The Last Broadcast

Jedno Lastovo ne čini proljeće, ljeto, jesen, zimu

London-Split-Lastovo: početak divnog (k)raja do (s)jaja

Na sveopće čudo neviđeno na Lastovu ne obitavaju one neke ptičurine lastavice. U svakom slučaju prije negoli se pošteno osramotim i ispripovijedam o moru, ljudima, obalama, morskim stravama, užasima i raznoraznim stvarnim i imaginarnim morskim nemanima izreći ću slijedeće mudre riječi: hoću otić na Lastovo uzgajat ribu, dvorit turiste i rađat male (i mlade) Lastovljane. Kakav London, kakvi bakrači, kakvi derneci sa gejpederima! Što je najgore, uopće se na šalim. Hm.

Dočim krakovima dotaknuh splitsko tlo raspizdih baburdu na aerodromskom kiosku sa raznoraznim zahtjevnim trgovačkim zahtjevima (dedera mi daj bon I SIM karticu = komplicirani semantički koncept koji je babin mozak odbio procesuirati) znadoh da će mi se dobro pisat. A raspizdih je namjerno jerbo dođem joj ja, a ona broji novčanice. One kunske. I neće me pogledat dok ih ne izbroji. Jebemti, mislim si, neću se ja ođe dobro provest, gotovanka kakva jesam navikla na gnjili Zapad i njihov customer service. Također izgleda da je moj rvacki izmutirao u nekog orijaša-giganta pošto su me svi Splićani unezvjereno pogledavali i ne bi me razumili dočim bih otvorila ustašca moja mila, odnosno progovorila, odnosno smrmosila neku zastarjelu rvacku gramatičku konstrukciju koja je zapela u negdje ranim devedesetim godinama prošlog stoljeća. Osim nerazumljivog dijasporaškog rvackog čudih se ko ogroman puran ovećoj glistetini turistima. I to na Rivi: svaka druga (a bogami i prva) riječ bijaše mi Gle, turisti!!!!! Koliko ih samo imaaaaa!!! Mislio bi čovjek, ispala ženetina iz nekog bureta, a ja, zapravo, žena kozmopolitska. Prosto da čovjek ne povjeruje! Sad barem mogu reć da bijah u Splitu, a da mi se ne rugaju ptice rugalice.

Otprati me Ordinary Love na katamaran (skoro pa da je mahala maramom u mom pravcu ko u starim, dobrim danima) u kojem se ugnijezdih ko u autobusu (ona sjedala sa onim bijelim prekrivalima za naslonit glavu, misliš u autobusu si Presečki Transporta). Bijah uzbuđena ko majušno dijete. More. Jadransko. Zadnji put viđeno prije jedno 16-ak godina. Zadnji puta uplivano prije 16 minus jos 10 godina (aha, sad nek mi netko izračuna koliko je to, ha! Divno zakamuflirah ovu činjenicu, o, ponose moj mili i dragi!).

Zaputih se za misteriozno Lastovo. I bi’ misteriozno Lastovo. Gdje po prvi puta u ne znam koliko godina jedoh Gavrilovićevu paštetu za doručak i istovremeno brisah krupne suze radosnice sa slanih obraza. Ovo će razumijet samo poštena i izgladnjela rvacka dijaspora, kakav je to osjećaj (usprkos pročitanim sastojcima poput masno svinjsko tkivo.

Ali dosta za sad. Imade se i ovako i onako štošta za iščitat. Juhu!