Znala sam da će me teta Marta zvati jučer. Uvijek zove na sve rođendane i godišnjice smrti. A Windfuckera je obožavala i znala sam da će zvati za njegov rođendan. I uvijek isti ritual. Ja pobjesnim kad vidim da ona zove i prije nego što podignem slušalicu psujem sebi u bradu jer i onako sam sjebana na te dane, još mi samo fali da mi netko kopa po toj rani koja nikad neće zacijeliti. Jako puno truda i samokontrole mi treba da se ne rasplačem i onda proklinjem staračku sebičnost jer ona zove da sebi olakša a ne pita se da li sam ja raspoložena za takav razgovor. Ipak, čim se javim i čujem njen glas postidim se što sam to pomislila i na kraju mi bude jako drago što je zvala. Tako je bilo i jučer. Junački sam spriječila provalu suza kad je rekla da i nakon četiri i pol godine osjeća isti onaj očaj i bezgraničnu tugu i šok i nevjericu i nemogućnost mirenja s činjenicom da ga nema više. Ipak, uspjela sam promijeniti temu i po običaju pomesti osjećaje pod tepih.

A teta Marta je jedna sitna i krhka starica toliko nježne građe a tako čvrstog duha. A tek kako je pedantna....Nikad neću zaboraviti kad je Windfucker išao prvi (i na žalost jedini) put kod nje u Njemačku. Imao je jedno osamnaest godina ako me pamćenje ne vara. Gore je putovao s Martinim sinom i njegovom ženom u njihovom ogromnom kamperu (koji je jedva prošao kroz našu ulicu, jebote taj kamper je bio skoro veći nego moj stan).
Mama i ja smo neuspješno pokušavale zadržati suze a Illeane se čudom čudila što je to nama i takva naša reakcija joj je bila jako smiješna. Mi smo pak poslije zaključile da je ona hladna kučka (eh, ženske jezičine) i ako je njoj svejedno što su joj kćeri u Americi i vidi ih jednom u par godina nama bogme nije baš lako što nam najdraži brat i sin odlazi u bijeli svijet i još se vraća sam autobusom. Ali valjda je to vani tako, mi smo kao i Talijani vezani čitav život uz svoju djecu kao da nikad pupčana vrpca nije presječena.

Gore u Njemačkoj bio je pozvan kod tete Marte na ručak. Rođaci su mu objasnili kako se do nje dolazi i pustili ga samog da se snađe kako god zna i umije. U podne i dvije minute zvoni Windfucker na vrata a teta Marta otvara i kaže mu: Windfucker, kasniš dvije minute i ja sam već počela ručati bez tebe.
Nismo mi to teti Marti nikad zamjerili. Zapamtili smo i prepričavali kao zgodnu anegdotu i potvrdu njene izuzetne pedantnosti.

Teta Marta je više od trideset godina svako ljeto dolazila u Opatiju i odsjedala je u hotelu Royal, uvijek u istoj sobi. Kupala se svih trideset godina na istoj plaži i nikad nije ušla u more bez onih grozomornih gumenih kapa za kupanje, po mogućnosti sa našivenim cvjetovima i leptirićima i sličnim pizdarijama. Plivala je uvijek do jednog te istog mjesta i onda bi plutala na površini na način koji je mene uvijek fascinirao - tijelo ravno kao daska a glava i stopala pod pravim kutem u odnosu na tijelo.

Donosila nam je skromne poklone ali nama je bilo bitno da su iz Njemačke, wow! Windfucker je obožavao parizer s povrćem pa bi mu kupila deset deka i napisala na papir - za malog M. Moju Mamu je to izluđivalo jer nas je odgajala da sve dijelimo ali Wiffy i ja smo se sprdali na račun tog parizera. Na opći užas i zgražavanje placarica kupovala je po jednu jabuku, dva pomidora, jednu bananu.... to je u ono doba bilo kod nas nezamislivo. Voće i povrće se kupovalo u količinama nikad ispod kilograma a obični parizer je bio hrana za mačke. Toliko o mračnim vremenima.

Svirala nam je na klaviru i tjerala i mene da sviram i govorila mi kako je šteta što ne vježbam jer za razliku od nje koja svira naučeno i mehanički imam talent i daleko mekši udarac. A meni je u to vrijeme do klavira bilo stalo kao do lanjskog snjijega, bitnije mi je bilo tulumariti do zore.

Često nam je pisala duga pisma gusto tipkana sa najmanjim mogućim proredom tako da čim više stane na obje strane papira. Nikad nije pisala rukom, valjda joj je to bila profesionalna deformacija jer radila je kao tajnica čitav život. U njima nas je iscrpno obavještavala o užoj i široj rodbini i slala nam fotografije ljudi koji su nam valjda u rodu a mi zapravo nemamo blage veze tko su oni i nismo se nikad ni čuli ni vidjeli. Štedljivost i nastojanje da se obitelj drži na okupu dvije su glavne osobine tete Marte koje ja nazivam njenom "židovskom crtom". Jer teta Marta je kombinacija Mađarice i Njemačke Židovke.

A obožavali smo njena pisma pisana simpatičnim miksom njemačkog i hrvatskog s natruhama srpskog jer prije nego što su otišli u Njemačku ona i pokojni muž živjeli su neko vrijeme u Vojvodini.

Jučer je rekla nešto o čemu izbjegavam razmišljati ali je neminovno. Kaže teta Marta meni: "Jako sam oslabila, ne mogu dobro i dovoljno jesti. Proba meni lekar dati razni medikament za apetit i svaki put gleda nešto novo da izmisli za mene ali ne pomaže. Imam 38 kila. Ništa više ne mogu sama raditi, dolazi meni tri puta sedmično jedna frau da počisti i skoro svaki dan iz evengelističke crkve volonteri pa mi malo prave društvo, masiraju mi noge, nakupuju u dućan što trebam i pomognu malo po stanu." Pitam ja nju koliko ima zapravo godina a ona meni kaže - 93! I onda još kaže:"Znaš, osjećam da neću dočekati kraj ove godine. Rekla sam sinovima da moramo dogovarati oko sahrane i ne želim ništa grandiozno nego sasvim skromno. I neka me stave u dom dok ne umrem da nemaju brigu samnom jer i oni već stari i bolesni a i to znaš da stariji sin više nije dobar sa pamet (skleroza je u pitanju, a ne psihička bolest kako bi netko pomislio, op.a). Ja platim koliko mogu ali uz moju mizernu penziju to bude nedovoljno pa neka svaki doda malo. Ne bojim smrti uopšte, ipak ja već stara devedesettrogodišnja."

Kakav to mora biti osjećaj kada znaš da da si došao do samog kraja. Je li moguće uopće pomiriti se sa smrću i mirno je čekati? Meni je to prestrašno. Ali možda ja sa trideset devet godina imam drugačiji pogled na život nego devedesettrogodišnja žena. Možda je već umorna od života, možda više ne može podnjeti činjenicu da puno mlađi članovi obitelji umiru a ona je još uvijek živa pa se boji da će najstarijji sin umrijeti prije nje, možda, možda....

..."I tiho bez glasa odlaze nekud neki dragi ljudi, a gdje? Ružan san...."