Pregled posta

Lastovske, morske i ine nemani

Lastovo. Na kraju nas ostase jedno desetak nesretnika koji se iskrcasmo na zadnoj postaji - Ubli. Upamtih to poradi skorog strmopizdjenja silazeci sa katamarana gdje si nagnjecih nozni prst palac. Nije bio dobar znak. Ali, ne znadoh da mi se jos i gore pise u hotelu.

Udjoh. Pogledah. Vrisnuh od zaprepastenja! Nema tevea. Aj, dobro de sad, ne dodjoh gledat rvacku televiziju (a taman se nameracih na nastavak Ljubavi u zaledju, majku mu). Ali ipak gledah tamo, amo, otvarah ormare da je potrazim. Mislih si, mozda su ipak to stavili u neku ladicu da ne narusi minimalisticki koncept unutrasnjeg uredjenja sobe. Ali avaj. Dobro de, vidim, djavo je uzeo salu, pomirit cu se sa okrutnom sudbinom. Kad ono, nema ni telefona, ni sata! Gospode boze, sto ti skrivih? Kako su ce (dez)orijentirat? KAKO? I koju crnu rupu upadoh, bogo moj??? Vakumirana u prostoru i vremenu u Pasaduru, samo sa dvije knjige kao druzice citavih tjedan dana. Oh, ne!

Navodno da teve ne daju namjerno. Moras posebno pitat da ti ga daju u sobu. I platit, mislim. Reko', nece mene jedan teve satrat. Ni ne imadjenje interneta. Ni sata. Ni nista. NISTA, kazem!!



Ali barem cu moc razgledavat naokolo, mislih naivno. Kad ono, sipak! Iliti suha figa! Mos' mislit bit na Lastovu bez auta (kao, mali je otok, sta cu se bakcit autom). Mos' si jamu iskopat i fino se zakopat u nju. Ili ti preostaju ove predivne opcije: bus koji ide do glavnog grada (Lastovo grad, jel') u 6 ujutro, pa ponovo negdje u 14 sati, pa u 17 i u 20 sati. Jej! A mos' se izvozat i taksijem i platit (ko ja, naravno) ko jedno 5 dobro zasoljenih kajgana u svetog Petra. 2 taksista operiraju otokom. Zare i pale. Zovem jednog. "E, ja sam ti danas u Splitu, zovi onog drugog." Zovem onog drugog, onaj drugi kaze sve 5, a kad vidjeh kako mu taksimetar radi dok je prelazio tih kobnih 13 kilometara do Lastova ukocila mi se vilica. Ali glavno da je stavio neku kazetu sa muzikom a la Bullit soundtrack. Cak se i uklopilo u koncepciju vrludanja po jedinoj glavnoj otockoj cesti. Jest da je taksist davao turisticke komentare, ali jebemu, stopedeset kuna za 13 kilometara??? Pa nijesmo u Londonu!




Neima veze, u Lastovu gradu barem ima ducan (ne, lazem, imadu cak dva ducana, a mislim da vidjeh i treci negdje kad se spustih dolje u grad), negdje 4 birtije, kladionica, ljekarna, nogometni stadion (NK Omladinac, u stecaju, navodno), kaoti neka etnografska zbirka (znate, to vam je sad zatvoreno - je, da, a kad je uopce i otvoreno??), turisticki ured (pauza od 10.15 do 10.45, naravno, treba se odmorit) i tako jos neke te sitne stvarcice (karta Lastova otoka za 20 kuna). Ali upacio zvizdan, a ja se bas po zvizdanu nameracih klaparat uskim kamenim ulicicama i stepenicama. Ako me onda suncanica nije ufatila, nikad nece! Primjetih da je citav otok, ne samo Lastovo grad, puno macketina. Stono mi nije tako tesko palo jer volim macketine. Pa diraj ovu, pa diraj onu. Stas', covjek bi mislio da nemam doma ni jednu pa moram tudje milovat!



Svako svakog zna. "Eee, Stipe, kakva ti je ovo vrecica puna lijekova?" Stipe: "A stas', mora se."

Takodjer bijah fascinirana plejadom gustera malih i onih malo manje malih. Cak su se verali po zidu gdje susih svoj predivni bikini. Pa ih gledah kako mi prolaze kroz gace i grudnjak. Majku im njihovu! Hodajuci cestama lastovskim skoro ih nagnjecih i nagazih. Prosto cudo jedno da ne nabacih ciku i vrisku i na njih. Ali gusteri i ja se volimo na jedan specifican nacin.



I odjedanput me tresne jedna mudra (po)misao po lubanji ludoj: sta ja tu sad radim razgledavajuci znamenitosti i stajaznamstasvene, izigravajuci mudrog turistu, umjesto da se odem bacit u more nakon dvaejsest punih godina ne kupanja u moru (krivo, oberkrivo ste izracunali iz proslog posta, aha, aha)??? Kadli me ta misao spopadne, ne mogah razmisljat ni o cemu vise doli o tome. U glavesini mi odzvanjale samo ove rijeci more, more, more. I napenalila se na to more toliko da me vec pocela glava bolit od silnog razmiljsanja o tome. Ispulih se iz Lastova grada rijetkom zvjerkom, odnosno busom (odnosno, mini busom jer "Eheh, onaj vel'ki nam je danas u Splitu"). Ozezi!

Dakle, sad treba uc u more. Psihicki se pripremih da se javno po prvi puta nakon 26 godina pokazem u gacama i grudnjaku, odnosno, strucno nazvano, bikinijem. Ali ni to me nije uspjelo omest u silnom uzbudjenju da poljubim more nakon toliko vremena.

Prvi puta ulazih poput penzionera od 86 godina (a more kristalno plavo, tirkizno i cisto, ne mogah vjerovat). Korak po korak. Pa zastajkuj. Pa psuj (jebemtimater, hladno je more, HLADNO!!!). Pa se pljuskaj prvo vodom (kao, necu da me strefi nagli shok ili kako se to vec zove) po rukama, pa trbuhu (hladno, hladno, wargh, wargh, odustat cu, matere mi, otic cu natrag kuci SAD!), pa licu. I pustih se odjednom. MORE! SLANO JE! Koji izuzetno pametni zakljucak, mos' mislit! Odjednom pomislih sad treba i plivat. Hm. Znajuci moje (ne)plivacke sposobnosti malko se uspanicarih. Nakon par minuta djetinjastog pracakanja zaplivah podosta dobro (mislim, ne utopih se, to mislim rec). Cak se usudih stavit glavu pod vodu na 5 milisekunde (i to moradoh prvo zatvorih nos prstima jer inace se nagutam i nadisem vodurine ko mala beba). Uh, sad sam ko riba u vodi, ponosno si tepah. No, medjutim, nesto me kopkalo - plivam, kao plivam i odjednom zavrisnem "Aaaaaaaaaargh! Kakve su to vlati vlasulje okolo mene??? Uzas, strahota, sodoma, gomora, poginut cu od strave!" Kad ono, to mi se vitlala vlastita duga mi kosa okolo mene. A ja je zamijenila za neku mutantsku morsku travurdu koja me 'oce pojest. O, boze! Da me nema, trebalo bi me izmislit.

Slike nisu isfotoshopirane, more je zaista vako plavo. Eh.



Ali ima jos takovih biserja, ima. Biserja o morskim "nemanima" u mojoj glavi. O-ko moje glave!

Post je objavljen 06.09.2006. u 11:08 sati.