Kruh i gobleni
|
Jučer sam jednog dragog prijatelja Smotanog Sentimentalnog Sveznalicu (koji, inače, nikad ništa ne lajka na fejsu niti igdje drugdje, već mi komentarom razveseli dan i tjedan i mjesec i ljudsko postojanje općenito) trenutno na pečalbi u Bostonu, uvjeravala u blagodati google readera. Kako su mi postavke takve da me se ne može naći google pretragom, morala sam mu poslati link na stranicu sa svojim šeranim stvarima da bismo se povezali. Šviznula sam od potrage za tim linkom jer mi je oduzela skoro sat vremena – bila je to jedna od onih situacija kada tupavo žmirkate u ekran bivajući bolno svjesni da vam rješenje pleše trbušni ples na nosu uz luđački kez. Poželite se pojesti počevši od lijeve potkoljenice, preskačući dupe od narančine kore. Kada sam ga konačno našla, i spremila ostatke nepojedenog slatkog mesa u zamrzivač za sutra, malo sam ćirnula na taj svoj feed. Budući da sve šeram na friendfeedu preko bookmarkleta, greader šer mi je prilično suhonjav, gotovo da ni ne postoji. Ipak, jedna od stvar koju jesam šerala, rad je Catherine McEver Embroidered Wonder Bread. O njemu sam još proljetost željela pisati, ali, znate, proljetos je bilo ono vrijeme kada sam opsesivno skupljala riječi za zimnicu a sad to vrijeme VIŠE NIJE. [Šreća sa š. Šuškavo oduševljenje koje švakim danom postaje šve veće. Šloboda!]. Ganuo me je taj rad. Pažljivi nepostojeći čitatelj ovog bloga sigurno je primijetio da barem u svakom trećem postu spomenem neki goblen, tabletić, macramé ili neku sličnu čipkovitost. Imam ambivalentan odnos prema ručnom radu. Imaš ambivalentan odnos prema svemu, Una - šapće mi pažljivi nepostojeći čitatelj ovog bloga kolutajući očima - kako je ovo drugačije, molim te? Pa, nije drugačije - kažem ja tapšajući ga po nepostojećem lijevom ramenu malko prečvrsto, sve dok me ne počne boljeti postojeća desna ruka. Gobleni, ručni rad, pletenje – sve mi je to dugo vremena bilo simbol najgoreg kiča i neukusa. Povezivala sam ih s patrijarhatom i vezivanjem žena za kuću, zadahom privatnog i obiteljskog u onom duboko ograničavajućem smislu, besmislenim picajzliranjem koje je toliko opsjednuto detaljima da mu cjelina može pišati po glavi bez da uopće primijeti. Goblene, bila sam uvjerena, vole oni koji misle da je umjetnost filigranstvo i mjere kvalitetu umjetničkog djela brojem povučenih linija kistom. Goblen je druga riječ za sve ono što ja duboko prezirem – tu univerzalnu provincijalnost ljudske rase, tu pettiness i trivijalnost, trač koji ne ide za tim da analizira odnose i situacije pokušavajući doći do nekog uvida, već je sam sebi primaran cilj. Ali opet, baka mi je voljela goblene i imala ih je posvuda. Druga baka nam je plela rukavice i šalove cijeli život. Obje su te žene ostale udovice sa po dvoje maloljetne djece, jedna od njih čak nikada nije ni radila prije smrti muža, a svo četvero djece su završili fakultete (ne mislim da je završavanje fakulteta nevjerojatno bitno samo po sebi, već to spominjem u financijskom kontekstu – kao samohrane majke tinejdžera šezdesetih godina prošlog stoljeća uspjele su ih financijski toliko zaštititi sa po JEDNOM svojom plaćom da nitko od njih četvero nije bio prisiljen ići raditi već su mogli ići na fakultet. NESUMNJIVO I ZATO ŠTO JE OBRAZOVANJE TADA BILO BESPLATNO. NUDGE NUDGE WINK FUCKING WINK). Rachel plete. Ali, možda najzanimljivije od svega, moj tetak, dugogodišnji ravnatelj jednog od riječkih zavoda HAZU, jedini strastveni obožavatelj nogometa u obitelji koja je inače genetski apsolutno i nepobitno alergična na nogomet [bratić s druge obiteljske strane, režiser dokumentarnih filmova, bi mi sad kopačkom uneredio frizuru da ovo čita jer je i on naime obožavatelj nogometa] - on je također pasionirano izrađivao goblene. A ako će mi od nečeg srce poskočiti, onda je to paradoks – volim paradokse kao što drugi ljudi vole šnicle. S time da su mi rodni paradoksi specijalna poslastica – to su paradoksi s preljevom od čokolade i puno šlaga od punomasnog vrhnja. Dakle taj moj tetak, obožavatelj nogometa uz koji se često veže nasilništvo, nacionalizam, primitivizam, idiotluk, agresivnost, i ostale karakteristike mačo kulture, jednom rječju zdravkomamićizam, bi lijepo, kada bi se vratio s utakmice, a prije nego što će se posvetiti povijesti prezimena u Kastvu, išo si nabost jedan goblenić. Mislim, jebiga, sad dođe ono srce internetsko od zagrade i trojke, nema šta drugo. Jasno mi je, nogomet je danas postao glavna kul zanimacija nove ljevičarske intelektualne elite, i naravno da nema ništa esencijalno u nogometu što ga veže uz mačo konstrukte, i drago mi je da je tako, super, oglićno, nadam se da će i dalje privlačiti simpatične štrebere. I sigurna sam da uz mog tetka postoji još cijeli niz muškaraca koji su izrađivali goblene, možda postoji i Reclaim the Goblen muški klub, dapače, mora da je netko o tome već napisao doktorat, ali, priznat ćete bez da vam zavrnem ruku u indijanskoj vatri, da cijela stvar nije baš tako česta. So, anyway, osim onog krutog NO GOBLEN EVER mjesta, razvila sam i meko mjesto za goblene i ručni rad u svom srcu i nisam više tako sklona vezivati ih isključivo uz ONO NAJGORE ŠTO JE LJUDSKA RASA IKAD DALA. Dapače, mislim da će mi Deborah pokazati osnove pletenja na vikendu s geekovima u Moravicama idući vikend, pa da si opletem jedan šalić. Nego, Catherine McEver i njen goblen kruh.   Ne znam što me više privlači u tom radu, ali bit će da se ipak radi o nekoj karakteristici namjerne pogrešnosti – sve s tim radom je posve krivo. Organska podloga od mekog, gnjusnog, spužvastog industrijskog američkog kruha, koja će, doduše, zbog količine EE-ova i sintetike trajati valjda duže od same McEver, ali koja je ipak namijenjena konzumaciji, i, posljedično, raspadanju, mrvljenju, trošenju. Ta bi organska podloga trebala biti sve samo ne estetski objekt, sve samo ne fascinacija formom. I onda konac, pažljivo i mukotrpno provlačen kroz te meke rupice. Taj nas konac upućuje na strukturu kruha, tjera nas da kruh odjednom gledamo drugačije, prisiljava nas da vidimo njegovu formu, ne-materijalnost, ne-organskost. McEver povezuje dva pola ženskog rodnog konstrukta – hranu i kukičanje - osnove domaćinstva, na način koji ih uznemiruje i očuđuje. Samo luda žena bi tako nešto napravila, samo žena koja je namjerno posve nakrivo shvatila ono što se generacijama prenosilo kao ženska mudrost: kuhanje i pletenje. Upravo se takva žena, koja je namjerno izabrala ono što se naizgled doima kao ludilo, koja ga je racionalno pretvorila u svoj umjetnički rad, u konačnici, može oduprijeti toj užasnoj prisili roda. |
