Marketing
Metaforika kao metodika kao kombinatorika
A imaju i ona neka klijesta (mala, tanka) za precvikavanje elektricnih zica i kablova, kombinirke, tako nesto.
Kao i svaki pocetak veze i ovaj bijase san slatko-snivanih snova. Nakon burnog i senzualnog cina u koji se upletosmo odmah na pocetku doso je period hladjenja. Odnosno, onaj cudni neki period koji polako postaje ko omca armiranobetonske ploce oko jednog od ekstremiteta.
Recimo, danas po prvi puta izadjosmo vani. Pojavismo se u javnosti. Ko Vince Vaughn i Jennifer Aniston. E, bas tako. Dadnosmo svijetu izvana do znanja ko-tu-koga-zasto-kako-i sa cime. Brizno ga stavih na sebe, pri tom pazeci da ga ne ukaljam. Okaljam. Sjednem na njega. Izguzvam. Smocim. Pazih na sve to ko macka na macice. Trudih se. Jako. Iz petnih, vratnih i rucnih zila istovremeno. Htjedoh da uspijemo zajedno. Da bjezimo pred paparazzima. Da se vinemo u zvijezde repatice sto vrebaju svemirom.
No, kako to obicno biva u vezama, nije zarulja sve sto gori. Ne mogasmo se dogovorit ko ce izbacivat vrece sa smecem vani svake srijede. Ko ce prat sudje, ko ce ga brisat, a ko ce ga stavljat u kredenac. Ko ce mijenjat role toaletnog papira kad ga ponestane za povuc. I ko ce gumenom rukavicom vadit dlake iz slivnika u kupaoni. Sporjeckasmo se malko oko toga. Vec tad predosjecah potmuli dah katastrofe, ali ne dadnoh se tako lako. No, bogovi bijahu protiv.
Kao prvo, docim sjednoh na vlak zamrcih lijevi rukav. Samo sto sjednoh. I malko mrdnuh rukom tamo-amo da otvorim novine. I odmah - cap! Opsovah mu nesto, ne sjecam se bas sto. Opsovase i on meni: zguzvo se ko apsisana lanena krpa pod turom mojim. Tako dakle? Ovo je rat, zaprijetih mu. Mislim da mi je i on bio priprijetio. I tako se priprijetismo jedan drugome. Inatismo. Zajunismo. Izmjenivasmo uloge naizmjenicno: prvo ga malko ja mrcih, onda ga guzvah, pa onda on mene. Nestasno se igrasmo macke, miseva i ostalih glodavaca. Ali vec bijase debelo prekasno za spasavanje veze kao takve: osudjeno na propast od samog prapocetka.
Na povratku kuci igrasmo se iste igre. Cak se posvadismo na mrtvo ime. Stamparskom tintom ga izmrcih jos i vise. Reveri na rukavima postase prljavi poput prasnjave police. Cisti, bistri i mirisni londonski pljusak smocise ga u cas posla. Pretvorio se bio u pokislu kokosh. Zajedljivo mi dobacivase. I ja njemu. Medjusobno se nadmudrivasmo u uvredama. Krasno, pomislih, nije ni pocelo, a vec se zavrsilo. Svrsilo. Kraju privelo.
Od sada cemo se cuti samo u posebnim prilikama dok me, recimo, limuzina sa sest vrata vozika naokolo. Onda cu mozda i opet popricat koju sa njim. Izmijenit koju. Pitat ga za zdravlje, da li se jos uvijek drzi ona drvenarija/stolarija bez da se raspala koju je bio kupio onomad u Lesnini. Ali nista vise. Zadzat cu barem modikum nekog dostojanstva. Jer lekciju, ondosno, narodnu mudrost naucih za sva (ne)vremena vremenska:
Dok ima budaletina poput mene bijeli kaputi izumrijet nece.
Pametno-mudar zakljucak. Volim se kad tako nesto zakljucim kad je prekasno. Kasnim. Kaskam. Ali zato volim nju, puno, puno. Nema joj premca: onaj glas, pa rijeci (ajde ko bi mogo izmislit Just like a one-winged dove sings a song sounds like she's singing - aliteracija od koje boli glava), pa kad lamace sa onim sismis haljinama, pa onaj mini val... Jos samo da se sad izlijecim od sumnjivo losih sintizajzera koji se pojavljuju u ovoj pjesmi i mirna Bosna.
Kad odrastem hocu postat Stevie Nicks!
Post je objavljen 22.10.2006. u 11:35 sati.