Marketing
Sibiu je u Transilvaniji, kao i ja
U ovo smo se htjele što prije vratiti.
Kokoš Kućanica, Narodska Kokoš, Kokoš Po Sebi i Prosvijetljena Kokoš (jel tako beše? - podsjetila me Lo da je Kokoš Po Sebi još bila i Kokoš Čistunka, a Prosvijetljena Kokoš je tad još bila Kokoš Apatija.... ja sam bila Emancipirana Kokoš, nije red da se to izostavi) prisjetit će se našeg ljetovanja u Dubrovniku do kojeg smo stigle alternativnom autobusnom linijom Zadar-Zadar onomad dok smo još nosile odvratnu odjeću, gadovite frizure i zaljubljivale se u siromašne duhom. Onomad, rekoh.
E pa danas kad imam prelijepu frizuru i božanstvenu odjeću iz H&M -a (o bogatima duhom da i ne govorimo) netko bi pomislio da sam imuna na alternativne autobusne linije. O. Ne.
Krenule tako Iulia i ja natrag u Bukurešt iz Sibiua, šećerlemastog gradića - rumunjske verzije Salzburga koji dokazuje da su Germani jašili i po Rumunjima - Julie je tamo nešto surađivala na Šerbanovljevoj verziji Čehovljevog Galeba. Btw, preodvratna predstava s idiotskom, kvazi autoreferencijalnom glumom.
Kako je Iulia morala biti u Bukureštu odmah drugi dan ujutro zbog press konferencije u Ministarstvu kulture naumile smo uhvatiti bus u 3:00 ujutro. Ja se pravim fina gošća i trpim iako mi dođe da je nehajno poprskam insekticidom, normalno. Na godišnjem sam, ej? Na sreću, zaspala je sirotica i tako mi prespavasmo prvi pokušaj.
Drugi pokušaj je trebao biti u 5:00 ali ga srećom nije bilo jer smo tek kad smo dospjeli na stanicu saznali da je ta opcija igrala. Dakle, drugi pravi pokušaj desio se u 7:00 da bi nam šalteruša rekla da je linija od 7:30 evo baš nedavno ukinuta jer nije bilo dosta interesa. Neka, ima jedan u 10:55. Nema veze što smo se već otčekirale iz vojnog hotela. Pa smo malo đeđile (jel se kaže džedžile ili đeđile, aj sad Vlado?) na autobusnoj stanici gdje su nas maštovito zlostavljali razni prosjaci i vodile nostalgične razgovore o zajedničkom nam djetinjstvu u raznim verzijama komunizma (Julie je osvojila više čudovitih zvjezdica od mene jer se Lovac na Medvjede i Đovanka nisu mogli ni usporediti sa pokondirenim Nikolaem i ambicioznom mu Elenom, čak i bez Kuće naroda, druge najveće građevine na svijetu zbog koje su srušili jednu šestinu Bukurešta) i umirujućoj ruci kapitalizma koja čini da i u najzabačenijem ćošku zemaljske kugle ima frižidera s fantom te da se posljedično osjećaš baš kao kod kuće.
Inače, jedna od Nikolajevih super provala je bila da je svoje političke protivnike izlagao radioaktivnom zračenju zbog kojeg su ovi umirali u mukama od raznovrsnih neobičnih vrsta raka. Šaljivdžija jedan.
Oko 8:00 Iuliji sine da bismo se mogle vratiti u kazalište da barem čekiramo mail. Vratismo se. Avaj. Ukratko, sad je pola četiri po rumunjoidnom vremenu i još se nismo mrdnule iz Sibiua. Barem sam odspavala kojih 3 dobra sata na nekoć bijeloj fotelji u foajeu kazališta neometana unošenjem i iznošenjem detalja za pokop umjetničkog direktora uz prigodni program.
Post je objavljen 01.08.2006. u 14:06 sati.