Oduvijek bijah nepismena, znam (dace - nepismeno-analfabetska verzija od dat ce; gace - dio intimnog donjeg rublja za muskarce i zene; placa - ono za sto se rmba citav zivot). Zasto gace? Vidi zadnji paragraf. A zasto narod i placa? Koga briga, u ovoj butigi se ja zabavljam, odnosno, pustite seljaku njegovo veselje. Ponekad bih samoj sebi platila da znam sto mi se vrzma po glavurdi.
A sad...
Nesto opasno ocijukam u zadnje vrijeme. Ovaj put ostavih zivot bestraga i prebacih se na namigivanje sa mojim odrazom u stvarcici popularno zvanoj ogledalo. Da, postadoh namigusa. Ogledalce. Odnosno, poblize objasnjeno, zaneseno se zagledah u vec opcepoznatu kosurinu moju divnu i slivnu. Prebrojah si sijede vlasi koje se pocese pojavljivat ko galebovi na smece.
Prebrojah ih jedno ses'sedam. Gledam ja njih. Gledaju one mene. Zurim ja u njih. Zure one u mene. Pilje prodorno. Ne dam se smesti. Piljim i ja (skoro pa uzmem pilu i odem se ispilit na par sastavnih komada od muke, ali odolijevam u zadnji cas). Nece mene neprijateljska ofenziva uskomesat, a-a. Pomisljam kako da im udarim kakav dobar sah-mat. Boksacki udarac. Ili jedan dobar i zvucno-socni shamar da im prilijepim, onako, slatko i iz cistog gusta. Mene su nasle zajebavat. Ista meta, isto odstojanje, pomaka nema.
Pa prebirem po njima ko po zicama gitare (koju u zivotu ne drzah u rukama, a kamoli ista drugo, ali onako, spominjem komparaciju stilistickog dojma radi). Natezem i potezem ih. Pokusavam ih zamaskirati sa kojojm 'normalnom' vlasi, ono, blendirat. Izmijesat (da ne budu sve same tudjice, jebo dijasporasenje kao takvo). Pa gledam iz ovog kuta. Pa iz onog. Nista. Vide se iz spejsshatla (nije ni cudo kad ih gledam sa razdaljine od otprilike 3 milimetra, samo sto ne polizem ogledalo od puste blizine).
Prvo ne vjerujem. Pa pocnem ridat od muke. Onda slijedi red histericnog kreveljenja. Pa mirno prihvacanje neodgodive istine. Zen stanje. I tako u krug. Nista me ne moze oraspolozit.
Mislim, sto je slijedece? Klimakterij? Hormonalna terapija? Valunzi? Potpuna skleroza? Besplatni javni prijevoz? Da promijenim ime u srebrnu lisicu?
The middle of the road is trying to find me, I'm standing in the middle of life with my plans behind me.
Zasto ja, pobogu, citavo ovo vrijeme mislih da zena kaze pants umjesto plans nikad necu znati. Super, sklerozu i sijede vec imam. Jedva cekam ovo ostalo!
Post je objavljen 03.10.2006. u 22:48 sati.