Moja jedina veza s Murterom je ta da sam bila betinska nevista (čitaj –bivši muž mi je iz Betine). U svog bivšeg nisam se zaljubila baš na prvi pogled, ali u otok Murter jesam. I kad god dolazim osjećam kao da sam stigla kući, iako sam u petnaest godina braka bila na Murteru možda dvanaestak puta.

Pretpostavljam da sam najviše oduševljena blizinom mora. Ima li ljepše stvari nego kad se ujutro probudiš i ne samo da vidiš s prozora more nego osjećaš i njegov miris i čuješ šum valova......
Pogled kroz prozor ( i kroz mrežu za komarce):


Odmah napominjem da ću u postu koristiti i nove i stare fotke tako da ne bude poslije - koga ona to zajebava, priča o jeseni a na slici kupači.

Hajde da za promjenu ovaj nazovimo ga putopis odradim kako spada. Ono – povijesne, zemljopisne, gospodarske i ine činjenice... Slijedi malo kopi-pejstanja:

Najstariji kamen povijesne baštine na otoku je Murteru je još u iz doba Liburna. Stari Liburni uočili su ljepotu ovog mjesta i tu su bacili sidro, a o tome nam svjedoči Liburnska Gradina na brdu Gradina između mjesta Betine i Murtera. Možete se popeti na Gradinu, lako ćete je vidjeti jer na vrhu brdašca se nalazi veliki križ iz novijeg doba.Tragove Liburna pratimo i u Jezerima iznad uvale Murtar (2 km južno od mjesta) tamo ćete vidjeti kamenu gomilu, koja je neobičnog oblika, mještani je zovu Pudarica. I na poluotočiću Murterić pronađena je jedna manja Gradina iz Liburnskog doba.

I stari Rimljani nisu mogli odoljeti ljepoti ovog otoka, osnovali su grad Colentum (1/6 st.) po Kristu koji se nalazio između mjesta Betine i Murter. Najstarija naselja na otoku su Jezera i Velo selo (Villa Magna, današnji Murter) a mlađa Tisno i Betina. Najstarije svjedočanstvo povijesne baštine Tisnog, pronaći ćete u uvali Makirina. Tamo je romanička crkva sv. Martina s kraja 11. stoljeća. Na istom lokalitetu nalazi se i kompleks rimske vile rusticae, trobrodna bazilika i srednjovjekovni grobovi. Najveći dragulj mjesta Betine ponosno se uzdigla na brežuljku, barokna crkva sa zvonikom, sv. Frane Asiškog iz 1601. godine. Jeste li znali da su betinjani vrsni stari brodograditelji? Od 18 st. u Betini je jačala zanatska djelatnost u kojoj naročito mjesto zauzima brodogradnja. Drvena brodogradnja u Betini stara je više od 260 godina i uz korčulansku je nastarija na Jadranu.

Šetajući Betinom uočit ćete tragove starih pločnika rađenih od oblutaka, ta je praksa popločavanja ulica bila kroz 18. i 19.st. u nekim dalmatinskim mjestima.“Žalo ili oblutci su kamenčići u tisućama zaobljenih formi u igrama morskih valova,u mjenama oseka i plima,da bi još topli od sunca i mirisima algi bili probrani na šljunčanim plažama,vrijednim rukama preneseni i ugrađivani u pločnike bezbrojnih uličica i kuća”-Ivo Šprljan.

To je što se tiče povijesti - to. A sadašnjost.....

Regata „za dušu i tilo“
Prije osam godina ustanovljena je ova regata da bi se promovirala betinska gajeta kao “najuspješniji tip drvenog broda kojim su težaci i ribari stoljećima brodili potvrđujući njegove iznimne kvalitete”, kako s ponosom ističu Betinjani. Bogati program donosi svake godine puno zanimljivosti, od jedrenja po guštu do natjecateljske regate uz piće i jelo te puno dobre pjesme i raspoloženja. Ako se sredinom kolovoza zateknete u blizini otoka Murtera ne propustite ovo događanje. “Regata za dušu i tilo” vraća nas u romantičnu prošlost drvenih brodova i bijelih jedara. Regata nosi ugođaj u kojem nije najvažnije nije bilo samo pobijediti već uživati u posebnom, starom načinu života s morem.

Fotka preuzeta s Nautica portala:


Dan Brganja poznata je betinska fešta u čast posebnoj vrsti školjke koja se od davnina lovi u betinskom kanalu sa posebnom alatkom brganjom po kojoj je fešta i dobila ime. U ovoj večeri osladite se friško spravljenim školjkama i domaćim vinom uz mnogo pjesme i ljetnog štimunga.
I tu je prepisivanju s Neta kraj.

Također fotka s Neta:


A kad smo već kod pjesme i štimunga, možda niste znali da su poznati bend „Berekini“ upravo iz - Betine? Iako su prilično popularni slava im nipošto nije udarila u glavu. Svi redom žive mirno i skromno u Betini uživajući u glazbi i svakodnevnim malim ali neprocjenjivim ritualima kao što su ispijanje kave u omiljenom kafiću ili vožnji na biciklu. Isto tako kao što sam ja čest gost u Betini tako je i Oliver (pjevač) svako toliko u Opatiji. Pa se usuđujem reći da smo u neku ruku i – susjedi.



A sad fotke....

Crkva i okolica:









Interesantan podatak vezan je uz crkvu u Betini i to ni manje ni više nego uz kvaku na njenim vratima. Već se pola sata mučim i nikako da nađem na netu ni crtice, a kamo li fotku. Radi se o tome da je Ivica Propadalo (ispravite me ako se varam) projektirao vrata betinske crkve na kojima su nekakvi nazovimo ih ornamentima u obliku oblaka. A kvaka koja je također u obliku oblaka bila je nedvojbeno falusnog oblika. Pitam se jesu li žene češće i revnije odlazile na misu, he he he.... Naravno da je pukao skandal i nakon nekog vremena kontroverzna kvaka je uklonjena. I ne samo kvaka već i svaki pisani trag o njoj i čak ni svemogući Google ne daje nikakve rezultate. Crkva je oduvjek bila vrlo temeljita kad je nešto trebalo zataškati.

Ali Wind ne bi bila Wind da ne iskopa materijalni dokaz, pa makar to značilo pola sata kopati po ormarima i hvatati se u koštac s misterijama skeniranja.

Ovako su vrata izgledala u lipnju 2001:



A ovako izgledaju danas:



Hej, ako meni Mare dođe jetrva, što mi onda dođe njen muž? Uglavnom, on je napravio ovu vazu za cvijeće ilitiga pitar:



Kad se ima ukusa i koji eurić više onda na kraju stara kuća može izgledati ovako:





Na žalost, ipak ništa od kupanja, a plaža je taaaaaako primamljiva....





..... premda se ne kupam na plaži s ostalim smrtnicima (čitaj - fureštima) nego imam tu čast i privilegiju da svoju štovanu rit toćam zajedno s domorocima na ovom drvenom pontonu čime su inače jako oduševljeni članovi betinskog jedriličarskog kluba. Sigurna sam da im nema većeg gušta od čopora sredovječnih baba koje za sebe misle da su u cvijetu mladosti i raširile su svoje ručnike po pontonu, a oni moraju prvo porinuti jedrilice u more, a onda ih izvlačiti van (one preslatke majušne - klasa optimist). I ne, ovo na slici nisam ja.



A kako šećer uvijek dolazi na kraju, ovo je naša omiljena konoba - Stari Mlin. Mare di ćemo večeras? A u Mlina nevista, a di bi..... Fotka je s neta jer na mojima su osobe koje se ne bi baš eksponirale u javnosti.



Mogla bih ja ovako u nedogled, ali dosta vam je za danas. U idućem nastavku Murter i bližaokolica.

Pozdrav iz Betine!

Konačno godišnji i prilika za skitnju. Sarajevo ili Murter, pitanje je sad.... Na Murteru nisam bila čitave tri godine, a u Sarajevu dvije. Do Sarajeva se imam truckati trinaest sati busom i ne odgovara mi baš vozni red, ali imam pravo na besplatnu kartu (valjda, možda je recesija pojela i tu rijetku povlasticu). Do Murtera mi treba samo četiri sata vožnje, ali i četiristo kunića benzina jer nema šanse da presjedam s jednog busa na drugi ili da gnjavim ljude da dolaze po mene na Kapelu. Ovničetina kakva jesam, ne volim ovisiti o drugima i tražiti usluge. Slab sam ja grebator. Sarajevo ima odličan adut – klopu. A Murter još bolji - more. Za razliku od onih ljudi koji misle da su bogom dani i ako su i svjesni svojih mana skrivaju ih kao zmija noge ja uvijek otvoreno priznajem kako nisam sva svoja. I upravo ta jedna moja fiks ideja prevagnula je kod odabira destinacije. Naime, ja se sve negdje do duboke jeseni nadam da će nekim čudom ponovo naglo zatopliti pa ću se moći barem još jednom okupati u moru. A b(l)ože moj, tek je listopad, zar ne? Mare je mislila da se zajebavam kad sam je pitala kupaju li se još uvijek turisti. Nije mi vjerovala sve dok nisam pokazala da sam ZAISTA spakirala i kupaći. Nikad se ne zna.
Tko je Mare? Uh, nikad mi nije išlo objašnjavanje rodbinskih i inih veza. Recimo to ovako: moj bivši muž ima bratića, a njegov bratić ima ženu. E, pa ta žena je moja Mare. Ona kaže da bi mi došle jedna drugoj kao jetrve. Ali jedna drugu zovemo „nevista“. Udale smo se otprilike u isto vrijeme. I jednu i drugu svekrve, tetke, babe i ostala starija ženskadija nikad nisu zvale imenom već „nevistom“. Tako da je to postala naša interna fora. A čim smo prvi put pružile jedna drugoj ruku znale smo da je to početak jednog divnog prijateljstva. Koje se nastavilo i nakon moje rastave jer to što sam se rastala od muža ne znači da se moram rastati i od kompletne njegove rodbine, zar ne?
Zgodno se poklopilo i to da je moja najbolja frendica morala u Zadar baš u petak kad sam i ja planirala svoju odiseju. Tako da sam dobila društvo do Zadra. Mislim, nije mene bila frka, ali ipak je ljepše kad imaš društvo u autu nego kad se voziš sam kao ćuk.
A na put me ispratio ni manje ni više nego Zlatan Stipišić Gibonni. I odmah vas upozoravam da vam ni slučajno ne padne na pamet početi u komentarima nešto srati protiv njega tipa: pjeva samo žalopojke, bla bla bla.... Mene nije briga tko sluša Zečića a tko Cecu i ostale Mice Trofrtaljke, ali ne dirajte mi se u Gibu. Jasno?! No, vratimo se postu. Dakle, u četvrtak 14. 10. U Dvorani Mladosti u Rijeci Gibo je održao još jedan u nizu svojih već poslovično fenomenalnih koncerata. Ako ne vjerujete meni pitajte nekog od onih par tisuća ljudi koji su također bili na koncertu. Dakle, baš je to bilo onako nekako simbolično. Naveče mi pjeva Gibo a samo nekoliko sati kasnije u praskozorje ja krećem na put.
Pa, da konačno više i krenem na taj put.... Napokon sam se opametila i prestala dramiti i živčaniti oko pakiranja. Ono osnovno što mi je trebalo potrpala sam u jednu sportsku torbu neposredno prije polaska. Jedino sam unaprijed spržila dva putna CD-a. Jedan s domaćom mjuzom koji ćemo slušati do Zadra i drugi za moju dušu. A ja sam prava domaćica koja želi da se gosti kod nje ugodno osjećaju, pa makar se radilo i o autu. Zamislite da sam mojoj S.odvrnula Korn, Sistem of a Dawn, Linkin Park, Limp Bizkit, The Cult..... Ali bez brige.... ništa Zečić, ništa Rozga. TOLIKO tolerantna ipak nisam.
Petak, 15. listopada. Pedantno stižem točno u 06.00 pred kuću moje S. koja me također pedantno čeka u točno dogovoreno vrijeme. Na playeru Nižetić guguče „Di si ti Mare.....“. Iako smo
naj naj naj, u svemu naj frendice nismo se dugo vidjele i pošteno napričale, tako da do Karlobaga odrađujemo zaostatke i pretresamo aktualne tračeve. Odlučujemo da nećemo popiti kavu u Senju jer tamo imamo previše poznanika i kolega. A i ne moramo kao autobus imati uvijek iste stanice na putu.
A u Karlobagu nas je dočekala, a tko drugi nego – bura. Dok smo kupovale peciva S. je pitala pekara gdje on pije kavu jer uvijek je pametnije pitati domoroce za savjet (naravno, ukoliko dobijete iskren odgovor). Ispalo je da je on pije u montažnom kafiću pored njegove pekare (čitaj – kioska s pecivima). A u kafiću simpatična konobarica i jedan osamdesetogodišnji simpatični deda s kojim je moja lajava S. odmah započela konverzaciju. Na kraju smo dedi platili i rakijicu, a on nam je zaželio sretan put i puno zdravlja i da bog da se navratile i u povratku i krenuo dalje na turneju po birtijama. Konobarica nam je ispričala njegovu životnu priču i rekla da mu je nadimak Cezar (po vinjaku ili konjaku, sjećate li se one boce sa kičastim čepom). Nije bitno kakvo je vrijeme. I po orkanskoj buri, snijegu, ledu, cičoj zimi ili palenoj vrućini deda Cezar i njegov štap uporno svakodnevno odrađuju istu dionicu. To ga valjda i drži na životu.

Nisam fotografirala u Karlobagu pa stavljam fotke s Neta.





A vrijeme je bilo kao izmišljeno i dušu dalo za vožnju. Promet slab. I premda uopće nisam brzo vozila začas smo stigle do Maslenice i odlučile se spusiti do samog mjesta. Kao što znate, moj digitalac je otišao u vječna lovišta. Ali sreća da imam divnog potencijalnog zeta koji mi je posudio svoj. I naravno da sam rekla da mi ne trebaju nikakve insstrukcije kako baratati aparatom. I naravno da su mi prve slike ispale traljavo. I to baš ova na kojoj se tako lijepo vide ostaci starog Masleničkog mosta i najnoviji most.









Nakon Maslenice slijedeća postaja – Zadar. Nisam se spuštala u centar jer smo imale dogovorenu kavu „u Mercatora“ s našim dragim prijatejem P. (ne, nije Piton007). Ipak, Zadar je toliko lijep grad da bi bio pravi grijeh ne staviti barem par fotki, pa makar lanjskih.
















Nakon izvrsne kave u Mercatoru došlo je vrijeme da se krene dalje i da nam se putevi raziđu. P. je prebacio S. do Višnjika gdje se održavao etno sajam i gdje se ona fino uvalila u Josipovićevu pratnju pa ne samo da je ušla bez da plati ulaznicu nego se još najela i napila kraljevski. Ja sam pak otkrila da mi je u društvu bilo super, ali da mi je ovako solo još i bolje. Promijenila sam CD, pojačala ton, zapalila cigaretu (da, da, znam.... cigareta u vožnji ccccc.....) i što je najvažnije stala kad god mi je palo na pamet da razgledam mjesta kraj kojih sam sto puta prošla ali nikad pogledala iz bliza jer se mojim suputnicima nije dalo stalno zaustavljati.



I dok trepneš već sam bila na Kapeli, pred Jezerima, u Tisnom....







Mare, pristavljaj kavu, eto mene, samo što nisam!

Neću puno daviti, samo par fotkica. Ali zato kad krenem s Dalmacijom..... najebali ste.











Kaže ekipa da ih ovaj kamen podsjeća na Snoopy-a:

Kao što svi znaju u petak je bio praznik. To što većina ljudi nije imala pojma o kojem prazniku se radi je već tema za neku drugu priču. Ali, nećemo sad o tome. Bitno je to da nekim čudom u petak nisam radila. Pa je pala odluka da se ide familijarno negdje u prirodu i da povedemo i zvjerad. Već godinu dana Tata nam spominje nekakve šumske staze po Učki kojima je on šetao do nekog potoka. Mala je odmah bila za, a ja sam bila pomalo skeptična. Još uvijek se sjećam one berbe divljih šparoga prije pet-šest godina koju sam jedva preživjela.

Jedva da smo parkirali auto kod pansiona "Učka" kad eto ti tipa i ženske. On tegli kameru na ramenu, a ona sva skockana. Kažem ekipi da mi ovo smrdi na nekakvu televiziju..... Kad ono, stvarno. "Dobar dan, smijemo vas nešto pitati?" Gurnemo mi Tatu u prvi plan jer penzići i onako vole pričati s nepoznatim ljudima. Okrenu se oni prema meni i maloj a mi već skrivamo face: "Nemojte nas ako boga znate...." Svejedno su nas kurve usnimili s leđa i prikazali naveče na nekoj lokalnoj televiziji. I sad se mislim je li manje zlo vidjeti na tv-u svoju rit ko Velebit ili njušku bez šminke...


Kojim putem krenuti.....


Valjda je to - to.....


Kaže jedan renomirani bloger da se piše samo o kuhanju, psima i mačkama. Mačku nemam, o kuhanju drugi put, a psa hvala bogu imam. I zato evo serija "psećih" fotki.

Bea u svom elementu:




Boni nije sva svoja (kakva gazdarica, takva kuja). Popizdila je i počela se valjati po koprivama.


Ipak je zgodnije valjati se po travi....


A sad nešto samo za Alexxla-a. Naravno, očekujem da mi kaže koje su ovo gljive. Osobito nas zanima koja je ona zelena:








Za danas dosta....