Irina Pažameta: Slučajnost
|
Iz prve knjige Irine Pažamete Put ili Nije sve kako se čini objavljene u Zagrebu, 2015. Slučajnost Kupila je neku čudnu knjigu žutog omota o kojoj se dosta pričalo tih dana. Ostavljena je na najvišoj polici za neko drugo vrijeme, ako ga ikada bude. Dugo se žutjela nedirnuta, između ostalih knjiga. “Ji đing: knjiga promjene”, piše i na hrptu. Nije to spominjala Zdravki. Smijala bi se. Nije ona bila od tih. Nedohvatljivo je nedohvatljivo - i što s tim? Tako bi rekla. Nije ni njeno ime bilo Zdravka. Tako ju je nazvao H. Zbog zvonkog smijeha i predanosti životu. Vjerojatno zato. I lijepo je pjevala i često započinjala isto: “Prvo ćemo - “Onu moju”, tako ju je zvala. Sve je bilo baš dobro s njom! Šampanjac u sunčano jutro i blistava rijeka i miris otave na pokošenoj livadi. Po tko zna koji put, vraćale su se iz šetnje dok su djeca jurila ispred njih. Ona s velikim svežnjem makova i ivančica, Zdravka s dvije-tri grančice u ruci. Zdravka je rekla umorno: “Imamo dosta i previše za veliki glineni ćup. Ja se više ne mogu saginjati.” Ništa slično, sve do tog trena, Ona nije htjela čuti. Znala je, ipak, život je bacio loše karte na stol i ništa više nije bilo nemoguće. Preplavio ju je bijes, nestajalo je tlo pod nogama, kao da je samo nebo ispljunulo tu nepravdu. Neka oštra bol, nož joj je zabijen u utrobu, kao da netko okreće i okreće njegovu oštricu. Sjedi u predvečerje za stolom na kojem je, draga joj, ukrasna petrolejska svjetiljka i samo tajnovita žuta knjiga. Gledala je kako gotovo nevidljivo teče rijeka prema istoku i kako lagano plutaju žuti listići vrbe, kao zlatni tepih, pomno prostrt samo uz suprotnu obalu. Sve kao da je požutjelo. Otvorila je knjigu, trebala je odgovor. Od svih mogućih, dobila je jedan, jasan i zloslutan. Tišina je postala još tjeskobnija. Nikome o tome nije govorila. Vrijeme, ta prokleta avet, nije bilo na Zdravkinoj strani. Nije uspjela uteći… Sutradan, zastala je na trenutak bespomoćno pred vratima još zatvorene cvjećarnice da naruči vijenac, samo od plavih i bijelih različaka. Za Zdravku. Mora ući. Ona zna da mora odmah ući! Žena sa šalicom jutarnje kave u ruci na njenu molbu, ipak je bezvoljno otvorila vrata. “Sjednite, prvo ćemo čuti vijesti. Rano je.” Uključila je radio. Malim dućanom punim šarenog cvijeća zavrištala je Zdravkina uvijek prva pjesma. Ona nije mogla prešutjeti, a žena je rekla: “Zamislite, baš je to čudno!” Čudno ili ne, tako je bilo! Kad je sve završilo, došla je u Zdravkinu sobu. Sve je još bilo netaknuto i njen je jutarnji ogrtač još čekao odložen preko stolice. Kao da se upravo presvukla i izašla u grad u svijetloplavim trapericama. Na stolu, u plitkom tanjuriću ostala je ogrlica s potrganom kopčom. Prozor je otvoren, sunčan je dan, čak i prostor odiše vedrinom. Kroz glavu joj projuri slika - one u istoj ovoj sobi, Zdravka pršti od smijeha, nešto je vani ugledala. Pita je: “Zar tako izgleda svijet kad se promatra plavim očima?” “Da, nasmiješeno. Treba mu tako prići. Sve je u pogledu.” K. je stajao pokraj nje, zaustavljen u nekom svom filmu. “Uzmi što hoćeš”, tiho je rekao. Znala je istoga trena da mora pronaći Zdravkinu najdražu knjigu. Samo tu knjigu. Mora je naći! Iz knjige je ispala poveća slika. Zdravka u nekom raskošnom parku u Indiji, smiješi se, a zeleno joj je vesta nekako dječački nemarno prebačena oko vrata. Knjigu je odložila uz svoje najdraže knjige i slika je ostala pohranjena u njoj. Zauvijek. Slučajnost ili pozdrav? Irina Pažameta rođena je u Peći 1941. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nakon studija radila je kraće vrijeme kao lektor u "Večernjem listu", a kasnije i kao profesor hrvatskoga jezika. Od 1968. godine, zaposlena je u ljepotici na Marulićevom trgu - Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Posao urednice Hrvatske bibliografije, Niza A - Knjige ostaje njen izbor. Dobitnica je nagrade "Matko Rojnić" za rad i doprinos u razvoju Knjižnice. Knjižničarska je savjetnica. p.s. Zdravka iz priče je moja mama. Umrla je 1988. u 38 godini. |
