The Last Broadcast

Cigareta i ja = zaljubljeni par (u tajnosti od javnosti)

Mislim da sad vec sa sigurnoscu mogu rec da sam bona fide pusac. Nema vise stavljanja glave u torbu, nema vise a ne, nisam, to ja samo malo dok ne nadjem nesto pametnije. A mislio bi covjek (i majmun) da se necu vise naviknut, s obzirom (i bez) da citavih 13 i po' godina apstinirah i ne imadoh ni najmanju zelju zapalit. E, onda, u jedno gluho doba noci desi se preokret, ono, kad doslovce cujes cvrc u lubanji. I nema tog boga/djavla/sveca koji bi ti se isprijecio na putu ka prosvjetljenju.

Moju sadasnju pusacku bonafidestinu shvatih neki dan, kad htjedoh zapalit prije pocetka onog crnog razgovora za poso. No, reko' sebi, ne mos', to je NO-NO, ic sad tamo bazdit na dim i katran i cikove. Htjedoh ocajnicki zapalit i nakon sto se egzekucija svrsi. Opet, ne mogoh jerbo se vracah na poso. A ne zelim da na poslu znaju da pusim.

Eto, ovdje se krije zecetina (usputno receno - volim zecetinu): da ne zelim da itko zna, osim mene i eventualno Big Vern (stono ona vec debelo znade). Ono, sramota me, brate, priznat svima njima. Ovdje je to ko neka stigma. U Rvackoj udjes u bilo koju, bilo birtiju, bilo gdje, a kad tamo sve se cakli od pustih pepeljara. Udjes odje u ne-birtiju (odje mislim na cafe barove, ne pubove jerbo ne mos' u pub za vrijeme pauze na poslu, jel'), a kad tamo cvrc Milojko: ne pusi se. I ne mos' zapalit ma ni da ti je ime John Player Special ili Philip Morris. Onaj Vrancuz u koji ponekad idjoh sa Big Vern se preobratio i sad ne da vise da se dimi. Kako je samo mogo??

A pusit dok hodas, e, to me nervira. Sjedi brate, opusti se, uzmi kafu i zapusi. A ne ovako, u brzini, hodajuci. Ne mos' se opustit, kafu ne mos' pit (mos', ako su ti koordinacijske ne-sposobnosti na sportskoj razini - ali to bi ipak bilo izazivanje moje spretnosti na dvoboj, sto mi se bas i ne mili). Znadoh jednu ispusit na relaciji vlak - poso. Ali onda bi slijedilo manijakalno gutanje mentol bombona i trackanje parfemom po prstima lijeve ruke da oduzmem smrad. Pa se manuh corava posla. Mislim, mos' mislit kako nisu vec skuzili, ali volim zivit u oblacima (jos ako su gusti, tmasti i onako meki ko vata, mmm). Ista stvar kad sam na pauzi i kradem onih sat vremena po jednom parku. Tocno moradem tempirat kad cu koju zapusit (obicno 2), da se nadje vremena da se to i malko izvjetri. Ako mi ponestane mentol bombona pocnem panicarit.

Prije se tjesih i tetoshih izjavama poput pa ne pusim ja, onako, samo 2 na dan u vrh glave. Stono jos uvijek spada pod istinu. Ali zelja da ih zapusim i jos vise ne jenjava. U kuci ne zelim pusit jerbo ne zelim da mi smrde sobe - smrad cigarete po sobama jedva da poslije ikad mos' izvjetrit); na vrtu me nervira jer me susjedi mogu vidit. Ma, sva sam neka slabasna i sramezljiva!
Nedavno po prvi puta zapalih pred mojim gejpederom. Snebivah se do neba i natrag. Pa sve vrtim cigaretu da mu dim ne ide u lice, pa okrecem glavu kad vucem dim i ispuhujem ga.

U zube si gledam svaki dan i cekam kad ce se pocet zutit. Pregledavam si kozu na licu da vidim kad ce pocet da se objesi i kad ce pocet one male linijice oko ustiju da se pojave. Kad cu pocet apshisat. Oh, ne, moram prestat, ako ne zbog plucica mojih, onda barem zbog tastine moje pregoleme!

Eto, priznajem: sram me pusit. Tocka.

Cigareta i ja = ko Elizabeth Taylor i Richard Burton. Koliko puta cemo se nas dvoje jos razdvajat i spajat? Ah, tko bi to znao?

Ovo nam Red Ken (gradonacelnik Ken Livningston) porucuje sirom glavnog nam gradica.