03.05.2020., nedjelja

Irina Pažameta: Roko i njegova tajna

Franka je bezglavo jurila kamenitom uličicom. Negdje usput uz neki kamen zapela je i ostala njena japanka, jedino što je toga ljeta od ustiju otrgla za svoje veselje. Znoj joj se cijedio niz bijelo, kao kreč bijelo lišce. Derala se iz sve snage: "Nestao je moj Roko! Jeste li vidjeli moga maloga?"
Baba Luce, stara ludača koja godinama sjedi ispred kućnih vrata dok joj palmino lišće vazda mlati po glavi, izgovori tiho:"Odvela ga je gospoja u biloj vešti." Nitko je ne čuje, a Franka babu Luce, svoju svekrvu, gleda samo kad joj prinosi šalicu mlake juhe. Juha ne smije biti u tanjuru jer stara sve prolije i ne smije biti vruća jer će se sigurno opeći. I tako, nitko babu ne čuje, a Luce sama sa sobom razgovara, vazda spominje "brod od karte" koji je potonuo i ponavlja da je ona ipak vidjela maloga Roka i bilu vilu. Svi su istrčali iz kuća. Razdvojili se u trenu, jedni odoše žurno prema groblju, drugi daleko navrh brda prema tvrđavi, djeca i starci prema moru i po svim dvorištima. A Roka nigdje, kao da ga je zemlja progutala. Sve do duboko u noć, s feralićima i psima pretražiše sva napuštena polja ne bi li ih Roko čuo ili vidio. Ništa se dobro ne dogodi, ni idućeg niti sljedećih dana i Franka završi u postelji. Govorili su ljudi da će umrijeti od tuge u bunilu i vrućici...
Luce odjednom postade pametnija, donosi Franki juhu, meće obloge na prsa, kuha čaj od kamilice i ne razgovara više sama sa sobom. Ona samo čeka da se vrati mali i moli Svemogućeg, jer samo On zna gdje je bila gospoja odvela Roka. Franka ne razgovara ni sa kim, ne pita više za Roka, samo netremice gleda u babu Luce koja danonoćno sjedi uz njenu postelju kao da se boji da će joj opet Netko strašan i nepoznat oteti jedino što ima - nevjestu Franku. Franka u jednom trenutku prereže mrak suludim krikom: "Zašto šutite, Luce, govorite nešto za ime Božje! Pričajte mi onu ćaknutu ljubavnu priču koja je svaki put drugačija; ili su to ipak bile dvije priče i svaka se dogodila u svojem vremenu? Samo pričajte! Nije važna istina!”
Franka treba onu staru šempjastu Luce, misli da bi je samo njeno ludilo moglo odvući od uklete stvarnosti bez Roka. Možda bi se iz košmara njenih misli i baba Lucine bezglavosti mogao iznaći odgovor na vječito pitanje - tko je bio Rokov djed? Je li to bio čovjek iz prve Lucine priče, čovjek iz druge ili ipak netko treći kojega ona nikada nije spomenula. Pričali su zlobnici na otoku da ju je "opalija" neki moreplovac pa je netko mlad i šašav izmislio da se dotični gad zvao Corto Maltese. Tako Tihomilu, Rokovom ocu, ostade nadimak Maltese. Nitko nije znao otkuda to ime, no dobro se uklopilo u jednostavno življenje ljudi na otoku - moreplovac - Malta - Maltese. E taj ubogi Maltese umire mlad, navodno od ujeda bijesnog psa. Pričali su ljudi da je u bolnici posve poludio i mokrio male psiće pa je netko povjerovao i u tu priču.
I što se poslije svega moglo dogoditi osim da Franka ostane sama s tom užasnom popudbinom i jadnom Lucom na vratu? ”Hajde, Luce, pričajte mi svoje priče o nesretnim ljubavima, iskrcajte svoj rasuti teret iz papirnatog broda koji spominjete. Nikome neću reći, ionako mi nema života bez Roka, a ni Vama bez mene.”
Luce prevrće po glavi Frankine riječi, nije joj drago što je čula, no ipak sklopljenih ruku na prsima i potpuno svoja mirno će reći: ”Bila sam mlada i šesna i dva su me čovika volila. Za prvoga sam bila premlada pa me taj čuva, čeka da narastem i pobjega u Njemačku da zaradi za naš život. Kasnije su neki pričali da je bio neprijatelj od države i da su ga ubili zli ljudi. Nisam ti ja razumila kako netko tko se toliko želi vratiti doma može biti neprijatelj. Zva se Stipe, ni za grob mu ne znam, a rado bi mu cvit odnila. ”
”A poslije, što je bilo poslije?” Franka mora saznati tko je bio taj drugi čovjek kojemu je Luce rodila sina. Sada je trenutak , sada i možda nikada više jer Luce može brzo otploviti na svom papirnatom brodu. Možda je taj Netko došao po Roka? Ljudi kažu da je sve moguće...
“Poslije sam,” nastavlja Luce svoju priču, “puno volila Ivana. On je mora poć na brod od karte (tako ga je zva jer je bio loš), javlja se ponekad iz svita i doša je predame kad je potrošija život i sve što je steka. Mene čovik ni pripozna i pita me za Luce. Rekla sam mu: umrla je sritna. Nisam mu htila reč da smo imali sina, da se zva Tihomil i da je umra isto ka ludi pas. Bilo me sram, Franka. I tako sam imala sve i ništa u isto vrime.”
Najednom postade jasno zašto se po kućama kao zamazani biljac vukla priča o mornaru koji je Luci napravio mulca. Da bude još gore, taj je nesretnik “podario” sina mladoj udovici Anki. Pričalo se da je nju Luce otjerala s kućnog praga i da je potom jadnica vrlo brzo pobjegla s otoka...
Ma opravdavao se taj poslije da je jako volio Anku, da ništa nije mogao jer je siromah, da ju je želio poštedjeti sramote i svašta još, a sve bi jednako nemušto. Znalo se da je nije doveo kući jer mu Luce nije dala blagoslov i tu je bio kraj njihovoj priči. Jele koja inače sakuplja trave i tumači snove, ispriča i san o Roku pa i ona doda ulje na vatru. Kao, sanjala je Jele da je došla Anka sva u bijelom kao neka dobra vila i povela dijete sa sobom da se osveti Franki, kad već ništa nije mogla učiniti ludom Tihomilu. Ljudi se odmah složiše da niti jedan Jelin san nije bio bez razloga. Strah je nadišao ono malo zdravog rasuđivanja, uvukao se u kosti: “Svuda je prisutan Božji prst, treba biti dobar jer se sve vraća i sve plaća! Bit će uvijek ribe za dobre ljude, a zli će od dobrih ribu iskati.” Govorili su starci, a mladi su uvukli rogove i zašutjeli.
Za Franku koja je došla izdaleka na otok, gdje je svatko svakome rođak, govorili su da je u kuću babe Luce donijela zdravu krv. Ranije je živjela podno planine, njeni su bili dugovijeki i siromašni ljudi zdravog duha. Takav će biti i njen Roko, mislila je. Uostalom, nalikuje njenom ocu i nimalo ne sliči na svog slabašnog oca Tihomila.
Ujutro je Franka teško ustala, zavezala kosu u repić, vukla se po kući kao puž bez kućice i ostavljala za sobom ružan trag nesreće. Iza nje, kao sjena, šljapkala je Luce u prevelikim papučama, da je pridrži ako pada, da je sastavi ako pukne popola. Franka je zastala, okrenuta prema Luci sasvim pribrano izgovorila je prvu toplu riječ za Luce: “Pustite me, majko, i dosad sam bila sama. Sve Vi znate, sve ste vidjeli i sve čuli. Vi ste došli po mene izdaleka, htjeli ste djevojku, koja će roditi sretno dijete. Niste u svojoj kući željeli Anku koja je ranije bila nečija žena, a ja sam sigurna da je tu nesretnicu Tihomil volio više od svega. Sjećate li se, Luce, da me sto puta nazvao Ankom, a onda bi prestrašen i kukavan kakav je bio samo ponavljao:“Ispala mi slova.” Nikada Franka ne bi izbrisala Anku, nikada, Luce, da smo i sto godina proživjeli zajedno. Ništa Vi ne znate o svom sinu! Vašom krivnjom, samo Vaš sin nije znao plivati dok su njegovi dečki skakali s visoke stijene, pa je on skočio da jednom bude isti. Jeste li znali da ga je tada spasio kum Matija i da ga je lud od bijesa tukao nogom u guzicu sve do Vaše kuće. Otjerali ste i Anku da ga “sačuvate” od nevolje i doveli ste mene, drugu nevolju. Ne krivim Vas, Luce, svojom sam voljom došla na otok. Dojadila mi je pustoš, brat koji je samo čekao da nestanem i da roditeljsku kuću pretvori u prenoćište za planinare. Od toga zla sam ja pobjegla. Zbog njega sam došla k Vama. Sada smo ostale nas dvije i nikoga više nema uz nas ni protiv nas. Nikoga više nije briga kako je Maltese umro, a Vi ste stavili na glavu crni facol samo da Vas više ne pitaju o njegovom ludilu. Ma kakvo ludilo, majko?! Gdje je taj pas kojega nitko nije vidio, otkuda je došao, kuda je nestao, je li ga netko ubio? Puno i previše razmišljala sam ja o svemu tom što nas je znašlo. Čitala sam da su se nekada mladi slabašni ljudi poput Tihomila razbolijevali od žalosti i potom umirali od srca. To se njemu dogodilo. Bog neka mu grijehe oprosti!
Jeste li Vi, Luce, izmislili priču o bijesnom psu da olakšate savjest? Kažite mi, neka konačno sve postane jasno!”
Luce je zastala ispred Franke u čudnoj grimasi bijesa i bola, stisnutih usta i razrogačenih očiju poletjela je da je udari. Franka je zadržala njene nemoćne podignute ruke i mirno je posjela na stolicu. Stara je ostala kao prikovana, užasnuta onim što se maločas dogodilo.
Dani su se nizali u nijemom čekanju na Rokov povratak.
Luce se vratila na stepenice ispred kuće, pod isto palmino lišće i izgledalo je kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. I dalje nije ni sa kim razgovarala, pa ni s Frankom koja je opet donosila mlaku juhu u velikoj šalici. Sve je naizgled bilo isto samo se Franki činilo da je Lucin papirnati brod zauvijek nestao i da ga više ni šaptom neće spomenuti.
Vrijeme je curilo kao pješčani sat iz dana u noć, iz noći u dan i na kraju jednoga jutra na mjestu babe Luce sjedio je Roko. Činio se strašno sitan. Odnijela ga je u kuću. Ništa nije znao reći.
Možda će jednoga dana, mislila si Franka, vrijeme otkriti Rokovu tajnu.


Irina Pažameta rođena je u Peći 1941. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nakon studija radila je kraće vrijeme kao lektor u "Večernjem listu", a kasnije i kao profesor hrvatskoga jezika. Od 1968. godine, zaposlena je u ljepotici na Marulićevom trgu - Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Posao urednice Hrvatske bibliografije, Niza A - Knjige ostaje njen izbor. Dobitnica je nagrade "Matko Rojnić" za rad i doprinos u razvoju Knjižnice. Knjižničarska je savjetnica.


p.s. Još je jedna Irinina priča objavljena na mom blogu, vidi https://blog.dnevnik.hr/whiteflesh/2020/05/1632288213/irina-pazameta-slucajnost.html


- 10:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Irina Pažameta: Slučajnost

Iz prve knjige Irine Pažamete Put ili Nije sve kako se čini objavljene u Zagrebu, 2015.

Slučajnost

Kupila je neku čudnu knjigu žutog omota o kojoj se dosta pričalo tih dana. Ostavljena je na najvišoj polici za neko drugo vrijeme, ako ga ikada bude. Dugo se žutjela nedirnuta, između ostalih knjiga. “Ji đing: knjiga promjene”, piše i na hrptu. Nije to spominjala Zdravki. Smijala bi se. Nije ona bila od tih. Nedohvatljivo je nedohvatljivo - i što s tim? Tako bi rekla. Nije ni njeno ime bilo Zdravka. Tako ju je nazvao H. Zbog zvonkog smijeha i predanosti životu. Vjerojatno zato. I lijepo je pjevala i često započinjala isto: “Prvo ćemo - “Onu moju”, tako ju je zvala. Sve je bilo baš dobro s njom! Šampanjac u sunčano jutro i blistava rijeka i miris otave na pokošenoj livadi. Po tko zna koji put, vraćale su se iz šetnje dok su djeca jurila ispred njih. Ona s velikim svežnjem makova i ivančica, Zdravka s dvije-tri grančice u ruci. Zdravka je rekla umorno: “Imamo dosta i previše za veliki glineni ćup. Ja se više ne mogu saginjati.” Ništa slično, sve do tog trena, Ona nije htjela čuti. Znala je, ipak, život je bacio loše karte na stol i ništa više nije bilo nemoguće. Preplavio ju je bijes, nestajalo je tlo pod nogama, kao da je samo nebo ispljunulo tu nepravdu. Neka oštra bol, nož joj je zabijen u utrobu, kao da netko okreće i okreće njegovu oštricu.

Sjedi u predvečerje za stolom na kojem je, draga joj, ukrasna petrolejska svjetiljka i samo tajnovita žuta knjiga. Gledala je kako gotovo nevidljivo teče rijeka prema istoku i kako lagano plutaju žuti listići vrbe, kao zlatni tepih, pomno prostrt samo uz suprotnu obalu. Sve kao da je požutjelo. Otvorila je knjigu, trebala je odgovor. Od svih mogućih, dobila je jedan, jasan i zloslutan. Tišina je postala još tjeskobnija. Nikome o tome nije govorila.

Vrijeme, ta prokleta avet, nije bilo na Zdravkinoj strani. Nije uspjela uteći… Sutradan, zastala je na trenutak bespomoćno pred vratima još zatvorene cvjećarnice da naruči vijenac, samo od plavih i bijelih različaka. Za Zdravku.

Mora ući. Ona zna da mora odmah ući! Žena sa šalicom jutarnje kave u ruci na njenu molbu, ipak je bezvoljno otvorila vrata. “Sjednite, prvo ćemo čuti vijesti. Rano je.” Uključila je radio. Malim dućanom punim šarenog cvijeća zavrištala je Zdravkina uvijek prva pjesma. Ona nije mogla prešutjeti, a žena je rekla: “Zamislite, baš je to čudno!” Čudno ili ne, tako je bilo!

Kad je sve završilo, došla je u Zdravkinu sobu. Sve je još bilo netaknuto i njen je jutarnji ogrtač još čekao odložen preko stolice. Kao da se upravo presvukla i izašla u grad u svijetloplavim trapericama. Na stolu, u plitkom tanjuriću ostala je ogrlica s potrganom kopčom. Prozor je otvoren, sunčan je dan, čak i prostor odiše vedrinom. Kroz glavu joj projuri slika - one u istoj ovoj sobi, Zdravka pršti od smijeha, nešto je vani ugledala. Pita je: “Zar tako izgleda svijet kad se promatra plavim očima?” “Da, nasmiješeno. Treba mu tako prići. Sve je u pogledu.”

K. je stajao pokraj nje, zaustavljen u nekom svom filmu. “Uzmi što hoćeš”, tiho je rekao. Znala je istoga trena da mora pronaći Zdravkinu najdražu knjigu. Samo tu knjigu. Mora je naći!
Iz knjige je ispala poveća slika. Zdravka u nekom raskošnom parku u Indiji, smiješi se, a zeleno joj je vesta nekako dječački nemarno prebačena oko vrata. Knjigu je odložila uz svoje najdraže knjige i slika je ostala pohranjena u njoj. Zauvijek. Slučajnost ili pozdrav?


Irina Pažameta rođena je u Peći 1941. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nakon studija radila je kraće vrijeme kao lektor u "Večernjem listu", a kasnije i kao profesor hrvatskoga jezika. Od 1968. godine, zaposlena je u ljepotici na Marulićevom trgu - Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Posao urednice Hrvatske bibliografije, Niza A - Knjige ostaje njen izbor. Dobitnica je nagrade "Matko Rojnić" za rad i doprinos u razvoju Knjižnice. Knjižničarska je savjetnica.


p.s. Zdravka iz priče je moja mama. Umrla je 1988. u 38 godini.
- 09:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

< svibanj, 2020  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket