Prvi talijanski turist koji mi bude nešto srao o turizmu i kako to rade oni u "Europi" i kako je kod nas sve skupo i kako nismo ljubazni, bla bla bla.... ne da će kupiti zube po podu nego ga ni rođena majčica neće više prepoznati.

Nemojte mi odmah kolutati očima, točno znam što mislite:"E jebat ga, opet jedan od nadrkanih postova nadrkane Wind. Koji kurac joj je sad, još je u PMS-u?" Kunem se svim na svijetu što mi je drago da ne znam jesam li se više veselila izletu ili prilici da konačno napišem jedan onako razdragani post koji će prštati pozitivom i dobrim vibracijama. Nisam ja kriva što spadam u klasu optimist iako se svim silama trudim da ostavim dojam zadrtog pesimista a imam osjećaj da poprilično uspjevam u tome, barem ovdje na blogu. Isto tako se mogu kladiti da ste uvjereni kako sam jedna od onih koje na putovanjima vječito njurgaju i bune se i zanovjetaju i ništa im nije pravo. E debelo ste se zajebali.... Nevjerovatno ali istinito, ali ja sam vam sušta suprotnost. Kad sam na izletu ništa mi ne može pokvariti dobro raspoloženje i sve okrećem na valcer i zajebanciju. Unaprijed naglašavam da sam uživala u izletu bez obzira na neke stvari koje ću napisati u postu i molim da to stalno imate na umu. Uostalom, kad bi sve bilo savršeno kako bi to samo bilo dosadno.....

Vrijeme radnje: subota 13.06.09. Mjesto radnje: parkiralište "Delta" u Rijeci. Moja the best prijateljica (u daljnjem tekstu S.) i ja nažicale smo šefa slobodan dan u subotu i odlučile otići na izlet u Padovu u organizaciji jedne riječke agencije koju neću imenovati jer je ne želim besplatno reklamirati, pogotovo zbog činjenice da u istoj firmi (iako u drugom sektoru) moja frendica i ja radimo već 14 godina moja malenkost i preko 20 godina ona, a svejedno su nam uredno naplatili kartu. Iako su nam dali popust. Od čak 10 posto. Ali to je već druga tema pa o tome nećemo. A i da mi ne bi dali nešto drugo. Npr. radnu knjižicu pa ti Wind laj na mjesec sa zavoda za zapošljavanje.
Eto, već sam se udaljila od teme. Daklem, nacrtale se S. i ja uredno na "Delti"u 05.10 da ne bismo slučajno zakasnile na polazak (05.30).
U moru autobusa uočimo našim očima sokolovim (čitaj - skužile smo bus kad smo se skoro nosovima zabile u njega) bus vrle nam i mile firme. I pitamo mi vozača i pratitelja putovanja idu li u Padovu, oni kažu da idu i mi sretne. Osim što nam je već u startu taj vodič bio jako antipatičan jer se držao kao da je oslobodio Rijeku i derao se na ljude koji su htjeli ući u bus prije prozivke. U 05.25 je rekao da će nas sad prozvati i podijeliti nam karte na što smo se nas dvije blijedo pogledale jer nama su karte bile "v žepu" ali smo si mislile da je to neka nova moda. Kad nas na kraju uopće nije prozvao skužile smo da je vrag odnio šalu. Kaže S. liku da nas nije prozvao a još jedno desetak ljudi kaže da nije ni njih. I pita on nas jesmo li mi iz molitvene zajednice (ne smijte se pizde jedne). A ja njemu kažem da smo mi iz XY (ime naše firme koju neću imenovati). Ma imate pravo, smijte se, i meni je smiješno. A on nama odbrusi da su oni hodočašće i da drugi bus vozi izletnike. A na satu 05.30.

Ako mislite da nas je u tom trenutku uhvatila panika - opet ste se zajebali. Kažem ja frendici:" Stara moja mi se mjesec dana veselimo izletu a na kraju ćemo umjesto Padove gledati u Mrtvi kanal." A u tom trenutku evo i našeg busa s vozačima (čak komada dva) koje poznajemo i simpatičnim pratiteljem putovanja. I tako smo ipak nas dvije krenule u Padovu iako nas je molitvena zajednica skoro zajebala. I neću vas daviti pojedinostima o vožnji, granici, piš pauzama i slično jer to zaista ne bi imalo smisla nakon ovog kilometarskog uvoda.

A u gradu prometni kolaps. Tko se žali da je u Trstu promet katastrofa nek dođe u Padovu. Imaju milion malih kružnih tokova, ulice su totalno zbrčkane, vozači se odjednom sjete okrenuti nasred ceste, guraju se sa svih strana, biciklisti vam sjeku put bez da gledaju lijevo i desno, pješaci prelaze cestu gdje god ih je volja....
Iskipali oni nas jedno kilometar od centra, odveo nas vodič do bazilike svete Justine i rekao nam da se nacrtamo na istom mjestu u 18.45 pa ćemo u 19,00 kući pjevajući a do onda smo voljno jer on nas ne smije voditi po gradu jerbo se zbog toga plaća debela kazna.
Zato nam je putem u busu pričao o svemu i svačemu i svaka mu čast, nema toga što dečko ne zna hoćete o povijesti, hoćete o općoj kulturi, glazbi, umjetnosti pa čak i politici i ekonomiji.

Da ne kažete da je Wind u busu imala mozak na paši i razmišljala o porkarijama umjesto da nešto sluša i pamti reći ću vam da je vrlo interesantna činjenica da je u stvari glavna zaštitnica Padove sveta Justina a ne sveti Antun Padovanski. Koji je vrlo često dolazio u Padovu ali je zapravo u njoj živio svega godinu dana i onda je umro, ali je imao žarku želju da ga pokopaju upravo u tom gradu. Nije to ništa čudno, pa i danas je većini normalno da muškarac istisne ženu sa funkcije, zar ne?

Inače, ako nisam pogrešno zapamtila bazilika je crkva u kojoj jedino Papa smije služiti misu. Mi Hrvati imamo Eufrazijevu Baziliku u Poreču na primjer. A to znači da je Wikipediji pogrešno napisano da je crkva svetog Antuna bazilika. Ona je u stvari katedrala. I btw,u njoj je zabranjeno fotografiranje. A kako je sve što ima predznak zabranjenog meni jako privlačno samo za vas evo ekskluzivnih ilegalnih snimki:




A evo i legalnih:


Ako želite ponjeti iz Padove suvenir a da to ne bude neka kičasta plastična katastrofa naći ćete se u problemima. Ipak, uspjela je Wind i tome doskočiti pa sam osim magnetića za frižider sa slikom katedrale pronašla i ovo:

Ponadala sam se da je riječ o kolaču s bademom ili kandiranim voćem ili limoncello likerom ali ispalo je da je to neka vrsta kuglofa s marmeladom posipana šećerom u prahu. Ali vrlo zgodno izgleda a i cijena je relativno pristupačna. Ovi najmanji koštaju jedan euro. Inače, oko katedrale sve vrvi od ovakvih štandova s precijenjenim đinđama.

Evo još par zgodnih detalja koji su mi se svidjeli prije nego što počnem s kritikom:






A sad Wind ožeži! Kao prvo i osnovno u onih pet kilometara koliko sam otprilike propješačila u Padovi nisam našla niti jedan pošteni kafić. Zaboravite priče o slatkim malim mjestima s tipično talijanskim štihom u kojima se ugodno može popiti kavica. Sve su to neke minijaturne prčvarnice sa stolovima tik uz cestu kojom jure auti i tramvaji i gdje vas konobari ne jebu ni pol posto jer biste vi trebali sami znati da se naručuje za šankom. Ušle smo u jedan takav malo veći jer vani nije bilo mjesta a htjele smo pojesti sladoled. Uređen je bio onako nekako u socrealističkom stilu kao naše menze krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Kad se niti nakon petnaest minuta (štopale smo) konobarica nije udostojila ne samo doći za naš stol nego niti uputiti nam barem letimičan pogled demonstrativno smo se ustale i otišle njurgajući na talijanskom tako da nas mogu razumjeti, ali mislim da je njoj bilo apsolutno svejedno. Dvije budale manje za poslužiti. U drugoj prčvarnici uspjele smo ugrabiti stol tik do ceste i kad smo naručile za šankom sladoled i vodu konobarica nam je uvalila dvije bočice vode bez čaše i sladoled u kartonskim kutijicama pa smo morale s tim žonglirati do stola. Oprostile smo joj samo zato što je sladoled bio fantastičan. Ali smo se predomislile kad smo ušle u wc. Premda smo kao dugogodišnji posjetitelji Trsta navikle na njihove čučavce i zahode koji su zadnji put uređeni nakon drugog svjetskog rata.
Inače, ako se mislite najesti u Padovi morate to učiniti prije 15 sati jer u to doba svi restorani i pizzerie stavljaju ključ u bravu jer imaju pauzu. A ako slučajno imate tu nesreću kao nas dvije da ništa ne sluteći pokušate ući u restoran baš kad je konobar krenuo zaključati dobit ćete tako krasan ubojiti pogled i kao britvom odrezano - E CHIUSO da će vam se koža ježiti još barem pola sata iako ste kao šalterski djelatnik navikli na sve i svašta. Pauza traje do negdje 18.00 ili 19.00 sati. Ako niste ponjeli sendviče možete se slikati jer ne samo da su trgovine živžnim namirnicama zatvorene nego ih u krugu od par kilometara oko te dvije glavne crkve niti nema! Ako ste i ponjeli sendviče baš me živo zanima gdje ćete ih pojesti kad se jedine četiri klupe u čitavoj Padovi nalaze na mjestu direktno izloženom suncu koje nemilo prži bez daška vjetra da vas malo ofriška. Tako da nam je vrlo brzo postalo jasno zašto je većina ljudi izvaljena na travi ili podu gdje god ima i malo naznake hlada. Nevjerovatno, ali osim što nigdje nema klupa nema ni zidića na koje se može sjesti. Pa smo nas dvije šegavo zaključile da je najbolje naći neku autobusnu stanicu i tamo sjesti i praviti se da čekamo bus. Kako da ne, svaka stanica ima u prosjeku pola metra prostora za sjesti a Padova ipak ima poprilično stanovnika koji stalno čekaju bus.

I tako smo nas dvije izgubljeno lutale Padovom vrteći se u krug u potrazi za bilo kakvim mjestom za sjesti. Čak smo došle u iskušenje da sjednemo u crkvu i pravimo se da se molimo. Ali onda smo odjednom nabasale na nekakvu imitaciju parka na jednom brdašcu. Koji je čak imao i nekoliko klupa. Ali su sve bile zauzete lokalnim pijancima. I na vrhu brdašca spazim ja nešto što mi je nalikovalo na kafić. I uspentramo se tako nas dvije i naiđemo na ovo:






"Majko mila, što je ovo?!", pita se moja S. Ona je inače onako jedna pristojna i neiskvarena ženska koja je navikla na fina i ozbiljna mjesta pa nije istog časa skužila da je to rock club koji je, naravno, po danu zatvoren jer niti jedan roker koji drži do svog ugleda ne izlazi danju. Uto se pojavio jedan crnac pa se ispostavilo da je to čuvar koji nam je ljubazno objasnio da se klub otvara tek naveče a kad smo ga pitale zna li možda je li nešto u blizini otvoreno jer padamo s nogu dobile smo jedan krasan topao ljudski osmjeh i poziv da sjednemo i odmorimo se i ostanemo koliko god hoćemo. Još nas je ponudio i s pijačom i inzistirao da nešto popijemo i onda sam ja napravila nešto zbog čega bih svojoj kćeri zavrnula vratom - prihvatila sam pijaču od čovjeka kojeg prvi put u životu vidim i koji mi je mogao staviti bilo što unutra. Ipak, čovjek je donio dvije čaše i pružio mi obje pa nek izaberem koju ću. A valjda ne bi sam sebi neko sranje podvalio unutra. Toliko o mojoj razboritosti. Ipak, mogu se vaditi na smanjenu ubrojivost uzrokovanu temperaturom od 35 stupnjeva, nedostatkom hlada, umorom nakon pustih kilometra ispraznog pješačenja a niti faktor vučje gladi nije zanemariv. A molim da mi se pod olakotnu činjenicu uzme i to što sam odbila ponuđenu cigaretu. Sve u svemu, kako smo S. i ja svjetske žene, poliglote i osobe neopterećene glupostima tipa rasizam, zaziranje od ljudi drugačije boje kože i slično, odmah smo se raspričale pa je naš domaćin i spasitelj saznao da nismo iz Milana kako je (iz meni još uvijek neobjašnjivih razloga ) pomislio nego iz Croazie. O kojoj btw podosta zna. A mi smo saznale da se zove Lex i da ima 33 godine, rodom je iz Senegala. Roditelji, braća i sestre žive u Dakaru a on već šest godina radi u Padovi u komunalnom poduzeću kao čuvar. Pitao nas je da li ima kod nas rasizma i ima li miješanih parova. A mi smo njega pitale ima li prijatelja među lokalnim stanovništvom pa je rekao da ima i da nije imao većih problema premda su Talijani poprilični ksenofobi. Dame i gospodo, predstavljam vam Lexa:


Kad smo malo došle k sebi od umora pozdravile smo se s novim frendom i obećale da ćemo mu se javiti mailom. Odlučile smo pronaći bilo kakvu prčvarnicu s bilo kakvim oblikom hrane pod svaku cijenu. Pa smo na kraju pronašle neki arapski fast food i mrknule svaka po jedan kebab. Toliko o namjeri da u Italiji pojedemo neko tipično talijansko jelo. Ispostavilo se da nam je to bila najpametnija odluka tog dana jer ne samo da je kebab bio božanstven nego je i konobarica bila tipično arapski gostoljubiva. Po svoj prilici radilo se o ženi vlasnika lokala jer se čitavo vrijeme jedna mala crnokosa i crnooka curica motala po terasi. Gledajte i brišite sline:


U istom lokalu popile smo i odličnu kavu a ja sam zapalila preskupe Kim menthol cigarete za koje sam dala pet eura jer sam blesača kakva jesam zaboravila svoje Ronhill ultima kod kuće. Kad smo se tako napojile i najele već se lagano bližilo vrijeme povratka. Polako smo se počeli okupljati ispred bazilike i promatrajući i prisluškujući naše suputnike ustanovile smo da je otprilike polovica baba ostavila u crkvama po sto eura kupujući kičaste krunice, bočice za svetu vodu, kipiće svetog Ante i slične pizdarije a ostatak je spičkao isto toliko love na kineske štrace, deke, poplune i zavjese na placi koja izgleda kao ciganski vašar a ugnjezdila se nasred trga i dođe nešto kao šaka u oko. Mali detalj:





U međuvremenu smo sreli članove molitvene zajednice s početka posta. Njihov firer od vodiča postrojio ih je kao vojnike i predvodi marš i izdaje naredbe. Samo mu je falio bič da vitla njima. Meni se čini da su oni išli činiti pokoru a ne slaviti blagdan sv. Ante. Kad se sjetim da smo skoro završili u njihovom busu ledi mi se krv u žilama.

I još malo uzbuđenja za kraj: prvo nam se zagubio jedan putnik jer je zapeo u procesiji (naravno tip koji je putem najviše srao i pametovao i naravno da su na kraju bili svi krivi osim njega). A karabinjeri su nas stalno tjerali jer se autobusi na trgu ne smiju zaustavljati duže od par minuta. Nekako smo ih uspjeli šarmirati što našim poslovičnim hrvatskim šarmom i atraktivnošću, što odličnim poznavanjem talijanskog pa su nam dali još malo fore. Pa smo im poslije mahali iz busa i slali puse. A onda se vozač broj dva potpuno izgubio u pokušaju da izađe iz grada iako mu je vozač broj jedan namjestio GPS. Ali S. i ja smo tako nešto i očekivale poznavajući vozača broj dva. Nakon sat vremena vozač broj jedan uspio mu je objasniti da samo treba paziti na strelicu na uređaju koja mu pokazuje gdje i kada treba skrenuti. Inače, netko pametan iz firme odlučio je u moru šofera poslati u Padovu baš onu dvojicu koji nikad u životu tamo nisu bili.
Imali smo još jednu piš pauzu koju sam ja iskoristila tako što sam u Autogrillu kupila par slatkiša za svoje mladunče i amarette za tatu i to me zadovoljstvo koštalo 19 eura.
U najdražu Rijeku stigli smo oko ponoći mrtvi umorni od pješačenja i ukočeni od sjedenja u busu. Dočekale su nas cajke na "Delti" a ja se pitam kako to riječki rokeri dozvoljavaju.

Naravoučenije: da nije bilo crnačke gostoljubivosti i arapskog kebaba skončale bi moja frendica i ja usred Europe od gladi, žeđi i vrućine.
A kad čujem prvog žabara da pizdi kako mu je skupa kava od sedam kuna i dva deca pive od šest kuna i zašto ne rade dućani do pol noći i da mi živimo od turista a ne turisti od nas čitat ćete o tome u crnoj kronici.

I za kraj jedna poslovica koja mi se jako dopala a odnosi se na stanovnike raznih gradova u pokrajini Veneto u koju spada i Padova:
"Veneziani gran signori, padovani gran dotori, visentini magna gati, veronesi tuti mati." A kad vidim na što trošimo gomile love a doma cvilimo da je kriza i recesija rekla bih: mi Hrvati tutti matti!

Btw, ako mene pitate izlet je bio fenomenalan usprkos svemu i nek sad netko kaže da je Wind čangrizavo gunđalo.