Pregled posta

Gdje si sad cica maco?

Mogu li posuditi novo tijelo na par dana? Hvala. Prije završnog ukrcaja u Wizzair letalo, provela sam dva magareća dana (a prije toga, još i ponešto mungoskih). Kako se Threadless useljava u moj ex stan, valjalo joj je ostaviti štogod prostora u novom boravištu (slike u trećem postu odozdo). Nažalost, zametnula sam svoju Sport Billy magičnu torbicu u koju sve stane nakon što se smanjilo na veličinu mrvice kolača, te sam morala pogledati zakonima zdravog razuma u oči i skrušeno priznati da se sve te kutije, drangulije, šarena stakalca, papiri, pletivo, konoplja i knjige neće same spustiti u podrum ma koliko ih ja milo gledala i nježno im tepala. Rezultat teglećeg procesa nažalost nije bio nikakav zen, možda jedino teorija koju sam telefonski razvijala sa jednom cica micom dubokosmeđih očiju na crne točkice. Naime, učinilo nam se da je jedina veza koju čovjek ostvari sa svojim stvarima ona koja se desi kad ih treba negdje nositi. Do sada sam se selila svega pet puta, ali to je ujedno bilo i jedino vrijeme kada sam se susrela sa većinom svojih stvari – kada sam im stvarno bila onako obiteljski, na pasmater bliska. Nažalost, ova ambiciozno postavljena teorija ubrzo nam je pokazala svoje brojne nedostatke. Postoje stvari koje ti ne trebaju suhim sivim stoljećima. Ali onda dođe taj savršeni trenutak u koji bi se baš ona, ma znaš ona bijela duga mekana dolčevita-haljina, ona i samo ona uklopila kao nitko prije ni poslije. I onda sve te godine nanašanja, krvavih žuljeva i gumilastika ruku baš sjednu na pravo mjesto. U podrum bi nakon mojih radnih akcija možda još i stao list zelene salate, ali ako je posut sa sezamom onda nema šanse. Sezam je suznih očiju otišao u nepoznato ali ni salata se ne provodi baš dobro, stisnuta uz vlažni zid.



Rođeni uz neke reke daleke
Gledamo nebo koje pada na nas
Sve što nemaš vidim bolje i bolje
Uzmi me nežno dok sam još tu*


E, i niš. Došla. I usisala fini Marks end Spenser krispi bacon sendvič s nekoliko vrsta salate, freshly squeezed orange juice & crushed raspberries, et mango-ananas-passion fruit mješavinu. Još tamo na letalištu. Od šoka što su nekog sirotog Rvata studenta deportirali jer nije imao odgovarajuću vizu. Šok se ubija hranom ili alkoholom – nisam zabadava Anarina kćer. Ostalo je skoro pa peachy creamy. Dali su mi krivi ključ od sobe pa sam tako, nakićena s četiri torbe šetuckala gore dolje po studentskom selu. Potom nisam mogla skužit kako da učinim da voda koja curi iz pipe počne teć iz tuša. Putovalačko iskustvo mi govori da su tuševi često težak zalogaj – od Švedske do Beograda, uvijek ima neki specijalni sistem, ali ovo je ipak prvi pred kojim sam pokleknula i potražila pomoć. Sharon iz residence officea je rekla da će osobno doći da provjeri u čemu je stvar. Netom pošto sam se vratila u sobu, a prije nego što je Sharon stigla svratiti skužila sam da tuš treba izdrkat i da onda radi. Na prvi bi se letimični pogled učinilo da sam neopravdano vulgarna ali uistinu, kad ga se počasti s pokretima koji izazivaju blažemstvo vlasnicima kuraca, tuš odjednom štrca kao lud.
I još je fora što da bi se pustila voda, treba stisnut kvaku (?!) a da bi se upalilo svjetlo u kupijonici treba povuć vodu. E tak. Čudovita zemlja Engleza.

Upoznala Petera Smitha, starog druga iz emajl rata. Skoro smo se počupali po balkanski kad mi je rekao da ne zna kad će mi smoć platiti studentship i da mu još tristo drugih studenata visi za vratom. I u istoj rečenici dodao da se vidi da se ima para, kad živim u Hatton Houseu. Kao, hej, imaš vlastitu kupaonicu. Baš hej. Za dlaku ga je izvuklo što je zgodan ko da nije Englez. Lagano prosijed i sve. A tek je u srednjim tridesetim. Vau. A sutra opet moram do njega, kao zaboravila potpisat neki form. He.

Sad ću malo bit informativna. Soba je lagano hotelska. U biti dosta naporno hotelska, čak i da mogu staviti fotke na blog ne bih još za sad dok je malo ne personaliziram. I onak je dosta mala. Tipa ne stane dupli madrac na pod, a imam SINGLE krevet. Da pozevzečiš i probalabrljaviš. Spavala sam u studentskom domu u Amsterdamu i srednjoškolskom domu u Joinvilleu, i jedan i drugi su imali daleko veće sobe, ali ekipa s mog kata me uvjerava da je ovo megaveliko za britsićke standarde.

Ali super je što sve fino radi. Voda teče svugdje gdje treba, ne teče gdje ne treba, namještaj nema špranja na kojima bi najlonke mogle poginuti, imam čak i anatomsku stolicu. Potrudili su se neverbalnom komunikacijom dati do znanja da smo ovdje zbog akademskog rmbačenja. Anatomska stolica i single krevet. Smile i sobić (dolazi od sob, ne od soba ili sobe).

I tak ja odskakutala do Peterovog ureda. A Petera nema. Šta ću, odskakutala po formular za pokaz, koji se ovdje zove Oštriga. Pa odskakutala do dućana po toalet papir. Pa onda odskakutala na poštu poslat formular za oštrigu. Pokušavam vidjeti koliko puta mogu napisati odskakutala a da se ne pretvori u odskukatala. Kadli me netko milo gleda ispred pošte. Did you get my e-mail? Oh yes, Peter, I got your e-mail. I onda smo se malo smiješili jedno drugom. Čim pišem o ovom jasno vam je da je potpuno nevažno, ne bih ni luda pisala o nečem što je stvarno važno. Osim u inicijalima.



Upravo sam dobila mail u kojem jedan od moja dva supervisora (James s faksa na brdu) podnosi izvještaj drugom supervisoru (Helen s faksa u gradu) o tome kako je protekao naš prvi sastanak. Na ljestvici dosta smiješnih stvari ova se trenutno lagodno drži na vrhu, miljama ispred svih ostalih. James je doslovno napisao Helen s kim me sve upoznao, koliko sam točno kasnila na sastanak i zašto, koliko smo točno vremena proveli razgovarajući o čemu (10 minuta moje financijske stramputice, 15 minuta rad u časopisu, 20 minuta teza doktorata). Čudim se što nije napisao da sam bila znojna kad sam došla jer sam šprintala uz prokleto brdo do faksa u selu Egham i da mi je bio zgodan taj šareni šosić.

Da mi nije bed da će slučajno nabasat na to, stavila bi cijelo pismo u post, tako mi prevruće vruće čokolade. Smijala sam se na glas sama u sobi jedno 3 minute.

Šalu nastranu, sviđa mi se ovdje. Izuzetno mi se sviđa ta hiperpristojnost. Neopisivo mi se to sviđa. Sviđa mi se to za poludit. Sviđa mi se čak i taj Jamesov izvještaj, onako mi je sladak koliko je geekast. Sviđa mi se to što su me oboje zvali jedno 27 puta da provjere je li sve u redu i kako se osjećam i treba li mi pomoć. Sviđa mi se što mogu kupiti kokosovo mlijeko na svakom psećem pišalištu za jeftine pare. Sviđa mi se to što se svi smiješe kao da su upravo saznali da su im djecu pustili iz Abu Ghraiba sa svim organima na pravim mjestima, od čuvara plaže u zimskom periodu do pročelnika odsjeka. Baš me briga smiju li se ”autentično” ili ”neautentično”, lijepo je vidjeti da se smiju. Sviđa mi se što je Peter poslao još jedan mail, te jesam li se udobno smjestila te kako sam te te te te teflon i ostale tave.... SVIĐA MI SE OVDJE.

*Idoli: Odbrana, album 1

Post je objavljen 27.09.2006. u 00:04 sati.