28.10.2006., subota

Bloody Barclays i kako sam kupila svoj prvi šmajser

Photobucket - Video and Image Hosting

Tropi su stigli u moju sobu. Iako me je nekoliko ljudi upozorilo na englesko opiranje korištenju grijaćih aparata, praksa se pokazala upravo suprotnom. Spavam sa široko otvorena oba prozora, gola kao puž golać i kapljice znoja love jedna drugu. Zatvorila sam sve radijatore ali toplina prodire IZ PODA. Uskoro ću biti živa skuhana. ĆOMOPU!

Meko Kuhano Meso je svašta radilo prošla dva tjedna. Uglavnom vezano uz administraciju. Mjesec sam dana ovdje i još nisam uspjela srediti sve najosnovnije stvari, kao na primjer otvoriti račun. Otvoriti račun – pis of kejk. Ne ako se zoveš Meko Kuhano Meso i nemaš englesko državljanstvo.

Zahtjev za otvaranjem računa sam podnijela još tamo 26. rujavog i od tada svaki petak provirujem u lokalnu podružnicu Barclays. Helou, kažem ja sa razoružavajućim osmijehom od jedne naušnice do druge. Helou, kažu oni sa malo manje oduševljenja. Did you?, kažem ja, ostatak rečenice nije potreban jer svi, uključujući plastične kemijske olovke i mekani sivi tapison znaju pošto sam tamo došla. No, kažu oni. When?, kažem ja. We don’t know, kažu oni.

Nakon ovih osnova engleskog, ja pomalo podivljam. Idem u drugu banku - demonstrativno kažem misleći da će sad cijela banka ničice pasti i ponuditi da mi ližu stopala. By all means – kažu oni (?!). Helou, govorimo li mi isti jezik? Vi ste Englezi, vi morate biti pristojni i dati mi sve što tražim odmah. I morate me htjeti pošto-poto zadržati kao svog klijenta obećavajući mi brda i doline i potoke i Barbie kuću. I ispričati mi se za svoju kolonijalnu prošlost. Želim sačuvati svoje stereotipe!
Nisam u Privrednoj banci Zagreb da teta čačka zube prospektom za kredit i gleda me pogledom gomolja (ne znam naravno kakav je pogled gomolja ali zvuči melodiozno, pa rekoh, tko će me spriječiti da stavim pogledom gomolja, jel tako?). Mhm. Mora da nisu čuli da su u Engleskoj. Ili da sam ja u Engleskoj. I tako dobijem lagani slom živaca i vratim se kući odlučna da promijenim banku ASAP.

Nazovem svog novostečenog prijatelja, zovimo ga Gašo (ne sasvim slučajan izbor nadimka), Engleza od samoga rođenja, koji mi u maniri pravog eko friendly animal rights za-platnene-pelene osviještenog intelektualca, kaže da obavezno odem u banku s ‘etičkim’ fokusom – The Co-operative bank. Odlično, mislim si ja, em ću imat račun, em ću bit etična. Prošlo me oduševljenje kad je teta iz slušalice rekla da će im trebati, jednako kao i apsolutno svim živim i neživim bankama po Londonu 7 do 10 dana da mi otvore račun. Ali danas je četvrtak, a uplate za stipendije su u utorak! – sad mi već lagano puca glas. Ali to ionako nije važno budući da mi ne mogu otvoriti studentski račun ako sam već u procesu otvaranja računa u nekoj drugoj banci.

R je na nekom sastanku u Manchesteru i ne javlja se na mobitel. U maglama sjećanja negdje lebdi informacija da postoji nešto kao Student support centre gdje se možeš obratiti s raznim problemima, od – fali mi moj pas i kornjača Beti do – želim upoznati englesku kraljevsku obitelj. A negdje između se valjda bave i poteškoćama otvaranja računa kad su u pitanju strani studenti. E pa sad, ne bave se ničim previše jer simpatično djevojče mlađe jedno 5 godina od mene koje tamo radi nema baš puno pojma ni o čemu (osim vjerojatno o tome kako te utješiti ako ti fali kućni ljubimac i kako doći do prijateljice od poznaničine prijateljice koja je jednom dotakla kaput princa Williama). Ali dobro, djevojče je saslušalo moj nadahnuti monolog i reklo da mogu dobiti 100 funti zajma sad odmah. Baš super mislim si ja, samo što meni treba 517 funti za platiti smještaj i 100 funti pride da imam šta za jest idućih tjedan dana.

Luckily, kažem luckily prvi put u ovom kontekstu, živim u studentskom domu faksa. Iako sam polugluha od alarama i napol skuhana, živim u studentskom domu faksa, što znači da ista institucija koja mi daje pare za smještaj i uzima pare za taj isti smještaj, pa je dogovor moguć. Fju. To je bio najlakši posao, dobiti dozvolu da platim tjedan dana kasnije. Drugi ponedjeljak, ja opet u banku. Alo, pizda vam se zauvijek sasušila jeste mi otvorili račun kreteni jedni gomoljasti (gle, evo opet ovaj gomolj, sviđa mu se ovdje)? Odgovor bijaše: Jesmo. Javila faksu broj računa, super danas je ponedjeljak, uplate idu sutra, nema frke buraz. Ponadah se da su riješene sve moje muke. Zalud.

U petak mi još nije stigla kartica i pin broj ali sam ipak krenula put banke s papirom na kojem piše da su upravo oduševljeni što sam kod njih otvorila račun. I tako, grebem ja po staklu da mi daju pare, kad oni fino – Ali vi nemate ništa na računu. Nisam dobro čula, mislim si ja, prokleti alarm. What? Kako nemam ništa na računu, trebam imati para za kupit barem stado ovaca? Pa, nemate ništa na računu, kad vam kažemo. Arlauk.

Trkom do odjela za financije na faksu – već je pola pet, petak je, i vidim kak ću danas uspješno riješiti svoj problem – ono, rozim slovima na pahorjasto oblačastom nebu piše: Kurac moj ćeš ti danas dobit svoje pare. I tak knock knock. Neka Emily tamo radi. Bok Emily daj pare. Aaa neam ja pojma to je Esther radila a Esther je već otišla doma. Gle, Emily, jebe mi se za Esther, daj pare inače ću ti poklat tu tvoju čipsom našopanu telediligiranu djecu. I sad Emily počne otvarat tamo neke knjige. Svestrano joj pomaže isto tako čipsom obogaćen Bill. E to mora da je otišlo u KHMN, jelda Bill? Da, da. E ako je otišlo u KMHN, onda nema šanse da bude prije utorka. Prevrt prevrt papir ovaj papir onaj papir. E ma neeeeeee – pa to smo mi čekom platili. Fino, daj ček pa da tvoji tinejdžeri i dalje na miru mogu gledat Teletubbiese. A, pa ček smo poslali u administraciju English & Drama Departmenta. Super Emily, ja ću sad tu fino sjedit a ti izvoli nazvat English & Drama Department i pitat ih di je moj ček, okej? Zove Emily. Kažu da nema čeka. Ma nemoj? I onda je bilo pet sati i Emily je otišla doma a ja sam otišla po šmajser.

A tako sam htjela pisati o Bobby Baker i Stelarcu. Neka, u idućoj epizodi.

- 10:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.10.2006., utorak

Babe!.. i jedan simpozij

Uglavnom stavljam svoje fotke na blog, ne zato jer me fotkanje posebno zanima, nego zato jer ne kužim uopće kako stvari funkcioniraju s autorskim pravima i ostalim, i šta smijem okačit a šta ne. Ali ovo nije moja fotka i nemam pojma čija je, dobila je mailom, pa ako se netko osjeća pokranim nek viče. Malo me podsjeća na moju bakicu koja je, kad je vidjela da sam probušila nos prokomentirala: Odi u kurac. Kaj će ti još jedna rupa, imaš ih dost? Pa evo... živjele bake i babe!

Kako sam se prijavila na jedno trideset i dvije različite mailing liste od kad sam ovdje, mailbox mi izdiše pod teretom kojekakvih bizarnih mailova i poziva na konferencije. So, ako ima neki academic out there specijaliziran za Harryja Pottera... Baš me zanima kako bi se taj proveo da pokuša aplicirati na mjesto asistenta pri Sveučilištu u Zagrebu.

I... koje je vaše polje interesa?
Harry Potter.
Mhm?
Preciznije, odnos čarobnjačke zajednice prema ekološkim pitanjima.

Ne znam jedino trebam li sad urlikati od oduševljenja ili od užasa nad ovim specifičnim propuhom unutar akademske zajednice.

CALL FOR PROPOSALS

Prophecy 2007 is an academic symposium about the Harry Potter series by J.K.
Rowling. We are seeking proposals for a variety of educational programming,
including presentations, discussion panels, round tables, workshops and
poster sessions addressing topics relevant to the books and/or the fan
community. Possible topics include, but are not limited to, the following:

- LITERATURE & MEDIA STUDIES
Character analyses, symbolism, and literary criticism; comparisons between
the Harry Potter books, their contemporaries and classic children's
literature. Critical responses to the Harry Potter franchise (books, movies,
music and merchandise) as a media and cultural phenomenon.

- SCIENCE Looking at the ways science manifests itself in the Harry Potter
series: the genetics of magic, the wizarding community's relation to
ecology, the physics of flying and Apparating, and the chemistry of potions
and alchemy.

- EDUCATION & CREATIVITY Exploring education within the books, and teaching
Harry Potter in the classroom. Learning about and experimenting with
creative writing and art.

- ARTS, HUMANITIES & SOCIAL SCIENCES Examining philosophical and religious
themes, parallels and elements within the books. Examining the Wizarding
world and its culture, policies, worldview and behaviour through the
disciplines of psychology, political science and anthropology.

- FANDOM CULTURE & EXPERIENCE Looking at the fandom as a community with its
own jargon, jokes, news, activities and events; the past and future of the
Harry Potter fandom: how it has evolved and its future. Analyses of the
fanfiction and fanart phenomena: their value as creative fiction/art;
sexuality, romance and feminism within fanworks; intellectual
property/copyright issues.


All proposals must be submitted by February 1st, 2007. For more information
on submitting your proposal, please visit our page:
http://hp2007.org/prophecy/indexx.html?page=programming/submissions

Looking for some more ideas? Please visit our programming prompts page:
http://hp2007.org/prophecy/indexx.html?page=programming/prompts

For more information on presentation styles, please visit our programming
formats page:
http://hp2007.org/prophecy/indexx.html?page=programming/formats

Further questions? Please e-mail us at fp.prophecy2007@gmail.com.


This conference is not endorsed, sanctioned or any other way supported,
directly or indirectly, by Warner Bros. Entertainment, the Harry Potter book
publishers, or J.K. Rowling and her representatives.

- 09:43 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.10.2006., ponedjeljak

Obrvice nepočupanice, dlakice izušnice

Photobucket - Video and Image Hosting U što gledam kad me alarm izbaci iz toplog kreveta.

Kako bih što dalje od svoje osobe odagnala avionsko-autobusnu katastrofu od četvrtka odlučih napisati post o Svemu. Kad bolje pogledam, tog Svega i nema tako puno.

Zadnja dva tjedna protekla su u zelenkasto/žutom svjetlu oglušujuće buke protupožarnog alarma. Život u studentskom domu nije sačekao dugo da mi pokaže svoj palucavi zmijski jezik. Naime, svaki put kad netko iz naših šest kuća koje su povezane u jednu alarmnu liniju učini nešto od sljedećeg:

1) duboko izdahne
2) ostavi otvorena vrata kupaonice za vrijeme tuširanja
3) pomisli na cigaretu
4) otvori vrata kuhinje

uključi se alarm takve jačine koja bi Davida Blunketta natjerala da progleda (više o tom liku malo docnije). Nakon toga, svi moramo u roku od dvije i pol minute izaći na cestu i tamo u izbjegličko-beskućničkom stilu jedni drugima pokazivati prnje u kojima spavamo, und sačekati da dođu vatrogasna kola. Što je, kao što možete zamisliti, traumatično iskustvo. (Uz sve te muke ne mogu zavidno ne primijetiti da neke žene izgleda spavaju našminkane, u štiklicama i dopičnjacima, jer ne znam kako bih drukčije objasnila da takve isklizavaju u ponedjeljak u 6 AM iz kuće. Osim ako se možda novi nastavci Estere, žene koja voli u produkciji Ave ne snimaju baš u našem kvartu.) Ništa od toga ja ne razumijem i nisam se raspitala ali svejedno ću ovdje prezentirati nekoliko hipoteza, jer nema smisla pričati o nečem što znaš nego baš o onom o čemu nemaš pojma.

Dakle, pretpostavljam da je alarm direktno povezan s vatrogasnom stanicom koja odmah šalje veselu četu zgođušnih momaka te da se ne može puno učiniti jednom kad se alarm oglasi. Ali majkumu, da se nešto ne može učiniti po pitanju osjetljivosti tih alarama, to mi je stvarno teško za povjerovati. Ili da bar ti momci, kad su se već navozikali okolo u finim kolima lijepe upečatljive boje ne mogu i sići iz tih vozila i pokazati nam ostatke svojih tijela u uniformi, naprimjer. Cijela bi stvar zaista bila na pragu kretenijade jer se doslovno događa dva puta dnevno, najčešće kasno navečer ili rano ujutro, kad me kojim slučajem ne bi strašno podsjećala na one uzbune na početku devedesetih. Plus bojim se da će se tim ide vuk ide vuk stilom proizvesti suprotan efekt koji bi na kraju uistinu mogao rezultirati pougljenjivanjem određenih dijelova naših studentskih (o)soba.

Sad malo o žutom tisku, inspirirana Vilenjakovim postovima. Kako se želim brzinski infilitrirati u ovo englemcko društvo, svaki dan trčkaram do Student Uniona i po pristupačnoj cijeni od 25 penija kupujem Guardian pa ga potom čitam ko da učim slova, pola dana mi ode samo na čitanje novina. Baš sam našla pravi primjer u raspravi okolo žute štampe, ali hajdmo povuć liniju Guardian – Jutarnji. Recimo da se Jutarnji pravi da je ozbiljna novina za ozbiljne, lagano lijevo nagnute osobice. I recimo da ekipa Jutarnjeg čita Guardian, što zaključujem između ostalog i zato jer su nedavno uveli Jutarnji 2, što je kao i Guardian 2 tj. G2, dakle kao neki magazin unutar novina. I tako blablabla još puno usporedbi i argumentirane analize za koju nemam ni mentalnih ni znanjskih kapaciteta a više od svega mi se to opće neda radit na mom blogu. Pa smo tako metodom preskoka došli do toga da uistinu ima smisla uspoređivati Jutarnji i Guardian. E sad postane zanimljivo (meni, naravno).

Recimo, ne može se reći da Guardian ne obiluje sitničljavim pizdarijama. Rasprave o ničemu, 274 kolumne u kojima svaki papak ili papkica ima svoje jebeno mišljenje s kojim mora upoznat svijet (da, skoro kao ovaj blog uz omanju razliku u broju čitača i pisalačkoj virtuoznosti) i pregršt kvazihumoristično-osobnog materijala tipa kako sam svoju četiristogodišnju babu pokušavala naučiti da koristi kreditnu karticu (gle, baš kao ovaj blog uz omanju razliku u broju čitača i pisalačkoj virtuoznosti). I sramotne, upravo sramotne plesne kritike (joj deca, tak su bili krasni ti kaj plešeju samo u engleskoj varijanti). Ali dobro sad. Neki dan mi je baš zapeo za oko tekst Simona Millsa o obrvama i ostalim dlakavostima sredovječnih muškaraca inspiriran obrvama Davida Camerona (taj je tip na čelu opozicije, tj. torijevaca i nedavno je lansirao projekt webcameron u kojem se njegove dogodovštine, što privatne što javne, mogu pratiti kao neka verzija Big Brothera). Iako nisam uspjela pohvatati sve suptilne nijanse, bilo mi je prilično jasno da se ovdje radi o nevjerojatno duhovitoj hard core (jer je suptilna) zajebanciji na račun sebe-obožavalačkog sleazy slimy Camerona koji se vrlo uspješno bavi analno-političkim sportovima. Koliko god bio silly po temi kojom se prividno bavi, jasno je da je tekst upravo predivan komentar, u dobroj staroj tradiciji Jonathana Swifta, suvremenog ”modusa (britanske) javnosti” i da se iz njega da naslutiti strašno puno, čak i komentar na dugogodišnju potpunu pomućenost opozicije Labour – Konzervativna stranka. Naravno da se puno toga krije i u svađi Ive Majoli i para Nobilo-Cetinski, ali zašto zaboga to moram čitati u obliku udarne vijesti svaki kurčevi dan u rubrici Kultura i život a ne u obliku, recimo, simpatične i nepodnošljivo smiješne analize u stilu moje drage Mimzi Glorije Scott za koju bi dotična dobila puno para umjesto da mora živjeti na kraju svijeta i ložiti se na drva potpomognuta penzijom svoje bake?

Sad sam išla provjeriti na brzinu šta je danas glavna vijest na web stranici Kulture i života u Jutarnjem i dašta – što misli neka Gianna o tome što je Simon zažvalio Yameisy u Big Brotheru. Quod erat demonstrandum.

- 11:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

12.10.2006., četvrtak

Zašto, o, zašto???

Photobucket - Video and Image Hosting

S tugom u srcu i boli... hm... isto u srcu objavljujemo da je autorica ovog bloga, poznatija pod imenom Idiotska Jebeno Glupa Bolesna Krava uspjela prvi puta u svom životu ispušit avion. I to ne bilo koji avion, nego avijon koji ju je trebao odvesti na vjenčanje njene predrage prijateljice Stijene Box koja je ne samo jedna članica Kokošje Čete, nego i PRVA iz Kokošje Čete koja će se, kako bi to ona sama lijepo rekla, ”uzet”. IJGBK ide sad tupo zuriti u vanilin bijeli zid svoje sobe i u sitne detalje zamišljati kako će uspjeti propustiti strašno važan dan u životu jako joj važne osobe.
- 11:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.10.2006., srijeda

O žgancima, uglavnom



Postoji jedna nezgodna tramputica (to je kao stramputica ali dolazi od pridjeva trapava i imenice stramputica i uključuje vlastitu odgovornost za spoticanje) po kojoj se opliću oni koji puno putuju po raznim zemaljama. Tramputica se može podvesti pod vrstu logičke pogreške prebrzog zaključivanja s pojedinačnih primjera na opće. Nema većih stereotipičara od ljudi koji puno putuju (pažljivom čitatelju neće promaći da je i ovo što ja sad tu pletem jedan od tih stereotipa, baš šteta što sam ja jedini pažljivi čitatelj svog bloga, neka nas dvije: ja i ja, odgonetavamo samo sebi postavljene zagonetke). Oni su rasplodni konji stereotipa. Ona baba tamo koja nam je donijela salatu je imala ružnu pregaču umrljanu prasećom krvi. Ergo, svi Talijani imaju ružne pregače umrljane prasećom krvi. Pa naravno da to nitko ne bi pomislio, ho ho ho. Hm da. Ali bi. Bibibi. Jednostavno zato što to dođe nekako prirodno, stereotipi se upravo sami stvaraju, rastu ko gnoj iz netretiranih rana nigerijske dječice. I kak je u Letoniji? A joj u Letoniji (pismeni ljudi koji nisu Francuzi tu zemlju zovu Litva) ti svi jedu majonezu fuj. I onda se izvlače razna iskustva. Ja kad sam bijo u Klaipedi jeo sam samo majonezu jebote. Kad ti kažem. Deset dana. Šta god da su donijeli bilo je s majonezom, tako mi maslina punjenih inćunima.

Zašto ja sad ospičim o tome? Zato jer mi je crveno neugodno što sam napisala u prošlom postu: zgodan je ko da nije Englez. I što inače pišem ko pravi jednostanični bičaš (jel to postoji?) sporomisleći, zemlja Engleza ovo zemlja Engleza ono, balkanoidno this balkanoidno that. Mrzim to. Mrzim mrzim mrzim mrzim to. Prezirem kad se to radi. Dođe mi da nekom (u ovom slučaju sebi) zabijem šaku u zube. Koji to kurac znači? To je potpuno prazna rečenica. Mislim ja sam u Litvi stvarno stalno jela majonezu. Ali govori li to išta o Litvi? Možda sam samo nabasala na takve restorane. Možda nisam imala sreće. Možda mi se mozak zamračio od nekih supstanci pa mi se majoneza priviđala i tamo gdje je bio sos od rapadajza. Čak i da se u Litvi kupa u majonezi, svejedno ne bi bilo sasvim pravedno povući znak jednakosti između Blitve i majoneze.

Prvi put kad sam na vlastitoj koži bolno osvijestila gadosti stereotipizacije bilo je kad je izvjesni Nijemac, tada u statusu mog dečka, lagano sažalno, lagano prezrivo rekao kako tipično ”slavenski” stavljam previše šminke. (mala napomena: šminkam se otprilike dva puta tjedno a na šminku dajem para koliko i dobrovoljnih priloga u Hrvatsku stranku prava, što izrazito nervira moju kozmetički osviještenu prijateljicu Blanche. Pusa, draga.). Tipa, mi smo u zapadnom svijetu (čitaj civilizaciji) skužili da šminka ne određuje čovjeka, nego da je bitno ono što je unutra. Na ovom mjestu vidjela sam zvjezdice, a kraj našoj vezi je došao brže od treptaja oka (To nije sasvim istina, došao je jedno dva mjeseca kasnije jer je Nijemac imao nekih drugih kvaliteta, koje nisu imale veze sa musakom u sivostaničnom predjelu.)

Akter episode dva opet je bio Nijemac – sjedismo mi u tajlandskom restoranu blizu centra Bruxellesa kadli će on: znaš, mi na Zapadu čekamo da prvo dobijemo račun, pa tek onda izvadimo novčanik (što je bio, očito, komentar na činjenicu da sam izvadila novčanik prije vremena). E sad, to što ja nisam odveć pristojna osoba, i što većinu stvari vezanih uz bonton, manire i slično ne obavljam ni korektno, a kamoli pošteno, to bih ipak pripisala SAMO SVOJIM ZASLUGAMA, za koje sam se krvavo borila, a ne svom porijeklu ili svojoj naciji. Najpristojnija osoba koja hoda ovom našom planetom je moja prijateljica Lo, prava Rvatica, što će potvrditi ne samo sve ostale iz naše male Kokošje čete nego i svi koji je poznaju.

Al šta sad s tim stereotipima. Pa smiješni su jebote. Nekako bi mi bilo suho kad ne bih mogla tu i tamo napisati kako Nijemci nemaju smisao za humor ili kako Hrvati u odnosu na Srbe više naginju tendenciji da progutaju metlu.
Ali me onda i uhvati grižnja savjest uzrokovana godinama studiranja – fuj to fuj to. I tak, gore dole.

Upoznala sam ostale postdiplomante s ove moje godine. Svi su pristojno stajali sa strane na prijemu dobrodošlice, na metar od stola sa sendvičima, samo sam ja, prstiju temeljito obloženih majonezom već u prvoj minuti, nalijevala naizmjence crno pa bijelo vino pa crno pa bijelo i između slagala redove sendviča koji su bili veličine nokta. Nema smisla pojest samo jedan, jel tako? Ne stigneš ni osjetit okus. A baš mi je dobro došlo što se ovdje, za razliku od recimo kajaznam kazališnih premijera u Hrvatskoj, nitko ne laktari oko stola kako bi, što u sebe, što u plastičnu vrećicu ili specijalno za te prilike opremljen džep utrpao mjesečnu zalihu besplatnih namirnica. Ili barem zalihu do iduće premijere. Ovdje je vrlo zahvalno biti pohlepno prase. Ponovit ću još jednom, da ne bi bilo zabune. Ni najmanje se ne zgražam nad prasećim običajima, ja sam ona što istrčava iz dvorane čim premijera završi kako bih u sebe stavila što više biločega. Da se na premijerama dijele žganci, ja bih se laktarila da natrpam u sebe što više žute smjese, ko da sam kruha gladna.

Prati me nelagodan osjećaj da je ova ekipa, barem što se tiče frajera, on the social misfits side (gle ko se javio, žgancožderka!). Jes da sam naporan, dosadan i nesigurno-uobražen (neobično česta kombinacija iako kontradiktorna) ali ću imat PhD pa ću odma dobit 30 bodova na društvenoj ljestvici i morat ćeš se družiti sa mnom. Kako da ne. Jedan je razvalio sljedeću teoriju, trijezan naime, sva sreća da sam ja već tad bila pijana pa je to što sam mu se smijala u lice bilo shvaćeno kao cerek balkanske (evo je opet! evo je!) pijandure: evo, mi što smo se sad tu upisali, mi smo već odma sad super, ne moramo ni završit taj doktorat, mi smo, ej, među izabranima. Oh dear. Sjetim se odmah onog Dilberta kad osoba A koja je studirala komparativnu književnost kaže osobi B koja je studirala neku inačicu ETF-a (slobodan prijevod po sjećanju): Oš mi sredit komp? Osoba B: Nema frke. Oš ti meni očistit kamenac s kade? Osoba A: Jes ti normalan? Osoba B: Pa kad si studirao komparativnu književnost. Toliko o neophodnosti te i sličnih struka za boljitak čovječanstva. A i inače, nema tih doktorata, beba, koji će od tebe napraviti osobu pored koje će se ljudi osjećati ugodno. Možda da manje tih žganaca utrpavaš u sebe. I ne mora baš SVAKA čaša vina koja nevino stoji na stolu bit tvoja, porky piggy bess.

Priznajem, potpuno sam fascinirana socijalnim idiotima. Postoje brojni razlozi za to. Jedan je, zamislite, baš taj da sam i ja dobar dio života bila jedan odličan primjerak istog. Onak, ja se ne bi družila sa sobom kad sam imala šesnaest. A to je onda kao i s pušačima koji to više nisu, daleko su gori anti-pušački manijaci koji pronose svjetlo spoznaje drugima od onih koji nikad nisu pušili. Drugi je taj, što je svakog u životu zakačio barem trenutak socijalnog idiotizma, kad su se ljudi pored nas osjećali strašno neugodno. E, sad, povremeni socijalni idiotizam je normalan, rekla bih ja doktorka. Ali zapravo ne govorim o tome. Pravi socijalni idioti ne znaju da su socijalni idioti. Oni najčešće misle da baš kuže ljude, ono, sve im je jasno u pičku materinu. I nema šanse da oni imaju nekakve veze s tim što ih ljudi izbjegavaju kao rotweillere.

- 09:24 - Komentari (21) - Isprintaj - #

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket