31.08.2006., četvrtak

Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?

Uz poseban pozdrav u onostranost Branku Miljkoviću od kojega sam posudila naslov i, osobito, Devi koji snima filmove o Vranama...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ovo lijevo božićno drvce izvan balona sam ja, poziram netom prije odlaska na plažu. Za potpuno vjeran prikaz nedostaju sunčane naočale.

Prvih par dana, dok je sunce još sjalo, nosio se panda look – ja sam naime svoje prve ozbiljne sunčane naočale kupila sa 27 godina, prošlu jesen, da mi suze skriveno a opet slobodno moče zelene prugaste hlače i žutu majicu s kapuljačom i trifrtalj rukavima na lisabonskom aerodromu, i nisam bila osvijestila očiglednu činjenicu da one, kao ni knjige, NE propuštaju sunčeve zrake - što je rezultiralo svijetlobijelim kolobarima oko očiju dok su pjegice imale žurku samo na donjoj, tamnobijeloj polovici nosa.
Ostatak plažiranja naočale su mi nekako više držale kosu (uostalom, suze su out ovog ljeta) udobno se smjestivši na vrh glave, što me podsjećalo na onu neku pjesmu od onog nekog benda koja onako nekako ide ”people who wear glasses on their heads tralalalala” koju zapravo nikad nisam čula ali sjećam se da mi je jednom davno neki poznanik poantirao da je to u toj pjesmi bilo alternativni naziv za ljude koji su inače teški kreteni. Tako da je bilo ili kapica da se ušike ne smrznu ili naočale na glavi za pravi stajling.

Fina je Silba, i nije me smetalo što smo u džemperiću i rukavicama pili bevandu slash gemišt plus 10 maslina u improviziranom bircu kod Pocukmarka. Ali me smetalo što je od pive bilo Žuja je zakon ili Kar-lo-va-čko. I malo me utlačilo što su me pitali hoću li gin tonic s bitter lemonom ili spriteom. Pa ono kaj ja znam, ja bi, ono, s tonikom, ak nije bed. Mislim ono, kae obični tonik čudnovati kljunaš or what? Stara Inka bi bila totalno okay. Neka, škampi na buzaru su sve spasili, i pomeli pred sobom i kišu i zimu i rad na prokletom indeksu McKenzijeve knjige u kojem ću se, tako mi plamteće ljubičaste boje, uskoro nesretno utopiti.
I zapravo je lijepo kad je hladno uz more, i kad se uopće ne moram ustati iz kreveta da bi mi bio ispunjen dan, dok me R drži za jednu ruku mudro mi ostavljajući drugu slobodnu, o trećoj da ni ne govorimo (ipak je on dobra berba, tamo negdje sredina prošlog stoljeća, posljeratne ljubavi su bile pune obrane života) da listam stranice ili radim štagodmisevećprohtje.

As for legendarni accommodation problem, noć prije puta na Otok Dvije Pive, netom prije nego što ću zagristi u špagete s račićima (svježim, ne smrznutim) i rikulom, stiže mail od tamo nekog Christiana, da bi me obavijestio da je oh he is so sorry, Toynbee Hall u renovaciji i da ne primaju ni rezervacije ni živa tijela. Jedno tri sekunde sam se dvoumila hoću li uteći posljednjoj varijanti – prijavi na Goodenough college, neki univerzalni londonski smještaj za postdiplomante, ali je dvoumljenje pokopano u sekundi kad sam, nehajno otvorivši application form, primijetila da bi trebala sastaviti poduži esej na temu Your ability to contribute to College community and how this reflects your motivation for joining the College and your current interests. Ja ne želiti join college ni kontribuirati ikako ičemu, ja samo želiti smještaj halo? Goodenough?! Not. I tako ja odlepršala u vjeri da će se sve nekako samo od sebe….

I je. Jejejejeje! Dobila smještaj u najboljem domu, najbolja soba (feferonski skupa doduše), kupaonica s kadom just for me (i još ponekog po mom izboru) plus mogu dovest kog god hoću da prespavljuje jer nemaju ništa u rules i regulations što to brani. Ko bi rekao da će se ta lista pomaknut za 96 ljudi. Možda su James & Helen prijetili smrću u mukama i isključenjem s faksa kao specijalnim bonusom za sve one koji mi ne oslobode mjesto. Ha. Još mi ostaje da uplatim deposit u ponedjeljak i mah mah Rvacka, zemljo pokvarenih i glupih sudaca (jel ko čita Dežulovićevu prepisku u Globusu s Udrugom sudaca, pa to je za pišat, pisat i plakat u isto vrijeme?), kurčevih glavaša i liječnika 5 sa tri nule. Čeka me zemlja termofora i grijanja koje ne radi od 10.00 AM do 16.00 PM dnevno (tako piše na ugovoru za smještaj, R kaže da sam dobro prošla).



Hatton House here I come...
- 11:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.08.2006., petak

We are still not amused

Photobucket - Video and Image Hosting

Moj pristup u formi meke brušene bež kože nije upalio. James je fino iskliznuo i elegantno me uvalio Martini iz residence officea. A Martinka me mrtva roza pita: ali vi još niste ni podnijeli molbu za smještaj? E, glupanko, tu si se zajebala. Okej James, ti si se izvukao, ali Martinku ću stiskati dok iz nje ne iziđe tunjevina s rajčicom: ispadate mi iz ušiju, nosa i ostalih rupa na tijelu i stvarno mi vas je dosta.

Pa je Martina dobila neku varijantu onog balkanoidnog pisma iz prošlog posta. Ukratko: koji kurac ja moram ispušit smještaj zato jer je vama trebalo dva mjeseca da smislite po kojem ćete me točno člankonošcu kojeg pravilnika upisat na dva faksa istovremeno? I još sam je ugušila s tonom forvardiranih mailova da se i sama uvjeri da ja naime JESAM tražila smještaj, još tamo negdje oko vremena kad je otkrivena vatra, pristojno ko jagoda sa šlagom.

I ajde, Martinka konačno proizvede nešto što je ličilo na ispriku, iako se naravno ograđuje od krivnje jer njen odjel nema nikakve veze s tim (brijem da je James ipak pojeo tu juhu, samo mu je doletjela iz smjera Martine), pošalje mi password i link da se prijavim na listu čekanja i kaže mi da će me under the circumstances pomaknuti 100 mjesta unaprijed. Što je hercig, samo što ostade još 96 osoba prije mene.

Ali dobro ajde, konji i zubi i šta sad, krenula ja otvorit taj link kadli ne ide. I opet i opet. Ne ide. Ništa, Martina je dobila još jedan neželjeni mail koji je proslijedila Odjelu za lakopadajuće lišće, koji ga je pak proslijedio Odjelu za svježe oprano stubište, da bi na kraju dobila odgovor iz Odjela za oblutke - nemate zadnju verziju Firefoxa. Ma daj me nemoj jebat. Ipak ja daunlodiram novi Firefox, iako znam svakom stanicom svog bića da to nema NIKAKVE veze.

I šta je bilo? Ne ide, kakvog li iznenađenja. Potom mi se javio jedan iz Odjela za oblutke osobno - jel taj vaš ibook G4 Appleov? Pitanje indikativno. Ne, nego je od Billa Gatesa, nova linija PC-ja specijalno dizajnirana za odjele kulturalnih studija popularno zvana Problemi Identiteta. E pa, znate, aplikacija (although platform independent, naravno) nikad nije bila testirana na Appleovom operativnom sustavu. Jel biste mogli možda skoknut do nekog PC-ja? Ne. Ne bismo mogli nigdje skakat jer smo sad fino u svom krevetiću u svojem stančičičiću nakon dvotjednog potucanja po Rumunjskoj i ne mičemo se odavde.

A jel bi mogla dobiti taj formular u wordu možda? Ajao, pa nemamo mi to u elektronskom obliku, ali nema problema, poslat ćemo vam faxom. FAXOM? E tu sam stvarno pozelenila. I izlagala da sam trenutno na malom otoku usred Jadranskog mora i da mi treba 5 sati trajektom do obale i najbližeg PC-ja i/ili faxa i da bi rado ako bi oni smislili nešto DRUGO što ne uključuje petosatnu vožnju tamo i petosatnu vožnju natrag. Ali nisam se htjela pouzdati u njihov kapacitet da nešto SMISLE nego sam lijepo nazvala Jelenku (koja je upravo na tom otoku na kojem sam ja sad još imaginarno ali idući tjedan ću biti vrlo fizički) pa je onda ona, sirotica, ispunjavala formular na svom PC-ju slušajući moje upute preko telefona.

Moje je mentore, Jamesa i Helen, već lagano spopadalo teže crvenjenje nad nesposobnošću njihove administracije i polomili su se da mi oni nađu nešto. I to nešto će vjerojatno biti Toynbee Hall - neka charity koja, između ostalog, renta sobe i postdiplomantima. U njihovim prostorima je i ArtsAdmin, što je totalno dobra fora jer možda zaskočim Gillesa Jobina ili Marie Ribot s originalnim pitanjem: ”A šta novo spremate, ako nije tajna?”.

E sad, nije da je zvučalo baš primamljivo: ”the shared facilities are a bit basic and run-down - the whole block needs to be refurbished” i ”this is a bit basic and certainly not beautiful, but is perfectly acceptable”. Ko će ga znat šta je tom ko mi je poslao taj opis beautiful a šta acceptable. Oću imat tamo gnijezdo kokoški (kokošaka?) ili zlatne slavine ili oboje?

Tako bi to trebalo izgledati izvana.


- 09:52 - Komentari (61) - Isprintaj - #

01.08.2006., utorak

Sibiu je u Transilvaniji, kao i ja

U ovo smo se htjele što prije vratiti.

Kokoš Kućanica, Narodska Kokoš, Kokoš Po Sebi i Prosvijetljena Kokoš (jel tako beše? - podsjetila me Lo da je Kokoš Po Sebi još bila i Kokoš Čistunka, a Prosvijetljena Kokoš je tad još bila Kokoš Apatija.... ja sam bila Emancipirana Kokoš, nije red da se to izostavi) prisjetit će se našeg ljetovanja u Dubrovniku do kojeg smo stigle alternativnom autobusnom linijom Zadar-Zadar onomad dok smo još nosile odvratnu odjeću, gadovite frizure i zaljubljivale se u siromašne duhom. Onomad, rekoh.

E pa danas kad imam prelijepu frizuru i božanstvenu odjeću iz H&M -a (o bogatima duhom da i ne govorimo) netko bi pomislio da sam imuna na alternativne autobusne linije. O. Ne.

Krenule tako Iulia i ja natrag u Bukurešt iz Sibiua, šećerlemastog gradića - rumunjske verzije Salzburga koji dokazuje da su Germani jašili i po Rumunjima - Julie je tamo nešto surađivala na Šerbanovljevoj verziji Čehovljevog Galeba. Btw, preodvratna predstava s idiotskom, kvazi autoreferencijalnom glumom.

Kako je Iulia morala biti u Bukureštu odmah drugi dan ujutro zbog press konferencije u Ministarstvu kulture naumile smo uhvatiti bus u 3:00 ujutro. Ja se pravim fina gošća i trpim iako mi dođe da je nehajno poprskam insekticidom, normalno. Na godišnjem sam, ej? Na sreću, zaspala je sirotica i tako mi prespavasmo prvi pokušaj.

Drugi pokušaj je trebao biti u 5:00 ali ga srećom nije bilo jer smo tek kad smo dospjeli na stanicu saznali da je ta opcija igrala. Dakle, drugi pravi pokušaj desio se u 7:00 da bi nam šalteruša rekla da je linija od 7:30 evo baš nedavno ukinuta jer nije bilo dosta interesa. Neka, ima jedan u 10:55. Nema veze što smo se već otčekirale iz vojnog hotela. Pa smo malo đeđile (jel se kaže džedžile ili đeđile, aj sad Vlado?) na autobusnoj stanici gdje su nas maštovito zlostavljali razni prosjaci i vodile nostalgične razgovore o zajedničkom nam djetinjstvu u raznim verzijama komunizma (Julie je osvojila više čudovitih zvjezdica od mene jer se Lovac na Medvjede i Đovanka nisu mogli ni usporediti sa pokondirenim Nikolaem i ambicioznom mu Elenom, čak i bez Kuće naroda, druge najveće građevine na svijetu zbog koje su srušili jednu šestinu Bukurešta) i umirujućoj ruci kapitalizma koja čini da i u najzabačenijem ćošku zemaljske kugle ima frižidera s fantom te da se posljedično osjećaš baš kao kod kuće.

Inače, jedna od Nikolajevih super provala je bila da je svoje političke protivnike izlagao radioaktivnom zračenju zbog kojeg su ovi umirali u mukama od raznovrsnih neobičnih vrsta raka. Šaljivdžija jedan.

Oko 8:00 Iuliji sine da bismo se mogle vratiti u kazalište da barem čekiramo mail. Vratismo se. Avaj. Ukratko, sad je pola četiri po rumunjoidnom vremenu i još se nismo mrdnule iz Sibiua. Barem sam odspavala kojih 3 dobra sata na nekoć bijeloj fotelji u foajeu kazališta neometana unošenjem i iznošenjem detalja za pokop umjetničkog direktora uz prigodni program.

- 14:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket