30.07.2006., nedjelja

Muzej rumunjskog seljaka et al.

Photobucket - Video and Image Hosting Photobucket - Video and Image Hosting Navodno najstarija crkva u Bukureštu. Vjerojatno ne i najstariji vrt pored crkve. Ova crvena mrljica desno dolje je Iulia s leđa.

Nekoliko kuriozuma iz Bukurešta.

1. Kablovi. Prizor za protrljat oči nekoliko puta. Ono, telegrafski stup i na njemu jedno pedesetak kablova.... skoro do zemlje... grozdovi kablova. I tako na svakom ćošetu. Iulia mi je pokušala objasniti čemu to - nešto u vezi s nerazvijenom infrastrukturom - pitat ću je ponovo, zvjezdica za zanimljivost.

2. Trolley bus (trolejbus?). Okej, ovo navodno ima i u Kievu, i u Rigi i u Tallinnu (kaže jedan Ukrajinac na privremenom radu u Latviji), ali ja to prvi put vidim. Zinula sam nasred ceste tako da mi se obitelj muha mogla komotno useliti u kutnjake. Vozilo povezano na splet žica u zraku, hrani se strujom a ima kotače?! Pa koja je to greška prirode?

3. Plastični novac. Izgleda nekako čišće od papirnatog - ne upija toliko znoj, ulje i ostale kozmetičke i prehrambene proizvode - novi lei imaju prozirnu rupu malko sa strane kroz koju se može gledati.

4. Muzej rumunjskog seljaka. Potpuno blesav muzej u kojem ti objašnjavaju kako npr. nisu osvijetlili taj i taj dio jer žele da se osjećaš kao rumunjski seljak koji se po mraku vraća kući i traži križ da se pomoli uz put. Ili te uvjeravaju kako to nije običan muzej, nego je napravljen kako bi te usrećio (za to te vrijeme promatra horda čuvara iskolačenih očiju i iskeženih zuba koja urla na rumunjskom (iako su svi, baš svi posjetitelji muzeja naivni turisti poput mene, nitko, baš nitko od 50-tak čuvara tamo NE govori nijedan drugi jezik osim rumunjskog) svaki put kad im se učini da ćeš dotaknuti neki eksponat). Neki tekstovi uz izloške pisani su po sistemu slobodnih asocijacija. Npr. Ovo su stolice rumunjskog seljaka. Kad se puno stolica nađe na jednom mjestu, nešto posebno se dogodi. Ionesco je napisao dramu Stolice. Mi u Rumunjskoj smo još uvijek u zoni stolica. Na Istoku ljudi sjede na podu.
U biti pretjerujem, znaju reći "Don't touch" i "12 lei for two" (cijena ulaznice).

5. Gulp. Televizori veličine duplih plahti u svakom baru, klubu, bircu, restoranu. Izrazito neprijatno, kako bi rekao jedan moj prijatelj. Iulia je to spomenula pri uvodnom dočaravanju rumunjskog pejsaža, ali ja sam to pripisala onoj istoj osobini koju i ja brižljivo njegujem kod sebe: bezočnom pretjerivanju. A kad tamo. Carpaccio i fudbal. Pizza i vijesti. Pastrva i poljoprivredna emisija. Tabouleh i krimić. Bijelo vino i fudbal. Fudbal. Fudbal. Jebote, pa kaj nije to prvenstvo već gotovo? Ili je ovo neš kao rumunjsko prvenstvo?

6. Umalo zaboravih. Kopar. Jao, kopar je Rumunjima neš kao Latvijcima majoneza. U juhu, u kupus, posut po carpacciu, pruža svoje pipke s moje pastrve prokletnik. Sve bi mu oprostila, ali po carpacciu, gad jedan izopačeni! Možda je to utjecaj mađarske nacionalne manjine, a? Ima ga čak i u salati iz McDonaldsa. Uz rizik da zvučim kao Sir Thomas Browne ili neki od njegovih suvremenika, kopar je tako... vulgaran.

Inače, kad su oni tamo siročići u Londonu sredili tu svoju gubavu birokraciju glede moje stipendije, eto nam novog izazova. Smještaj. Poslali mi upute na sto strana - jedna od natuknica, nevino ugurana super sitnim slovima između tone drugog teksta kaže da u tim residence hallovima nema dovođenja nikoga na nikolko dana nikad. Plus da će mi sobu pregledavati jednom tjedno i da ako nije dovoljno uredna onda moram platiti posebnu globu za neurednost. Globa za neurednost? Napokon me stiže pravedna kazna.

Šala pošalica poskok zmija. Pa nema šanse da mi netko kopa po sobi. Pitam se šta im ludi Amerikanci sa svojom opsesijom s pravom na privatnost odgovaraju na takva pisamca. Možda je to kao neki test inteligencije - ako popušiš foru i pristaneš na to, sam si si kriv.
- 11:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.07.2006., petak

Zeko i jebeni potočić



Ovo je strašno. Upravo sam pukim čudom shvatila da pjesma koja je bila moja apsolutna noćna mora kad sam bila mala i koju sam, uz potoke suza, mrzila iz dna duše IMA SRETAN KRAJ. Uvijek sam se pitala kojem je sadističkom manijaku tako nešto palo na pamet kao uspavanka za djecu. A kad tamo. Check this out.

U jednoj zimskoj noći
tam gdje je visok brijeg
smrznuo se potočić i pokrio ga snijeg.
A jedan mali zeko taj potok
traži svud,
gdje je kud je nestao to njemu tišti grud.

I plače,plače zeko mal,
za potočićem tim
i žali žali zeko sad
žali srcem svim
i tužan misli zeko
da gdje je potok taj,
možda laste slijedi on
u dalek južni kraj.

a onda dodje ljeto
i snijeg se otopi
vratio se potočić
i zeko sretan bi
.

What????? Zašto mi to nitko nije rekao??????
Ali još ostaje dilema: koji će kurac zeki potok jebote? Šta kao, žedan je, pa šta nije pio snijeg čovječe? Pa mislim stvarno....

A nabasala sam i na još nekog tko je imao slično iskustvo. I čija je majka imala originalno rješenje. Izgleda da još sirote dječice nije čulo da se zeko nije naime smrzo ko i prokleti potok.
http://normalnozeznuta.mojblog.hr/permalink.aspx?id=31769

U biti, kad bolje razmislim, još uvijek mi je nepodnošljiva ta pjesma.
- 17:09 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.07.2006., četvrtak

Celra (sa kosom crtom na a)

Zaboravila sam fotić. Bijednica bijedna. Na svu sreću danas se može fotkat i sa privjeskom za ključeve a R ima mobitel koji slika bolje od mog fotića.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket La Fabrica, Celra. Pep & Maria, jedini plesači koje znam da imaju svoju nezavisnu grupu a spominju ih u Lonely planet vodiču za Barcelonu, tik uz nacionalni balet. Mal Pelo. I troje djece. I plesni studio doslovno usred ničega. I konje. I smrad stajskog gnojiva koji ide uz to.

Kazalište u kojem radimo. Celra ima oko 4 tisuće stanovnika i više javnih prostora za kulturu od Zagreba.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Plaža blizu Girone. Sant Martí d'Empúries. Kao da si u Sabunikama. Nekad te razočara nedostatak različitosti tamo gdje je očekuješ i naumio si je pročitati. Mediteran izgleda identično kao i Jadransko more. Čak je i istog okusa.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Slučajno.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Novootvorena straćara na plaži. Izazvali smo općenarodno veselje kad smo naručili mojito jer im je to bio prvi. Konobar sa slike je prašnjavim prstima prljavih noktiju iščupao svežanj mente iz obližnjeg vrta i ubacio ga u posudu, propitujući nekog prijatelja koji je sjedio za šankom kako se zapravo pravi mojito. Naravno, najčudniji mojito ikad. Dobili smo dodatnu porciju ruma i leda, nakon što smo mojito već popili jer se konobaru učinilo da je bilo premalo alkohola. Sa tonom limuna?! Naravno, najbolji mojito ikad. Drugi konobar, onaj okrenut leđima, nosio je ženske špagerice na visoku punu petu koje se vežu u križ oko zgloba. Bilo bi skroz stajliš da mu ostatak outfita nije izgledao kao da je upravo došel sa bauštele.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Svježe dagnje kao predjelo. I carpaccio od tune s octom od naranče. July nema r u sebi, što dagnje nije smetalo da budu bogato ukusne. Možda nisu čule da im u mjesecima koje nemaju r nije sezona. Kao prilog glavnom jelu, turbotu i cocklesima (nemam pojma kako se to kaže na hrvatskom, neka prefina riba i školjke), dobila sam gel kocku od svježe morske vode. R je jeo monkfish (trebala bih znati koja je to riba ali ne znam) i divlju rižu. Aaaaaaaa. Morice, plači. I trči kod Ane Ugarković.
- 16:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2006., četvrtak

Phew...

Juhu! "The Vice-Chancellor of the University of London has agreed to fund you fees at the higher level."
- 12:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.07.2006., subota

Truljenje

Opet Lisabon. Ovo su zlatne rezerve. Zapravo ja uopće nemam fotki na kojima nisu ljudi. Dosadno mi je slikat krajolik i to.

Fascinira li nekog od vas možda truljenje? Nisam baš neka super nabrijana čistilica (Anara će zdušno potvrditi) iako sam se dosta popravila od kad sam se odiljala iz roditeljske kućice. Kod mene stvari često trunu. Hrana najčešće. Evo baš danas sam se borila s jednom lubenicom. Znate li da kad lubenica trune ona proizvodi neku bjelkastu sluz (skoro kao iscjedak) koja preogavno smrdi? I razlijeva se na sve strane. Spašava me to što imam novi stan, a nove stanove je lako čistiti. Zdušno ti pomažu.

Jednom sam našla crva u krevetu. Mislim da je izrastao iz zaboravljenog sendviča koji je bio u blizini.

Sam Taylor-Wood ima jedan kratak film (prezentiran u formi i u odnosu na povijesni kontekst ulja na platnu) voća koje trune - Still Life (2001). Mislim da je trenutno u Tate Modern. Naravno da se u njenoj biografiji mogu naći "razlozi" za fascinaciju raspadanjem. Kao i u mojoj, uostalom. Ali, ono lijepo u umjetnosti je da to ne mora biti dio estetičkog užitka, niti s njim imati ikakve veze. Dakle, radi se o finom mrtvapriroda aranžmanu koji polako počinje gnjiliti i slika se mijenja. Kad ne znaš šta je posrijedi i kad si ne zamišljaš nepodnošljiv smrad, slika postaje gotovo lijepa, onako paučinastomahovinasta i sve.

There.


- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2006., četvrtak

HOBA

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Moričino kulinarsko umijeće od zadnje subote. Trebala sam doći da je zajedno pretvaramo iz smrdljive gadosti u prefino jelo, ali dašta da me moja par godina stara sposobnost da bilo gdje dođem na vrijeme i ovaj put nije iznevjerila. Zato sam kupila bugarski muškat. Ne Kozlovićev muškat ili Santa Luciu, ne Movijino Veliko Belo, ni malvaziju od Coronice (imam privatan tečaj vinskog Arta kod Dramske Teroristkinje), već onaj za dvajzdve kune na rasprodaji u Vrutku. Ili Fruteku, kako ga zove R. Primam donacije za svoju kičmu čiji popravak već postaje iritantno skup.

Nisam mogla fotku stavit okomito jer je onda razvuče ko stare pamučne babine gaće - imaš zadane dimenzije fotki na tom blog uploadu a ja se ne bum bavila researchem u području kakostavitfotkunablog, ovo je već neurokirurgija za mene. Okreni glavu ak te nervira.


- 08:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.07.2006., ponedjeljak

Sweet 16



Jupić. Probušila sam nos. Što se ne vidi na ovoj slici jer je snimljena prije. A i da nije, bušila sam drugu stranu nosa, pa se opet ne bi vidjelo. Splink. Komentari su bili ponešto predvidljivi. Kao, kae, kaj se vraćaš u pubertet i to. Pa.... kako da kažem.... malo da. HA! Pubertet mi nije bio osobito zabavan, pa nekako osjećam potrebu za njegovom redefinicijom.

Kaže mi moj najdraži glavni urednik dobronamjerno sramežljivo uviđavno kako samo on zna da će mi blog možda postati zanimljiv kad odem u London. A ja si nekako mislim... zacijelo. Sad bih tu stavila smajlić ali malo su mi ružni smajlići na blogovima pa si zamislite jedan.
- 23:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

01.07.2006., subota

OJ-RO-KAZ!



Uz prigodnu fotku Barcelone...

Dilema dana: zašto neki ljudi nalaze uvredljivim ako neki drugi ljudi pišaju po pozornici? Šta ima uvredljivo u pišanju? Ako možeš doma pišati u svoj wc nekoliko puta dnevno, zašto nalaziš osobno uvredljivim da netko piša na sceni? Kako te se to osobno dotiče?

Isti problem se pojavio prije par godina na Tjednu suvremenog plesa kad su se dvije plesačice bunile što se u predstavi Jerome Bela piša, ali su barem imale kvazimedicinsko-gadljivo obrazloženje: kao, gnjusno im je što na toj istoj pozornici ZKM-a one inače moraju plesati.... Na stranu što je to, naravno, iracionalno, jer su tu pozornicu dakako očistili poslije predstave ... Mislim, nije ni meni bilo svejedno jer smo Egi i ja mudro sjele u prvi red HNK i kad je pišalina počela onako kao prskati jer je jedna izvođačica poskakivala po njoj malo mi je išlo na bljakić. Ali uvredljivo? Kako fiziološka potreba može biti uvredljiva? Pa nije se pišalo po publici... Ja nalazim uvredljivim samo kad me netko udavi s lošom predstavom, a osobito kad o toj istoj predstavi još moram i proizvesti tekst. Do sutra ujutro. I kada recimo taj moj tekst malkice utječe na činjenicu hoće li ta osoba dobiti novce od Gradskog ureda za kulturu za idući projekt. Što ne znači samo hoće li me isprebijati s novom udav predstavom nego i hoće li imati za vodoinstalatera ili krovopokrivača.

Recimo, Maracana. Nogometno plesni spektakl za kraj Eurokaza. Borg. Ciju. Krau. Zašto? Zašto zaboga moram gledati nogomet i u kazalištu? Groar. Uvijek je lakše kad se piše o strancima, ipak njih financiraju njihovi Gradski uredi, pa onda estetičke prosudbe nemaju egzistencijalnih posljedica. Odmah se osjetim lakše.
- 11:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket