I sad: na poslu prebirem po ladici u raskasapljenoj vrecici po kostunjavcima od tko zna kad (okvirno: otkad je Marija Terezija bila mladjahna ljepotica). Uzimam samo bademe. Kad pozobljem bademe na redu su orasi. Brazilske orahe ne volim. A ljesnjake jos manje. Kazu da je to mozgovna hrana. Za hranit mozak i postat mudar. Za danas popodne. Za smrt moju neminovnu. A mozebit i bruku i sramotu. Zavisi koliko cu nisko past. Derat ce me 2 sata sveukupno.
I sad: prekopavam po papirima za prezentaciju. Tema koju nadobudno izabrah: forenzicka znanost i koristenje ljudskog tijela u te svrhe. Jebemti Grissome i Mac Taylore. Da potpuno zbunim kolege natandrcih oviju majicu (simbolicki je poklonih samoj sebi za rodjendan), onako, kao, ne idem ja nigdje popodne. A onu odjecu koja gusi i davi (citaj: sako i kaoti elegantne hlace) si donesoh u diskretnoj torbi koju nonsalantno frknuh ispod stola. Preoblacit cu se u zahodima British Museuma. Nadam se da imaju cisti i suhi pod i da im daske nisu zapisane.
I sad: imadem tocno sat vremena da se preobucem; izbacim iz sebe klosarske porive; ukrotim kosu da ne izgledam ko nepocesljana babaroga; ozbukam lice i dojasem do mjesta zlocina bez da se zajapurim ko kumica na placu koja pokusava podvalit pljesnivi sir gradskom kupcu-potrosacu.
I sad: kazu (a lazu ko svi psi svijeta) da nada umire poslijednja. Sudeci po mojoj ina se vec raspala poput nestabilnog atoma (postoji li to?), razgnjilila i istrulila. Odnosno, posteno usmrdila. Ko svjeza riba zaboravljena na podnevnom zvizdanu.
Nikad od mene precjednika, tajkuna, prodavaca magle, gutaca vatre, uzgajivaca gljiva.
Post je objavljen 13.09.2006. u 12:12 sati.