27.09.2006., srijeda

Gdje si sad cica maco?

Photobucket - Video and Image Hosting

Mogu li posuditi novo tijelo na par dana? Hvala. Prije završnog ukrcaja u Wizzair letalo, provela sam dva magareća dana (a prije toga, još i ponešto mungoskih). Kako se Threadless useljava u moj ex stan, valjalo joj je ostaviti štogod prostora u novom boravištu (slike u trećem postu odozdo). Nažalost, zametnula sam svoju Sport Billy magičnu torbicu u koju sve stane nakon što se smanjilo na veličinu mrvice kolača, te sam morala pogledati zakonima zdravog razuma u oči i skrušeno priznati da se sve te kutije, drangulije, šarena stakalca, papiri, pletivo, konoplja i knjige neće same spustiti u podrum ma koliko ih ja milo gledala i nježno im tepala. Rezultat teglećeg procesa nažalost nije bio nikakav zen, možda jedino teorija koju sam telefonski razvijala sa jednom cica micom dubokosmeđih očiju na crne točkice. Naime, učinilo nam se da je jedina veza koju čovjek ostvari sa svojim stvarima ona koja se desi kad ih treba negdje nositi. Do sada sam se selila svega pet puta, ali to je ujedno bilo i jedino vrijeme kada sam se susrela sa većinom svojih stvari – kada sam im stvarno bila onako obiteljski, na pasmater bliska. Nažalost, ova ambiciozno postavljena teorija ubrzo nam je pokazala svoje brojne nedostatke. Postoje stvari koje ti ne trebaju suhim sivim stoljećima. Ali onda dođe taj savršeni trenutak u koji bi se baš ona, ma znaš ona bijela duga mekana dolčevita-haljina, ona i samo ona uklopila kao nitko prije ni poslije. I onda sve te godine nanašanja, krvavih žuljeva i gumilastika ruku baš sjednu na pravo mjesto. U podrum bi nakon mojih radnih akcija možda još i stao list zelene salate, ali ako je posut sa sezamom onda nema šanse. Sezam je suznih očiju otišao u nepoznato ali ni salata se ne provodi baš dobro, stisnuta uz vlažni zid.

Photobucket - Video and Image Hosting

Rođeni uz neke reke daleke
Gledamo nebo koje pada na nas
Sve što nemaš vidim bolje i bolje
Uzmi me nežno dok sam još tu*


E, i niš. Došla. I usisala fini Marks end Spenser krispi bacon sendvič s nekoliko vrsta salate, freshly squeezed orange juice & crushed raspberries, et mango-ananas-passion fruit mješavinu. Još tamo na letalištu. Od šoka što su nekog sirotog Rvata studenta deportirali jer nije imao odgovarajuću vizu. Šok se ubija hranom ili alkoholom – nisam zabadava Anarina kćer. Ostalo je skoro pa peachy creamy. Dali su mi krivi ključ od sobe pa sam tako, nakićena s četiri torbe šetuckala gore dolje po studentskom selu. Potom nisam mogla skužit kako da učinim da voda koja curi iz pipe počne teć iz tuša. Putovalačko iskustvo mi govori da su tuševi često težak zalogaj – od Švedske do Beograda, uvijek ima neki specijalni sistem, ali ovo je ipak prvi pred kojim sam pokleknula i potražila pomoć. Sharon iz residence officea je rekla da će osobno doći da provjeri u čemu je stvar. Netom pošto sam se vratila u sobu, a prije nego što je Sharon stigla svratiti skužila sam da tuš treba izdrkat i da onda radi. Na prvi bi se letimični pogled učinilo da sam neopravdano vulgarna ali uistinu, kad ga se počasti s pokretima koji izazivaju blažemstvo vlasnicima kuraca, tuš odjednom štrca kao lud.
I još je fora što da bi se pustila voda, treba stisnut kvaku (?!) a da bi se upalilo svjetlo u kupijonici treba povuć vodu. E tak. Čudovita zemlja Engleza.

Upoznala Petera Smitha, starog druga iz emajl rata. Skoro smo se počupali po balkanski kad mi je rekao da ne zna kad će mi smoć platiti studentship i da mu još tristo drugih studenata visi za vratom. I u istoj rečenici dodao da se vidi da se ima para, kad živim u Hatton Houseu. Kao, hej, imaš vlastitu kupaonicu. Baš hej. Za dlaku ga je izvuklo što je zgodan ko da nije Englez. Lagano prosijed i sve. A tek je u srednjim tridesetim. Vau. A sutra opet moram do njega, kao zaboravila potpisat neki form. He.

Sad ću malo bit informativna. Soba je lagano hotelska. U biti dosta naporno hotelska, čak i da mogu staviti fotke na blog ne bih još za sad dok je malo ne personaliziram. I onak je dosta mala. Tipa ne stane dupli madrac na pod, a imam SINGLE krevet. Da pozevzečiš i probalabrljaviš. Spavala sam u studentskom domu u Amsterdamu i srednjoškolskom domu u Joinvilleu, i jedan i drugi su imali daleko veće sobe, ali ekipa s mog kata me uvjerava da je ovo megaveliko za britsićke standarde.

Ali super je što sve fino radi. Voda teče svugdje gdje treba, ne teče gdje ne treba, namještaj nema špranja na kojima bi najlonke mogle poginuti, imam čak i anatomsku stolicu. Potrudili su se neverbalnom komunikacijom dati do znanja da smo ovdje zbog akademskog rmbačenja. Anatomska stolica i single krevet. Smile i sobić (dolazi od sob, ne od soba ili sobe).

I tak ja odskakutala do Peterovog ureda. A Petera nema. Šta ću, odskakutala po formular za pokaz, koji se ovdje zove Oštriga. Pa odskakutala do dućana po toalet papir. Pa onda odskakutala na poštu poslat formular za oštrigu. Pokušavam vidjeti koliko puta mogu napisati odskakutala a da se ne pretvori u odskukatala. Kadli me netko milo gleda ispred pošte. Did you get my e-mail? Oh yes, Peter, I got your e-mail. I onda smo se malo smiješili jedno drugom. Čim pišem o ovom jasno vam je da je potpuno nevažno, ne bih ni luda pisala o nečem što je stvarno važno. Osim u inicijalima.

Photobucket - Video and Image Hosting

Upravo sam dobila mail u kojem jedan od moja dva supervisora (James s faksa na brdu) podnosi izvještaj drugom supervisoru (Helen s faksa u gradu) o tome kako je protekao naš prvi sastanak. Na ljestvici dosta smiješnih stvari ova se trenutno lagodno drži na vrhu, miljama ispred svih ostalih. James je doslovno napisao Helen s kim me sve upoznao, koliko sam točno kasnila na sastanak i zašto, koliko smo točno vremena proveli razgovarajući o čemu (10 minuta moje financijske stramputice, 15 minuta rad u časopisu, 20 minuta teza doktorata). Čudim se što nije napisao da sam bila znojna kad sam došla jer sam šprintala uz prokleto brdo do faksa u selu Egham i da mi je bio zgodan taj šareni šosić.

Da mi nije bed da će slučajno nabasat na to, stavila bi cijelo pismo u post, tako mi prevruće vruće čokolade. Smijala sam se na glas sama u sobi jedno 3 minute.

Šalu nastranu, sviđa mi se ovdje. Izuzetno mi se sviđa ta hiperpristojnost. Neopisivo mi se to sviđa. Sviđa mi se to za poludit. Sviđa mi se čak i taj Jamesov izvještaj, onako mi je sladak koliko je geekast. Sviđa mi se to što su me oboje zvali jedno 27 puta da provjere je li sve u redu i kako se osjećam i treba li mi pomoć. Sviđa mi se što mogu kupiti kokosovo mlijeko na svakom psećem pišalištu za jeftine pare. Sviđa mi se to što se svi smiješe kao da su upravo saznali da su im djecu pustili iz Abu Ghraiba sa svim organima na pravim mjestima, od čuvara plaže u zimskom periodu do pročelnika odsjeka. Baš me briga smiju li se ”autentično” ili ”neautentično”, lijepo je vidjeti da se smiju. Sviđa mi se što je Peter poslao još jedan mail, te jesam li se udobno smjestila te kako sam te te te te teflon i ostale tave.... SVIĐA MI SE OVDJE.

*Idoli: Odbrana, album 1
- 00:04 - Komentari (19) - Isprintaj - #

15.09.2006., petak

U tijeku je nadogradnja aplikacije. Hvala na razumijevanju.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Legende hrvatskog audijo i novinskog novinarstva u kamionu na putu iz Sofije za Zagreb u sklopu Urbanog. Ružička i Brenda (copyright nicka: Brenda junior). Fali im još izvjesna piratska Egili kojoj je danas sretantirođendansestroslatkaisorikajsamtigačestitalanakrividatumdrugaricepomuci. A još sam nekom čestitala rođendan na skroz krivi datum: rijeko jedna pariška, kupuj te karte.

Izvjesna piratska Egili u razgovoru s briljantnom ali i Milom svesmomitodecajoš60-ih Bedž na nogometnom tjednu.

Mi gledasmo ovo.



I sad tu ima još puno raznih fotki: PUNO RAZNIH FOTKI. Zapravo PUNO RAZNIH MALIH MUSAVIH RUŽNIH FOTKI NA KOJIMA SE NIŠ NE VIDI KO NI NA OVE TRI GORE.

White Flesh je jučer (danas) bila na Peteru Brooku. White Flesh voli pričati o sebi u trećem licu, just like Tomislav Merčepiljavi. I tak, Brook. Kaj je to bilo, pitam ja vas? Koji sam ja to trokurac gledala? Mani me se, Bruče jedan, Bruko jedna. Izdajniče Arta.
- 10:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.09.2006., petak

Ovaj će post biti o nečemu užasno važnom kad ga napišem, a najvjerojatnije i ranije

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Cipelice vizilice. (Cipelice u kojima se dobije viza do siječnja 2010. iako su prije toga noge u njima i ostatak tijela čekale dok sve laste nisu napravile krug oko galaksije i dok jedno jako veliko polje jagoda blizu Jagdograda nije bilo obrano.)

- 16:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.09.2006., četvrtak

Piščeva riža & battery recall da brzo promijenimo temu

Photobucket - Video and Image Hosting

Danas ću jesti piščevu rižu. Morala sam prepisati cijeli odlomak iz Saroyanove knjige Tata, ti si lud (volim tog olinjalog sentimentalca) da bih opisala što je piščeva riža. Anara, ovaj post je samo djelomično za tebe, pravi post za tebe je onaj ispod ovog, nemoj me sad nazvati i paničariti u baka stilu: Pa kaj ti nemaš niš za jest?

Neopisivo je romantično ponekad biti bez novca. Uopće se ne zezam. Na jako duge staze jako biti bez novca postane crvljivo ali ponekad. Koji haj!

”Piščeva riža bilo je sve što je moj otac našao u ostavi, hladnjaku, na policama, na kuhinjskoj vagi, u posudi, ili u nekoj vrećici od papira, uopće, sve kuhano s rižom.

- Gotovo sve se može kuhati s rižom - pokušao je jednom otac objasniti majci, ali ona to nikad nije mogla shvatiti, stalno je pitala: - Može li se staviti sir u rižu? - ili: - može li se riža preliti umakom od rajčica? - ili: mladi luk.

- Valja li štogod? - upita otac.
- Nešto najgore što sam u životu jeo.
- Još je toga dosta u tavi.
- Gdje je moja čaša s mlijekom?
- Ova voda je fina. Tebi je sada deset godina.
- Ima li nešto slatko?
- Nema ništa.
- Ti nemaš baš mnogo hrane, tata, zar ne?
- Imam dovoljno u kući za cijeli mjesec. I za tri, ako je potrebno.
- Za nas obojicu?
- Naravno. Što je hrana? Nešto da ispuniš crijeva, eto to. Sutra ću skuhati lonac graha.
- A biftek?
- Nema bifteka.
- A kolač?
- Nema kolača.
- A novac?
- Ne brini. Neću se ispovijedati desetogodišnjem komedijašu.
- Ipak, tata, što je s novcem?
- Nema novca.”

Ajme koji gnjusobni sjeb. Loše sam komponirala gornji dio posta. Trebala sam prepisati cijelu knjigu da bi imalo smisla, ovako je ispalo kao neka tugaljka sirotanke gladušice i rezultiralo potresnim telefonskim pozivima i chain lettersima podrške. Ne, ne, krivo, krivo, užasno krivo. Krivo kao krv ako mu se doda i i o. Ja IMAM što za jesti. A tata iz romana je nenadjebivi kuler. Naglasak je trebao biti na romantično. E jebiga. Pa koji ste mi vi anarhisti? Uostalom, dobila sam drugi dio honorara za McKenzijev indeks iako ga još nisam dovršila, pa mogu i pokisnuti hitajući po novi Zarez na kiosk kako bi iz sentimentalno-sentimentalnih i ponešto zdravorazumsko opravdanih razloga podržala njegov opstanak. Željko Jerman nas vidi sve, ma gdje bio /ne bio. Capcarapca.

Ovo sam našla na policama i u frižideru i od toga će nastajati različite varijante piščeve riže:

pola boce djevičanskog maslinovog ulja
suncokretovo ulje
aceto balsamico
vinski ocat
četiri čokolade za kuhanje
pola pakiranja brašna
maslac od kikirikija
jaje
limun
tuba paradajza
barilla lasagne
šećer u prahu (dva paketa)
maslac
pola gavrilovićke
pola velikog ementaler sira
kapari, masline, senf
ajvar, shoyu sos, miso
veliko pakiranje sojinih medaljona
teglica sušenih gljiva
suste aka fusili bucati
barilla spaghetti no.5 (dva pakiranja)
gallo riža
hijiki alge
riža sant andrea
sojini špageti
pola kutije dvopeka
tri (?!) kutije palente
vreću ječma (neću staviti upitnik iako ne kužim otkud mi to)
dva velika paketa voćnih müsli
pola vrećice corn flakesa
nestle kakao (jedno veliko pakiranje)
teglica meda
konzerva paradajza
velika konzerva bijelog graha
smeđi šećer
dvije teglice marmelade od marelica
zelena leća (neotvoreno pakiranje)
crvena leća (neotvoreno pakiranje)
konzumov kašasti sok od paradajza
dvije bočice tabasca
teglica sušenih paradajza
čaj podravka od jagode i vanilije, podravka zeleni čaj, cedevita naranča i cimet, cedevita šipak, kamilica od francka, women’s balance – yogi čaj, sir Winston zeleni čaj, twinings earl grey, twinings Ceylon breakfast, twinings green tea selection, whittard english breakfast
sol, papar
slatka crvena paprika, ljuta crvena paprika
majčina dušica, origano, kocke za juhu
talijanska mješavina začina, lovor
đumbir, bosiljak, curry
kumin, korijandar, muškatni oraščić

Izgleda li kao da gladujem? Želi li se netko pozvati na večeru?

Photobucket - Video and Image Hosting Današnji ručak: sojini šnicli u umaku od rajčice s lovorom, palenta s ementalerom i pivo. Jel sad okej? (Hm. Ovo apdejtiranje postova je malo zajebano. To jest današnji ručak ali danas je petak, to jest danas je na ovom postu sutra. Znači sutrašnji ručak koji će uskoro biti jučerašnji, ali nikada neće biti današnji. Boing.)

Sad još samo moram pričekati dok mi se bude dalo pisati o battery recallu.

Photobucket - Video and Image Hosting Jabučica Photobucket - Video and Image Hosting Ranjena jabučica

Khem. Dakle, prije Silbe a poslije Bukurešta zapelo mi je za oko i dušu da je jabučica počela nešto blesirati - puna baterija se predmetne u praznu dok Ljubo Ćesić Rojs izgovori ”Soja sos je skup u Makronovi, a gdje ga vi kupujete?”. Što nije ni pola sata. Dva tjedna kasnije, bateriji nije padalo na pamet ni da se pokuša puniti. Nova baterija košta otprilike kao plinski štednjak sa tri plamenika na sniženju. Puno. U svezi piščeve riže koja vlada i ostalim domenama mog života a ne samo onom hranidbenom, to je ovelika katastrofa. I ništa, bila sam hrabra, i ona je bila hrabra, i tako mi vozismo bez baterije, ovako okljaštene (što boli nju boli i mene) tri tjedna, kadli R. forvardira mail u kojem Apple obavještava svoje korisnike da je u tijeku besplatna zamjena baterija za korisnike s odgovarajućim serijskim brojevima, jer se pokazalo da su neke baterije proizvedene u Koreji neispravne (pate od tzv. Jan Palach sindroma). Nije se doduše nijedna baterija uistinu zapalila (za slobodu svih baterija) ali zlu ne trebalo, oni ipak vrše besplatnu zamjenu. I bacim ja letimični pogled na mail, provjerim serijski broj baterije i nope, nema nas tamo. Malo mi bude drago, jer nije baš zgodno imat palikuću u svojim njedrima, ali malo mi bude žao jer mi je besplatna baterija na trenutak zamahala a onda napuhala balon roze žvake u nos i isplazila pogani jezik.

Nešto kasnije, zabrinuh se ne šteti li ipak jabuci što je tako koristim dok ima rupu u svome biću i surf surf slurp tragajući za uputama i komentarima slučajno kao što je susret dvaju slučajnih prolaznika nabasam na novi Appleov poziv, sasma drugih serijskih brojeva. Provjer, provjer i šta se desi: eto nas tamo - baterija je zla i želi nas uništiti. Doduše, nije ona iz korejske serije, nego iz japanske, a te su manje zle, i samo se malko pregrijavaju. I tak, eplići imaju taj neki program za automatsku zamjenu baterija (oni tebi poštom bateriju iz serije zdrava & dobra, ti njima natrag bolesnu & lošu) gdje fino piše nova bakterija će vam stići za 4-6 tjedana. Kako sam ja tad debelo već u Engleskoj, zdravi me razum natjera da upišem lijepo adresu svog novog doma - puno raznih brojki i slova iza kojih piše London. However, kad je confirmation mail stigao, ručak mi se vratio u jednjak. Tralala baš super i totalno kul, dobit ćete bateriju za tri dana. Sad ste našli bit brzi. Na ovom mjestu moram posebno naglasiti da sam, zajedno s prihvatnim pismom, dobila telefonski imenik uputa za ponašanje u domu u kojem je jedna od stavki ”Nikako ne šaljite ništa na adresu vašeg smještaja dok sami niste tamo jer vam pošiljke neće biti uručene.” I ništa, zovi Apple u London. ”Dobar dan, kaj ima pajdo”... (dvajst kuna)... ”imam jedan problem” (osamnajst kuna).... ”ja sam znate”.... uglavnom četristo kuna kasnije bila sam znatno siromašnija za kunske kože ili kraljičine glave ali bogatija za spoznaju da se ništa ne može učiniti jer je to automatski program i sad je pokrenut i mašem ti iz aviona na putu za Karibe.

Ostade mi Barbara iz prethodnih postova. Barbie i ja, ko prst i nokat. Samo sam ovaj put ja glupa ko kurac a ona je pravedno u pravu. He he hi hi jel biste mogli he he znate baš je to sad nezgodno ispalo. Pa jel niste pročitali pravilnik? Pa he jesam ali znate u pitanju je samospaljivanje ..... I tak, Barbie je rekla da će reć nekoj Anki da čuva paket u kojem će biti moja baterija i sad smo Barbie i ja nula nula.

Ukratko, baterija mi još nije stigla, jer ja naime još nisam tamo.


- 08:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

05.09.2006., utorak

Photobucket - Video and Image Hosting Ovo je za Anaru. Uskoro idem, pa da mu se malo prišmajhlam. Pusa, padre. Ti si car.

Osim padronea, uspjela sam na blogorovanje preobratiti još nekog. Gurmanlijka Morica. Go Moričetino! Što ne znači da vas koji bi radije prožvakali vlastito uho nego ostavili komentar manje iskreno i predano obožavam.

Sjedim ja jučer na kavi (mineralnoj i pivi) sa jednom dragom mi biljčicom i iznosim joj teoriju o emotivnom prerašćivanju određenih ljudi i pojava na primjeru svog života, a ona me blago pogleda i toplo kaže: ”To tebi ko video igrica, sad si na level 2 i nema natrag, sve linearno, ništa kružnice i to.” A ja si mislim - kak je dobro popit kavu s pametnim ljudima, odmah te prošejkaju da ne postaneš šareni goblenić kojem je sve jasno.
- 15:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket