare ne dobih.
2) Oficijelna praksa broj jedan u srednjoj skoli: di ce kulturno-jezicna nego u, erm, Plivu. Na pokretnu traku. Gdje provedoh citav tjedan sarafeci poklopce na Cedeviti. Od cega dobih ogromni plik, popularnije zvan zulj na unutarnjem dijelu palca prsta lijeve ruke (sarafim lijevom jer sam ljevak, za lakse razumijevanje teksta). Poso u kojem zaradih prve pare i dinare. Par crvenih i jedan-dva plavih. Nevjerojatno, ali istinito.
3) Oficijena praksa broj 2 u srednjoj skoli: da, opet, dva puta u 4 godine. Za nepovjerovat. Ovog puta uguzise nas u hramove papira, moljaca, insekata sto jedu papir, prasine i jos kojeceg: knjiznice. Gdje nikako da zapamtim neku tamo klasifikaciju i gdje me maltretirala neka babetina koja je non stop bila crvena u licu. Zato naucih kako oblijepljivat knjige onim odvratnim plasticnim omotima; kako globit ove nesretnike koji bi kasnili sa vracanjem (ona baba bi se posebno sladila sa time); kako udarat pecate sa datumima vracanja i tome slicno. Ako vam je lokalna knjiznica ona u Albaharijevoj, pozor! Moje rucetine dodirivase neke od knjizurina koje vam se sad nalaze u rucetinama. Istinabog, to bijase jos dok su mamuti po zemlji hodali, ali svejedno, neki mamuti znaju i prezivjet okovani vjecnim snijegom i ledom.
4) Onda mi je stigo prvi, posteni, placeni poso sa kojim zapoceh oficijelno karijeru (to sigurno) radnicke klase. I opet u knjiznici. Jednoj nacionalnoj. Ovdje u tudjini, naravno. Gdje se ubih od dosade katalogizirajuci strane prijevode britanskih izdanja. Preanaliticko stanje knjiznicarskog uma nikad mi nije bas lezalo. Usprkos tome sto mi u ruke dolazise baskijski, bretonski, katalunski i ini prijevodi. Jednom mi doso i prijevod Trainspottinga na materinjem. I preko kojeg skrisom preletih preko par stranica (skrisom jerbo imadosmo kvotu koju je trebalo zadovoljit). Sjecam se da se crvenih ko mak u psenicnom polju - te psovke, te spolni organi, te spolono opcenje opcenito. Mos' ti to na engleskom procitat i ne trepnut lijevim ocesom, ali na materinjem toplom i familijarnom jeziku i intonaciji to sasvim drugacije zvuci.
5) Ostalo je legenda jerbo se ugurah u karijeru (o, da!) snova: muzejsko-galerijsku. Gdje su place satkane od svile i zlata, radno vrijeme prekrasno, ali glavno da znam brbljat satima o Hogarthu. Umjesto da se odlucih bavit time ko hobi, a za pravi poso da mlatim pare ko racunovodja (ovdje racunovodje mlate sve i svasta), talentirani mali za tehnologiju ili vozac podzemne. Ne, ja se igram hipija i hocu integritet, slobodu i ljubav u poslu (i od posla). I onda dobijem po picci (picki?). Tako mi i treba.
Kao sto ovi dobri ljudi rekose:
Life's unfair, kill yourself or get over it.
Post je objavljen 23.10.2006. u 22:22 sati.