Svako jutro isto mekokuhano jaje: probudim se, od nemila do nedraga muljam, prtljam, bauljam po kuci, vrisnem od uzasa pet do 8, cik-cak pokretima se spremim u poslijednjih 10 minuta i ko pravi sljaker kapitalizma odleprsam na zeljeznicku stanicu, pri tome se cesljajuci i obuvajuci lijevu cipelu u hodu. Gdje me ceka jos sat i deset veselo provedenog vremena (nes' ti ko prosjecni Rvat vozikat se automobilom do posla, a ne!). I sad, kako da ga korisno i kvalitetno provedem?
Najdrazi dio putovanja mi je ipak, kad nakon svega (nakon sto provjerim jesam li zatvorila slic, sto i nije tako lose da provjerim, buduci da mi se nebrojeno puta desilo da nisam), pocnem mislit (dapace, moglo bi se rec mozgat). Da, da, bojte se kad pocnem mislit! Ponekad mislim o zivotu, zivljenju, o mogucnosti parnog pogona raznorazne poljoprivredne masinerije, zasto sirevi imaju rupe, zasto se vlakovi ne stropostaju na lijevu ili desnu stranu kad su na onim uskim sinama od tracnica, zasto ne volim janjetinu, zasto volim bazdit na bijeli luk?
Ponekad, ko danas, razmisljah kako bi bilo da na svijetu postoje samo zene. I gejpederi. Kako bi se lakse disalo. Kako bi se, recimo, moglo uci u auto i vozit ga gol, bez da odjenes i jedan komad odjece. Jedne drugoj bi se smjeskale i pristojno pozdravljale i odzdravljale. Gojile i gnojile bi cvijece, ne krumpire. Slusala bi se samo klasicna muzika, sa pokojom iznimkom. Kako bi se bez srama moglo priznat da ne znamo u tancine opisat rad cetverotaktnog benzinskog motora, bez da nam se netko grohotom podsmjehuje. Imale bi mjesta po vlakovima jer zene uvijek sjede skupljenih koljena i nogu, za razliku od muskaraca (e, za to bih uvela robijanje na par desetljeca, kako fino zauzmu sjedalo ko da su jedini, pri tom bestidno raskrebecivsi nozurine, a ja da se moram onda skupljat ko vuneni dzemper kad se greskom opere u ves masini na plus sezdeset.). Ako bi se pokoji puta i pomazile to bi bilo onako iskreno, od srca, a ne u svrhu razgaljivanja muskarcevih najpodlijih fantazija. Nenamjerno i sustavno bi unistavale tehnicku robu bez straha da ce nam netko zvocnut u uvce da sta to radimo i da li smo normalne.
Cista i nepatvorena idila. Mogla bi se fino uslikat i stavljat na razglednice. I naljepnice.
Ali ni najljepse idile ne traju vjecno. Prenuh se iz komjuterskog sanjarenja sa zebnjom u srcu i zlokobnim osjecajem u dusi. Ko bi mi onda nosio vrecice iz ducana? Ko bi mi unosio bocu plina i prispojio je bez da me ubije? Ko bi mi busilicom busio zid i zakacio ogledalo ili po koju umjetnicku sliku?
I tako svaki dan ja razmisljam. Toliko razmisljam da osjecam da ce mi uskoro pregorit pamet. A tek onda da vidis belaja!
Wargh, taman kad svi u drzavi ovoj pomislismo da ce Sarah Waters pobijedit, a ono... Opet cu morat kupovat tvrde korice. Ajde, barem ce me odvratit od silnog pametovanja.
Post je objavljen 10.10.2006. u 23:46 sati.