30.11.2006., četvrtak

Velika Sestra vas gleda jednim okom

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Ili: vježbe iz sjeckanja fotografija i izobličavanja određenih dijelova lica idiot aparatom dok čekam da Gurwoman kupi pive u Budgensu pa da odemo na curry.


Poruka za Zaraznu:

Zarazna, htjedoh ovo iskomentirati na tvom blogu.

Super zanimljivo zvuče ovi tvoji zadaci, javi kako ide :). Žićbo. Ja se samo sjetim kako stopa samoubojstva poraste na Božić i odmah mi dođe slabo. Ako imaš malu djecu, vjerujem da Žićbo može bit supač. Ali ako si iz a) ateističke obitelji u kojoj se nikad nije slavio Božić ne zato jer se nije smjelo nego zato jer se nije htjelo, b) vodiš stil života koji se s Božićem i njegovim vrijednostima teško može pomiriti (ako Božić interpretiramo skroz konvencionalno), c) ne kupaš se u parama i d) upravo si se preselio u drugu zemlju u kojoj skoro pa da nemaš nikog onda si osuđen da čmrljiš i osjećaš se kao ispljuvak.

Kaže mi da sam spamer i da me prijavilo administratoru? Hein? Vot is hepening? Urota Božića protiv mene?
- 18:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.11.2006., četvrtak

Strah od čitanja

Labud pod prozorom.

Kao što onaj pretprošli post nije trebao biti napad na Bobby Baker, nego baš suprotno, pokušaj da opišem svoju naivnu fascinaciju tom ženom, tako ni prošli post-citat nije bio loše zamaskirano dizanje spomenika samoj sebi i svojim (slučajnim ili ne, whatever) životnim okolnostima. Neću sad o tome kako je jezik sam po sebi takav da prozvodi nesporazum u onolikoj mjeri u kojoj proizvodi i komunikaciju, ni o tome kako nitko nema kontrolu nad značenjem rečeničnih sklopova, pa čak ni onaj koji ih izgovara i piše jer bi se to… o prokletstvo… moglo shvatiti pogrešno (sad tu ide jedan smajlić, a mogla bi i dva), kao da se ja, kajaznam, odričem odgovornosti za ono što pišem. Joj odgovornost. Kak je odgovornost super i totalno kul. Tako je odgovorna ta odgovornost jebote. Odgovornost, trebalo mi je dugo da te se riješim. Sretan put i dobra vatra, rekao bi jedan Plavi Cvjetić. Ne vraćaj se više.

Gdje ono nismo bili. Kod mog pokušaja da postu Are you foreign? nabacim malo mesa na te citatne kosti koje kloparaju kao duhovi.

Išla sam ja tako, jednu srijedu, na opušteno druženje postdiplomanata uz alkohol i hranu. I stojim ja tamo obješena o čašu. Soka od naranče, jer mi je vino tu srijedu popodne bilo izrazito neprivlačno iz razloga koje je bolje ne pominjati, a svima je jasno o čemu pričam. I eto, neki skoro pa simpatičan tip započinje konverzaciju. Kaj, voziš doma? Pita on dižući obrve u smjeru moje čaše u kojoj treperi žutonarančasta tekućina. Blablablabla par uvodnih fraza docnije, on je na magisteriju iz povijesti, ko i cura s mog kata koja je prije neki dan paničarila da mora imati gotovu cijelu strukturu magisterija do petka inače će je ispisati s faksa (iako sam je ja nježno ali odlučno uvjeravala da je to apsolutno nemoguće, iz razloga o kojima sad neću drviti, a i uglavnom se slažu sa zdravim razumom). Njegov komentar: Mora da je ona isto foreign, ko i ti. (A možda je jednostavno paničarka, to ti nije palo na pamet?).

Pravim se da nisam čula, i znam šta sad slijedi kao prirodni nastavak: A otkud si ti? Iz Hrvatske. Joj, baš sam jučer upoznao jednog Ukrajinca, kaže on ponosno. (Sad ja zamišljam dalje moguće rukavce ovog razgovora: Zanimljivo, kažem ja u jednoj paralelnoj realnosti, ti si Englez kažeš, ja sam baš jučer upoznala jednog Norvežanina. Ili, šta, ti si Pohani Patlidžan, joj kul, baš sam jučer upoznala jednu Noćnu Lampu. Ili, Kaubojske Čizme, kakve li koincidencije, evo baš sam, joj, pa evo, jučer, upoznala Frape Od Malina.) Brijem da ukrajinsko-hrvatski odnosi 1914-1925 nisu tema njegovog magisterija. (Priča bi sad bila baš fora a ja bih bila tako nadmoćno supernenadjebiva mi-znamo-sve-o-vama-vi-ništa-o-nama da se dva dana kasnije meni nije desila slična stvar. Kaže mi jedna od profesorica da je iz Kanade a ja je stadoh detaljno ispitivati o kazalištu u SAD-u. Naravno, čim sam postavila prvo pitanje, zacrnilo mi se pred očima, ali šta sad, valjalo se praviti da je sve kul. Tako je valjda bilo i Pohanom Patlidžanu.)

I tak, onda je naš razgovor brzo došao kraju ali ne prije nego što me upoznao sa svojim prijateljem, isto povjesničarem. Blablabla o čemu ti pišeš, blablabla o čemu ti pišeš tralala i tak pitam ja njega koji su trenutno akademski trendovi u povjesničarskoj struci (dobro okej, pitanje je šuplje kao šupljikava stijena, i općenito da općenitije ne može biti, tako da sam odgovor valjda i zaslužila iako mu se definitivno nisam nadala). Kaže on naime, hladan kao kockica leda: joj, ma znaš kaj, nama ti je cijelu struku zajebo taj jedan tip… taj… joj… Fuko… si čula za njega. Mislim on ti je ono, pričo pizdarije (gibberish je bila riječ koju je upotrijebio da budem sasvim precizna), okej dobro ajde, tu i tamo je neš pametno rekao ali uglavnom su ti to bile totalne pizdarije… ono, gluposti, kužiš, onak, govor luđaka.
Kužim. Di je vino?

Strike 3. Razgovor s Gašom, koji će me kao spasiti, jer je on jedan pametan, duhovit i obrazovan Englez. Krckamo kosti u podzemnoj i slušam kako Gašo izgovara rečenicu: Joj znaš, uhvatilo me danas, ma joj, to ti mene nekad uhvati… i onda me onak dosta drži… strah od čitanja. Hahahahaha, razveselim se ja, bravo Gašo majstore, ti me uvijek dobro nasmiješ, šta napadaju te slova, ono a ti prijeti… koje ti je slovo najstrašnije… e sva sreća što vi u engleskom nemate ž, joj ž je baš strašno slovo…. buahahaha…. hahahah… I tak se ja fino sva upljuvala od smijeha kad mi padne pogled na njegovo skoreno lice. S tobom se stvarno ne može razgovarati, ja ti tu povjeravam svoje najgore strahove, a ti sve uvijek okrećeš na šalu. Kaže meni on. Kaže. Meni. On.

Vjerujem da većina ljudi negdje povlači crtu. Ja je povlačim kod straha od čitanja. Debelu masnu crtu. Ono, kako da kažem, daj si odi nađi neki problem, onak neki PROBLEM jebote, moji su živci pretanki za ovo obilje čudnovatih neuroza koje raste u ovoj bogatoj zemlji. Žao mi je, ne mogu biti tvoje rame za plakanje. Možda sam kurac od čovjeka, ali ne mogu, Gašo, sori bat jebiga. Don’t get it. Don’t want to.

- 22:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.11.2006., ponedjeljak

Are you foreign?

Photobucket - Video and Image Hosting

"Being a stranger, that is to say "not-feeling-at-home", is today a condition common to many, an inescapable and shared condition. So then, those who do not feel at home, in order to get a sense of orientation and to protect themselves, must turn to the "common places", or to the most general categories of the linguistic intellect; in this sense, strangers are always thinkers.

As you see, I am inverting the direction of the analogy: it is not the thinkers who become strangers in the eyes of the community to which the thinkers belong, but the strangers, the multitude of those "with no home", who are absolutely obliged to attain the status of thinkers. Those "without a home" have no choice but to behave like thinkers: not in order for them to learn something about biology or advanced mathematics, but because they turn to the most essential categories of the abstract intellect in order to protect themselves from the blows of random chance, in order to take refuge from contingency and from the unforseen. (...)

For the contemporary multitude, instead, the condition of "not feeling at home" is permanent and irreversible. The absence of substantial community and of any connected "special places" makes it such that the life of the stranger, the not-feeling-at-home, the bios xenikos, are unavoidable and lasting experiences. The multitude of those "without a home" places its trust in the intellect, in the "common places": in its own way, then, it is a multitude of thinkers (even if these thinkers have only an elementary school education and never read a book, not even uder torture."

Paolo Virno: A grammar of the multitude
- 14:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

03.11.2006., petak

Baba i sedam patuljaka



Babe se više ne daju s mog bloga.

Bobby Baker, rekoh. Ako postoji jedan umjetnik koji slavodobitno odstupa od stereotipa umjetnika onda je to Bobby Baker. Prije nego što sam se ovdje naselila čula sam, pa i čitala ponešto o njoj te vidjela slike žene sa listovima kupusa zavezanim kao uši oko glave, što naravno, može upućivati na brojne proturječne zaključke, od kojih izdvajam samo neke. Bobby Baker je
1. super faca
2. glupa krava
3. stand-up komičarka koja misli da je performans umjetnica
4. dosadna luđakinja koja s kupusom oko glave hoda svijetom.
Ovo treće je najveće zlo.

Ni dva tjedna po dolasku, shvatim da je Bobby Baker Research Fellow na mom faksu. (Omanja a možda i oveća digresija: pošto su Britsići popizdili za research as practice što otprilike znači napravi predstavu / napiši roman ili neki drugi ekvivalent da bi dobio doktorat, faksevi su puni umjetnika koji su istovremeno i akademici and vice versa. Nije to baš strašno neuobičajeno ni kod nas, eno tamo Pavla Pavličića ili Julijane Matanović koji predaju na FFZG-u ali nitko ih ne plaća da pišu svoje romane u sklopu svoje znanstvene karijere i o tome drže kolegije, nego ajmo Pavle – barokni stih u Dubrovniku i Julijana – August Šenoa između teorije i prakse. Stvar je nešto drugačija na umjetničkim akademijama, ali dobro, neću sad pola teksta o tome, kužimo se, nadam se.)

Vrlo brzo, vidjela sam je uživo. Dakle, Bobby Baker od struka nagore izgleda ni manje ni više nego kao nečija bolno konzervativna premda dobrodušna teta / baka / strina. Plavkasta kosa oblikovana u frizuru lagano nalik na onu Dorice Nikolić, ružičasta košulja na bijele velike cvjetove i nekakav komad nakita oko vrata koji je sumnjivo nalikovao zlatnom lančiću. Od struka prema dolje stvari se malko kompliciraju – lanene govnosmeđe ljetnje hlače i….. dramatična pauza…… lakaste crne polučizmice na petu (nešto kao križanac špicoka i borosana, ako to možete zamisliti, ja nisam mogla dok ove nisam vidjela) koje s vanjske strane imaju svaka po veliko bijelo slovo B. Za potpuni dojam potrebno je imati na umu da je Bobby Baker prave snaša građe, i to teške kategorije, onako kruškolika, te da se shodno tome gega u hodu prebacujući težinu s noge na nogu. Kad govori i gestikulira, Bobby Baker zvuči kao beskrajno strpljiva učiteljica u osnovnoj školi koju djeca obožavaju, a umirujući dojam tople juhice i sigurnosti doma nije poremećen ni kad otvoreno priča o tome kako je evo baš nedavno provela pet godina u ludnici, pa još i sad nije baš sasvim zdrava. Ipak, dok priča o tome kako je prolupala, u koštanoj srži osjećam da ne pokušava time privući pažnju (za razliku od Tracey Emin), nego da je to stanje s kojim se nosi kako najbolje zna i umije.

Kakvu umjetnost radi BB? Otprilike ovako: I onda sam ja shvatila da baš odlično gulim mrkve i da to mora vidjeti cijeli svijet preko satelita. Ako mislite da sam ironična, varate se. Ja naime volim kad netko radi umjetnost tipa i-onda-sam-ja-shvatila-da-baš-odlično-gulim-mrkve-i-da-to-mora-vidjeti-cijeli-svijet-preko-satelita.

Nisam još sasvim sigurna u koju bih je kategoriju od gore ponuđenih stavila (to je i jedan problem s umjetnošću tipa i-onda-sam-ja…. što dozvoljava da puno nezanimljivog kukolja raste pored pravog bisernog žita), morat ću prvo pogledati još nešto njeno, ali ću priznati da sam upravo ODUŠEVLJENA činjenicom da sam prvi puta vidjela snašu – konceptualnu umjetnicu ili još bolje babu – konceptualnu umjetnicu te da i ta hibridna varijanta postoji.

Inače, neki dan smo imali induction – što je ono kad se hrpa studenata / postdiplomanata / glavica kupusa / svežnjeva rotkvica skupi na jednom mjestu i onda sluša 3 sata kako je faks koji su odabrali najbolji na planetu (od kad je planeta postala muškarac, ja ne znam kako se TO deklinira), trideset i treći na natjecanju za najbolje oličenu fasadu, dvadeset i prvi u grupnom plivanju sa kišnim glistama pod pazuhom i među tri najbolja u Sunčevom sustavu (to od kad se Pluton više ne računa kao planet, prije toga je bio četvrti).

Jedno od predavanja pod nazivom PhD: support, training & what to expect, u Power Point prezentaciji, nogekako, završio je sljedećim slajdom:

PhD: An analogy
Being a PhD student is like being all the seven dwarves. At first you’re Bashful and Dopey. Two years later you’re sick (Sneezy), tired (Sleepy), and irritable (Grumpy). Finally, everyone calls you Doc, and then you’re Happy.


Gašo je problijedio…

A ja sam svom silinom osjetila kako mi u tom trenutku neopisivo fali Kokoš Apatija da se u isti čas okrenemo jedna prema drugoj i zavrištimo ko da će od nas napraviti krvavice.


- 12:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket